Stvoritelj otkriva sebe — nama na korist!

UZ PRASAK gromova i munja, oko tri milijuna ljudi stajalo je pred jednom visokom gorom na Sinajskom poluotoku. Gora Sinaj bila je obavijena oblacima, a tlo je podrhtavalo. U takvom nezaboravnom ambijentu Mojsije je drevnu naciju Izrael uveo u formalni odnos sa Stvoriteljem neba i Zemlje (2. Mojsijeva 19. poglavlje; Izaija 45:18).

No, zašto bi Stvoritelj svemira otkrio sebe na osobit način jednoj jedinoj naciji i to još naciji koja je bila relativno beznačajna? Mojsije je pružio sljedeće razjašnjenje: “Zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima” (5. Mojsijeva 7:6-8, St, naglašeno od nas).

Iz jedne takve izjave vidljivo je da nam Biblija pruža daleko više informacija nego što su to samo činjenice o nastanku svemira i života na Zemlji. Ona nam mnogo toga može reći o Stvoriteljevom načinu ophođenja s ljudima — u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Biblija je najproučavanija i najraširenija knjiga na svijetu, pa bi svatko tko drži do obrazovanja trebao biti upoznat s njezinim sadržajem. Napravimo stoga jedan kratak pregled onoga što se može pronaći u Bibliji, usredotočujući svoju pažnju najprije na dio koji se često naziva Stari zavjet. Time ćemo ujedno steći dragocjen uvid u osobnost Stvoritelja svemira i Autora Biblije.

U 6. poglavlju, pod naslovom “Drevni izvještaj o stvaranju — možeš li se pouzdati u njega?”, vidjeli smo da biblijski izvještaj o stvaranju sadrži činjenične podatke koji ni na koji drugi način nisu dostupni, a koji govore o našim praprecima — našem porijeklu. Ova prva biblijska knjiga sadrži još mnogo više. Kao, naprimjer, što?

Grčka mitologija, kao i neke druge, opisuje vrijeme kada su bogovi i polubogovi komunicirali s ljudima. Osim toga, antropolozi izvještavaju kako diljem svijeta postoje legende koje govore o drevnom potopu u kojem je nestala većina čovječanstva. S punim pravom mogao bi ne obazirati se na takve mitove. No, jesi li znao da nam jedino Prva Mojsijeva objelodanjuje povijesne činjenice o pozadini tog događaja koje su kasnije u nekom obliku imale odjek u takvim mitovima i legendama? (1. Mojsijeva 6, 7. poglavlje).a

U Prvoj Mojsijevoj također ćeš moći čitati o muškarcima i ženama — ljudima koji su bili dostojni povjerenja i s kojima se možemo poistovjetiti — koji su znali da Stvoritelj postoji te su u svom životu uzimali u obzir njegovu volju. Ustanovit ćeš da se isplati saznati nešto o ljudima kao što su primjerice Abraham, Izak i Jakov, koji su bili među “ocima” koje je spomenuo Mojsije. Stvoritelj je upoznao Abrahama i nazvao ga ‘svojim prijateljem’ (Izaija 41:8; 1. Mojsijeva 18:18, 19). Zašto? Zato što je Jehova uočio da je Abraham čovjek vjere te je stekao pouzdanje u njega kao takvog (Jevrejima 11:8-10, 17-19; Jakov 2:23). Iz Abrahamovog iskustva vidljivo je da je Bog pristupačan. Njegova moć i sposobnosti ulijevaju strahopoštovanje, no on nije tek neka neosobna sila ili uzrok. On je stvarna osoba s kojom ljudi poput nas mogu razvijati odnos prožet poštovanjem — što služi nama na trajnu korist.

Jehova je Abrahamu obećao: “Blagosloviće se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji” (1. Mojsijeva 22:18). Time se nadograđuje, ili proširuje, obećanje dano u Adamovo vrijeme što se tiče “sjemena” koje treba doći (1. Mojsijeva 3:15). Da, ono što je Jehova rekao Abrahamu učvrstilo je nadu da će se netko — odnosno Sjeme — s vremenom pojaviti i omogućiti svim narodima da dobiju blagoslov. Ustanovit ćeš da to predstavlja centralnu temu koja se proteže kroz čitavu Bibliju, naglašavajući činjenicu da ta knjiga nije neka zbirka različitih ljudskih zapisa. A to što znaš što je tema Biblije pomoći će ti da shvatiš kako se Bog poslužio jednom drevnom nacijom — imajući u cilju blagoslov za sve nacije (Psalam 147:19, 20).

