Kako možeš zadržati uravnoteženo gledište o novcu?

LJUBAV prema novcu i materijalnim stvarima bila je uobičajena u Isusovim danima. Zapazi njegov razgovor s jednim ‘vrlo bogatim’ mladićem: “Isus mu je rekao: ‘Još ti jedno manjka: Prodaj sve što imaš i razdijeli siromašnima, i imat ćeš blago na nebesima; i dođi, budi moj sljedbenik.’ A kad je ovaj to čuo, duboko se ražalostio, jer je bio vrlo bogat” (Luka 18:18-23).

Ipak, bilo bi neispravno zaključiti da Biblija osuđuje sam novac ili bilo koju od njegovih osnovnih upotreba. Ona pokazuje da novac predstavlja praktičnu zaštitu od siromaštva i problema koji ga prate, jer omogućava ljudima da zadovolje svoje osnovne životne potrebe. Kralj Salamun je napisao: “Jer je mudrost zaklon, i novci su zaklon”, te: “Radi veselja gotove se gozbe, i vino veseli žive, a novci vrše sve” (Propovjednik 7:12; 10:19).

Bog odobrava ispravno korištenje novca. Naprimjer, Isus je rekao: “Načinite sebi prijatelje pomoću nepravednog bogatstva” (Luka 16:9). Ovo uključuje i prilaganje u svrhu unapređivanja pravog obožavanja Boga, jer bismo svakako trebali steći Boga za Prijatelja. Slijedeći primjer svog oca Davida, i Salamun je priložio ogromnu količinu novca i drugih vrijednosti za izgradnju Jehovinog hrama. Jedna druga kršćanska zapovijed je da materijalno pomažemo onima koji su u potrebi. “Dijelite sa svetima u skladu s njihovim potrebama”, rekao je apostol Pavao. Dodao je: “Hodite putem gostoljubivosti” (Rimljanima 12:13). Ovo često znači potrošiti nešto novca. Ipak, što je s ljubavi prema novcu?

Pavao je u velikoj mjeri govorio o ‘ljubavi prema novcu’ — ili doslovno ‘srebroljublju’ — kad je pisao mladom sukršćaninu Timoteju. Pavlovi savjeti nalaze se u 1. Timoteju 6:6-19. Govorio je o ‘ljubavi prema novcu’ u sklopu svoga šireg izlaganja o stavu prema materijalnim stvarima. Bilo bi dobro da pažljivo razmotrimo Pavlove nadahnute misli zbog toga što se u današnjem društvu stavlja velik akcenat na novac. Takvo razmatranje sasvim je sigurno korisno, budući da otkriva tajnu kako se ‘čvrsto uhvatiti pravog života’.

Pavao upozorava: “Jer je ljubav prema novcu korijen svih vrsta štetnih stvari, i težeći za tom ljubavi neki su odvučeni od vjere i isprobadali su se mnogim bolima” (1. Timoteju 6:10). Ovim se ne želi reći da je sam novac zlo — niti takvu misao nalazimo u bilo kojem drugom biblijskom retku. Niti apostol želi reći da je sam novac temeljni uzrok “štetnih stvari” ili da je on korijen svakog problema. Ustvari, ljubav prema novcu može biti uzrok — ne nužno i jedini uzrok — svih vrsta “štetnih stvari”.

Činjenica da Biblija ne osuđuje sam novac ne bi smjela umanjiti važnost Pavlovog upozorenja. Kršćani koji počnu voljeti novac podložni su svim mogućim problemima, od kojih je najgori da budu odvučeni od vjere. Ovu istinu osnažuje ono što je Pavao rekao kršćanima u Kolosima: “Svoje tjelesne udove koji su na zemlji usmrtite s obzirom na (...) štetnu želju, i lakomost, koja je idolopoklonstvo” (Kološanima 3:5). Zašto se lakomost, pohlepu ili “ljubav prema novcu” može smatrati idolopoklonstvom? Znači li to da je neispravno željeti veću kuću, noviji automobil ili bolje plaćeni posao? Ne, nijedna od ovih stvari nije loša sama po sebi. Pitanje je: Što motivira osobu da želi neku od tih stvari, i da li su joj one stvarno neophodne?

