Moja životna nada — nikada ne umrijeti
ISPRIČAO HECTOR R. PRIEST
“Ovaj oblik raka je neizlječiv”, rekao je liječnik. “Ne možemo više ništa učiniti za vas.” Ta je dijagnoza postavljena prije više od deset godina. No ja još uvijek gajim biblijski utemeljenu nadu o vječnom životu na Zemlji bez umiranja (Ivan 11:26).
MOJI su roditelji bili iskreni metodisti koji su redovito posjećivali crkvu u mjestancu nedaleko od naše obiteljske farme. Rođen sam u prekrasnoj poljoprivrednoj dolini u Wairarapai, oko 130 kilometara sjeveroistočno od Wellingtona (Novi Zeland). Ondje smo uživali u pogledu na snijegom prekrivene planine, čiste planinske rijeke, valovite brežuljke i plodne ravnice.
U metodističkoj crkvi bili smo poučavani da svi dobri ljudi idu na nebo, a zli u pakao, mjesto vatrenih muka. Nisam mogao razumjeti zašto Bog nije odmah ljude smjestio na nebo ako je želio da oni tamo žive. Oduvijek sam se bojao smrti i često sam se pitao zašto moramo umrijeti. Godine 1927, kad sam imao 16 godina, naša je obitelj doživjela tragediju. To me potaknulo da tražim odgovore na svoja pitanja.
Zašto je Reg umro?
Kad je moj brat Reg imao 11 godina, teško se razbolio. Liječnik nije mogao ustanoviti što nije u redu i nije mu mogao pomoći. Majka je pozvala metodističkog propovjednika. Molio se nad Regom, no to nije uspjelo utješiti majku. Ustvari, rekla je propovjedniku da njegove molitve nisu djelotvorne.
Kad je Reg umro, majka je sa svima živima razgovarala pokušavajući utažiti svoju žeđ za istinitim odgovorima na pitanje zašto je njen mladi sin morao umrijeti. Dok je razgovarala s jednim trgovcem u gradu, pitala ga je da li zna nešto o stanju mrtvih. Nije znao ništa o tome, no rekao je: “Netko je ovdje ostavio knjigu koju ću vam rado dati.”
Majka je knjigu odnijela kući i počela je čitati. Nije ju mogla odložiti. Njeno se raspoloženje postupno potpuno promijenilo. Rekla je obitelji: “To je to; to je istina.” Bila je to knjiga Božanski plan vjekova, prvi svezak Studija Pisama. U početku sam bio sumnjičav i nastojao sam navesti razloge protiv načina na koji je Stvoriteljev naum prikazan u knjizi. Konačno sam se prestao raspravljati.
Prihvaćanje biblijske istine
Razmišljao sam: ‘Zamisli vječni život, da se nikada ne mora umrijeti!’ Takva je nada ono što bi netko i očekivao od Boga punog ljubavi. Rajska Zemlja! Da, to je bilo nešto za mene.
Kad su spoznale te divne istine, majka i tri kršćanske sestre iz Wellingtona — sestre Thompson, Barton i Jones — odlazile bi na nekoliko dana i širile sjeme Kraljevstva nadaleko i naširoko u seoskim područjima. Iako otac nije imao misionarski duh poput majke, podržavao ju je u njenoj aktivnosti.
Bio sam uvjeren da je to istina, no neko vrijeme nisam poduzimao ništa u vezi sa svojim vjerovanjima. Godine 1935. oženio sam se Rowenom Corlett i nakon nekog vremena bili smo blagoslovljeni kćerkom Enid i sinom Barryem. Radio sam kao nakupac stoke, kupujući tisuće grla od okolnih farmera. Kad bi ti farmeri raspravljali o politici, bio bih sretan kad bih im rekao: “Niti jedno ljudsko nastojanje neće biti uspješno. Božje Kraljevstvo je jedina vladavina koja će uspjeti.”
Nažalost, bio sam ovisnik o duhanu; neprekidno sam imao cigaru u ustima. S vremenom mi se zdravlje narušilo i završio sam u bolnici s bolnim želučanim tegobama. Rekli su mi da imam akutni enteritis koji je prouzročilo pušenje. Iako sam prestao s tom navikom, nije mi bilo ništa neobično sanjati da pušim vječnu cigaru ili cigaretu. Kakvu samo strašnu ovisnost može izazvati duhan!
Nakon što sam prestao pušiti, poduzeo sam i druge važne promjene. Godine 1939, kad sam imao 28 godina, krstio sam se u rijeci Mangatai blizu našeg doma na selu. Robert Lazenby, koji je kasnije nadgledavao djelo propovijedanja na Novom Zelandu, doputovao je čak iz Wellingtona kako bi održao predavanje u našem domu i krstio me. Otada sam postao odvažan Svjedok Jehove.
Organiziranje djela propovijedanja
Nakon krštenja bio sam imenovan za nadglednika skupštine Eketahuna. Moja supruga Rowena još nije bila prihvatila biblijsku istinu. Međutim, dao sam joj do znanja da ću pozvati Alfa Bryanta da dođe iz Pahiatuae da bi mi pokazao kako pravilno svjedočiti od kuće do kuće. Želio sam organizirati djelo propovijedanja i sustavno obraditi naše područje.