Činjenica da je Jehova tijekom svog kontaktiranja s Izraelom išao za tim ciljem ukazuje na to da ‘on nije pristran’ (Djela apostolska 10:34, St; Galaćanima 3:14). Štoviše, čak i onda dok je Bog kontaktirao prvenstveno s Abrahamovim potomcima, ljudi iz drugih nacija mogli su slobodno doći i isto tako služiti Jehovi (1. Carevima 8:41-43). I, kao što ćemo kasnije vidjeti, Božja nepristranost očituje se time što danas svi mi — bez obzira na naše nacionalno ili etničko porijeklo — imamo mogućnost upoznati ga i činiti ono što je njemu ugodno.

Mnogo toga možemo naučiti iz povijesnog izvještaja o naciji s kojom je Stvoritelj stoljećima kontaktirao. Podijelimo taj povijesni izvještaj na tri dijela. Razmatrajući te dijelove, obrati pažnju na to kako je Jehova postupao u skladu sa značenjem svog imena, “on prouzročuje da postaje”, i kako se njegova osobnost očituje u njegovom ophođenju s ljudima iz stvarnog života.

Abrahamovi potomci postali su robovi u Egiptu. Bog je na koncu podignuo Mojsija koji ih je 1513. pr. n. e. odveo u slobodu. Kada je Izrael postao nacija, Bog je bio njegov vladar. No, 1117. pr. n. e. narod je zatražio ljudskog kralja.

Koji su događaji doveli do toga da se Izrael s Mojsijem našao kod gore Sinaj? Biblijska knjiga Prva Mojsijeva pruža pozadinu toga. Ranije, u vrijeme kada je Jakov (nazvan još i Izrael) živio sjeveroistočno od Egipta, diljem tada poznatog svijeta zavladala je glad. Briga za obitelj nagnala je Jakova da potraži hranu u Egiptu, gdje je bilo obilje pohranjenih zaliha žita. Otkrio je da je upravitelj nad raspodjelom namirnica bio ustvari njegov sin Josip, za kojeg je Jakov mislio da je poginuo godinama ranije. Jakov i njegova obitelj preselili su se u Egipat te su bili pozvani da tamo i ostanu (1. Mojsijeva 45:25–46:5; 47:5-12). Međutim, nakon Josipove smrti novi je faraon Jakovljevim potomcima nametnuo obavezu prisilnog rada i ‘zagorčavao im je život teškim radovima, pravljenjem meljte i opeke’ (2. Mojsijeva 1:8-14, St). Ovaj slikovit izvještaj i još mnogo više od toga možeš pročitati u drugoj biblijskoj knjizi, Drugoj Mojsijevoj.

Izraelci su desetljećima trpjeli zlostavljanje, a “njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu”. To što su se obratili Jehovi bio je mudar korak. On je bio zainteresiran za Abrahamove potomke i bio je odlučan ispuniti svoj naum kojim bi u budućnosti svim narodima omogućio da dobiju blagoslov. Jehova je ‘čuo zapomaganje Izraelaca i zauzeo se za njih’, iz čega možemo vidjeti da Stvoritelj suosjeća s ljudima koji su potlačeni i koji pate (2. Mojsijeva 2:23-25, St). Odabrao je Mojsija da Izraelce izvede iz ropstva. No kada su Mojsije i njegov brat Aron došli zatražiti od egipatskog faraona da dozvoli tom podjarmljenom narodu da ode, on je drsko odgovorio: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam (...) i pustim Izraelce?” (2. Mojsijeva 5:2, St).

Možeš li zamisliti da bi Stvoritelj svemira ustuknuo pred jednim takvim izazovom, pa čak i ako ga je uputio vladar tadašnje najveće vojne sile? Bog je prouzročio da faraona i Egipćane zadesi niz nevolja. Na koncu je faraon, nakon desete nevolje, pristao pustiti Izraelce (2. Mojsijeva 12:29-32). Na taj su način Abrahamovi potomci upoznali Jehovu kao stvarnu osobu — onoga koji pruža slobodu onda kad on smatra da je vrijeme za to. Doista, kao što i njegovo ime pokazuje, Jehova je na vrlo dojmljiv način postao ispunjavatelj svojih obećanja (2. Mojsijeva 6:3). No i faraon i Izraelci uskoro su trebali još nešto naučiti o tom imenu.

