Prinositi prihvatljive žrtve Jehovi

JEDNOM u prošlosti mogla se na istočnom ulazu u edenski vrt vidjeti jedna neobična pojava.a Na tom su mjestu moćni kerubi čuvali stražu, a njihov prijeteći izgled jasno je govorio da je bolje da se tu nitko ne usudi proći. Jednako opasna bila je i plamena oštrica mača koji se stalno okretao i koji je vjerojatno noću zastrašujuće sijevao među okolnim stablima (1. Mojsijeva 3:24). Bez obzira na znatiželju koju bi taj prizor mogao izazvati, svaki bi promatrač ostao na pristojnoj udaljenosti.

Vjerojatno su Kain i Abel mnogo puta posjetili to mjesto. Budući da su se rodili Adamu i Evi izvan tog vrta, mogli su samo nagađati kako je bilo živjeti u Raju, kao što su nekad živjeli njihovi roditelji, u vrtu koji je bio dobro navodnjavan, koji je imao bujno raslinje te je obilovao voćem i povrćem. Nesumnjivo je taj mali dio Edena koji su mogli vidjeti sada izgledao zapušten i bio zarastao u korov.

Adam i Eva sigurno su svojoj djeci objasnili zašto je vrt zapušten i zašto su bili izgnani iz njega (1. Mojsijeva 2:17; 3:6, 23). Kako su samo Kain i Abel morali biti frustrirani! Mogli su vidjeti vrt, ali nisu mogli ući u njega. Bili su tako blizu Raja, a ipak tako daleko od njega. Kain i Abel bili su okaljani nesavršenošću, a u vezi s tim nisu mogli gotovo ništa učiniti.

Odnosi koji su vladali među njihovim roditeljima sasvim sigurno nisu mogli popraviti situaciju. Prilikom izricanja presude Evi, Bog je rekao: “Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodarit nad tobom” (1. Mojsijeva 3:16, St). Mora da je Adam sada u skladu s tim proročanstvom dominirao nad svojom ženom, možda tako što se prema njoj više nije ponašao kao prema svojoj družici i pomoćnici. A izgleda da je Eva pokazivala nekakvu nezdravu ovisnost o tom čovjeku. Jedan komentar čak ide tako daleko da njenu ‘žudnju’ opisuje kao “želju koja graniči s bolešću”.

Biblija ne navodi do koje je mjere takav bračni odnos između roditelja utjecao na to koliko su ih dječaci poštovali. Ipak, očito je da su Adam i Eva pružili svojoj djeci iskrivljeni primjer.

Biranje različitih puteva

S vremenom je Abel postao pastir, a Kain se počeo baviti zemljoradnjom (1. Mojsijeva 4:2). Dok je čuvao svoja stada, Abel je nesumnjivo imao mnogo vremena za razmišljanje o neobičnom proročanstvu koje je bilo izrečeno prije nego što su njegovi roditelji bili izgnani iz Edena: “Još mećem neprijateljstvo izmedju tebe i žene i izmedju sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati” (1. Mojsijeva 3:15). Mora da se Abel pitao: ‘Kako će se ispuniti Božje obećanje o sjemenu koje će stati na glavu zmiji i kako će to sjeme biti ujedeno u petu?’

Nakon nekog vremena, vjerojatno kad su već bili zreli ljudi, Kain i Abel su, svaki za sebe, prinijeli žrtvu Jehovi. Budući da je Abel bio pastir, nije bilo neobično da je prinio “od prvina stada svojega i od njihove pretiline”. Za razliku od njega, Kain je prinio “od roda zemaljskoga”. Jehova je prihvatio Abelovu žrtvu, ali “na Kaina i na njegov prinos ne pogleda” (1. Mojsijeva 4:3-5). Zbog čega ga nije pogledao?

Neki ukazuju na činjenicu da se Abelova žrtva sastojala od ‘prvina stada njegova’, dok se Kainova žrtva sastojala samo “od roda zemaljskoga”. No problem nije bio u kvaliteti plodova zemlje koje je Kain prinio, jer u izvještaju stoji da je Jehova s odobravanjem pogledao ‘na Abela i na njegov prinos’, a ‘na Kaina i na njegov prinos’ s neodobravanjem. Dakle, Jehova je prvenstveno gledao na obožavateljevo stanje srca. Što je pritom primijetio? U Jevrejima 11:4 stoji da je Abel “vjerom” prinio svoju žrtvu. Prema tome, Kainu je očito nedostajala vjera koja je Abelovu žrtvu učinila prihvatljivom.

