“Kako bih mogao učiniti to veliko zlo?”

JOSIP je udahnuo težak, topao zrak, a nosnice mu je ispunio miris lotosovog cvijeta i drugog vodenog bilja. Bio je zatočenik trgovaca koji su sa svojim devama upravo prolazili beskrajnim prostranstvima delte Nila. Karavana se kretala duž rijeke prema još jednom egipatskom gradu. Na putu im se povremeno našla kakva čaplja ili ibis, koji bi se uplašeno vinuli u nebo. Josip je ponovno mislio na svoj dom u Hebronu, u vjetrovitim brdima Jude. No sada se nalazio stotinama kilometara daleko, u jednom sasvim drugačijem svijetu.

S vrhova datulja i smokava čula se prodorna krika majmuna. Jezik kojim su govorili ljudi na koje su nailazili putem Josipu nije bio puno razumljiviji od glasanja tih životinja. Možda je pokušavao razabrati, pa čak i naučiti, poneku riječ ili frazu. Vjerojatno je mislio da više nikad neće vidjeti svoj dom.

Josip je praktički još bio dječak. Imao je tek 17 ili 18 godina, a već se našao u nevolji u kojoj bi i mnogi odrasli muškarci klonuli duhom. Naime, njegova su ga braća planirala ubiti jer su bila ljubomorna na njega zato što je bio očev ljubimac. Na koncu su se ipak predomislili i prodali ga trgovcima (1. Mojsijeva 37:2, 5, 18-28). Nakon višetjednog putovanja raspoloženje tih trgovaca sve je više raslo jer su bili nadomak veličanstvene egipatske prijestolnice, u kojoj su namjeravali prodati Josipa i svoju dragocjenu robu, te na njima dobro zaraditi. Što je Josipu dalo snage da se ne slomi i ne prepusti očaju? Što mi možemo učiniti kako životni problemi i razočaranja ne bi uništili našu vjeru? O tome možemo puno naučiti od Josipa.

“Josipa su doveli u Egipat. I Egipćanin Potifar, dvoranin faraonov, zapovjednik tjelesne straže, kupio ga je iz ruku Jišmaelaca koji su ga onamo doveli” (1. Mojsijeva 39:1). U tih nekoliko riječi Biblija opisuje kakvo je poniženje taj mladić doživio kad je bio ponovno prodan. S njim su se ophodili kao s običnom robom. Možemo samo pretpostaviti kako se osjećao dok ga je njegov novi gospodar, egipatski dvoranin, vodio gradskim ulicama prepunim ljudi i svakovrsne robe prema njegovom novom domu.

No to se mjesto potpuno razlikovalo od onog što je Josip smatrao domom. On je odrastao u nomadskoj obitelji koja je živjela u šatorima i često se selila sa svojim stadima. Za razliku od njih, bogati Egipćani poput Potifara živjeli su u raskošnim, okrečenim kućama koje su blještale na suncu. Arheološki nalazi pokazuju da su stari Egipćani voljeli vrtove u kojima je raslo bujno raslinje i drveće raskošnih krošnji koje su stvarale hlad. Vrtovi su bili ograđeni zidom, a u nekom mirnom kutku obično se nalazilo jezerce u kojem su rasli papirus, lotos i drugo vodeno bilje. Neke kuće bile su smještene u zaklonjenom dijelu vrta. Imale su trijemove na kojima su ukućani mogli uživati u povjetarcu, visoke prozore koji su služili za prozračivanje te mnogo soba, uključujući i veliku blagovaonicu i prostorije za služinčad.

Je li Josip bio impresioniran takvom raskoši? Po svoj prilici, nije o tome ni razmišljao. Vjerojatno je bio silno usamljen. Egipćani su mu bili potpuni stranci — govorili su drugim jezikom, drugačije se odijevali i dotjerivali, a i njihova religija bila mu je sasvim nepoznata. Štovali su cijeli niz božanstava, bavili se okultizmom i magijom te bili opsjednuti smrću i zagrobnim životom. Unatoč svemu tome usamljenost nije slomila Josipa. Zašto? Biblija kaže: “Jehova je bio s Josipom” (1. Mojsijeva 39:2). Josip se nesumnjivo usrdno molio svom Bogu. U Bibliji stoji da je Jehova “blizu svih koji ga prizivaju” (Psalam 145:18). Na koji se još način Josip zbližio s Bogom?

On se nije prepustio očaju, već se posvetio svom poslu i trudio se obavljati ga najbolje što je znao i umio. Zbog toga ga je Jehova blagoslovio, pa je Josip uskoro stekao naklonost svog novog gospodara. Potifar je primijetio da Jehova, Bog kojem je služila Josipova obitelj, blagoslivlja njegovog mladog slugu. To se dobro odrazilo i na cijeli njegov dom, koji je zahvaljujući Josipu uživao blagostanje. Josip je stjecao sve veću naklonost svog gospodara, pa je on na koncu tom sposobnom mladiću povjerio sve što je imao (1. Mojsijeva 39:3-6).