Do toga je došlo zato što se faraon ubrzo predomislio. Poveo je svoju vojsku u bjesomučnu potjeru za robovima koji su otišli, sustigavši ih u blizini Crvenog mora. Izraelci su se našli između dvije vatre, između mora i egipatske vojske. Zatim je Jehova intervenirao tako što im je otvorio put kroz Crveno more. Faraon je trebao prepoznati da se radi o očitovanju Božje nepobjedive snage. No on je, umjesto toga, sa svojim snagama nepromišljeno krenuo za Izraelcima — tek da bi se zajedno sa svojom vojskom utopio kada je Bog vratio more u normalan položaj. Izvještaj naveden u Drugoj Mojsijevoj ne precizira kako je Bog izveo takve majstorije. S pravom ih možemo nazvati čudima, budući da su sama djela i pravovremenost kojom su uslijedila bili izvan ljudske moći. Takva djela sasvim sigurno nisu neizvediva za Onoga koji je stvorio i svemir i sve njegove zakone (2. Mojsijeva 14:1-31).

Taj je događaj pokazao Izraelcima — a i nama bi trebao skrenuti pažnju na to — da je Jehova Spasitelj koji postupa u skladu sa svojim imenom. Međutim, u tom izvještaju trebamo uočiti još nešto u vezi s Božjim načinom postupanja. Naprimjer, on je izvršio pravdu nad ugnjetavačkom nacijom, dok je pokazao ljubaznu dobrohotnost prema svom narodu preko kojeg je trebalo doći Sjeme. Kad se radi o ovom posljednjem, očigledno je da ono što čitamo u Drugoj Mojsijevoj predstavlja mnogo više nego samo drevnu povijest; to je povezano s Božjim naumom da omogući blagoslov svim ljudima.

Napustivši Egipat, Mojsije i narod prošli su kroz pustinju i stigli do gore Sinaj. Ono što se tamo odigralo odredilo je Božji način ophođenja s tom nacijom kroz stoljeća koja su uslijedila. On im je dao zakone. Dakako, Stvoritelj je već vjekovima prije toga formirao zakone koji upravljaju materijom u našem svemiru i ti zakoni još uvijek djeluju. No, on je na gori Sinaj upotrijebio Mojsija kako bi im dao nacionalne zakone. O tome što je Bog učinio kao i o kodeksu Zakona koji im je dao možemo čitati u Drugoj Mojsijevoj i u tri sljedeće knjige — Trećoj Mojsijevoj, Četvrtoj Mojsijevoj i Petoj Mojsijevoj. Izučavatelji vjeruju da je Mojsije napisao i knjigu o Jobu. Neke važne dijelove sadržaja te knjige razmotrit ćemo u 10. poglavlju.

Milijuni ljudi diljem svijeta još dan-danas znaju Deset zapovijedi i nastoje ih se pridržavati, a one predstavljaju osnovne moralne upute čitavog tog kodeksa Zakona. Međutim, taj kodeks sadrži još mnoge druge upute koje su zbog svoje vrijednosti vrlo cijenjene. Razumljivo, mnoge odredbe koncentrirale su se na tadašnji život Izraelaca, kao što su, primjerice, pravila u pogledu higijene, sanitarnih mjera i bolesti. Iako su prvobitno bili namijenjeni drevnom narodu, takvi zakoni ukazuju na poznavanje znanstvenih činjenica koje su stručnjaci otkrili tek negdje u prošlom stoljeću (3. Mojsijeva 13:46, 52; 15:4-13; 4. Mojsijeva 19:11-20; 5. Mojsijeva 23:12, 13). Netko bi s razlogom mogao pitati: Kako to da su zakoni drevnog Izraela odražavali daleko superiornije znanje i mudrost od onoga što su poznavale njima suvremene nacije? Razuman je odgovor taj da su ti zakoni došli od Stvoritelja.

Zakoni su ujedno pomagali da se sačuvaju obiteljske loze i propisivali su vjerske dužnosti kojih su se Izraelci trebali držati dok se ne pojavi Sjeme. Time što su pristali na izvršavanje svega onoga što je Bog tražio od njih, preuzeli su odgovornost da žive u skladu s tim Zakonom (5. Mojsijeva 27:26; 30:17-20). Istina, oni se nisu mogli savršeno držati Zakona. No čak je i to služilo u korisnu svrhu. Jedan je vrstan poznavalac zakona kasnije objasnio da je Zakon ‘prijestupe učinio očitima, dok ne dođe sjeme kojem je dano obećanje’ (Galaćanima 3:19, 24, NW). Na taj ih je način kodeks Zakona učinio odijeljenim narodom, podsjećao ih je na činjenicu da im je potrebno Sjeme, ili Mesija, te ih je pripremio da ga dočekaju.