Razlika između normalne želje i pohlepe može se usporediti s razlikom između male logorske vatre na kojoj se kuha hrana i požara koji guta šumu. Zdrava i primjerena želja može biti konstruktivna. Ona nas motivira da radimo i budemo produktivni. Priče Salamunove 16:26 kažu: “Tko se trudi, sebi se trudi, jer ga nagone usta njegova.” Ali pohlepa je opasna i razorna. Ona predstavlja želju koja je izmakla kontroli.

Kontrola je glavni problem. Hoće li novac koji stječemo ili materijalne stvari koje želimo, služiti našim potrebama ili ćemo mi služiti novcu? Zato Pavao kaže da ‘biti pohlepan znači biti idolopoklonik’ (Efežanima 5:5). Pohlepno željeti nešto zapravo znači podleći želji za time — ustvari, to postaje naš gospodar, naš bog kojemu služimo. Nasuprot tome, Bog izričito zapovijeda: “Nemoj imati drugih bogova uza me” (2. Mojsijeva 20:3).

Ako smo pohlepni, to također ukazuje da nemamo povjerenja da će Bog u skladu sa svojim obećanjem zadovoljiti naše potrebe (Matej 6:33). Pohlepa je tada jednaka odvraćanju od Boga. U tom smislu također predstavlja “idolopoklonstvo”. Nije nikakvo čudo da je Pavao dao tako jasno upozorenje u vezi s njom!

I Isus je dao direktno upozorenje u vezi s pohlepom. Zapovjedio nam je da se čuvamo žudnje za nečim što ne posjedujemo: “Držite oči otvorene i čuvajte se svake vrste lakomosti, jer čak i kad netko ima obilje, njegov život ne proizlazi iz onoga što posjeduje” (Luka 12:15). Prema ovim riječima i Isusovoj usporedbi koja slijedi nakon njih, pohlepa se temelji na nerazumnom gledištu da je u životu najbitnije koliko toga čovjek posjeduje. Može se raditi o novcu, položaju, moći i sličnim stvarima. Pohlepu se može osjećati prema svakoj stvari koja se može steći. Ona se temelji na razmišljanju da će nas posjedovanje te stvari učiniti sretnima. Ali sudeći po riječima Biblije i ljudskom iskustvu, samo Bog može — i hoće — zadovoljiti naše stvarne potrebe, što je Isus i poručio svojim sljedbenicima (Luka 12:22-31).

Današnje potrošačko društvo itekako zna kako potpaljivati plamen pohlepe. Mnogi koji potpadnu pod takav prikriven, ali ipak snažan utjecaj, zaključuju da im nije dovoljno što god da imali. Stalno trebaju više stvari, veće stvari, bolje stvari. Mada ne možemo promijeniti svijet oko sebe, kako se osobno možemo odupirati tom utjecaju?

Pavao nudi alternativu pohlepi — zadovoljstvo. On kaže: “Zato, imajući hranu, odjeću i zaklon, budimo zadovoljni time” (1. Timoteju 6:8). Ovaj opis onoga što stvarno trebamo — “hranu, odjeću i zaklon” — može djelovati prejednostavno i naivno. Mnogim su ljudima zabava televizijski programi koji ih vode u luksuzne kuće slavnih osoba. To sigurno nije način da se postigne zadovoljstvo.

Naravno, od Božjih se slugu ne zahtijeva da žive u samonametnutom siromaštvu (Priče Salamunove 30:8, 9). Međutim, Pavao nas podsjeća što je pravo siromaštvo: nedostatak hrane, odjeće i doma prikladnog za stanovanje. S druge strane, ako te stvari posjedujemo, onda imamo temelj za zadovoljstvo.

Ali, je li Pavao bio realan kad je tako opisao zadovoljstvo? Je li uistinu moguće biti zadovoljan tek najosnovnijim — hranom, odjećom i krovom nad glavom? Pavao je to mogao znati. Iz prve ruke iskusio je što znače bogatstvo i privilegije istaknutog položaja u židovskom društvu i privilegije rimskog građanstva (Djela apostolska 22:28; 23:6; Filipljanima 3:5). Također je proživio teške nevolje u misionarskoj službi (2. Korinćanima 11:23-28). Kroz sve to naučio je tajnu koja mu je pomogla sačuvati osjećaj zadovoljstva. O kakvoj se tajni radilo?

Pavao je u jednom svom pismu objasnio: “Ja znam kako je oskudijevati, znam i kako je imati obilje. U svemu i u svim okolnostima naučio sam tajnu: i kako biti sit i kako gladovati, i kako imati obilje i kako trpjeti oskudicu” (Filipljanima 4:12). Pavlove riječi zvuče tako samouvjereno i optimistično! Lako bi se moglo pretpostaviti da su Pavlu cvjetale ruže kad je ovo pisao, međutim nije bilo tako. Bio je u zatvoru u Rimu! (Filipljanima 1:12-14).

