Je li Biblija proturječna?

 1, 2. (Uključujući uvod.) (a) Što se često predbacuje Bibliji? (b) Što bi trebalo uvažiti pri uspoređivanju različitih biblijskih odlomaka? (c) Što bi mogao biti razlog da se izvještaji dvaju biblijskih pisaca o istom događaju ponekad međusobno razlikuju?

AKO je Biblija zaista Riječ Božja, onda mora biti harmonično djelo bez proturječja. Zašto onda izgleda da neki odlomci proturječe drugima? U vezi odgovora na ovo pitanje moramo uzeti u obzir da je Bibliju, iako je ona Riječ Božja, pisao velik broj ljudi u vremenskom razdoblju od nekoliko stoljeća. Ovi pisci bili su različitog porijekla, svaki je imao drugi stil pisanja i nisu raspolagali istim darovima; sve te razlike odražavaju se i u pisanju.

² Osim toga, ako dva ili više pisaca izvještava o istom događaju, jedan bi mogao zapisati pojedinosti koje drugi ne spominje. Uz to, različiti pisci prikazuju sadržaj na različite načine. Jedan bi mogao pisati sve kronološkim redom, dok bi drugi mogao slijediti sasvim drugi poredak. U ovom poglavlju prikazat ćemo neka naizgledna proturječja i razmotriti kako se ona mogu međusobno uskladiti ako se uzmu u obzir gore navedene točke.

 3, 4. Koja uočljiva razlika postoji između izvještaja Mateja i Luke u vezi oficira čiji je sluga bio bolestan, i kako se mogu međusobno usuglasiti?

³ ponekad se pojavljuju “proturječja” ako postoje dva ili više izvještaja o istom događaju. Tako, primjerice, čitamo u Mateju 8:5 da je Isusu, kad je došao u Kafarnaum, pristupio jedan oficir, moleći ga da ozdravi njegovog slugu. Međutim, prema Luki 7:3, Stvarnost, ovaj oficir je poslao “židovske starješine da ga zamole da mu dođe ozdraviti slugu”. Je li oficir razgovarao s Isusom ili je poslao starije muževe?

⁴ Odgovor naravno glasi da je poslao starješine Židova. Ali, zašto je Matej napisao da se oficir osobno obratio Isusu? Zato što je ta molba zapravo potekla od njega i bila je samo upućena Isusu preko židovskih starješina. Starješine su pri tome služili samo kao posrednici.

 5. Zašto se u Bibliji kaže da je Salomon sagradio hram, kad je jasno da su stvarni posao izvršili drugi?

⁵ Kao predodžba toga neka posluži ono što čitamo u 2. Ljetopisa 3:1, St: “Salomon tada poče graditi Dom Jahvi u Jeruzalemu.” Kasnije čitamo: “Tako je Salomon dovršio Dom Jahvin” (2. Ljetopisa 7:11, St). Je li Salomon osobno sagradio hram od početka do kraja? Naravno da nije. Stvarne građevinske radove izvršavalo je mnoštvo zanatlija i radnika. Ali, Salomon je bio organizator rada, onaj koji je bio odgovoran. Zato Biblija kaže da je on sagradio taj dom. Na isti način iz Matejevog Evanđelja saznajemo samo to da je oficir pristupio Isusu. Luka ulazi u daljnje pojedinosti i pokazuje da mu se obratio preko židovskih starješina.

 6, 7. Kako možemo međusobno uskladiti dva različita izvještaja Evanđelja o molbi Zebedejevih sinova?

⁶ Sličan primjer nalazimo u Mateju 20:20, 21 (St), gdje piše: “Tada pristupi k njemu majka Zebedejevih sinova. Bijahu s njom obadva njezina sina. Pade preda nj ničice da nešto od njega zamoli.” Molila je za povlaštene položaje za svoje sinove kad Isus dođe u svoje Kraljevstvo. U Markovom izvještaju o ovom događaju čitamo: “Tada mu pristupiše Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, te mu rekoše: ‘Učitelju! Željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo’” (Marko 10:35-37, St). Tko je iznio Isusu ovu molbu — oba Zebedejeva sina ili njihova majka?

⁷ Jasno, bila su to oba sina Zebedeja koji su za to zamolili, kao što objašnjava Marko. Ali, oni su to učinili preko svoje majke. Ona je govorila u njihovo ime. To potvrđuje i Matejev izvještaj, gdje piše da su drugi apostoli, čuvši što je učinila majka sinova Zebedejevih, postali ozlojeđeni, ne na majku, već “na dvojicu braće” (Matej 20:24, St).