Izraelci su, okupljeni kod gore Sinaj, pristali na to da se pridržavaju kodeksa Božjeg zakona. Time su stupili u ono što Biblija naziva savezom, ili sporazumom. Radilo se o savezu između te nacije i Boga. Unatoč tome što su dobrovoljno stupili u taj savez, pokazali su se tvrdokornim narodom. Primjerice, načinili su zlatno tele da bi im predstavljalo Boga. Taj je čin predstavljao grijeh, budući da se obožavanjem idola izravno kršilo Deset zapovijedi (2. Mojsijeva 20:4-6). Povrh toga, prigovarali su zbog hrane koju su dobili na raspolaganje, pobunili su se protiv vođe kojeg im je postavio Bog (Mojsija) i upustili su se u nemoralne odnose s tuđinkama koje su obožavale idole. No, zašto bi to trebalo zanimati nas, koji smo vremenski toliko udaljeni od Mojsijevih dana?

Ponovno je važno istaknuti da to nije samo drevna povijest. Iz biblijskih izvještaja o nezahvalnim postupcima Izraela i o načinu kako je Bog reagirao na njih vidljivo je da se on uistinu brine. Biblija kaže da su Izraelci “sve na novo” stavljali Jehovu na ispit tako što su ga ‘vrijeđali’ i ‘dražili’ (Psalam 78:40, 41). Prema tome, možemo biti sigurni da Stvoritelj posjeduje osjećaje i brine se za ono što čine ljudi.

Gledajući s ljudskog gledišta, netko bi mogao pomisliti da će neispravno postupanje Izraela dovesti do toga da Bog raskine svoj savez i možda izabere neku drugu naciju da bi ispunio svoje obećanje. No on to nije učinio. Umjesto toga, on je kaznio teške prijestupnike, no svojoj je svojeglavoj naciji kao cjelini iskazao milosrđe. Da, Bog je ostao lojalan svom obećanju koje je dao svom vjernom prijatelju Abrahamu.

Nije prošlo dugo i Izrael se približio Kanaanu, koji Biblija naziva Obećanom zemljom. Bio je nastanjen snažnim ljudima koji su ogrezli u moralno degradirajuće postupke. Stvoritelj je dozvolio da prođe 400 godina tijekom kojih se nije uplitao u njihov život, no sada je s pravom odlučio zemlju predati drevnom Izraelu (1. Mojsijeva 15:16; vidi također “Ljubomoran Bog — u kom smislu?”, na stranicama 132-3). Poduzimajući pripremne mjere, Mojsije je u tu zemlju poslao 12 uhoda. Desetorica od njih pokazala su da nemaju vjere u Jehovinu moć spašavanja. Njihov je izvještaj poslužio kao poticaj ljudima da počnu mrmljati protiv Boga i kovati planove o povratku u Egipat. Kao posljedica toga, Bog je osudio narod da 40 godina luta po pustoši (4. Mojsijeva 14:1-4, 26-34).

Što se postiglo takvom osudom? Prije svoje smrti Mojsije je opominjao sinove Izraelove da se sjećaju tih godina tijekom kojih ih je Jehova učio poniznosti. Mojsije im je rekao: “Priznaj onda u svome srcu da te Jahve, Bog tvoj, odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga” (5. Mojsijeva 8:1-5, St). Unatoč tome što su ga oni svojim postupcima vrijeđali, Jehova ih je održavao na životu, pokazujući im tako da su ovisni o njemu. Naprimjer, preživjeli su zahvaljujući tome što je on naciji priskrbio manu, jestivu tvar koja je imala okus poput medenih kolača. Očigledno, trebali su izvući mnoge pouke iz svog iskustva stečenog u pustoši. Ono im je trebalo pokazati koliko je važno biti poslušan svom milostivom Bogu i osloniti se na njega (2. Mojsijeva 16:13-16, 31; 34:6, 7).

Nakon Mojsijeve smrti Bog je opunomoćio Jozuu da bude vođa Izraela. Ovaj je hrabar i lojalan čovjek doveo naciju u Kanaan te se odvažno upustio u osvajanje te zemlje. Jozua je za kratko vrijeme porazio 31 kralja, te je zaposjeo većinu Obećane zemlje. Ovaj uzbudljivi povijesni izvještaj možeš pronaći u knjizi Jozue.

Za vrijeme boravka u pustoši te tijekom prvih godina provedenih u Obećanoj zemlji nacija je za vođu imala Mojsija, a zatim Jozuu. Izraelcima nije bio potreban ljudski kralj, jer je Jehova bio njihov Suveren. On se pobrinuo da se imenuju stariji muževi koji su kod gradskih vrata saslušavali pravne slučajeve. Oni su održavali red i pomagali su ljudima u duhovnom pogledu (5. Mojsijeva 16:18; 21:18-20). Knjiga o Ruti pruža vrlo zanimljiv uvid u to kako su takvi stariji muževi riješili jedan pravni slučaj koji se temeljio na zakonu koji nalazimo u 5. Mojsijevoj 25:7-9.

