Može li se vjerovati toj knjizi?

MOŽE li se toj knjizi — Bibliji — vjerovati? Govori li ona o ljudima koji su zaista živjeli, mjestima koja su stvarno postojala i događajima koji su se uistinu dogodili? Ako je tako, trebali bi postojati dokazi da su je pisali pažljivi, iskreni pisci. Dokazi doista postoje. Velik dio pronađen je zakopan u zemlji, a još i više nalazi se unutar same knjige.

Otkriće drevnih artefakata zakopanih u biblijskim zemljama potvrđuje povijesnu i geografsku točnost Biblije. Razmotri samo neke od dokaza koje su iskopali arheolozi.

David, hrabri mladi pastir koji je postao kralj Izraela, dobro je poznat čitateljima Biblije. Njegovo se ime u Bibliji spominje 1 138 puta, a izraz “Kuća Davidova” — koji često ukazuje na njegovu dinastiju — pojavljuje se 25 puta (1. Samuelova 16:13; 20:16, NW). No sve donedavno nije bilo sigurnog dokaza osim Biblije da je David postojao. Je li David bio samo izmišljeni lik?

Godine 1993. tim arheologa, predvođen profesorom Avrahamom Biranom, došao je do zapanjujućeg otkrića o kojem je izvijestio Israel Exploration Journal. Na mjestu drevnog humka nazvanog Tel Dan, koji se nalazi u sjevernom dijelu Izraela, otkrili su bazaltni kamen. U kamen su uklesane riječi “Kuća Davidova” i “Kralj Izraela”.² Vjeruje se da je natpis, koji datira iz devetog stoljeća pr. n. e., dio pobjedničkog spomenika koji su podignuli Aramejci — neprijatelji Izraela koji su živjeli istočno od njega. Zašto je taj drevni natpis toliko značajan?

Na temelju izvještaja profesora Birana i njegovog kolege profesora Josepha Naveha, članak u Biblical Archaeology Review naveo je: “To je prvi put da je ime David pronađeno u nekom drevnom natpisu izvan Biblije.”³a Još je nešto vrijedno zapaziti u vezi s tim natpisom. Izraz “Kuća Davidova” napisan je kao jedna riječ. Stručnjak za jezik profesor Anson Rainey objašnjava: “Znak za rastavljanje (...) često se ispušta, naročito ako je ta kombinacija dobro utemeljeno vlastito ime. ‘Kuća Davidova’ sigurno je bilo takvo vlastito političko i geografsko ime sredinom devetog stoljeća pr. n. e.”⁵ Stoga su očito kralj David i njegova dinastija bili dobro poznati u drevnom svijetu.

Je li Niniva — veliki asirski grad spomenut u Bibliji — zaista postojala? Još početkom 19. stoljeća neki biblijski kritičari nisu vjerovali da jest. No 1849. Sir Austen Henry Layard iskopao je ruševine palače kralja Senaheriba kod Kujundžika, mjesta za koje je ustanovljeno da je dio drevne Ninive. Tako su kritičari što se toga tiče bili ušutkani. No te su ruševine otkrile još nešto. Na zidovima jedne dobro očuvane komore nalazio se reljef koji prikazuje osvajanje dobro utvrđenog grada, a zarobljenici se odvode pred kralja osvajača. Iznad kralja nalazi se sljedeći natpis: “Senaherib, kralj svijeta, kralj Asirije, sjeo je na nimedu -prijestolje i pregledao plijen (uzet) iz Lahiša (La-ki-su).”⁶

Ovaj reljef i natpis, koji se mogu vidjeti u British Museumu, slažu se s biblijskim izvještajem o Senaheribovom osvajanju judejskog grada Lahiša, koji je zabilježen u 2. Carevima 18:13, 14. Komentirajući o značaju tog pronalaska, Layard je napisao: “Tko bi vjerovao da je to vjerojatno ili moguće, prije nego se došlo do tih otkrića, da će se ispod hrpe zemlje i smeća koja je označavala položaj Ninive pronaći povijest ratova između Ezehije [kralja Jude] i Senaheriba, koju je napisao sam Senaherib baš u to vrijeme kad su se odvijali, i koja potvrđuje čak i u sićušnim detaljima biblijski zapis?”⁷

Arheolozi su iskopali još mnogo drugih artefakata — lončariju, ruševine građevina, glinene pločice, kovani novac, dokumente, spomenike i natpise — koji potvrđuju točnost Biblije. Iskopavanjem je otkriven kaldejski grad Ur, trgovačko i religijsko središte gdje je živio Abraham⁸ (1. Mojsijeva 11:27-31). Nabonidova kronika, iskopana u 19. stoljeću, opisuje pad Babilona u ruke Kira Velikog 539. pr. n. e., događaj koji je naveden u 5. poglavlju Danijela.⁹ Natpis (čiji se fragmenti čuvaju u British Museumu) koji je pronađen na slavoluku u drevnom Solunu sadrži imena gradskih vladara koji su opisani kao “politarsi”, a ta riječ nije poznata u klasičnoj grčkoj literaturi već ju je koristio biblijski pisac Luka¹⁰ (Djela apostolska 17:6, NW, fusnota). Na taj je način opravdana točnost Lukinog izvještaja što se tiče tog detalja — kao što je već opravdana i u drugim detaljima. (Usporedi Luku 1:3.)

