Trebamo li biti pošteni u svemu?

SVI su ljudi pošteni u nekim situacijama. Mnogi možda čak u većini situacija postupaju pošteno. No koliko ljudi poznajete koji nastoje biti pošteni u svemu?

Danas je nepoštenje uobičajeno u brojnim područjima života. Međutim ljudima je dobro poznato Božje gledište o poštenju. Naprimjer većina ljudi dobro zna da osma od Deset zapovijedi glasi: “Ne ukradi!” (2. Mojsijeva 20:15). Ipak, mnogi smatraju da u nekim slučajevima okolnosti opravdavaju krađu ili druge oblike nepoštenja. Razmotrimo tri situacije u kojima se krađa obično opravdava.

Jedan je rimski državnik rekao: “Siromaštvo je majka zločina.” Možda bi netko tko je siromašan mogao smatrati da ima opravdane razloge za krađu. Možda bi i neki drugi mogli dijeliti njegovo mišljenje. Što je Isus mislio o tome? On je bio vrlo suosjećajan prema ljudima koji su bili u nevolji. Više se puta “sažalio na njih” (Matej 9:36). Ipak, nikada nije odobravao krađu — ni pod kojim okolnostima. Kako bi onda siromašna osoba trebala postupati?

Bog suosjeća s onima koji se iskreno trude biti mu poslušni i blagoslivlja njihova nastojanja da pribave ono što im je potrebno za život (Psalam 37:25). Biblija nam jamči: “Jehova neće dati da gladuje duša pravednikova, a žudnju zlih odbit će” (Mudre izreke 10:3). Može li se netko tko je siromašan osloniti na to obećanje? Victorine se uvjerila da je to moguće.

Budući da je Victorine udovica i da ima petero djece školske dobi, nije joj lako brinuti se za obitelj. Ona živi u jednoj zemlji u razvoju u kojoj je socijalna pomoć vrlo mala. Većinu svog vremena provodi izvan kuće te joj se pruža mnogo prilika za krađu. Ipak, ona ne dolazi u iskušenje da krade, već pošteno radi kao ulični prodavač i tako spaja kraj s krajem. Zašto se trudi biti poštena?

“Kao prvo, vjerujem da Bog postupa pošteno te da će i prema meni biti pošten ako budem postupala poput njega. Kao drugo, moja djeca mogu naučiti biti poštena samo ako vide da sam i ja takva.”

Kako izgleda njen život? “Imamo hranu, odjeću i krov nad glavom. Doduše, bilo je situacija kad sam morala prijatelje zamoliti za pomoć — naprimjer kako bih platila neočekivane troškove liječenja. No uvijek sam dobila ono što mi je bilo potrebno. Zašto? Zato što moji prijatelji znaju da sam pošteno opisala svoje okolnosti i da nisam tražila više nego što mi je trebalo.

I svoju djecu odgajam da budu poštena. Nedavno je jedna susjeda kod nas na stolu vidjela nekoliko kovanica, pa me upitala zar se ne bojim da će ih djeca uzeti. Nije mi povjerovala kad sam joj rekla da moja djeca to nikad ne bi učinila. Bez mog znanja odlučila ih je iskušati. Kradom je u našoj kući ostavila dvije kovanice od 100 franaka na mjestu gdje ih djeca lako mogu pronaći. Kad je sutradan svratila k nama, iznenadila se vidjevši da su kovanice još uvijek ondje gdje ih je ostavila. To što imam poštenu djecu vrijedi mi više nego da imam brdo materijalnih stvari.”

Krađa na poslu postala je posve uobičajena. Zbog toga mnogi kažu: “Svi to rade, pa zašto ne bih i ja?” S druge strane u Bibliji piše: “Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo” (2. Mojsijeva 23:2). Victoire je poslušala to upozorenje. Da li se to isplatilo?

Kad je imala 19 godina, dobila je posao u tvornici za proizvodnju palminog ulja. Uskoro je primijetila da svih 40 radnica iz tvornice kriomice u svojim košarama iznosi palmine koštice. Svakog bi vikenda prodavale te koštice za iznos koji je odgovarao trodnevnoj ili četverodnevnoj plaći. Victoire je rekla: “Doslovno su sve to radile. Očekivale su da ću im se pridružiti, no ja sam to odbila i rekla im da želim živjeti pošteno. One su mi se rugale i rekle da sam luda što propuštam tako dobru priliku.

Jednog dana dok smo izlazile iz tvornice iznenada se pojavio šef. Svima je pretražio košare i u svakoj je našao palmine koštice osim u mojoj. Sve žene koje su bile uhvaćene u krađi mogle su birati između otkaza i dvotjednog rada bez plaće. Tijekom ta dva tjedna te su se radnice uvjerile da ipak nisam bila luda što sam postupala pošteno.”