 8. Kako mogu dva različita izvještaja o istom događaju međusobno odstupati, a ipak oba biti istinita?

⁸ Jesi li ikada čuo dvoje ljudi kako opisuju isti događaj kojeg su bili svjedoci? Ako jesi, tada si mogao zapaziti da je svatko isticao pojedinosti koje su ga se dojmile. Jedan je možda ispustio stvari koje je drugi ispričao. Međutim, oboje je govorilo istinu. Isto je i sa četiri izvještaja evanđelja o Isusovom djelovanju, kao i s drugim povijesnim događajima o kojima izvještava više nego jedan biblijski pisac. Svaki od ovih pisaca zabilježio je točne informacije, čak ako je jedan opisao pojedinosti koje je drugi ispustio. Razmatranjem svih izvještaja možemo stvoriti potpuniju sliku o onome što se dogodilo. Takve varijante, osim toga, dokazuju da su biblijski izvještaji nastali neovisno jedan o drugom. A njihova suštinska harmonija dokazuje da su istiniti.

 9, 10. Kako nam kontekst pomaže razumjeti otkuda je Kain uzeo svoju ženu?

⁹ Često se naizgledna proturječja mogu riješiti čak ako samo uzmemo u obzir kontekst. Uzmimo, naprimjer, često postavljano pitanje o Kainovoj ženi. U 1. Mojsijevoj 4:1, 2 čitamo: “S vremenom rodila je [Eva] Kaina i rekla: ‘Rodila sam čovjeka uz pomoć Jehovinu.’ Kasnije je ponovo rodila, brata njegovog Abela.” Kao što je dobro poznato, Kain je ubio Abela; ali, poslije čitamo da je Kain imao ženu i djecu (1. Mojsijeva 4:17). Gdje je Kain našao svoju ženu, ako su Adam i Eva imali samo dva sina?

¹⁰ Rješenje je u činjenici da su Adam i Eva imali još djece. Kao što proizlazi iz konteksta, oni su imali veliku obitelj. U 1. Mojsijevoj 5:3 čitamo da je Adam postao ocem jednog daljnjeg sina imenom Set, a iz slijedećeg retka doznajemo o Adamu: “Postao je otac sinova i kćeri” (1. Mojsijeva 5:4). Dakle, Kain je mogao oženiti jednu od svojih sestara ili jednu od nećakinja. U ranom razdoblju ljudske povijesti, kad je čovječanstvo bilo tako blizu savršenstva, takvi brakovi očigledno nisu predstavljali opasnosti za potomstvo, kakve bi takva veza imala danas.

11. Na koje naizgledno proturječje između Jakova i apostola Pavla ukazuju neki?

¹¹ Razmatranje konteksta može nam također pomoći da razjasnimo navodno proturječje između apostola Pavla i Jakova. U Efežanima 2:8, 9 Pavao ukazuje da se kršćani mogu spasiti vjerom, ne djelima. On kaže: “Jer ste spašeni kroz vjeru (...) ne zahvaljujući djelima.” Jakov, nasuprot tome, inzistira na važnosti djela. On piše: “Kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je mrtva vjera bez djela” (Jakov 2:26). Kako možemo ove dvije izjave uskladiti?

12, 13. Kako Jakovljeve riječi nadopunjuju Pavlove, umjesto da im proturječe?

¹² Razmatrajući kontekst Pavlovih riječi, uviđamo da se obe izjave ustvari nadopunjuju. Apostol Pavao se, naime, osvrće na nastojanja Židova da drže Mojsijev zakon. Vjerovali su da će biti pravedni ako se budu pridržavali Zakona u svim pojedinostima. Međutim, Pavao je ukazao da je to nemoguće. Našim djelima ne možemo nikada postići pravednost — i tako zaslužiti spasenje — budući da smo naslijedili grešnost. Možemo se spasiti jedino vjerom u Isusovu otkupnu žrtvu (Rimljanima 5:18).

¹³ Jakov, međutim, dodaje važno načelo da je vjera sama po sebi bezvrijedna ako nije potvrđena djelima. Netko tko tvrdi da ima vjeru u Isusa, mora to i dokazati svojim vladanjem. Nedjelotvorna vjera je mrtva vjera i neće dovesti do spasenja.