Nacija je tijekom godina često znala navući na sebe Božje negodovanje time što mu je uvijek iznova bila neposlušna i okretala se kananskim bogovima. Pa ipak, kad su se našli u teškoj nevolji i obratili se Jehovi za pomoć, on ih se sjetio. Podizao je suce kako bi preuzeli vodstvo i oslobodili Izrael, izbavljajući ih od okolnih naroda koji su ih ugnjetavali. Knjiga o Sudijama na živopisan način govori o junačkim pothvatima u kojima je sudjelovalo 12 od tih hrabrih sudaca (Sudije 2:11-19; Nehemija 9:27).

Izvještaj navodi: “U te dane nije bilo kralja u Izraelu. Svaki je navikao činiti ono što je bilo ispravno u njegovim vlastitim očima” (Sudije 21:25, NW). Nacija je imala mjerila koja su bila određena Zakonom, te su uz pomoć starijih muževa i uputa koje su dobivali od svećenikâ ljudi imali temelj ‘činiti ono što je bilo ispravno u njihovim vlastitim očima’ i biti sigurni u ispravnost toga. Nadalje, kodeks Zakona sadržavao je odredbe o tabernakulu, odnosno prenosivom hramu, gdje su se prinosile žrtve. To je bio centar pravog obožavanja i doprinosio je ujedinjenosti nacije tijekom tog vremena.

Dok je Samuel bio sudac u Izraelu, narod je zahtijevao da mu se postavi ljudski kralj. Prva tri kralja — Saul, David i Salamun — vladala su svaki po 40 godina, od 1117. do 997. pr. n. e. Izrael je dostigao svoj vrhunac u pogledu bogatstva i slave, a Stvoritelj je poduzeo važne korake u okviru priprema za kraljevsku vlast dolazećeg Sjemena.

Kao sudac i prorok, Samuel se pomno brinuo za duhovnu dobrobit Izraela, no njegovi su sinovi bili drugačiji. Na koncu je narod od Samuela zatražio da učini sljedeće: “Postavi nam cara da nam sudi, kao što je u svijeh naroda.” Jehova je Samuelu objasnio značenje njihovog zahtjeva: “Poslušaj glas narodni (...) jer ne odbaciše tebe, nego mene odbaciše da ne carujem nad njima.” Jehova je predvidio kakve će žalosne posljedice imati takav razvoj događaja (1. Samuelova 8:1-9). No ipak je, odgovarajuće njihovom zahtjevu, za kralja nad Izraelom postavio jednog skromnog čovjeka po imenu Saul. Unatoč tome što je njegov početak mnogo obećavao, Saul je, nakon što je postao kralj, pokazao da je sklon svojeglavosti, te je kršio Božje zapovijedi. Božji je prorok objavio da će se kraljevski položaj dati čovjeku koji je po Jehovinoj volji. To bi nam trebalo skrenuti pažnju na to koliko Stvoritelj cijeni poslušnost koja dolazi od srca (1. Samuelova 15:22, 23).

David, koji je trebao postati sljedeći kralj Izraela, bio je najmlađi sin u jednoj obitelji iz Judinog plemena. Što se tiče tog iznenađujućeg izbora, Bog je Samuelu rekao: “Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu” (1. Samuelova 16:7, St). Zar na nas ne djeluje ohrabrujuće spoznaja da Stvoritelj gleda na ono što smo mi u svojoj nutrini, a ne na vanjski izgled? Saul je, međutim, imao svoje vlastite zamisli. Od trenutka kada je Jehova izabrao Davida za budućeg kralja, Saul je bio opsjednut — zaokupljen idejom da ukloni Davida. Jehova nije dozvolio da se to dogodi, a Saul i njegovi sinovi na kraju su poginuli u bici protiv pripadnika naroda s kojim su bili u zaraćenim odnosima, a zvali su se Filistejci.

