Spiritizam i potraga za pravom duhovnošću

SVI imamo kako duhovne tako i fizičke potrebe. Zbog toga toliko mnogo osoba postavlja pitanja kao što su: Što je smisao života, zašto ljudi pate i što se s nama događa kad umremo? Mnogi iskreni ljudi odgovore na ta i slična pitanja traže na seansama, gdje se obraćaju medijima u nadi da će preko njih komunicirati s duhovima umrlih. Taj se običaj naziva spiritizam.

Pristaša spiritizma ima u mnogim zemljama, a sastaju se u svojim okupljalištima ili u crkvama. U Brazilu, naprimjer, oko 4 000 000 spiritista slijede učenja koja je uzakonio Hyppolyte Léon Denizard Rivail, francuski pedagog i filozof iz 19. stoljeća, a pisao je pod pseudonimom Allan Kardec. Kardec se za spiritističke fenomene počeo interesirati 1854. Kasnije je postavljao pitanja medijima u mnogim mjestima, a odgovore je zapisao u Knjizi o duhovima, koja je objavljena 1857. Druga dva djela koja je napisao imaju naslov Knjiga medija i Evanđelje po spiritizmu.

Spiritizam je povezan s vjerskim običajima kao što su voodoo, kult vještica, magija ili sotonizam. Međutim, osobe koje slijede učenja Allana Kardeca kažu da su njihova vjerovanja drugačija. U njihovim se publikacijama često citira Bibliju, a Isusa nazivaju “vodičem i uzorom čitavom čovječanstvu”. Oni kažu da su Isusova učenja “najčistiji izraz Božjeg zakona”. Allan Kardec je spiritističke zapise smatrao trećim otkrivenjem Božjeg zakona danog ljudima, s tim da se prva dva odnose na Mojsijeva i Isusova učenja.

Spiritizam privlači mnoge ljude jer veliča ljubav prema bližnjem i djela milosrđa. Jedno od vjerovanja spiritista glasi: “Bez davanja milodara nema spasenja.” Mnogi spiritisti sudjeluju u socijalnom radu, pomažu bolnicama, školama i drugim institucijama. Takav je trud pohvalan. No kakva su vjerovanja spiritista u usporedbi s Isusovim učenjima zapisanima u Bibliji? Razmotrimo to na dva primjera: na nadi za umrle i uzroku patnji.

Mnogi spiritisti vjeruju u reinkarnaciju. U jednoj spiritističkoj publikaciji piše: “Reinkarnacija je jedina doktrina koja odgovara našoj ideji o božanskoj pravdi; to je jedina doktrina koja može objasniti budućnost i ojačati naše nade.” Spiritisti objašnjavaju da prilikom smrti duša, ili “utjelovljeni duh”, napušta tijelo — kao što leptir izlazi iz čahure. Oni vjeruju da se ti duhovi kasnije reinkarniraju u ljude kako bi se očistili od grijeha učinjenih u prijašnjem životu. Međutim, oni se ne sjećaju tih prijašnjih grijeha. “Bog je smatrao prikladnim da prošlost prekrije koprenom”, stoji u Evanđelju po spiritizmu.

“Zanijekati reinkarnaciju isto je što i zanijekati Kristove riječi”, napisao je Allan Kardec. Međutim, Isus nikada nije izgovorio riječ “reinkarnacija” niti je ikada spomenuo taj pojam. (Vidi okvir “Naučava li Biblija reinkarnaciju?” na 22. stranici.) Umjesto toga, Isus je naučavao uskrsnuće mrtvih. On je tokom svoje službe na Zemlji uskrsnuo tri osobe — sina udovice iz Naina, kćerku predstojnika sinagoge i svog bliskog prijatelja Lazara (Marko 5:22-24, 35-43; Luka 7:11-15; Ivan 11:1-44). Razmotrimo jedan od tih značajnih događaja da vidimo što je za Isusa značilo “uskrsnuće”.

Isus je čuo da je njegov prijatelj Lazar bolestan. Dva dana kasnije svojim je učenicima rekao: “Naš prijatelj Lazar otišao je na počinak, ali idem da ga probudim iz sna.” Budući da učenici nisu razumjeli što je Isus time mislio, otvoreno im je rekao: “Lazar je umro.” Kad je Isus na koncu stigao do groba, Lazar je bio mrtav četiri dana. Pa ipak, Isus je zapovjedio da se makne kamen koji je stajao na ulazu u grob. Zatim je povikao: “Lazare, izađi!” Tada se dogodilo nešto divno. “Umrli je izašao, nogu i ruku omotanih zavojima, a lice mu je bilo omotano komadom tkanine. Tada im je Isus rekao: ‘Odmotajte ga i pustite neka ide’” (Ivan 11:5, 6, 11-14, 43, 44).