14. Kakvim je izjavama Pavao pokazao svoju punu suglasnost s načelom da se živa vjera očituje djelima?

¹⁴ Apostol Pavao se potpuno s time složio, jer često je spominjao kakva bi djela kršćani trebali pridonositi da bi pokazali svoju vjeru. Tako je, naprimjer, pisao Rimljanima: “Srcem se pokazuje vjera za pravednost, a ustima se daje javna izjava za spasenje.” ‘Ustima priznavati za spasenje’ — tj. s drugima razgovarati o svojoj vjeri — neophodno je za spasenje (Rimljanima 10:10; vidi i 1. Korinćanima 15:58; Efežanima 5:15, 21-33; 6:15; 1. Timoteju 4:16; 2. Timoteju 4:5; Hebrejima 10:23-25). Međutim, nijedan kršćanin ne može djelima — pogotovo ne nastojanjima da drži Mojsijev zakon — zaraditi pravo na vječni život. Vječni život je “dar kojeg Bog daje” onima koji pokazuju vjeru (Rimljanima 6:23; Ivan 3:16).

15, 16. Kako mogu i Mojsije i Jošua biti u pravu, iako jedan označava područje istočno od Jordana kao “s ovu stranu”, a drugi “s onu stranu” rijeke?

¹⁵ Ponekad su biblijski pisci izvještavali o istom događaju s različitog kuta gledanja, ili su izabirali različite načine prikazivanja svojih izvještaja. Ako se uzmu u obzir ove razlike, mogu se daljnja naizgledna proturječja lako razjasniti. Jedan primjer za to je u 4. Mojsijevoj 35:14, gdje Mojsije govori o području istočno od Jordana kao o onom “s ovu stranu Jordana”. Jošua, međutim, govori o toj zemlji kao onoj “s onu stranu Jordana” (Jošua 22:4). Koji je podatak točan?

¹⁶ Ustvari, oba su točna. Prema izvještaju u 4. Mojsijevoj, Izraelci još nisu bili prešli Jordan i još su stajali pred ulazom u Obećanu zemlju, tako da je područje istočno od Jordana za njih bilo “s ovu stranu”. Ali, Jozua je već bio prešao preko Jordana. On se sada, naravno, nalazio zapadno od rijeke u zemlji Kanaan. Za njega je spomenuto područje ležalo “s onu stranu” rijeke.

17. (a) Na koje naizgledno proturječje u prva dva poglavlja Knjige Postanka ukazuju neki? (b) Što je stvarni razlog navodnog nepodudaranja?

¹⁷ Također, način kako je neka naracija (pričanje) sastavljena može naizgled dovesti do proturječja. U 1. Mojsijevoj 1:24-26 Biblija pokazuje da su životinje bile stvorene prije čovjeka. No, iz 1. Mojsijeve 2:7, 19, 20 izgleda proizlazi da je čovjek bio stvoren prije životinja. Zašto ovo odstupanje? Jer se u ta dva izvještaja djela stvaranja razmatraju s različitih stanovišta. U prvom se opisuje stvaranje nebesa i Zemlje sa svim što je na njima (1. Mojsijeva 1:1–2:4). Drugi se usredotočuje na stvaranje čovjeka i na njegovo upaanje u grijeh (1. Mojsijeva 2:5–4:26).

18. Kako možemo objasniti naizgledna nepodudaranja između dvaju izvještaja stvaranja u prvim poglavljima Knjige Postanka?

¹⁸ Prvi izvještaj je kronološki poredan, podijeljen u šest uzarednih “dana”; drugi je napisan po redoslijedu tematske važnosti. Iz tog razloga se odmah nakon kratkog uvoda direktno prelazi na stvaranje Adama, budući da su on i njegova obitelj glavne ličnosti onoga što slijedi (1. Mojsijeva 2:7). Daljnje informacije se dodaju po potrebi. Saznajemo da je Adam nakon svog stvaranja trebao živjeti u vrtu u Edenu. Stoga se sada spominje zasađivanje Edenskog vrta (1. Mojsijeva 2:8, 9, 15). Jehova zadužuje Adama da imenuje ‘svaku divlju zvijer poljsku i svako leteće stvorenje nebesko’. Stoga je sada bilo vrijeme spomenuti da je “Jehova Bog stvarao od zemlje” sva ova stvorenja, iako su oni bili stvoreni davno prije pojave Adama na sceni (1. Mojsijeva 2:19; 1:20, 24, 26).

19. Koju prividnu nejasnoću sadrži biblijski izvještaj o zauzimanju Jeruzalema?

¹⁹ Ponekad je dovoljno pažljivo čitati izvještaj i logično razmisliti o pruženim informacijama da bi se riješila naizgledna proturječja. To je, primjerice, slučaj ako razmatramo zauzimanje Jeruzalema po Izraelcima. Jeruzalem je, doduše, bio dio naslijeđa Benjamina, no kao što čitamo, ovo pleme nije bilo u stanju osvojiti grad (Jošua 18:28; Suci 1:21). Potom se kaže da Juda nije mogao zauzeti grad — kao da je ovaj grad pripadao naslijeđu ovoga plemena. Konačno je Juda osvojio Jeruzalem i spalio ga vatrom (Jošua 15:63; Suci 1:8). Stotinama godina kasnije, međutim, izvještava se da je David zauzeo grad (2. Samuelova 5:5-9).