Josip je pružio izvrstan primjer današnjim mladima koji služe Bogu. Naprimjer, neki se mladi ponekad u školi osjećaju kao da su među strancima jer su mnogi njihovi vršnjaci opčinjeni okultizmom i imaju pesimističan pogled na život. U takvoj se situaciji dobro sjetiti da se Jehova nije promijenio (Jakov 1:17). On i danas pomaže svima koji su mu vjerni i trude se ugoditi mu. On bogato blagoslivlja takve pojedince, pa možemo biti sigurni da će blagosloviti i nas.

Biblija kaže da je Josip u međuvremenu “izrastao u mladića lijepa stasa i lijepa lica”. Fizička ljepota često privlači neželjenu pažnju onih koji se ne ustručavaju pokazati svoje zanimanje na vrlo nedoličan način. Stoga nije teško pretpostaviti kakva je nevolja uskoro snašla Josipa.

Josip je vjernost smatrao vrijednom osobinom. No Potifarova žena nije mislila tako. Biblija kaže: “Žena gospodara njegova zagledala se u Josipa i počela mu govoriti: ‘Lezi sa mnom!’” (1. Mojsijeva 39:7). Je li Josip bio u iskušenju da prihvati otvorene nemoralne ponude te poganke? Biblija nigdje ne daje naslutiti da Josip nije imao spolne želje kao i svaki mladi muškarac. Isto tako, ni po čemu se ne može zaključiti da je žena koja mu se nudila bila fizički neprivlačna. Uostalom, ona je bila razmažena supruga moćnog i utjecajnog dvoranina. Je li Josip pomislio da njegov gospodar ionako neće saznati za nevjeru? Je li razmišljao o tome kakve bi mu materijalne pogodnosti mogla pružiti takva veza?

Istini za volju, ne možemo znati o čemu je sve Josip razmišljao. No jako dobro znamo što mu je bilo u srcu. To se jasno vidi iz njegovog odgovora Potifarovoj ženi. Rekao joj je: “Gledaj, gospodar moj ne brine se ni za što u kući, i sve što ima predao mi je u ruke. Nitko u ovoj kući nije veći od mene i on mi nije uskratio ništa, osim tebe, jer si mu žena. Pa kako bih mogao učiniti to veliko zlo i zgriješiti samome Bogu?” (1. Mojsijeva 39:8, 9). Te je riječi sigurno izgovorio odlučno i gorljivo. Vrijeđala ga je i sama pomisao na to da udovolji njenoj želji. Zašto?

Kao što je i sam Josip rekao, njegov mu je gospodar vjerovao. Predao mu je u ruke sve što je imao i nije mu uskratio ništa osim svoje žene. Kako bi onda Josip mogao izdati njegovo povjerenje? Bilo mu je mrsko i pomisliti da učini takvo što. No postojao je još važniji razlog zašto mu je to bilo odvratno — znao je da bi time zgriješio svom Bogu Jehovi. Josip je od svojih roditelja puno naučio o tome kako Bog gleda na brak i bračnu vjernost. Jehova je osnovao bračnu zajednicu i prilikom sklapanja prvog braka jasno je rekao da se muž i žena trebaju držati zajedno i postati “jedno tijelo” (1. Mojsijeva 2:24). Oni koji pokušavaju oskvrnuti tu vezu izazivaju Božji gnjev. Naprimjer, muškarci koji su zamalo obeščastili Josipovu prabaku, koja je bila žena Božjeg sluge Abrahama, te Josipovu baku, koja je bila Izakova žena, gotovo su izgubili život (1. Mojsijeva 20:1-3; 26:7-11). Dakle, Josip je još u roditeljskom domu naučio kako Jehova gleda na brak i želio je živjeti po tome.

Potifarovoj se ženi nije svidjelo ono što je čula. Možemo samo zamisliti kako se osjećala kad ju je taj običan rob odbio, a njenu ponudu nazvao velikim zlom! Usprkos tome nije odustala. Njen ponos i taština sigurno su bili povrijeđeni te je zbog toga bila još odlučnija navesti Josipa da se predomisli. Postupila je poput Sotone. Naime, ni Sotona nije odustao nakon bezuspješnih pokušaja da navede Isusa na grijeh, nego je otišao od njega “do neke druge prilike” (Luka 4:13). To nam pokazuje da vjerni Božji sluge trebaju biti odlučni i postojani u svojoj čestitosti. Upravo je tako postupio i Josip. Iako ga je Potifarova žena “iz dana u dan” nagovarala da spava s njom, “on je nije poslušao” (1. Mojsijeva 39:10). Međutim, ona je čvrsto odlučila da će ga zavesti.

Odabrala je trenutak kad u kući nije bilo drugih slugu. Znala je da Josip mora ući u kuću kako bi obavio svoj posao. Kad je došao, pokušala ga je stjerati u kut. Zgrabila je njegovu haljinu i još mu jednom rekla: “Lezi sa mnom!” Josip joj se brzo istrgnuo iz zagrljaja i uzmaknuo, ali ona je čvrsto držala njegovu haljinu. Nekako se uspio osloboditi i pobjeći, no haljina je ostala u njenim rukama (1. Mojsijeva 39:11, 12).