S tim u vezi vrijedno je zapaziti da je Abelovo prinošenje žrtve uključivalo i prolijevanje krvi. Možda je ispravno zaključio da će Božje obećanje u vezi sa sjemenom koje će biti ujedeno u petu podrazumijevati i žrtvovanje života. U tom bi slučaju Abelova žrtva predstavljala molbu za pomirenje te bi bila izraz vjere u to da će se Bog pobrinuti za žrtvu pomirnicu za grijehe kad za to dođe vrijeme.

Za razliku od njega, Kain vjerojatno nije baš duboko razmišljao o svom prinosu. “Njegov prinos predstavljao je tek priznanje da je Bog dobročinitelj”, pretpostavio je jedan komentator Biblije iz 19. stoljeća. “[Prinos] je jasno pokazao da [Kain] nije shvaćao da je njegov odnos sa Stvoriteljem ustvari bio narušen, a niti to da treba priznati grijeh ili da treba pomirenje.”

Osim toga, budući da je bio prvorođenac, Kain je možda čak uobraženo pretpostavljao da je on to obećano sjeme koje će uništiti Zmiju, Sotonu. Možda je i Eva imala takve častoljubive težnje u vezi sa svojim prvorođenim sinom (1. Mojsijeva 4:1). Naravno, ako su Kain i Eva to očekivali, onda su bili u velikoj zabludi.

Biblija ne navodi kako je Jehova pokazao da odobrava Abelovu žrtvu. Neki pretpostavljaju da je oganj s neba progutao žrtvu. Bilo kako bilo, nakon što je shvatio da je Bog odbio njegov prinos, “Kain [se] rasrdi veoma, i lice mu se promijeni” (1. Mojsijeva 4:5). Kain je srljao u propast.

Jehovin savjet i Kainov odgovor

Jehova je Kaina potaknuo na razmišljanje. “Što se srdiš? što li ti se lice promijeni?” upitao ga je. To je pružilo Kainu odličnu mogućnost da pomno ispita svoje osjećaje i poticaje. Jehova je nastavio: “Ne ćeš li biti mio, kad [“se obratiš da”, NW] dobro činiš? a kad ne činiš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji” (1. Mojsijeva 4:6, 7). (Vidi okvir na stranici 23.)

Kain nije poslušao. Umjesto toga, odveo je Abela u polje i ubio ga. Kasnije, kad ga je Jehova pitao gdje je Abel, Kain je svojem grijehu pridodao laž. “Ne znam”, oštro je odgovorio. “Zar sam ja čuvar brata svojega?” (1. Mojsijeva 4:8, 9).

Kako prije tako i nakon što je ubio Abela, Kain je odbijao ‘obratiti se da čini dobro’. Svojevoljno je dopustio da ga grijeh nadvlada, pa je stoga bio prognan iz područja u kojem je živjela ljudska obitelj. Jehova je utvrdio “znak”, možda samo neku svečanu odredbu, kako nitko ne bi ubio Kaina i tako osvetio Abelovu smrt (1. Mojsijeva 4:15).

Kain je kasnije stao graditi grad i nazvao ga po svom sinu. Nije neobično da su njegovi potomci postali poznati po nasilju. Konačno je Kainova rodoslovna linija nestala kad je potop u danima Noe izbrisao sve nepravedne ljude (1. Mojsijeva 4:17-24; 7:21-24).

Biblijski izvještaj o Kainu i Abelu nije sačuvan samo zato da bismo ga čitali za razonodu. Umjesto toga, bio je ‘napisan za našu nauku’ te je ‘koristan za učenje, za karanje’ (Rimljanima 15:4; 2. Timoteju 3:16). Što možemo naučiti iz ovog izvještaja?

Pouka za nas

Poput Kaina i Abela, današnji su kršćani pozvani da prinose žrtvu Bogu — ne doslovnu žrtvu paljenicu, nego “žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju [“daju javnu izjavu za”, NW] ime njegovo” (Jevrejima 13:15). U današnje se vrijeme to čini u svjetskom razmjeru budući da Jehovini svjedoci propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu u preko 230 zemalja (Matej 24:14). Sudjeluješ li u tom djelu? Tada možeš biti siguran da ‘Bog nije nepravedan da zaboravi djelo tvoje i trud ljubavi koju si pokazao u ime njegovo’ (Jevrejima 6:10).

Jednako kao u slučaju Kaina i Abela, Jehova ne prosuđuje tvoju žrtvu po vanjskim pokazateljima — naprimjer, samo po broju sati koje provodiš u službi propovijedanja. Jehova gleda dublje. U Jeremiji 17:10 kaže se da on ‘ispituje srce’ te čak ‘iskušava bubrege’ — najdublje misli, osjećaje i poticaje svojstvene nečijoj osobnosti. Dakle, u pitanju je zapravo poticaj, a ne količina. Uistinu, neovisno o tome je li žrtva velika ili mala, Bog je smatra dragocjenom ako je prinosimo iz srca potaknutog ljubavlju. (Usporedi Marka 12:41-44 s 14:3-9.)