20, 21. Koje povijesne činjenice otkriva pomno ispitivanje svih relevantnih pojedinosti o zauzimanju Jeruzalema po Hebrejima?

²⁰ Na prvi pogled sve bi ovo moglo zvučati zbrkano, ali ustvari ovdje nema proturječja. Granica između Benjaminovog i Judinog naslijeđa prolazila je dolinom Hinnom, dakle, točno kroz drevni grad Jeruzalem. Ono što je kasnije nazvano Gradom Davida zapravo je ležalo na području Benjamina, kao što to proizlazi iz Jošue 18:28. No, vjerojatno se jebuzejski grad Jeruzalem protezao izvan doline Hinnom i zadirao u područje Jude, tako da je i Juda morao ratovati s njegovim kanaanskim stanovnicima.

²¹ Benjamin nije mogao osvojiti grad. No, jednom prilikom Juda je osvojio grad i spalio ga (Suci 1:8, 9). Ali, očigledno je Judina vojska produžila dalje i neki od prvobitnih stanovnika ponovo su uzeli grad u posjed. Kasnije je tamo nastalo gnijezdo otpora koje ni Juda ni Benjamin nisu mogli razbiti. Tako su Jebuzeji ostali u Jeruzalemu, sve dok David stoljećima kasnije nije pokorio grad.

22, 23. Tko je nosio Isusov mučenički stup do mjesta pogubljenja?

²² Osvrnimo se na jedan drugi primjer iz Evanđelja. U vezi Isusovog odvođenja na pogubljenje, Ivan izvještava: “I noseći mučenički stup svoj izišao je” (Ivan 19:17). Međutim, u Luki čitamo: “I kad su ga odveli, uhvatili su Simona, nekog Cirenca, koji je dolazio iz te zemlje, i metnuli su na njega mučenički stup da ga nosi za Isusom” (Luka 23:26). Je li Isus sam nosio oruđe svog pogubljenja ili je to Simon učinio za njega?

²³ Na početku je Isus očigledno sam nosio svoj mučenički stup, kao što to Ivan opisuje. Međutim, kako izvještavaju Matej, Marko i Luka, putem je Simon iz Cirene bio prisiljen da preuzme od Isusa stup i da ga nosi ostatak puta do mjesta pogubljenja.

24. Zašto nismo iznenađeni što u Bibliji nailazimo na neke naizgledne nedosljednosti, no što iz toga ne bismo trebali zaključiti?

²⁴ Točno je, Biblija sadrži neke naizgledne nedosljednosti koje se teško mogu razjasniti. No, ne bismo trebali polaziti od toga da se pri tome radi o očitim proturječjima. Često se radi samo o pomanjkanju informacija. Biblija daje dovoljno razjašnjenja da udovolji našim duhovnim potrebama. Ali, ako bi nam pružala svaku pojedinost svih spomenutih događaja, bila bi opsežna i glomazna zbirka knjiga, umjesto priručne knjige koju danas možemo u svako vrijeme imati kod sebe.

25. Što kaže Ivan u vezi izvještaja o Isusovoj službi, i kako nam to pomaže razumjeti zašto Biblija ne spominje svaku pojedinost nekog događaja?

²⁵ Govoreći o Isusovoj službi, apostol Ivan je pisao s opravdanim preuveličavanjem: “A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale” (Ivan 21:25, St). Tek bi bilo nemoguće izvijestiti o svim pojedinostima dugačke povijesti Božjega naroda, počev od patrijarha pa do kršćanske skupštine prvoga stoljeća.

26. Biblija sadrži dovoljno informacija da bismo bili sigurni u koju važnu činjenicu?

²⁶ Biblija je doista čudo sažetosti. Ona sadrži dovoljno informacija da bismo mogli razumjeti da je nešto daleko više nego samo ljudsko djelo. Varijacije koje sadrži dokazuju da su svjedoci doista bili neovisni svjedoci. S druge strane, začuđujuća jedinstvenost Biblije — s kojom ćemo se pobliže pozabaviti u jednom drugom poglavlju — pokazuje da je nedvojbeno božanskog porijekla. Ona je Riječ Božja, a ne čovječja.