No, arheolozi se ne slažu uvijek niti jedan s drugim, a kamoli s Biblijom. Pa ipak, Biblija u sebi sadrži snažne dokaze da je knjiga kojoj se može vjerovati.

Pošteni povjesničari zabilježili bi ne samo pobjede (poput natpisa o Senaheribovom osvajanju Lahiša) već i poraze, ne samo uspjehe već i neuspjehe, ne samo jake već i slabe strane. Malo je svjetovnih povijesnih izvještaja koji odražavaju takvo poštenje.

U vezi s asirskim povjesničarima, Daniel D. Luckenbill objašnjava: “Često je očito da je kraljevska taština zahtijevala poigravanje s povijesnom točnošću.”¹¹ Ilustrirajući takvu ‘kraljevsku taštinu’, anali asirskog kralja Ašurnasirpala izvještavaju o njegovom hvastanju: “Ja sam veličanstven, ja sam dostojanstven, ja sam uzvišen, ja sam moćan, ja sam štovan, ja sam proslavljen, ja sam nadmoćan, ja sam snažan, ja sam smion, ja sam hrabar kao lav i ja sam heroj!”¹² Bi li sve što pročitaš u takvim analima prihvatio kao točnu povijest?

Za razliku od toga pisci Biblije pokazali su osvježavajuću iskrenost. Izraelski vođa, Mojsije, otvoreno je izvijestio o manama svog brata Arona, svoje sestre Mirjam, svojih nećaka Nadaba i Abijua te svog naroda, kao i o vlastitim greškama (2. Mojsijeva 14:11, 12; 32:1-6; 3. Mojsijeva 10:1, 2; 4. Mojsijeva 12:1-3; 20:9-12; 27:12-14). Ozbiljne greške kralja Davida nisu bile zatajene već su bile zapisane — i to u vrijeme dok je David još uvijek vladao kao kralj (2. Samuelova 11. i 24. poglavlje). Matej, pisac knjige koja nosi njegovo ime, priča o tome kako su se apostoli (a on je bio jedan od njih) svađali oko svoje osobne važnosti te kako su napustili Isusa u noći kada je bio uhapšen (Matej 20:20-24; 26:56). Pisci poslanica u Kršćanskim grčkim pismima otvoreno su priznali probleme, uključujući i spolni nemoral i razdore, u nekim od ranih kršćanskih skupština. A kad su govorili o tim problemima, govorili su bez uvijanja (1. Korinćanima 1:10-13; 5:1-13).

Takvo iskreno, otvoreno izvještavanje ukazuje na stvarnu zainteresiranost za istinu. Budući da su biblijski pisci bili spremni izvijestiti nepovoljne informacije o svojim voljenima, o svom narodu, pa čak i o sebi samima, ne postoji li valjani razlog da se vjeruje onome što su napisali?

U sudskim procesima vjerodostojnost svjedočanstva nekog svjedoka često se može ustanoviti na temelju relativno nevažnih činjenica. Sklad u malim detaljima može svjedočanstvo označiti točnim i iskrenim, dok ga ozbiljna nesuglasnost može razotkriti kao izmišljotinu. S druge strane, pretjerano dotjeran izvještaj — onaj u kojem je svaki i najmanji detalj pažljivo uređen — također može otkriti lažno svjedočanstvo.

Kako “svjedočanstvo” pisaca Biblije udovoljava preduvjetima u tom pogledu? Biblijski su pisci pokazali izvanrednu dosljednost. Čak i u najsitnijim detaljima postoji snažna podudarnost. No, taj sklad nije hotimice uređen, što bi pobudilo sumnju da se radi o tajnom sporazumu. Očito je da se ne radi o namjernom planiranju podudarnosti, već su se pisci često nenamjerno složili. Razmotri neke primjere.

Biblijski je pisac Matej napisao: “Kada dođe Isus u Petrovu kuću, nađe mu punicu gdje leži bolesna od groznice” (Matej 8:14, St, naglašeno od nas). Ovdje je Matej naveo zanimljiv, ali nebitan detalj: Petar je bio oženjen. Ovu relativno nevažnu činjenicu potvrdio je Pavao, koji je napisao: “Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i (...) Kefa?”b (1. Korinćanima 9:5, Duda-Fućak). Kontekst pokazuje da se Pavao branio od neopravdanog kritiziranja (1. Korinćanima 9:1-4). Jasno je da taj mali detalj — da je Petar oženjen — Pavao nije naveo kako bi potvrdio točnost Matejevog izvještaja, već je naveden slučajno.