Ovo očito nije bila reinkarnacija. Isus je rekao da umrli Lazar spava, da je bez svijesti. Kao što Biblija kaže, ‘propale su sve njegove pomisli’. On ‘ništa nije znao’ (Psalam 146:4; Propovjednik 9:5). Uskrsnuli Lazar nije bio neka druga osoba s reinkarniranim duhom. Imao je istu osobnost, bio je iste dobi i imao je ista sjećanja. Nastavio je živjeti baš kao i prije svoje prijevremene smrti te se vratio svojim voljenima koji su tugovali zbog njegove smrti (Ivan 12:1, 2).

Kasnije je Lazar ponovno umro. Koja je onda bila svrha tog uskrsnuća? Zajedno s drugim uskrsnućima koja je Isus učinio ono jača naše pouzdanje u Božje obećanje da će podignuti iz mrtvih svoje vjerne sluge onda kad On odluči da je došlo vrijeme za to. Ta Isusova čuda daju dodatnu težinu njegovim riječima: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko pokazuje vjeru u mene, ako i umre, oživjet će” (Ivan 11:25).

S obzirom na to uskrsnuće koje će se odvijati u budućnosti, Isus je rekao: “Dolazi čas u koji će svi koji su u spomen-grobovima čuti [moj] glas i izaći, oni koji su činili dobro na uskrsnuće života, a oni koji su činili zlo na uskrsnuće suda” (Ivan 5:28, 29). Kao što je to bio slučaj s Lazarom, i to će biti uskrsnuće umrlih osoba. To neće biti ponovno sjedinjavanje duhova koji imaju svijest s uskrsnulim tijelima, koja su se raspala i možda čak postala dio drugih živih organizama. Stvoritelj neba i zemlje, koji ima beskrajnu mudrost i moć, s lakoćom može uskrsnuti umrle.

Zar nauka o uskrsnuću koju je naučavao Isus Krist ne otkriva Božju duboku ljubav prema ljudima kao pojedincima? A što je s drugim pitanjem koje smo ranije spomenuli?

Do većine patnji koje doživljavaju ljudi dolazi zbog postupaka nemudrih, neiskusnih ili čak zlih ljudi. No što je s tragičnim događajima za koje se ne može direktno okriviti ljude? Naprimjer, zašto dolazi do nesreća i prirodnih katastrofa? Zašto se neka djeca rađaju s manama? Allan Kardec takve je stvari smatrao kaznom. Napisao je: “Ako smo kažnjeni, onda mora da smo učinili neko zlo. Ako to zlo nismo učinili u sadašnjem životu, onda ono sigurno potječe iz prijašnjeg postojanja.” Spiritiste se uči da se mole: “Gospodine, Ti si potpuno pravedan. Sigurno sam zaslužio ovo zlo koje si mi poslao. (...) Prihvaćam ga kao pokoru za moju prošlost te kao dokaz moje vjere i podložnosti Tvojoj blagoslovljenoj volji” (Evanđelje po spiritizmu).

Je li Isus naučavao takvo što? Nije. Isus je dobro poznavao biblijsku izjavu: “Sve stoji do vremena i [“nepredviđene”, NS] zgode” (Propovjednik 9:11). Znao je da se loše stvari ponekad naprosto dogode. One nisu kazna za grijehe.

Razmotri sljedeći događaj iz Isusovog života: “Dok je [Isus] prolazio, vidio je čovjeka slijepog od rođenja. A njegovi su ga učenici upitali: ‘Rabbi, tko je sagriješio, ovaj čovjek ili njegovi roditelji, da se rodio slijep?’” Odgovor koji im je Isus dao bio je vrlo poučan: “Niti je ovaj čovjek sagriješio niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju Božja djela. I nakon što je to rekao, pljunuo je na zemlju i od sline napravio blato, pa je to blato stavio čovjeku na oči i rekao mu: ‘Idi operi se u jezercu Siloamu.’ (...) I otišao je te se oprao, i vratio se gledajući” (Ivan 9:1-3, 6, 7).