Rowena je rekla: “Hectore, ako odeš svjedočiti od kuće do kuće, ja neću biti ovdje kad se vratiš. Napuštam te. Ti trebaš biti ovdje — kod kuće sa svojom obitelji.”
Nisam znao što da učinim. Obukao sam se oklijevajući. ‘Moram to učiniti’, stalno sam mislio u sebi. ‘O tome ovisi moj život kao i život moje obitelji.’ Stoga sam uvjeravao Rowenu da je ni na koji način ne bih želio povrijediti. Rekao sam joj da je jako volim, pošto se radi o Jehovinom imenu i njegovoj suverenosti, kao i o našim životima, ja naprosto moram propovijedati na taj način.
Alf i ja otišli smo do prvih vrata i on je poveo razgovor. No onda sam se zatekao kako preuzimam razgovor, govoreći stanaru da je ono što se dogodilo u Noino vrijeme paralela onoga što se događa u naše vrijeme i da moramo nešto učiniti kako bismo se pobrinuli za svoje spasenje (Matej 24:37-39). Ondje sam ostavio neke brošurice.
Kad smo otišli, Alf je rekao: “Odakle ti samo sve to znanje? Ti me ne trebaš. Možeš ići sam, pa ćemo obraditi dvostruko veće područje.” Tako smo i učinili.
Dok smo se vraćali kući, nisam znao što nas čeka. Na moje iznenađenje i radost, Rowena je spremila čaj za nas. Četrnaest dana kasnije moja mi se supruga pridružila u javnoj službi i postala divan primjer kršćanske revnosti.
Među prvima koji su postali Jehovini svjedoci u našoj poljoprivrednoj dolini bili su Maud Manser, njen sin William i kći Ruby. Maudin suprug bio je zajedljiv čovjek gruba izgleda. Jednog smo dana Rowena i ja stigli na njihovu farmu kako bismo Maud poveli u službu. Mladi William nam je dao da koristimo njegov automobil, no njegov je otac mislio drugačije.
Situacija je bila napeta. Zamolio sam Rowenu da pridrži našu malu kćerkicu Enid. Ušao sam u Williamov automobil i brzo ga izvezao iz garaže dok je gosp. Manser žurno pokušavao zatvoriti vrata garaže prije nego što iziđemo. No nije uspio. Nakon što smo se kratko vozili putem koji vodi od garaže, zaustavili smo se i ja sam izišao iz automobila kako bih se susreo s razbješnjelim gosp. Manserom. Rekao sam mu: “Mi idemo u službu propovijedanja i gđa Manser ide s nama.” Zamolio sam ga za razumijevanje i njegov se gnjev nekako stišao. Kad se sada toga sjetim, vjerojatno sam trebao drugačije postupiti, no on je kasnije postao naklonjeniji prema Jehovinim svjedocima, iako sâm nikada nije postao Svjedok.
Tih je godina bilo samo nekoliko pripadnika Jehovinog naroda i zaista smo uživali u posjetima punovremenih propovjednika koji su ostajali s nama na našoj farmi i izvlačili smo korist iz tih posjeta. Među posjetiocima bili su Adrian Thompson i njegova sestra Molly, koji su pohađali početne razrede Biblijske škole Gilead Društva Watchtower za misionare i služili u stranim dodjelama u Japanu i Pakistanu.
Ratna iskustva
U rujnu 1939. počeo je drugi svjetski rat, a u listopadu 1940. vlada Novog Zelanda zabranila je djelovanje Jehovinih svjedoka. Mnoga naša kršćanska braća izvođena su pred državne sudove. Neka su bila odvedena u radne logore i odvojena od svoje žene i djece. Budući da je rat bjesnio, pitao sam se hoću li biti pozvan u vojsku, iako smo imali mljekarsku farmu. Zatim je objavljeno da farmeri više neće morati napustiti svoje farme zbog vojne službe.
Rowena i ja nastavili smo svoju kršćansku službu i svaki od nas posvećivao je preko 60 sati mjesečno djelu propovijedanja. Tijekom tog vremena imao sam prednost pomagati mladim Svjedocima koji su zadržali svoju kršćansku neutralnost. U njihovo sam se ime pojavljivao pred sudovima u Wellingtonu, Palmerston Northu, Pahiatuai i Mastertonu. U odboru za regrutaciju obično se nalazio član klera i bilo je zadovoljstvo razotkriti njihovu nekršćansku podršku ratnim naporima (1. Ivanova 3:10-12).
Jedne večeri, dok smo Rowena i ja proučavali Kulu stražaru, u kuću su upali detektivi. Izvršili su pretres u našem domu i pronašli biblijsku literaturu. “Zbog ovoga možete ići u zatvor”, obavijestili su nas. Kad su detektivi ušli u svoj automobil kako bi otišli, ustanovili su da su se zablokirale kočnice i automobil se nije mogao pokrenuti. William Manser im je pomogao popraviti automobil i nikada više nismo čuli za te ljude.