Sva četiri pisca Evanđelja — Matej, Marko, Luka i Ivan — izvještavaju da je u noći kad je Isus uhapšen jedan od njegovih učenika potegnuo mač i udario prvosvećenikovog roba te je čovjeku odrezao uho. Jedino Ivanovo Evanđelje navodi naizgled nepotreban detalj: “Sluzi bješe ime Malho” (Ivan 18:10, 26). Zašto jedino Ivan navodi ime tog čovjeka? Nekoliko redaka nakon toga izvještaj pruža relativno nevažnu činjenicu koja nigdje drugdje nije navedena: Ivan “bješe poznat kod poglavara svećeničkoga”. Isto tako bio je poznat u kućanstvu prvosvećenika; sluge su ga dobro poznavale i on njih (Ivan 18:15, 16). Stoga je bilo sasvim prirodno da Ivan spomene ime ozlijeđenog čovjeka, dok drugi pisci Evanđelja, za koje je taj čovjek bio stranac, to nisu učinili.

Ponekad su u nekom izvještaju ispuštena detaljnija objašnjenja, no navedena su na nekom drugom mjestu kao usputne izjave. Naprimjer, Matejev izvještaj o suđenju Isusu pred židovskim Sanhedrinom kaže da mu neki od prisutnih ljudi “daše i priuške govoreći: proreci nam, Kr[i]ste, ko te udari?” (Matej 26:67, 68, naglašeno od nas). Zašto bi oni tražili od Isusa da ‘proreče’ tko ga je udario, kada je taj čovjek stajao ispred njega? Matej ne daje objašnjenje. No dvojica drugih pisaca Evanđelja navode detalj koji nedostaje: Isusovi su progonitelji pokrili njegovo lice prije nego su ga pljuskali (Marko 14:65; Luka 22:64). Matej iznosi svoj materijal ne brinući se o tome je li naveden svaki i najmanji detalj.

Ivanovo Evanđelje govori o događaju kada se skupilo veliko mnoštvo ljudi kako bi slušalo Isusovo poučavanje. Prema izvještaju, kada je Isus promatrao mnoštvo, “reče Filipu: gdje ćemo kupiti hljeba da ovi jedu?” (Ivan 6:5, naglašeno od nas). Budući da su bili prisutni svi učenici, zašto je Isus pitao Filipa gdje mogu kupiti kruh? Pisac ne daje odgovor. No, u paralelnom izvještaju Luka izvještava da se taj događaj odigrao u blizini Betsaide, grada koji se nalazi na sjevernoj obali Galilejskog mora, a ranije u Ivanovom Evanđelju kaže se da “Filip bješe iz Betsaide” (Ivan 1:44; Luka 9:10). Stoga je logično da je Isus pitao osobu čiji se rodni grad nalazio u blizini. Sklad u detaljima je izvanredan, a ipak potpuno nenamjeran.

U nekim slučajevima ispuštanje izvjesnih detalja samo doprinosi vjerodostojnosti biblijskog pisca. Naprimjer, pisac 1. Carevima govori o teškoj suši u Izraelu. Suša je bila toliko teška da kralj nije mogao pronaći dovoljno vode i trave kako bi svoje konje i mazge održao na životu (1. Carevima 17:7; 18:5). No, isti izvještaj kaže da je prorok Ilija naručio da mu se na goru Karmel donese dovoljno vode (koja mu je trebala u vezi sa žrtvom) da bi napunio jarak koji je okruživao područje veličine možda 1 000 kvadratnih metara (1. Carevima 18:33-35). Otkud sva ta voda usred suše? Pisac 1. Carevima nije se potrudio da to objasni. Međutim, svatko tko je živio u Izraelu znao je da se Karmel nalazio na obali Sredozemnog mora, na što i ukazuje kasnija uzgredna primjedba tokom pripovijedanja (1. Carevima 18:43). Tako da je morska voda bila odmah na raspolaganju. Ako bi ova inače detaljna knjiga bila puka izmišljotina koja se lažno prikazuje kao istina, zašto bi njezin pisac, koji bi u tom slučaju bio lukavi krivotvoritelj, ostavio u tekstu tako očiglednu nedosljednost?

Stoga može li se vjerovati Bibliji? Arheolozi su iskopali dovoljno artefakata koji potvrđuju da Biblija govori o stvarnim ljudima, stvarnim mjestima i stvarnim događajima. Međutim, još više zadivljuju dokazi koji se nalaze u samoj Bibliji. Iskreni pisci nisu štedjeli nikoga — pa čak niti sebe — dok su bilježili neumoljive činjenice. Unutarnja dosljednost pisanih izvještaja, uključujući i neplanirane podudarnosti, pridaje tom “svjedočanstvu” jasan zvuk istine. S takvim ‘pouzdanim dokazima o autentičnosti’, Biblija je uistinu knjiga kojoj možeš vjerovati.