David je vladao kao kralj iz grada Hebrona. Potom je osvojio Jeruzalem i preselio se tamo, učinivši ga svojom prijestolnicom. Također je proširio Izraelske granice, tako da su u potpunosti obuhvaćale zemlju koju je Bog obećao dati Abrahamovim potomcima. O tom periodu (kao i o povijesti kraljeva koji su kasnije uslijedili) možeš čitati u šest povijesnih knjiga Biblije.b Iz njih se može vidjeti da Davidov život nije bio lišen problema. Naprimjer, podlegavši ljudskoj želji, počinio je preljub s lijepom Betsabejom, a potom je učinio još neka neispravna djela kako bi zataškao svoj grijeh. Jehova, kao Bog pravde, nije mogao tek tako prijeći preko Davidove greške. No budući da se David od srca pokajao, Bog nije zahtijevao da se kazna koju je propisivao Zakon strogo sprovede; pa ipak, David je zbog svojih grijeha imao mnogo obiteljskih problema.

Prolazeći sva ta krizna razdoblja, David je upoznao Boga kao osobu — nekoga tko ima osjećaje. Napisao je: “Gospodin je blizu svijeh koji ga prizivaju (...), tužnjavu njihovu čuje” (Psalam 145:18-20, naglašeno od nas). Davidova iskrenost i odanost sasvim jasno dolaze do izražaja u prekrasnim pjesmama koje je pisao, a koje sačinjavaju oko polovinu knjige koja se naziva Psalmi. Milijuni ljudi u toj su poeziji pronašli utjehu i ohrabrenje. Pogledaj koliko je David bio blizak s Bogom, što pokazuje Psalam 139:1-4, gdje stoji: “Gospodine! ti me kušaš i znaš. Ti znaš kad sjedem i kad ustanem; ti znaš pomisli moje iz daleka. (...) Još nema riječi na jeziku mom, a ti, Gospodine, gle, već sve znaš.”

David je bio osobito svjestan toga kolika je Božja moć spašavanja (Psalam 20:6; 28:9; 34:7, 9; 37:39). Svaki put kad ju je osjetio na vlastitoj koži, raslo je njegovo pouzdanje u Jehovu. Dokaz toga možeš pronaći u Psalmu 30:5; 62:8 i 103:9. Ili pročitaj Psalam 51, koji je David napisao nakon što je bio ukoren zbog svog grijeha s Betsabejom. Doista je okrepljujuće znati da možemo otvoreno izraziti svoje misli Stvoritelju, uvjereni da on nije arogantan, već ponizan i spreman saslušati! (Psalam 18:35; 69:33; 86:1-8). Takvo razumijevanje David nije stekao samo putem iskustva. “Mislim o svim djelima tvojim”, napisao je on, “o djelima ruku tvojih razmišljam” (Psalam 63:6; 143:5, St).

Jehova je s Davidom sklopio poseban savez za vječno kraljevstvo. David vjerojatno nije u potpunosti razumio značenje tog saveza, no iz pojedinosti koje su kasnije zabilježene u Bibliji možemo vidjeti da je Bog ukazivao na to da će obećano Sjeme doći kroz Davidovu lozu (2. Samuelova 7:16).

Davidov sin Salamun bio je poznat po svojoj mudrosti, pa i mi možemo naučiti nešto iz nje, čitajući vrlo praktične knjige pod nazivom Priče Salamunove i Propovjednikc (1. Carevima 10:23-25). Ova posljednja naročito je od koristi ljudima koji traže smisao u svom životu, baš kao što je to i mudri kralj Salamun činio. Kao prvi izraelski kralj koji je bio rođen u kraljevskoj obitelji, Salamun je pred sobom imao ogromne mogućnosti. Osim toga, poduzimao je veličanstvene građevinske projekte, imao je zadivljujuće raznoliku hranu na svom stolu te je uživao u glazbi i društvu istaknutih osoba. Usprkos tome, on je napisao: “Kad pogledah na sva djela svoja što uradiše ruke moje, i na trud kojim se trudih da uradim, gle, sve bješe taština” (Propovjednik 2:3-9, 11). Do kakvog je zaključka došao Salamun?

Salamun je napisao: “Glavno je svemu što si čuo: Boga se boj, i zapovijesti njegove drži, jer to je sve čovjeku. Jer će svako djelo Bog iznijeti na sud i svaku tajnu, bila dobra ili zla” (Propovjednik 12:13, 14). U skladu s tim, Salamun je poduzeo sedmogodišnji projekt izgradnje veličanstvenog hrama u kojem su ljudi mogli obožavati Boga (1. Carevima 6. poglavlje).

Tijekom mnogo godina Salamunovo kraljevanje bilo je obilježeno mirom i obiljem (1. Carevima 4:20-25). Pa ipak, pokazalo se da on nije bio tako kao David svim srcem privržen Jehovi. Salamun je za svoje supruge uzeo mnoge tuđinke te im je dozvolio da njegovo srce okrenu k svojim bogovima. Jehova je na kraju rekao: “Za to ću otrgnuti od tebe carstvo (...). Jedno ću pleme dati sinu tvojemu radi Davida sluge svojega i radi Jeruzalema” (1. Carevima 11:4, 11-13).