Ako biste pronašli nešto vrijedno što je netko izgubio, što biste učinili? Mnogi ljudi u takvoj situaciji odmah pomisle da to sada pripada njima te i ne pomišljaju da vrate to što su pronašli. Drže se uzrečice: “Tko nađe, njegovo je!” Neki možda misle da u tome nema ništa loše. Možda smatraju da vlasnik već ionako računa da je ostao bez toga. Drugi kažu da nisu dužni tražiti vlasnika — što bi moglo zahtijevati puno truda.

Kako Bog na to gleda? Riječi iz 5. Mojsijeve 22:1-3 pokazuju da je Bog svom narodu u prošlosti dao zapovijed da onaj tko nađe nešto što je izgubljeno ne smije naprosto zadržati pronađenu stvar, već da je treba čuvati ‘dok je vlasnik ne potraži, a tada mu je vratiti’. Ako netko ne bi rekao da je pronašao nečiju izgubljenu stvar, mogao je biti optužen za krađu (2. Mojsijeva 22:9). Je li to načelo primjenjivo i danas? Christine se uvjerila da jest.

Ona je ravnateljica jedne privatne škole. Jedne srijede podignula je svoju mjesečnu plaću u gotovini. Kao što je to običaj u zapadnoj Africi, smotala je novčanice u svežanj i gurnula ih u torbu. Zatim je dozvala taksi-motocikl i odjurila na sastanak. Kad je stigla, rukom je posegnula u torbu kako bi uzela kovanice i platila vožnju. No u mraku nije primijetila da joj je svežanj novčanica ispao iz torbe dok je tražila kovanice.

Nekoliko minuta kasnije naišao je devetnaestogodišnji Blaise koji nije živio u tom dijelu grada. On se dogovorio s jednim prijateljem da se nađu na istom sastanku kojem je prisustvovala i Christine. Na ulici je primijetio svežanj novčanica i stavio ga u džep. Na kraju sastanka rekao je svom prijatelju da je pred dvoranom nešto pronašao te da ga onaj tko je nešto izgubio može nazvati i opisati o čemu se točno radi.

Kad je Christine te večeri došla kući, zaprepastila se otkrivši da joj je nestala plaća. Tjedan dana kasnije ispričala je to svojoj prijateljici Josephine, a ona joj je rekla da je jedan od posjetitelja na tom sastanku nešto pronašao. Christine je nazvala Blaisea i opisala što je točno izgubila. Bila je presretna kad joj je Blaise vratio novac. A kako je on na to gledao? Premda je tjedan dana kod sebe držao novac, rekao je: “Bio sam puno sretniji kad sam vratio novac nego dok je on bio kod mene.”

Victorine, Victoire i Blaise ne žive u istoj zemlji i međusobno se ne poznaju. No nešto im je ipak zajedničko. Oni su Jehovini svjedoci i pridržavaju se onoga što Biblija kaže o poštenju. Vjeruju da će se ispuniti Božje obećanje o novom svijetu, jer Biblija kaže: “Po obećanju njegovu očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost.” Svi koji budu živjeli u tom novom svijetu bit će pravedni — i pošteni (2. Petrova 3:13).

Victorine zna da nema puno izgleda da se njena financijska situacija značajnije popravi prije nego što Bog promijeni stanje na Zemlji. Unatoč tome ona je bogata u duhovnom pogledu, a to je nešto što se ne može kupiti novcem. Njena su djeca poštena i lijepo odgojena. Svake nedjelje radosno govore bližnjima o Božjoj dobroti i objašnjavaju im kako će on “svima koji ga prizivaju u istini” dati sve što im je potrebno te da on čuva “sve koji ga ljube” (Psalam 145:7, 18, 20).

Victoire je s vremenom prestala raditi u tvornici za proizvodnju palminog ulja. Počela je samostalno na tržnici prodavati garri (brašno od tapioke). Svojim poštenjem privukla je mnoge kupce. Ustvari, ubrzo više nije morala puno vremena provoditi na tržnici, pa se mogla više posvetiti propovijedanju drugima o novom svijetu u kojem neće biti nepoštenja. Kasnije se udala te sada ona i njezin muž služe kao punovremeni propovjednici dobre vijesti.

Christine je novac izgubila ispred dvorane Jehovinih svjedoka. Blaise nije poznavao mnogo osoba koje su bile na sastanku u toj dvorani, no znao je da su oni njegovi suvjernici i da se u svemu trude biti pošteni.

Koliko ljudi vi poznajete koji se iskreno trude u svemu biti pošteni? Zamislite samo kako je lijepo biti u društvu 50, 100 ili 200 takvih osoba. Tako se osjećaju Jehovini svjedoci kada dođu na sastanak u svoju dvoranu. Zašto i vi ne biste došli na jedan takav sastanak i upoznali se s njima?