Izvući korist iz ‘kruha nebeskog’
NEDUGO nakon čudesnog oslobođenja iz Egipta, Izraelci su pokazali da uopće nemaju vjere u svog Osloboditelja, Jehovu. Zbog toga je Jehova odredio da 40 godina lutaju po sinajskoj pustoši. Tijekom cijelog tog vremena Izraelci i ‘mnogo drugih ljudi’, odnosno stranaca koji su im se pridružili, jeli su i pili “do sitosti” (2. Mojsijeva 12:37, 38). Psalam 78:23-25 (St) govori nam kako je to bilo moguće: “Pa ozgo naredi [Jehova] oblaku i otvori brane nebeske, k’o kišu prosu na njih manu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim. Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.”
Mojsije je opisao manu, budući da je jeo tu jedinstvenu namirnicu. Napisao je da se ujutro, “kad se diže rosa, (...) po pustinji [našlo] nešto okruglo, sitno kao slana na zemlji. I kad vidješe sinovi Izraelovi, govorahu jedan drugomu: šta je ovo?” ili doslovno na hebrejskom, “man huʼ?” Od ovog je izraza vjerojatno nastala riječ “mana”, ime kojim su Izraelci nazvali tu hranu. Mojsije je rekao: “Bijaše kao sjeme korijandrovo, bijela, i na jeziku kao medeni kolači” (2. Mojsijeva 16:13-15, 31, vidi fusnotu u NW).
Mana nije, kako to neki tvrde, bila hrana koja je nastala prirodnim putem. Jedna natprirodna sila imala je veze s tom pojavom. Naprimjer, ona je bila dostupna bez obzira na mjesto ili godišnje doba. Ako se čuvala preko noći, u njoj bi se stvorili crvi i počela bi smrdjeti; no dvostruka količina koju je svaka obitelj sakupila dan prije tjednog sabata preko noći se ne bi pokvarila, tako da se mogla jesti na sabat — dan u kojem mane nije bilo. Mana je nedvojbeno bila čudesna priprema (2. Mojsijeva 16:19-30).
Budući da 78. Psalam spominje ‘jake’, odnosno ‘anđele’, moguće je da se Jehova poslužio anđelima kako bi Izraelcima dao manu (Psalam 78:25, St, vidi fusnotu u NW). Što god da bilo, narod je itekako imao razloga da Bogu zahvali za njegovu dobrohotnost. Ipak, većina se pokazala nezahvalnom samom Onome koji ih je oslobodio iz egipatskog ropstva. I mi bismo mogli Jehovine pripreme uzeti olako ili čak postati nezahvalni ako propustimo duboko razmišljati o njegovoj ljubaznoj dobrohotnosti. Dakle, Jehovi možemo biti zahvalni što je za ‘našu nauku’ dao zapisati i izvještaj o oslobođenju Izraela i događajima koji su slijedili nakon toga (Rimljanima 15:4).
Pouka dana Izraelu koristi kršćanima
Kad je Jehova Izraelcima dao manu, nije mislio samo na zadovoljenje fizičkih potreba otprilike tri milijuna Izraelaca. Želio ih je ‘poniziti i iskušati’ kako bi ih pročistio i poučio za njihovo dobro (5. Mojsijeva 8:16, St; Izaija 48:17). Da su se odazvali na to pročišćavanje i stegu, Jehova bi ih s radošću ‘na kraju učinio sretnima’, dajući im mir, napredak i sreću u Obećanoj zemlji.
Jedna važna stvar koju su trebali naučiti bila je da “čovjek ne živi o samom hljebu nego o svemu što izlazi iz usta Gospodinovih” (5. Mojsijeva 8:3). Da Bog nije dao manu, narod bi gladovao — što je činjenica koju su spremno priznali (2. Mojsijeva 16:3, 4). Zahvalne se Izraelce svaki dan podsjećalo na to da su potpuno ovisni o Jehovi i tako su bili poučeni poniznosti. Kad su jednom stupili u Obećanu zemlju, u kojoj je materijalnih stvari bilo u izobilju, bilo je vjerojatnije da neće zaboraviti Jehovu i svoju ovisnost o njemu.
