Vršili su Jehovinu volju
Vjera roditelja nagrađena
ZA IZRAELCE je rođenje muškog djeteta bilo razlog za veliku radost. To je značilo da će se linija potomaka nastaviti te da će naslijeđena zemlja ostati u obitelji. No oko 1593. pr. n. e. rađanje sina moglo je Hebrejima izgledati više kao prokletstvo nego kao blagoslov. Zašto? Zato što je egipatski faraon, zabrinut zbog naglog porasta židovskog stanovništva na području koje je bilo pod njegovom vlašću, zapovjedio da se ubiju sva njihova muška novorođenčad (2. Mojsijeva 1:12, 15-22).
Upravo za vrijeme ovog odvratnog pokušaja genocida Amram i Johabeda, jedan bračni par Hebreja, postali su roditelji prekrasnog dječačića. Nije teško zamisliti kako je njihova radost vjerojatno bila zasjenjena stravom kada su se sjetili faraonove odredbe. Ipak, dok su Amram i Johabeda promatrali svog dječačića, čvrsto su odlučili da ga se, bez obzira na posljedice, ne odreknu (2. Mojsijeva 2:1, 2; 6:20).
Postupati po vjeri
Tri su mjeseca Amram i Johabeda skrivali svoju bebu (2. Mojsijeva 2:2). Međutim, to je bilo riskantno, budući da su Hebreji i Egipćani živjeli u bliskom susjedstvu. Vjerojatno bi svatko koga bi se otkrilo da pokušava zaobići faraonovu odredbu bio kažnjen smrću — a i beba bi umrla. Što su stoga mogli ovi odani roditelji učiniti kako bi svog sina i sebe sačuvali na životu?
Johabeda je sakupila nešto mladica papirusa. Papirus je čvrsta trska, slična bambusu, i ima trostranu stabljiku otprilike debljine jednog prsta. Može doseći visinu od šest metara. Egipćani su tu biljku koristili za izradu papira, prekrivača, jedara, sandala i laganih čamaca.
Johabeda je od stabljika napravila dovoljno velik kovčežić da u njega može stati njena beba. Zatim ga je obložila smolom i paklinom kako bi spojila kovčežić i učinila ga nepropusnim na vodu. Onda je Johabeda stavila bebu u mali ploveći objekt i pustila ga među trstiku uz obalu rijeke Nil (2. Mojsijeva 2:3).
Beba je otkrivena
Johabedina kćerka, Mirjam, smjestila se u blizini kako bi vidjela što će se zatim dogoditi. Onda je faraonova kćerka došla do Nila kako bi se kupala.a Možda je Johabeda znala da je princeza često posjećivala taj dio Nila i namjerno ostavila kovčežić tamo gdje bi lako mogao biti otkriven. U svakom slučaju, uskoro je faraonova kćerka ugledala kovčežić koji se ugnijezdio među trstikom i pozvala jednu od svojih dvorjanki da ga dohvati. Kada je unutra vidjela uplakano dijete, probudilo se njeno sažaljenje. Zapazila je da je to hebrejsko dijete. Ipak, kako je mogla takvo prekrasno dijete dati da se ubije? Osim ljudske dobrote, možda je na faraonovu kćerku utjecalo popularno egipatsko vjerovanje da primanje na nebo ovisi o izvještaju o dobrim djelima tokom života pojedincab (2. Mojsijeva 2:5, 6).
Mirjam, koja je s udaljenosti promatrala, pristupila je faraonovoj kćerki. “Hoćeš li da idem da ti dozovem dojkinju Jevrejku, da ti doji dijete?” pitala je. Princeza je odgovorila: “Idi.” Mirjam je otrčala svojoj majci. Ubrzo je Johabeda stajala pred faraonovom kćerkom. “Uzmi ovo dijete, i odoj mi ga”, rekla joj je princeza, “a ja ću ti platiti.” Vjerojatno je dotada faraonova kćerka uvidjela da je Johabeda djetetova majka (2. Mojsijeva 2:7-9).
Johabeda je zadržala svoje dijete sve dok nije bilo odbijeno od prsa.c To joj je pružilo mnoge dragocjene mogućnosti da ga pouči o pravom Bogu, Jehovi. Zatim je Johabeda donijela dijete natrag faraonovoj kćerki koja je dječaka nazvala Mojsije, što znači “spašen iz vode” (2. Mojsijeva 2:10).
Pouka za nas
Amram i Johabeda u potpunosti su iskoristili kratku priliku koju su imali kako bi svog sina poučili o načelima čistog obožavanja. U današnje vrijeme roditelji bi trebali činiti to isto. Zaista, prijeko je potrebno da to učine. Sotona Đavo “kao lav ričući hodi i traži koga da proždere” (1. Petrova 5:8). On bi se radovao kad bi kao svoje žrtve imao dragocjene mlade — dječake i djevojčice — koji imaju izgled da postanu izvrsni Jehovini sluge. Njihove nježne godine kod njega uopće ne izazivaju sažaljenje! S tim u vidu, mudri roditelji poučavaju svoju dojenčad da se boji pravog Boga, Jehove (Priče Salamunove 22:6; 2. Timoteju 3:14, 15).
U Jevrejima 11:23 nastojanja Amrama i Johabede da sakriju svoje dojenče tokom prva tri mjeseca njegovog života zabilježena su kao djelo vjere. Oba ta bogobojazna roditelja pokazala su povjerenje u Jehovinu moć spašavanja tako što su odbila napustiti svoje dijete i zbog toga su bila blagoslovljena. I mi bismo se trebali čvrsto držati Jehovinih zakona i načela, s pouzdanjem da će sve što Jehova dozvoli da nas zadesi na kraju završiti na našu vječnu dobrobit i sreću (Rimljanima 8:28).
[Bilješke]
a Egipćani su obožavali Nil kao boga plodnosti. Vjerovali su da njegove vode imaju moć da daju plodnost te da čak produlje život.
b Egipćani su vjerovali da će prilikom smrti duh osobe u prisutnosti Ozirisa recitirati izjave kao što su: “Nisam nanio bol niti jednom čovjeku”, “Nisam uskratio mlijeka od usta dojenčeta” i “Davao sam kruha gladnome i vode onome tko je bio žedan”.
c U drevna vremena mnogu se djecu dojilo mnogo duže nego što je to danas uobičajeno. Samuel je vjerojatno imao barem tri godine kada je odbijen od prsa, a Izak oko pet.