Deset se sjevernih plemena nakon Salamunove smrti, 997. pr. n. e., otcijepilo. Ta su plemena formirala kraljevstvo Izraela, koje su 740. pr. n. e. osvojili Asirci. Kraljevi u Jeruzalemu vladali su nad dva plemena. Ovo kraljevstvo, odnosno Juda, održalo se sve do 607. pr. n. e. kada su Babilonci osvojili Jeruzalem i zarobili njegove stanovnike. Juda je 70 godina bila napuštena.

Nakon što je Salamun umro, na vlast je došao njegov sin Roboam, te je učinio život vrlo teškim za narod. To je dovelo do pobune, pa se deset plemena otcijepilo i formiralo kraljevstvo Izraela (1. Carevima 12:1-4, 16-20). Kako su prolazile godine, ovo sjeverno kraljevstvo nije ostalo vjerno pravom Bogu. Ljudi su se često klanjali idolima s likom zlatnog teleta ili upadali u neke druge vrste krivog obožavanja. Neki su kraljevi bili ubijeni, a njihove su dinastije uzurpatori zbacili s prijestolja. Jehova je pokazao veliku strpljivost time što je uvijek iznova slao proroke kako bi naciju upozorili na katastrofu koja će je zadesiti nastavi li sa svojim otpadničkim postupanjem. Knjige Ozeja i Amosa napisali su proroci čije su se poruke koncentrirale na ovo sjeverno kraljevstvo. Na koncu su, 740. pr. n. e., Asirci prouzročili katastrofu koju su prorekli Božji proroci.

Na jugu je uzastopce 19 kraljeva iz Davidove kuće vladalo nad Judom sve do 607. pr. n. e. Kraljevi Aza, Jozafat, Ezehija i Jozija vladali su poput svog pretka Davida te su stekli Jehovinu naklonost (1. Carevima 15:9-11; 2. Carevima 18:1-7; 22:1, 2; 2. Dnevnika 17:1-6). Jehova je za vrijeme vladavine tih kraljeva blagoslovio naciju. The Englishman’s Critical and Expository Bible Cyclopædia navodi zapažanje: “Uzvišeno obilježje kojim se čuvala tradicija u J[udi] bio je njezin božanski uspostavljen hram, svećenstvo, pisani zakon i priznavanje jedinog pravog Boga Jehove za svog pravog teokratskog kralja. (...) Takvo pridržavanje zakona (...) rezultiralo je uzastopnim nizom kraljeva od kojih su mnogi bili mudri i dobri monarsi (...). Tako je J[uda] nadživjela svoju stanovništvom bogatiju sestru sa sjevera.” Ove vjerne kraljeve brojem su uvelike nadmašili oni koji nisu išli Davidovim stopama. Pa ipak, Jehova je tako vodio stvari da je ‘njegov sluga David mogao uvijek imati svjetiljku pred njim u Jeruzalemu, gradu koji je Bog izabrao sebi da u njemu stoluje Ime njegovo’ (1. Carevima 11:36, St).

Manasija je bio jedan od kraljeva Jude koji su se otuđili od pravog obožavanja. “Sina svojega provede kroz oganj, i vračaše i gataše, i uredi one što se dogovaraju s duhovima i vračare; i činjaše vrlo mnogo što je zlo pred Gospodinom, gnjeveći ga” (2. Carevima 21:6, 16). Kralj Manasija zaveo je pripadnike svog naroda, navodeći ih da ‘čine gore nego narodi koje je istrijebio Gospodin’. Nakon što je u niz navrata upozorio Manasiju i njegov narod, Stvoritelj je objavio: “Zbrisaću Jeruzalem, kao što se briše zdjela” (2. Dnevnika 33:9, 10; 2. Carevima 21:10-13).

U uvodu je Jehova dozvolio da Asirci zarobe Manasiju i odvedu ga kao zarobljenika u bakrenim okovima (2. Dnevnika 33:11). Za vrijeme izgnanstva Manasija se urazumio i ‘ponizio se veoma pred Bogom otaca svojih’. Kako je Jehova na to reagirao? “[Bog] usliši molitvu njegovu i povrati ga u Jeruzalem na carstvo njegovo. Tada pozna Manasija da je Gospodin [“pravi”, NW] Bog.” Kralj Manasija kao i njegov unuk, kralj Jozija, proveli su potrebne reforme. No unatoč tome, nacija se nije trajno odvratila od cjelokupne moralne i vjerske degradacije (2. Dnevnika 33:1-20; 34:1–35:25; 2. Carevima 22. poglavlje).