Poput Izraelaca, kršćani moraju biti svjesni toga da su ovisni o Bogu u pogledu zadovoljavanja osnovnih životnih potreba — fizičkih i duhovnih (Matej 5:3; 6:31-33). Isus Krist je, odgovarajući na jednu od Đavolovih kušnji, citirao Mojsijeve riječi iz 5. Mojsijeve 8:3, govoreći: “Pisano je: ne živi čovjek o samom hljebu, no o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih” (Matej 4:4). Da, pravi obožavatelji Boga hrane se čitajući ono što je Jehova izrekao u svojoj Riječi. Usto, njihova vjera jača kad u životu iskuse korisne rezultate koje te riječi donose dok hode s Bogom, a interese Kraljevstva stavljaju na prvo mjesto.
Nesavršeni ljudi mogu prestati cijeniti stvari kad one postanu svakodnevni dio života — čak i ako se u tim stvarima odražava Jehovina briga puna ljubavi. Primjerice, natprirodna pojava mane Izraelce je u početku i zadivljavala i zadovoljavala, ali s vremenom su se mnogi počeli žaliti. “Ovaj se nikaki hljeb već ogadio duši našoj”, kukali su s nepoštovanjem — što je bio pokazatelj da su počeli ‘odstupati od Boga živoga’ (4. Mojsijeva 11:6; 21:5; Jevrejima 3:12). Stoga njihov primjer služi za “nauku nama, na koje pošljedak svijeta dodje” (1. Korinćanima 10:11).
Kako možemo uzeti k srcu ovaj upozoravajući primjer? Jedan je način da nikad ne dopustimo da biblijska učenja ili ono što primamo preko razreda vjernog i razboritog roba u našim očima postanu nešto obično, odnosno banalno (Matej 24:45). Ako Jehovine darove počnemo uzimati olako ili ako nam dosade, naš će odnos s njim postati hladniji.
Jehova nas s dobrim razlogom ne zapljuskuje stalno uzbudljivim novinama. Umjesto toga, on postupno i progresivno baca sve više svjetla na svoju Riječ (Priče Salamunove 4:18). To njegovom narodu omogućava da usvaja ono što uči i da to provodi u djelo. Isus je u poučavanju ranih učenika slijedio primjer svog Oca. On im je Božju Riječ objasnio onoliko “koliko mogahu slušati”, odnosno “razumjeti”, kako navode neki prijevodi (Marko 4:33; usporedi Ivana 16:12).
Učvrsti svoje cijenjenje Božjih priprema
Isus se služio i metodom ponavljanja. Dakako, umom se lako može shvatiti neka stvar — naprimjer, neko biblijsko načelo — no možda će trebati više vremena da to uđe u srce i postane dio kršćanske ‘nove osobnosti’, naročito ako su prijašnji svjetovni način postupanja i stavovi duboko ukorijenjeni (Efežanima 4:22-24, NW). To je nedvojbeno bio slučaj s Isusovim učenicima kad je došlo do toga da trebaju nadvladati ponos i razviti poniznost. Isus ih je u niz prilika trebao poučiti poniznosti, a pritom im je svaki put iznio istu osnovnu misao iz nekog drugog ugla kako bi im se to urezalo u pamćenje, što se na koncu i dogodilo (Matej 18:1-4; 23:11, 12; Luka 14:7-11; Ivan 13:5, 12-17).
Danas se na kršćanskim sastancima i u publikacijama Društva Watch Tower slijedi Isusov primjer dobro promišljenog korištenja metode ponavljanja. Stoga cijenimo to kao izraz Božje brige prožete ljubavlju koju nam pokazuje i nemojmo nikad dozvoliti da nam dosadi ono što primamo, kao što je Izraelcima dosadila mana. Doista, dok se sa strpljivošću posvećujemo usvajanju Jehovinih redovitih podsjetnika, vidjet ćemo dobre rezultate u svom životu (2. Petrova 3:1). Ovakav stav pun cijenjenja uistinu pokazuje da i umom i srcem ‘shvaćamo smisao’ Božje Riječi (Matej 13:15, 19, 23, NW). Psalmist David nam je divan primjer u tome, jer iako nije imao tako raznoliku duhovnu hranu kao mi danas, za Jehovine zakone je rekao da su “sladji od meda koji teče iz sa[ć]a”! (Psalam 19:10).
