Što učimo iz svemira

“Ne pretvaram se da razumijem svemir — mnogo je veći od mene” (Thomas Carlyle, 1795-1881).

STOTINU godina kasnije, mi imamo bolju predodžbu o tome koliko je svemir doista veći od nas. Iako znanstvenici razumiju mnogo više nego prije, njihova je situacija još uvijek, kako ju je jedan astronom opisao, nalik onoj “botaničarâ 18. stoljeća u džungli koji su stalno pronalazili novo cvijeće”.

Unatoč našoj ograničenoj spoznaji, mogu se izvesti određeni zaključci. A ti zaključci imaju veze s najvažnijim od svih pitanja — kako djeluje svemir i kako je uopće nastao.

Prije red nego kaos

Proučavanje prirode svemira zove se kozmologija. Taj izraz dolazi od dviju grčkih riječi, kosmos i logos, ukazujući na ‘proučavanje reda ili harmonije’. To ime je prikladno, budući da je red na koji su astronomi naišli precizan, bilo da istražuju kretanje nebeskih tijela ili materiju od koje je kozmos sastavljen.

U našem svemiru je sve u pokretu, a to kretanje niti je nepravilno niti je nepredvidivo. Planeti, zvijezde i galaktike kreću se svemirom u skladu s preciznim fizikalnim zakonima, zakonima koji znanstvenicima omogućavaju da nepogrešivom točnošću pretkažu određeni kozmički fenomen. I nevjerojatno je da četiri osnovne sile koje vladaju najsićušnijim atomom također upravljaju najsilnijim galaktikama.

Red se očituje i u samoj građi od koje je svemir stvoren. “Materija je (...) organizirana kod svih razmjera, od vrlo malih do vrlo velikih”, objašnjava The Cambridge Atlas of Astronomy. Daleko od toga da bi bila slučajno razvrstana, materija je struktuirana na organiziran način, bilo da se radi o načinu kako su elektroni spojeni s protonima i neutronima atomske jezgre ili bilo kroz uzajamno privlačenje divovske skupine galaktika.

Zašto svemir otkriva takav red i harmoniju? Zašto postoje izvanredni zakoni koji njime upravljaju? Budući da su ti zakoni morali postojati prije postanka svemira — inače ne bi mogli njime vladati — postavlja se logično pitanje: Otkuda su oni potjecali?

Čuveni znanstvenik Isaac Newton je zaključio: “Ovaj najdivniji Sunčev sustav, planeti i komete mogli su proizaći samo odlukom i vlašću razumnog i moćnog Bića.”

Fizičar Fred Hoyle je rekao: “Porijeklo svemira, poput rješenja Rubikove kocke, zahtijeva razum.” Zaključak da mora postojati neki nadnaravan Zakonodavac potvrđen je našim razumijevanjem porijekla svemira.

Osnovno pitanje: Kako je nastao svemir?

Teoretski fizičar Hawking objašnjava: “Rani svemir sadrži odgovor na osnovno pitanje o porijeklu svega što danas vidimo, uključujući i život.” Kakvo je zapravo današnje znanstveno gledište o ranom svemiru?

U 1960-im, znanstvenici su otkrili slabo pozadinsko zračenje koje je dolazilo iz svih dijelova neba. Rečeno je da je to zračenje odraz praeksplozije koju su astronomi nazvali “veliki prasak”. Oni kažu da je ta eksplozija bila tako strahovita da će se njezin odjek još moći otkrivati milijardama godina.a

Ali, ako je svemir nastao iznenadnom eksplozijom prije 15 do 20 milijardi godina, kao što to mnogi fizičari danas vjeruju (iako to drugi žestoko osporavaju), pojavljuje se presudno pitanje. Odakle je došla početna energija? Drugim riječima, što je bilo prije “velikog praska”?

Ovo je pitanje koje mnogi znanstvenici rado izbjegavaju. Jedan od njih je priznao: “Znanost je dokazala da je svijet nastao kao posljedica sila koje su, izgleda, zauvijek izvan moći znanstvenog prikazivanja. To uznemiruje znanost jer proturječi znanstvenoj religiji — religiji uzroka i posljedice, vjerovanju da svaka posljedica ima i svoj uzrok. Sada nalazimo da najveća od svih posljedica, rođenje svemira, povređuje ovaj dio vjere.”

Jedan sveučilišni profesor na Oxfordu je pisao još izravnije: “Prauzrok svemira je prepušten čitaocu da ga doda. Ali, naša slika je nepotpuna bez njega.” Biblija, međutim, ispravno postavlja stvari, označavajući “prauzrok” izjavom: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (1. Mojsijeva 1:1).

Čovjekova beznačajnost

Najjednostavnija pouka koju nam svemir pruža je i najjasnija, ona koju se srednjovjekovni čovjek trudio ignorirati, ali i ona koju su biblijski pjesnici ponizno priznali pred milenijima — o čovjekovoj beznačajnosti.

Nedavna otkrića potkrijepila su realnu procjenu kralja Davida: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti — pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš” (Psalam 8:4, 5, Stvarnost).

Astronomija je skinula veo sa beskrajnosti i veličanstvenosti kozmosa — zvijezde divovskih razmjera, udaljenosti izvan sposobnosti zamišljanja, eone vremena koje je teško shvatiti, kozmičke peći koje proizvode temperature milijuna stupnjeva, erupcije energije koje zasjenjuju milijardu nuklearnih bomba. Ipak, sve je to lijepo opisano u knjizi o Jobu: “Sve to samo djelić je djela njegovih, od kojih tek slabu jeku mi čujemo. Ali tko će shvatit grom njegove moći?” (Job 26:14, St). Što više učimo o svemiru, naša spoznaja izgleda sve oskudnijom, a naše vlastito mjesto u njemu postaje manje. Za objektivnog promatrača, to je otrežnjavajuća pouka.

Isaac Newton je priznao: “Sebi izgledam poput kakva dječaka koji se igra na obali mora, zabavljajući se da tu i tamo nađe neki glatki oblutak ili neku neobično lijepu školjku dok se predamnom, još uopće neotkriven, stere veliki ocean istine.”

Poniznost koju bi takvo razumijevanje trebalo kod nas izazvati pomoći će nam da spoznamo da postoji Onaj tko je stvorio svemir, Onaj tko je postavio zakone da njime upravljaju, Onaj tko je daleko veći i mudriji od nas. Kao što nas knjiga o Jobu podsjeća: “Ali u Njemu mudrost je i snaga, u Njemu savjet je i sva razumnost” (Job 12:13, St). I to je najvažnija pouka od svih.

[Bilješka]

[Slika na stranici 10]

Sprava za otkrivanje pozadinskog zračenja od hipotetskog “velikog praska”

[Zahvala na stranici 10]

Ljubaznošću Royal Greenwich Observatory i Canary Islands Institute of Astrophysics