“Rastao je pred Jehovom”

SAMUEL je promatrao svoj narod sakupljen u gradu Gilgalu. Narod se odazvao pozivu tog bogobojaznog čovjeka koji je već desetljećima služio kao prorok i sudac. Bio je svibanj ili lipanj prema današnjem kalendaru i već je neko vrijeme trajalo sušno razdoblje. Polja su poprimila zlatnu boju jer je pšenica bila zrela za žetvu. Okupljeno mnoštvo je utihnulo. Kako je Samuel mogao doprijeti do njihovog srca?

Narod nije shvaćao u koliko se ozbiljnoj situaciji nalazi. Zahtijevali su da njima vlada ljudski kralj. Nisu uviđali da time pokazuju veliko nepoštovanje prema svom Bogu Jehovi i prema njegovom proroku. Zapravo su odbacili Jehovu, koji je bio njihov Kralj. Kako ih je Samuel mogao potaknuti na pokajanje?

Samuel se obratio narodu. “Ja sam ostario i osijedio”, rekao je okupljenom mnoštvu. Zbog njegove sijede kose njegove su riječi imale još veću težinu. Zatim je dodao: “Ja sam išao pred vama od mladosti svoje pa do današnjeg dana” (1. Samuelova 11:14, 15; 12:2). Premda je bio star, nije zaboravio svoju mladost. Još se uvijek živo sjećao tih dana. Odluke koje je donio još kao dječak pomogle su mu da cijeli život bude vjeran i odan svom Bogu Jehovi.

Samuel je stalno jačao svoju vjeru kako ne bi oslabila. Nije dopustio da ga u tome spriječi okolina, odnosno ljudi koji nisu imali vjeru u Boga i koji mu nisu bili odani. I danas je teško izgrađivati vjeru jer živimo u bezvjernom i pokvarenom svijetu. Pogledajmo što možemo naučiti od Samuela. Vratimo se u vrijeme njegovog djetinjstva.

Samuel je imao neobično djetinjstvo. Ubrzo nakon što ga je majka prestala dojiti, kad je imao otprilike četiri godine, počeo je služiti Jehovi u svetom šatoru u Šilu, oko 30 kilometara od svog doma u Rami. Njegovi roditelji Elkana i Hana doveli su ga onamo da služi Jehovi u posebnom obliku službe. Tako je Samuel postao nazirej, i to je ostao cijeli život.a Znači li to da su ga roditelji napustili i da ga nisu voljeli?

Ni u kom slučaju! Oni su znali da će njihov sin biti dobro zbrinut u Šilu. Veliki svećenik Eli nesumnjivo je vodio brigu o svemu, pa tako i o Samuelu, koji mu je puno pomagao. Ondje je bilo i žena koje su organizirano obavljale neke poslove oko svetog šatora (2. Mojsijeva 38:8).

Osim toga Hana i Elkana nikada nisu zaboravili svog voljenog prvorođenca, čije je rođenje zapravo bilo odgovor na molitvu. Naime Hana je bila zamolila Boga da joj podari sina te je obećala da će ga dati da služi Bogu cijeli život. Svake godine kad bi posjetila Samuela, Hana bi mu donijela novu tuniku koju je napravila za njegovu službu u svetom šatoru. Dječaku su ti posjeti sigurno puno značili. Nema sumnje da je Samuel napredovao u duhovnom pogledu jer su ga roditelji s puno ljubavi hrabrili, davali mu savjete i poučavali ga da je velika čast služiti Jehovi na tom posebnom mjestu.

I u naše vrijeme roditelji mogu puno naučiti od Hane i Elkane. Mnogi roditelji prilikom podizanja djece svu svoju pažnju usmjeravaju na zadovoljavanje njihovih materijalnih potreba, a pritom zanemaruju njihove duhovne potrebe. No Samuelovim roditeljima duhovne stvari bile su najvažnije i to je uvelike oblikovalo njihovog sina kao osobu (Mudre izreke 22:6).

Možemo zamisliti dječaka koji je tijekom svog djetinjstva šetao brdima koja su okruživala Šilo. Dok je s brda promatrao grad i dolinu iznad koje se grad nalazio, sigurno je bio sretan i ponosan kad bi ugledao Jehovin sveti šator. Taj je šator uistinu bio sveto mjesto.b Bio je načinjen gotovo 400 godina ranije pod Mojsijevim vodstvom i bio je jedino središte obožavanja pravog Boga Jehove u cijelom svijetu.

Mali Samuel zavolio je sveti šator. U biblijskom izvještaju koji je kasnije sam napisao možemo pročitati: “Dječak Samuel služio je pred Jehovom, opasan lanenom pregačom” (1. Samuelova 2:18). Ta jednostavna pregača očito je bila znak da Samuel pomaže svećenicima u svetom šatoru. Premda nije bio svećenik, Samuel je imao razna zaduženja, naprimjer trebao je svakog jutra otvarati vrata kroz koja se ulazilo u dvorište svetog šatora te pomagati ostarjelom Eliju. Radosno je obavljao svoja zaduženja, no s vremenom je njegovo nedužno srce postalo uznemireno. U Jehovinom domu događalo se nešto jako loše.