Tijekom zabrane skrivali bismo biblijsku literaturu u jednoj zgradi u zabačenom dijelu naše farme. Usred noći dolazio bih u novozelandsku podružnicu i natovario svoj automobil literaturom. Zatim bih je donio doma i uskladištio u našoj izoliranoj zgradi. Kad sam jedne noći stigao u podružnicu kako bih uzeo tajnu pošiljku, cijelo je mjesto iznenada bilo osvijetljeno! Policija je vikala: “Uhvatili smo te!” No, na moje iznenađenje, pustili su me bez puno buke.
Godine 1949. Rowena i ja prodali smo farmu i odlučili da budemo u pionirskoj službi sve dok budemo imali novaca. Preselili smo se u kuću u Mastertonu i služili kao pioniri sa skupštinom Masterton. U roku od dvije godine bila je osnovana skupština Featherston s 24 aktivna objavitelja, a ja sam služio kao predsjedavajući nadglednik. Zatim sam 1953. imao prednost putovati u Sjedinjene Države kako bih prisustvovao osmodnevnom međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka na Yankee stadionu u New York Cityu. Rowena nije mogla ići sa mnom jer se morala brinuti za našu kći Enid, koja je bolovala od cerebralne dječje paralize.
Kad sam se vratio na Novi Zeland, morao sam se zaposliti na svjetovnom poslu. Ponovno smo se preselili u skupštinu Masterton, gdje sam bio imenovan za predsjedavajućeg nadglednika. Nekako u isto vrijeme, William Manser kupio je Malo kazalište u Mastertonu i ono je postalo prva Dvorana Kraljevstva u Wairarapai. Tijekom 1950-ih naša je skupština lijepo napredovala u duhovnom pogledu i brojčano. Stoga je pokrajinski nadglednik, kad bi došao u posjet, često hrabrio zrele osobe da se presele u druge dijelove zemlje kako bi tamo pomogle propovijedati, pa je velik broj osoba to i učinio.
Naša je obitelj ostala u Mastertonu, i tijekom desetljeća koja su slijedila imao sam mnoge prednosti u skupštini a radovao sam se i zadacima na kongresima u zemlji kao i na međunarodnim kongresima. Rowena je revno sudjelovala u službi propovijedanja, stalno pomažući drugima da i oni to čine.
Ustrajati u ispitima vjere
Kao što sam spomenuo na početku, godine 1985. dijagnosticirano je da bolujem od neizlječivog oblika raka. Kako smo se samo moja vjerna žena Rowena i ja, zajedno s našom djecom, željeli naći među milijunima koji sada žive a koji neće nikada umrijeti! No liječnici su me poslali kući da umrem. Ipak, prvo su me pitali kako gledam na dijagnozu.
“Ostat ću mirna srca i bit ću optimist”, odgovorio sam. I zaista, moj stabilizator postala je biblijska poslovica: “Mirno je srce život tijelu” (Priče Salamunove 14:30, St).
Specijalisti za rak pohvalili su taj biblijski savjet. “Takav duševni stav znači 90 posto izlječenja za pacijente oboljele od raka”, rekli su. Osim toga, preporučili su mi sedam tjedana terapije zračenjem. Nasreću, na kraju sam uspio pobijediti rak.
Tijekom tog vrlo teškog vremena doživio sam strašan udarac. Moja divna, lojalna supruga doživjela je izljev krvi u mozak i umrla. Pronašao sam utjehu u primjerima vjernih osoba zapisanima u Pismima i u tome kako je Jehova rješavao njihove probleme dok su oni sačuvali svoju besprijekornost. Zato je moja nada u novi svijet ostala svijetla (Rimljanima 15:4).
No unatoč tome, pao sam u depresiju i htio sam prestati služiti kao starješina. Mjesna braća hrabrila su me dok ponovno nisam dobio snagu da nastavim. Rezultat toga je da sam posljednjih 57 godina neprestano služio kao kršćanski starješina i nadglednik.
S povjerenjem gledati u budućnost
Služiti Jehovi sve ove godine bila je neprocjenjiva prednost. Koliko sam samo blagoslova doživio! Čini mi se kao da je bilo nedavno kad sam, kao 16-godišnjak, čuo majku kako je uzviknula: “To je to; to je istina!” Moja je majka ostala vjeran, revan Svjedok sve do svoje smrti 1979, kad je imala preko 100 godina. Njena kći i šestorica sinova također su postali lojalni Svjedoci.
Moja je žarka želja da živim kako bih vidio Jehovino ime očišćeno od svake sramote. Hoće li se ostvariti moja životna nada da nikada ne umrem? Naravno, to ostaje da se vidi. Međutim, uvjeren sam da će mnogi, da, milijuni konačno doživjeti taj blagoslov. I zato ću, sve dok živim, brižno čuvati taj izgled da se nađem među onima koji nikada neće umrijeti (Ivan 11:26).
[Slika na stranici 28]
Moja majka
[Slika na stranici 28]
Sa svojom suprugom i djecom