Što se događa s dušom nakon smrti?
USAMLJENI rudar po imenu James Kidd često je sebi postavljao slijedeće pitanje: ‘Imam li ja zaista dušu koja živi kao dio mene?’ Budući da je cijelog života bio opsjednut time da pronađe dokaze za tu svoju sumnju, on je za sobom ostavio čitavo malo bogatstvo od 300 000 dolara i u svom testamentu naznačio da taj novac treba upotrijebiti za ‘iznalaženje nekog znanstvenog dokaza da u ljudskom tijelu postoji duša koja dalje živi nakon smrti’.
Ti za razliku od tog čovjeka možda nisi previše zainteresiran za iznalaženje dokaza da imaš dušu koja će živjeti dalje nakon tvoje smrti, ali negdje u dubini svojih misli ti to možda vjeruješ. Milijuni ljudi danas vjeruju u to zbog religioznog učenja, zbog izvještaja o tzv. iskustvima života poslije smrti, ili pak zbog svojih osobnih osjećaja.
Zanimljivo je, međutim, da su u anketi koju je proveo časopis Probudi se! svi ispitanici koji vjeruju u nesmrtnost duše dali isti odgovor na slijedeće pitanje: “Mislite li da duša diše da bi živjela?” “Ne”, odgovorili su.
Duša diše
U 1. Mojsijevoj, 2. poglavlju, 7. retku počinje uzbudljiv izvještaj o stvaranju čovjeka: “I Jehova Bog je zatim stvorio čovjeka iz praha zemaljskog” (NS).
Zamislimo si to čudo! Iz elemenata zemlje formirano je 206 kostiju, složeni organi, preko 600 mišića i zadivljujući mozak, a sve to zaodjeveno u kožu predstavljalo je savršeni primjerak čovjeka! Međutim, još je bio potreban jedan “sastojak” da bi se dovršilo zadivljujuće djelo stavranja: nešto što bi tijelo animiralo, oživjelo. Bog je zatim “udahnuo dah života” u njegove nosnice. U tom je trenutku, uvevši u organizam zrak (zajedno s kisikom) Bog u isto vrijeme animirao milijune stanica u tijelu i pokrenuo ih svojim duhom, odnosno životnom silom. Čovjek po imenu Adam sada je bio živ, te je udisao i izdisao oko 14 puta u minuti, odnosno preko 20 000 puta na dan! Treba zapaziti da se u zaključku 7. retka ovakav živi čovjek koji diše sada naziva ‘živom dušom’.
Sve se ovo može usporediti s časopisom kojeg sad čitaš. On se sastoji od papira, boje i ljepila. No, svaka od ovih pojedinosti zasebice nije zanimljiva. Tek njihovom kombinacijom ti si u mogućnosti da dobiješ časopis. Isto tako, fizičko tijelo, dah i životna sila od male su vrijednosti jedno bez drugog. No, u kombinaciji, te pojedinosti sačinjavaju živu dušu. Tako je Adam “postao” živa duša.
Budući da ništa nije rečeno o tome da je prvom čovjeku bila usađena duša ili da ju je dobio, moramo se upitati: Ako je duša ‘postala’ tek nakon što je započelo disanje, odakle zaključak da ona nastavlja živjeti onda kad osoba prestane disati i umre? Nema nikakve sumnje da je slijedeća činjenica točna: Disanje je od presudne važnosti za dušu.
Tako biblijski pisci često koriste riječ “duša” kao sinonim za osobu koja diše. Na primjer, zapazi što se desilo neprijateljima Božjeg naroda u zemlji Hanaan. Božji ljudi su “sve duše potukli oštricom mača predavši ih uništenju. Ništa što diše nije ostalo” (Jozua 11:11, NS). Svaka duša bila je ono što diše. Na taj način, sve što diše bilo je duša. Poginuo je vidljivi, tjelesni čovjek koji diše, a ne nekakav nevidljivi duhovni bitak.
Jesu li sva živa stvorenja duše?
Čovjek se ne razlikuje od životinje po tome što je on duša. Kad je Bog u Noino vrijeme nanio razorni potop, izginulo je ‘svako tijelo, sva leteća stvorenja, domaće životinje, divlje zvijeri, svi rojevi, jata i krda, svi ljudi, sve što je u svojim nosnicama imalo djelotvorni dah životne sile’. U izvještaju o stvaranju se te iste vrste životinja nazivaju ‘živim dušama’ (1. Mojsijeva 7:21, 22; NS; 1:24).
Kao što pokazuje Biblija, ‘svako tijelo, sva jata, rojevi, krda i svi ljudi’ trebaju zrak i ovisni su o funkcioniranju svojih raznovrsnih dišnih sustava kako bi mogli i dalje živjeti kao duše. Kad prestane taj proces podržavanja života, duša se vraća u prah. Duša — neka osoba ili životinja — ostaje bez svijesti i prestaje postojati (1. Mojsijeva 3:19; Psalam 146:4).
Duša može živjeti vječno!
Budući da je vjerovanje da duša živi nakon smrti tako rašireno, očito je da ljudi instiktivno osjećaju da život mora biti nešto više od onoga što oni sada doživljavaju. Ti osjećaji su sasvim prirodni, jer Biblija kaže da je Bog ljudima “u srce i misao o večnosti metnuo” (Propovjednik 3:11, BA). Mnogima će se ta želja za ‘vječnošću’, odnosna vječnim životom, doista ispuniti. Kao prvo, nešto je potrebno ispraviti — nesavršenost i grijeh koji su uzrokom toga da ljudska duša umire (Rimljanima 5:12). Kad to jednom bude otklonjeno, Bog će podržavati ljudsko tijelo tako da će ono moći živjeti vječno (Otkrivenje 21:3, 4).
No, kakva je nada za one koji su već umrli? Istraživačko društvo koje je imenovano da raspolaže bogatstvom g. Kidda nije pronašlo odgovor. Nakon četverogodišnjeg proučavanja oni nisu mogli dokazati da je ljudska duša zasebni dio čovjeka i da napušta tijelo prilikom smrti. No, koliko je sigurna nada koju nam daje Biblija? Ona nam zasigurava da će mrtve duše biti vraćene u svoj ljudski život na Zemlji, da, uskrsnut će (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15; Jevrejima 6:18).
Ti uskrsnuli pojedinci tada će naučiti kakav naum ima Bog s ljudskom dušom. Kod onih koji budu primjenjivali Božju riječ i koji budu “od onih koji vjeruju da spase dušu”, proces disanja nikad neće morati prestati! (Jevrejima 10:39.)
[Slike na stranici 27]
Sve su ovo duše