Samuel je još kao dječak morao gledati veliku zloću i pokvarenost. Eli je imao dvojicu sinova, Hofnija i Pinhasa. Samuel je napisao: “Sinovi Elijevi bili su nevaljali ljudi. Nisu marili za Jehovu” (1. Samuelova 2:12). U tom retku navedene su dvije činjenice koje su usko povezane. Hofni i Pinhas bili su “nevaljali ljudi” — odnosno “sinovi bezvrijedni”, kako doslovno stoji u izvorniku — jer nisu poštovali Jehovu. Prezirali su njegova pravedna mjerila i zahtjeve. Takav neispravan stav bio je uzrok i svih drugih grijeha koje su počinili.

Božji zakon jasno je propisivao što su dužnosti svećenika i na koji način oni trebaju prinositi žrtve u svetom šatoru. Za to su postojali dobri razlozi. Te žrtve predstavljale su sve ono što je Bog pripremio kako bi ljudima mogao oprostiti grijehe i tako im omogućiti da budu čisti u njegovim očima i da dobiju njegov blagoslov i vodstvo. No Hofni i Pinhas navodili su druge svećenike da se prema žrtvama odnose s velikim nepoštovanjem.c

Zamislite mladog Samuela kako zapanjeno promatra ta velika nedjela koja su prolazila nekažnjeno. Sigurno je vidio mnoge ljude, među kojima su bili siromašni, ponizni i ugnjetavani pojedinci, koji su dolazili u sveti šator u nadi da će ondje pronaći utjehu i dobiti snagu, a odlazili su razočarani, povrijeđeni i poniženi. Kako se samo osjećao kad je saznao da Hofni i Pinhas preziru i Jehovine zakone o spolnom moralu te imaju spolne odnose s nekim ženama koje su služile na ulazu u sveti šator (1. Samuelova 2:22). Možda se nadao da će Eli nešto poduzeti.

Eli je bio u najboljem položaju da riješi taj problem koji je uzimao sve više maha. Kao veliki svećenik bio je odgovoran za sve što se događalo u svetom šatoru, a kao otac bio je dužan ukoriti svoje sinove. Na kraju krajeva, oni su nanosili zlo i sebi i mnogim drugim ljudima u zemlji. No Eli je zakazao i kao otac i kao veliki svećenik. Svoje je sinove samo blago, neodlučno ukorio (1. Samuelova 2:23-25). Međutim njih je trebalo puno strože kazniti. Činili su grijehe zbog kojih su zaslužili smrt!

Stanje se toliko pogoršalo da je Jehova poslao “čovjeka Božjeg”, jednog proroka kojem ne znamo ime, da Eliju prenese oštru osudu. Jehova je poručio Eliju: “Sinovima svojim iskazuješ veću čast nego meni.” Bog je prorekao da će Elijevi zli sinovi umrijeti istoga dana i da će članovi Elijeve obitelji doživljavati mnoge nevolje te čak izgubiti čast da služe kao svećenici. Je li se nakon tog snažnog upozorenja išta promijenilo? Biblijski izvještaj ne spominje da su članovi te obitelji promijenili svoje stavove (1. Samuelova 2:27–3:1).

Kako je sva ta pokvarenost utjecala na mladog Samuela? U tom sumornom izvještaju povremeno nailazimo na tračak svjetlosti, odnosno na pozitivne detalje o Samuelovom odrastanju i napretku. Prisjetimo se da u 1. Samuelovoj 2:18 piše da je Samuel još kao dječak vjerno “služio pred Jehovom”. Već u toj ranoj dobi bilo mu je najvažnije služiti Bogu. U 21. retku istog poglavlja možemo pročitati još dirljivije riječi: “Dječak Samuel rastao je pred Jehovom.” Kako je rastao, tako je postajao sve bliskiji sa svojim nebeskim Ocem. Takav blizak odnos s Jehovom najbolja je zaštita od svakog oblika pokvarenosti.

Samuel je lako mogao pomisliti: ako veliki svećenik i njegovi sinovi čine grijeh, onda i ja mogu raditi što god želim. Međutim pokvarenost drugih ljudi, uključujući i one koji imaju nadređeni položaj, nipošto nije izgovor za grijeh. Danas mnogi mladi kršćani oponašaju Samuela i “rastu pred Jehovom”, čak i kad im neki ljudi u njihovoj sredini ne pružaju dobar primjer.

Kako je takvo postupanje koristilo Samuelu? U Bibliji piše: “Dječak Samuel rastao je i sve se više dopadao Jehovi i ljudima” (1. Samuelova 2:26). Dakle Samuela su mnogi voljeli, barem oni čije je mišljenje bilo važno. Jehova je cijenio tog dječaka zbog toga što mu je bio vjeran. Samuel je bio siguran da će njegov Bog ukloniti sve zlo u Šilu, no možda se pitao kada će to biti.