Istovremeno trebali bismo biti svjesni da Jehova neće prihvatiti hrome žrtve, kao što nije prihvatio ni Kainov prinos koji mu je prinio s pola srca (Malahija 1:8, 13). Jehova zahtijeva da mu daš ono najbolje što možeš, da mu služiš cijelim srcem, dušom, umom i snagom (Marko 12:30). Činiš li to? Ako da, tada imaš dobar razlog da budeš zadovoljan svojom žrtvom. Pavao je napisao: “Svaki da ispita svoje djelo, i tada će sam u sebi imati slavu, a ne u drugome” (Galaćanima 6:4).

Kain i Abel jednako su odgajani. No vrijeme i okolnosti pružili su i jednom i drugom priliku da razviju jedinstvene karakterne osobine. Kainovu osobnost sve su više narušavali ljubomora, svadljivost i izljevi gnjeva.

Za razliku od njega, Abela Bog pamti kao pravednog čovjeka (Matej 23:35). Njegova odlučnost da pod svaku cijenu ugodi Bogu učinila ga je ugodno različitim od nezahvalnih članova njegove obitelji — Adama, Eve i Kaina. Biblija nam kaže da Abel, iako je umro, “još govori”. Njegova vjerna služba Bogu dio je trajnog povijesnog zapisa koji se nalazi u Bibliji. Slijedimo Abelov primjer stalno prinašajući žrtve koje su prihvatljive Bogu (Jevrejima 11:4).

[Bilješka]

[Okvir/slika na stranici 23]

Uzor za kršćanske savjetnike

“ZAŠTO si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?” Ovim je pitanjem Jehova ljubazno Kaina potaknuo na razmišljanje. On nije prisilio Kaina da se promijeni, jer je Kain bio osoba sa slobodnom voljom. (Usporedi 5. Mojsijevu 30:19.) Ipak, Jehova nije oklijevao Kainu ukazati na posljedice koje će snositi zbog svojeglavog postupanja. Upozorio je Kaina: “Ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba” (1. Mojsijeva 4:6, 7, St).

Značajno je zapaziti da unatoč ovom snažnom ukoru Jehova nije Kaina smatrao ‘izgubljenim slučajem’. Umjesto toga, kazao je Kainu koji ga blagoslovi očekuju ako promijeni svoje postupanje i izrazio je povjerenje da Kain može prevladati taj problem ako on to želi. “Jer ako pravo radiš”, rekao je Jehova, “vedrinom odsijevaš.” Također je rekao Kainu govoreći o njegovom ubilačkom bijesu: “Još mu se možeš oduprijeti.”

U današnje bi vrijeme starješine u kršćanskoj skupštini trebali oponašati Jehovin primjer. Kao što je zabilježeno u 2. Timoteju 4:2 (NW), oni povremeno moraju ‘ukoravati’ i ‘prekoravati’, otvoreno ukazujući na posljedice koje će prijestupnik morati snositi zbog svojeglavog postupanja. U isto bi vrijeme starješine trebali ‘opominjati’. Grčka riječ parakaléo znači “hrabriti”. “Takva opomena nije oštra, upućena na svadljiv ili kritički način”, zapaža se u djelu Theological Dictionary of the New Testament (Teološki rječnik Novog zavjeta). “Činjenica da još jedno značenje te riječi može biti utjeha ukazuje na tu istu misao.”

Značajno je da njoj srodna grčka riječ parákletos može ukazivati na pomoćnika ili na nekog zastupnika u pravnim pitanjima. Stoga, čak i kad starješine pružaju izravan ukor, trebali bi upamtiti da su oni pomoćnici — a ne protivnici — pojedincima koji trebaju savjet. Starješine bi poput Jehove trebali biti pozitivni, iskazujući povjerenje da pojedinac kojem upućuju savjet može savladati taj problem. (Usporedi Galaćanima 6:1.)

Konačno, na pojedincu je, naravno, da prihvati opomenu (Galaćanima 6:5; Filipljanima 2:12). Savjetnici mogu ustanoviti da se neki ne obaziru na njihova upozorenja, baš kao što je i Kain odbacio ukor od samog Stvoritelja. Ipak, kad starješine oponašaju Jehovu, koji predstavlja savršeni Uzor za kršćanske savjetnike, oni mogu biti uvjereni da čine ono što trebaju činiti.