Vrijedno je zapaziti da je Jehova slao revne proroke da bi izložili njegovo gledište o onome što se odvijalo.d Jeremija je iznio Jehovine riječi: “Od kad izidoše oci vaši iz zemlje Egipatske do danas, slah k vama sve sluge svoje proroke svaki dan za rana i bez prestanka.” Ali narod nije slušao Boga. Postupao je gore od svojih očeva! (Jeremija 7:25, 26). On ga je uvijek nanovo upozoravao, “jer mu bješe žao naroda njegova”. Oni su još uvijek odbijali odazvati se na upozorenje. Zato je dozvolio Babiloncima da 607. pr. n. e. razore Jeruzalem i opustoše zemlju. Sedamdeset je godina stajala napuštena (2. Dnevnika 36:15, 16, naglašeno od nas; Jeremija 25:4-11).

Ovaj kratki pregled Božjeg načina postupanja trebao bi nam pomoći da zapazimo Jehovinu brigu koju je pokazivao za svoju naciju i njegovo pravedno ophođenje s njom. On se nije držao u pozadini i samo čekao da vidi što će narod učiniti, kao da je indiferentan prema tome. On im je aktivno nastojao pomoći. Razumljivo je zašto je Izaija rekao: “Gospodine, ti si naš otac; (...) svi smo djelo ruku tvojih” (Izaija 64:8). U skladu s time, mnogi danas Stvoritelja nazivaju ‘Ocem’, jer on reagira na isti način kao što reagira i jedan ljudski otac koji pokazuje ljubav i zanimanje. Međutim, on isto tako zna da moramo snositi odgovornost za vlastiti način postupanja i za njegove posljedice.

Nakon što je nacija razdoblje od 70 godina provela u zarobljeništvu u Babilonu, Jehova Bog ispunio je svoje proročanstvo o obnovi Jeruzalema. Narod je bio oslobođen, te mu je bilo dozvoljeno da se vrati u svoju domovinu i ‘gradi dom Jahvi, koji stoluje u Jeruzalemu’ (Ezdra 1:1-4, St; Izaija 44:24–45:7). Nekoliko biblijskih knjigae govori o toj obnovi, ponovnoj izgradnji hrama ili događajima koji su uslijedili. Jedna od njih, knjiga Danijela, naročito je zanimljiva budući da je prorekla kada će se točno pojaviti Sjeme, ili Mesija, i predvidjela je razvoj svjetskih događaja u naše vrijeme.

Hram je konačno bio ponovno izgrađen, no Jeruzalem se nalazio u jadnom stanju. Njegove zidine i vrata bili su u ruševinama. Stoga je Bog podignuo ljude, kao što je Nehemija, kako bi Židovima pružili ohrabrenje i pomogli kod organiziranja. Molitva koju možemo pročitati u 9. poglavlju Nehemije pruža dobar rezime Jehovinog načina postupanja s Izraelcima. Ona pokazuje da je Jehova ‘Bog koji oprašta, koji je žalostiv i milostiv, dugo trpi i velike je milosti’. Iz te je molitve ujedno vidljivo da Jehova postupa u skladu sa svojim savršenim mjerilom za pravdu. Čak i kad ima valjane razloge da upotrijebi svoju moć kako bi izvršio osudu, on je spreman pravdu ublažiti ljubavlju. On to čini na uravnotežen i divljenja vrijedan način, a za to je potrebna mudrost. Bez ikakve sumnje, Stvoriteljev način ophođenja s izraelskom nacijom trebao bi nas privući k njemu i motivirati nas da se zainteresiramo za izvršavanje njegove volje.

U vrijeme kada je završen ovaj dio Biblije (Stari zavjet), Juda je, zajedno sa svojim hramom u Jeruzalemu, bila obnovljena, no nalazila se pod poganskom vlašću. Kako se onda mogao ispuniti Božji savez sklopljen s Davidom što se tiče ‘sjemena’ koje će vladati “do vijeka”? (Psalam 89:3, 4; 132:11, 12). Židovi su još uvijek iščekivali da se pojavi ‘Mesija Vođa’ koji će osloboditi Božji narod i na Zemlji osnovati teokratsko kraljevstvo (odnosno ono kojim vlada Bog) (Danijel 9:24, 25, NW). No, je li to bio Jehovin naum? Ako nije, na koji je način obećani Mesija donio izbavljenje? I kako to utječe na nas danas? U sljedećem poglavlju razmatrat će se ova važna pitanja.