Kad se to zna, jasno je da ovaj izvještaj sadrži snažnu pouku o tome kako biti zadovoljan ne samo s materijalnim stvarima već i s okolnostima. Veliko bogatstvo i teške nevolje mogu jasno pokazati što su nam prioriteti. Pavao je govorio o duhovnom bogatstvu koje mu je omogućilo da bude zadovoljan bez obzira na materijalnu situaciju: “Za sve imam snage uz pomoć [Boga] koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13). Radije nego da gleda na ono što posjeduje, bilo mnogo ili malo, ili na svoje okolnosti, bile povoljne ili ne, Pavao je gledao na Boga, da će on zadovoljiti njegove potrebe. Stoga je mogao biti zadovoljan.

Pavlov primjer posebno je bio važan Timoteju. Apostol je poticao tog mladića da živi životom u kojem će odanost Bogu i prisan odnos s njim staviti ispred bogatstva. Pavao je rekao: “A ti, o Božji čovječe, bježi od toga. A teži za pravednošću, odanošću Bogu, vjerom, ljubavlju, ustrajnošću, blagom ćudi” (1. Timoteju 6:11). Iako su te riječi bile upućene Timoteju, isto se tako odnose na svakog tko želi iskazivati čast Bogu i voditi uistinu sretan život.

Timotej se trebao čuvati pohlepe kao i svaki drugi kršćanin. Očito je u efeškoj skupštini, gdje se nalazio kada mu je Pavao pisao, bilo bogatih vjernika (1. Timoteju 1:3). Pavao je tom bogatom trgovačkom središtu donio dobru vijest o Kristu i načinio mnoge obraćenike. Nema sumnje da su neki od njih bili bogati, kao što takvih ima i danas u kršćanskoj skupštini.

Stoga se postavlja pitanje, posebno u svjetlu savjeta iz 1. Timoteju 6:6-10: Što bi imućni ljudi trebali učiniti ako žele iskazati čast Bogu? Pavao kaže da bi najprije trebali preispitati svoj stav. Novac navodi ljude da postanu samozadovoljni. Pavao kaže: “Onima koji su bogati u sadašnjem sustavu stvari naredi da ne budu uobraženi, i da polažu nadu, ne u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nas svime bogato opskrbljuje za naš užitak” (1. Timoteju 6:17). Bogati moraju naučiti ne uzdati se u novac; trebaju se uzdati u Boga, od kojega i potječe svako bogatstvo.

Međutim, stav je samo pola dobivene bitke. Prije ili kasnije bogati kršćani trebaju svoje bogatstvo koristiti na ispravan način. Pavao ih savjetuje: ‘Radite ono što je dobro, budite bogati dobrim djelima, budite darežljivi, spremni dijeliti’ (1. Timoteju 6:18).

Glavna poruka Pavlovog savjeta je to da se trebamo podsjećati da materijalne stvari imaju ograničenu vrijednost. Božja Riječ kaže: “Bogatstvo je bogatome jak grad i kao visok zid u njegovoj misli” (Priče Salamunove 18:11). Da, na kraju se pokaže da je zaštita koju bogatstvo može pružiti samo plod mašte i da je zapravo varka. Stoga nije dobro da bogatstvo postane središte našeg života umjesto da to bude želja da postignemo Božje priznanje.

Materijalno je bogatstvo suviše nepostojano i krhko, a da bismo nadu polagali u njega. Istinska nada mora se temeljiti na nečem snažnom, smislenom i trajnom. Kršćanin svoju nadu usredotočuje na Stvoritelja, Jehovu Boga i na njegovo obećanje vječnoga života. I kao što se novcem ne može kupiti sreća, zasigurno se njime ne može kupiti spasenje. Samo nam naša vjera u Boga može dati takvu nadu.

Stoga, bili bogati ili siromašni, živimo životom koji će nas učiniti ‘bogatima pred Bogom’ (Luka 12:21). Ništa nije toliko vrijedno kao imati priznanje Stvoritelja. I dok se god trudimo zadržati ga, ‘sigurno skupljamo sebi dobar temelj za budućnost, kako bismo se čvrsto uhvatili pravog života’ (1. Timoteju 6:19).