Možda nas taj događaj podsjeća na savjet apostola Pavla, koji je pod Božjim nadahnućem rekao: “Bježite od bluda!” (1. Korinćanima 6:18). Josip je doista pružio izvrstan primjer svim pravim kršćanima! Možda ćemo se silom prilika naći u društvu osoba koje ne mare za Božje moralne zakone, no to ne znači da moramo potpasti pod njihov loš utjecaj. Moramo bježati od grijeha bez obzira na posljedice.

Josipa je njegova čestitost skupo stajala. Potifarova žena htjela mu se osvetiti, pa je odmah počela vikati i dozivati druge sluge. Tvrdila je da ju je Josip pokušao silovati i da je pobjegao kad je počela vikati. Zadržala je Josipovu haljinu kao “dokaz” i pričekala da joj se muž vrati kući. Kad je Potifar stigao, i njemu je ispričala istu priču te ga čak neizravno optužila da je on kriv za sve jer je doveo tog tuđinca u njihov dom. Kako je Potifar reagirao? Biblija kaže da se silno razgnjevio te da je “uhvatio Josipa i predao ga u zatvor” (1. Mojsijeva 39:13-20).

Danas se malo zna o egipatskim zatvorima iz tog doba. Ruševine koje su pronašli arheolozi pokazuju da su to bile velike građevine nalik utvrdama u kojima su se nalazile zatvorske ćelije i tamnice. Govoreći o zatvoru u koji su ga bacili, Josip je upotrijebio riječ koja doslovno znači “jama”, što pokazuje da se radilo o mračnom i sumornom mjestu (1. Mojsijeva 40:15; bilješka). Iz Psalama saznajemo da to nije bio kraj njegovim mukama. Ondje stoji: “Okovima su stegnuli noge njegove, u lance željezne dospjela je duša njegova [ili: vrat njegov]” (Psalam 105:17, 18). Egipćani su ponekad zatvorenicima okovali ruke iza leđa, i to u visini laktova, a nekima su stavili željezne ovratnike koji su im čvrsto stiskali vrat. Josipu je zasigurno bilo teško podnositi takvo zlostavljanje, pogotovo zato što to ničim nije zaslužio.

Osim toga, njegov boravak u zatvoru nije bio samo kratka, ružna epizoda u njegovom životu. Biblija kaže da je Josip “ostao ondje u zatvoru”. Štoviše, godinama je bio zatvoren na tom groznom mjestu i nije znao hoće li ikad biti pušten na slobodu.a Prvih dana zacijelo je bio u strašnom šoku. No ti su se dani pretvorili u tjedne, a tjedni u mjesece. Kako se uspio othrvati beznađu i očaju?

Biblijski izvještaj daje ohrabrujuć odgovor na to pitanje. Ondje stoji: “Jehova je i dalje bio s Josipom i bio mu je milostiv” (1. Mojsijeva 39:21). Ni zatvorske zidine, ni okovi, ni mračne tamnice ne mogu spriječiti Jehovu da bude milostiv svojim slugama i da im pokazuje ljubav (Rimljanima 8:38, 39). Josip je sigurno otvorio srce svom dragom nebeskom Ocu i izrazio mu u molitvi svu svoju bol. Nakon toga nesumnjivo je osjetio mir i spokoj koji može pružiti samo “Bog svake utjehe” (2. Korinćanima 1:3, 4; Filipljanima 4:6, 7). Što je još Jehova učinio za Josipa? Biblija kaže da je dao da Josip “nađe milost u očima upravitelja zatvora”.

Zatvorenici su očito morali raditi, a Josip je svoj posao obavljao tako savjesno da ga je Jehova zbog toga blagoslovio. Marljivo je radio i davao sve od sebe kako bi izvršio svaki zadatak koji je dobio, a sve ostalo prepustio je Jehovi. Zahvaljujući Jehovinom blagoslovu zadobio je povjerenje i poštovanje ljudi oko sebe, baš kao i ranije dok je služio u Potifarovom domu. U Bibliji piše: “Upravitelj zatvora predao je Josipu u ruke sve zatvorenike koji su bili u zatvoru, i on je bio odgovoran za obavljanje svih poslova koje su oni tamo radili. Upravitelj zatvora nije više morao nadgledavati niti jednu jedinu stvar koja je bila u rukama njegovim, jer je Jehova bio s Josipom, i Jehova je uspjehom okrunio sve što je on radio” (1. Mojsijeva 39:22, 23). Za Josipa je sigurno bilo vrlo utješno znati da se Jehova brine za njega.

I nas život može neugodno iznenaditi ili čak možemo doživjeti tešku nepravdu. U takvim se situacijama trebamo ugledati na Josipa. Budemo li ostali bliski s Jehovom, redovito mu se molili, držali se njegovih zapovijedi i iskreno se trudili vršiti njegovu volju, on će nas blagosloviti. Jehova je kasnije blagoslovio Josipa na uistinu poseban način. O tome će biti riječi u sljedećim člancima ove rubrike.