Jedne noći dobio je odgovor na to pitanje. Uskoro je trebalo svanuti, no još je bio mrak, a veliki svijećnjak u šatoru još je uvijek širio treperavu svjetlost. U tišini noći Samuel je čuo kako ga netko doziva po imenu. Mislio je da je to Eli, koji je bio vrlo star i gotovo slijep. Samuel je ustao i otrčao do starca. Možete li zamisliti tog dječaka kako bosonog trči k Eliju da vidi zašto ga treba? Dirljivo je zapaziti da se Samuel obzirno i s poštovanjem ophodio s Elijem. Eli je unatoč svim svojim grijesima još uvijek bio Jehovin veliki svećenik (1. Samuelova 3:2-5).

Samuel je probudio Elija i rekao mu: “Evo me, zvao si me!” Međutim Eli mu je odgovorio da ga nije zvao te ga je poslao natrag u krevet. No isto se ponovilo još dva puta. Eli je na koncu shvatio što se događa. U to je vrijeme Jehova svom narodu rijetko davao vizije ili slao proročanske poruke, a jasno je i zašto. No Eli je shvatio da Jehova ponovno daje objave, i to ovom dječaku! Eli je rekao Samuelu da se vrati u krevet i uputio ga je kako treba odgovoriti na poziv. Samuel ga je poslušao. Ubrzo je čuo kako ga netko zove: “Samuele! Samuele!” Dječak je odgovorio: “Govori, jer sluša sluga tvoj!” (1. Samuelova 3:1, 5-10).

Jehova je konačno imao slugu u Šilu koji ga je slušao. Samuel je to nastavio činiti cijelog života. Činite li to i vi? Mi ne trebamo čekati da nam se noću obrati neki glas s neba. Mogli bismo reći da u naše vrijeme stalno možemo čuti Božji glas. Taj glas čuje se putem njegove cjelokupne Riječi, Biblije. Što ćemo više slušati Boga i postupati u skladu s njegovim uputama, to će naša vjera biti jača. Tako je bilo i sa Samuelom.

Ta noć u Šilu bila je prekretnica u Samuelovom životu jer je tada upoznao Jehovu na poseban način — postao je njegov prorok i glasnogovornik. U početku se bojao prenijeti Eliju Jehovinu poruku jer je to bila konačna objava da će se proročanstvo protiv njegove obitelji uskoro ispuniti. No Samuel je ipak skupio hrabrost i prenio mu poruku, a Eli je ponizno prihvatio Božju presudu. Ubrzo se ispunilo sve što je Jehova rekao. Izraelci su se zaratili s Filistejcima, a Hofni i Pinhas poginuli su istog dana. Eli je umro kad je saznao da je otet Jehovin sveti kovčeg saveza (1. Samuelova 3:10-18; 4:1-18).

S druge strane Samuel je bio vjeran prorok i njegov je ugled sve više rastao. U izvještaju stoji da je “Jehova bio s njim” i da nije dopustio da ijedno Samuelovo proročanstvo ostane neispunjeno (1. Samuelova 3:19).

No znači li to da su se Izraelci poveli za Samuelovim primjerom i postali duhovne osobe vjerne Bogu? Ne znači. Kasnije su zaključili da ne žele da im sudi običan prorok. Željeli su biti poput drugih naroda i imati ljudskog kralja koji će vladati nad njima. Samuel je poslušao Jehovu i udovoljio njihovoj želji. No morao im je predočiti koliko je težak bio njihov grijeh. Oni nisu odbacili običnog čovjeka, nego samog Jehovu! Zato je Samuel okupio narod u Gilgalu.

Pridružimo se ostarjelom Samuelu u tim napetim trenucima kad se obratio Izraelcima u Gilgalu. Podsjetio ih je na to da je cijeli život bio čestit i vjeran. Nakon toga je “prizvao Jehovu” i zamolio ga da pošalje “gromove i kišu” (1. Samuelova 12:17, 18).

Gromovi i kiša u sušnom razdoblju? Za takvo što nitko nikad nije čuo. Ako su se u narodu i pojavili sumnja ili podsmijeh, oni su ubrzo nestali. Nebo su iznenada prekrili tmurni oblaci. Počeo je puhati snažan vjetar koji je povijao pšenicu. Začula se zaglušujuća tutnjava gromova i počela je padati kiša. Kakva je bila reakcija? “Narod je obuzeo velik strah pred Jehovom i Samuelom.” Konačno su uvidjeli svu težinu svog grijeha (1. Samuelova 12:18, 19).

Do njihovog buntovnog srca nije dopro Samuel, nego njegov Bog Jehova. Samuel se od rane mladosti pa sve do duboke starosti uzdao u svog Boga Jehovu, a on ga je nagradio. Jehova se nije promijenio. On još uvijek podupire one koji imaju vjeru poput Samuela.