“Mana” koja daje vječni život
“Ja sam hljeb života”, rekao je Isus Židovima. “Ocevi vaši jedoše manu u pustinji, i pomriješe. (...) Ja sam hljeb živi koji sidje s neba; koji jede od ovoga hljeba življeće u vijek. (...) Hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću dati za život svijeta” (Ivan 6:48-51). Doslovni kruh ili mana nisu mogli dati vječni život, a ne mogu ni danas. No oni koji iskazuju vjeru u Isusovu otkupnu žrtvu na koncu će biti blagoslovljeni vječnim životom (Matej 20:28).
Većina onih koji izvlače korist iz Isusove otkupnine vječno će živjeti na rajskoj Zemlji. “Veliko mnoštvo” tih osoba — koje su predočene s ‘mnogo drugih ljudi’, odnosno stranaca koji su zajedno s Izraelcima izašli iz Egipta — preživjet će predstojeću ‘veliku nevolju’ koja će s lica Zemlje zbrisati sve zlo (Otkrivenje 7:9, 10, 14, St; 2. Mojsijeva 12:38). Još veličanstveniju nagradu dobit će oni koje su predočavali sami Izraelci. Apostol Pavao je rekao da te osobe, kojih ima 144 000, sačinjavaju duhovni Izrael Božji. Njihova nagrada nakon smrti uskrsnuće je u nebeski život (Galaćanima 6:16; Jevrejima 3:1; Otkrivenje 14:1). Tamo će im Isus dati jednu posebnu vrstu mane.
Značenje “mane sakrivene”
“Koji pobijedi daću mu da jede od mane sakrivene”, rekao je uskrsnuli Isus duhovnom Izraelu (Otkrivenje 2:17). Ova simbolična skrivena mana podsjeća na manu koju je Mojsije po Božjoj zapovijedi trebao držati u zlatnoj posudi unutar svetog kovčega saveza. Kovčeg se nalazio u dijelu tabernakula nazvanom Svetinja nad svetinjama. Tamo je bila daleko od očiju, moglo bi se reći da je bila skrivena. Ovaj uzorak mane, koji se u Kovčegu čuvao kao spomen, nije propao i stoga na prikladan način može simbolizirati nepropadljivu zalihu hrane (2. Mojsijeva 16:32; Jevrejima 9:3, 4, 23, 24). Time što Isus daje skrivenu manu grupi od 144 000, zapravo im jamči da će kao duhovni sinovi Božji primiti besmrtnost i neraspadljivost (Ivan 6:51; 1. Korinćanima 15:54).
“U tebe [je Jehova] izvor životu”, rekao je psalmist (Psalam 36:9). Na kako samo dobar način mana — kako doslovna tako i simbolična — potvrđuje ovu temeljnu istinu! Mana koju je Bog davao drevnom Izraelu, zatim simbolična mana koju je u našu korist dao u obliku Isusovog tijela te simbolična skrivena mana koju preko Isusa daje grupi od 144 000 svakoga od nas podsjeća na to da smo potpuno ovisni o Bogu kad je u pitanju život (Psalam 39:5, 7). Iz dana u dan, ponizno i skromno priznavajmo tu ovisnost. Jehova će nas zauzvrat ‘na kraju učiniti sretnima’ (5. Mojsijeva 8:16, St).
[Slike na stranici 26]
Da bi dobili vječni život, svi ljudi ovise o ‘hljebu živom koji siđe s neba’
[Slika na stranici 28]
Pohađanje svih kršćanskih sastanaka pokazuje da cijenimo Jehovine podsjetnike