Isusove riječi pokazuju da ni taj čovjek, a ni njegovi roditelji nisu bili odgovorni što se rodio slijep. Prema tome, Isus nije potkrijepio ideju da je taj čovjek kažnjen zbog grijeha učinjenih u prijašnjem životu. Istina, Isus je znao da su svi ljudi naslijedili grijeh. No naslijedili su Adamov grijeh, a ne grijehe koje su učinili prije nego što su se rodili. Zbog Adamovog grijeha svi su ljudi rođeni fizički nesavršeni, postali su podložni bolesti i smrti (Job 14:4; Psalam 51:5; Rimljanima 5:12; 9:11). Ustvari, Isus je bio poslan da nas oslobodi od toga. Ivan Krstitelj rekao je da je Isus ‘Janje Božje koje odnosi grijeh svijeta!’ (Ivan 1:29).a

Zapazi i to da Isus nije rekao da je Bog namjerno prouzročio da se taj čovjek rodi slijep kako bi ga Isus mogao jednog dana izliječiti. To bi stvarno bilo okrutno i cinično! Zar bi to donijelo hvalu Bogu? Ne bi. Ali zato je čudesno izlječenje slijepog čovjeka poslužilo da se “očituju Božja djela”. Poput mnogih drugih izlječenja koja je Isus učinio, ono je bilo dokaz Božje iskrene ljubavi prema čovječanstvu koje pati i potvrdilo je pouzdanost Njegovog obećanja da će iskorijeniti sve ljudske bolesti i patnje u vrijeme koje On odredi (Izaija 33:24).

Nije li utješno otkriti da naš nebeski Otac ne uzrokuje patnje, već da daje ‘dobre stvari onima koji ga mole’? (Matej 7:11). Kako li će se Svevišnji proslaviti kad se oči slijepih otvore, uši gluhih otčepe, a hromi počnu hodati, skakati i trčati! (Izaija 35:5, 6).

Isus je izjavio: “Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Jehovinih usta” (Matej 4:4). Da, svoje duhovne potrebe zadovoljavamo kad čitamo Božju Riječ, Bibliju, i živimo u skladu s njom. Obraćanje spiritističkim medijima zapravo ne zadovoljava naše duhovne potrebe. U biti, taj se običaj jasno osuđuje u prvom otkrivenju Božjeg zakona, kako ga je nazvao Allan Kardec (5. Mojsijeva 18:10-13).

Mnogi, uključujući i spiritiste, shvaćaju da je Bog Vrhovno Biće, da je vječan, apsolutno savršen, dobrostiv, dobar i pravedan. No Biblija otkriva puno više. Ona pokazuje da on ima svoje ime, Jehova, koje moramo poštovati kao što je to i Isus činio (Matej 6:9; Ivan 17:6). Ona prikazuje Boga kao stvarnu osobu s kojom ljudi mogu razviti blizak odnos (Rimljanima 8:38, 39). Čitajući Bibliju saznajemo da je Bog milosrdan i da “ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam vraća po nepravdama našim” (Psalam 103:10). Putem svoje pisane Riječi Suvereni Gospodin Jehova otkriva svoju ljubav, vrhovnu vlast i razumnost. On je taj koji vodi i štiti poslušne ljude. Upoznavanje Jehove i njegovog Sina, Isusa Krista, “znači vječni život” (Ivan 17:3).

Biblija pruža sve potrebne informacije o Božjim naumima i govori nam što moramo činiti ako mu želimo ugoditi. Pažljivo ispitivanje Biblije daje točne i zadovoljavajuće odgovore na naša pitanja. Biblija također pruža vodstvo s obzirom na to što je ispravno, a što pogrešno i daje sigurnu nadu. Ona nam jamči da će Bog u bliskoj budućnosti ‘obrisati svaku suzu s ljudskih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli. Prijašnje će stvari proći’ (Otkrivenje 21:3, 4). Jehova će preko Isusa Krista osloboditi ljude od naslijeđenog grijeha i nesavršenosti te će poslušni dobiti vječni život na rajskoj Zemlji. Tada će u potpunosti biti zadovoljene njihove kako fizičke tako i duhovne potrebe (Psalam 37:10, 11, 29; Priče Salamunove 2:21, 22; Matej 5:5).