Uči svoje dijete na ispravan način i čini to od njegove najranije dobi!

“Rano djetinjstvo je nesumnjivo najbogatiji period. Treba ga iskoristiti obrazovanjem na svaki mogući i zamisliv način. Ako se potrati taj period života, to se više nikad ne može nadoknaditi. Umjesto da zanemarujemo rane godine, naša je dužnost da ih njegujemo s najvećom brižljivošću” (dr Alexis Carrel).

POTREBNO je uprogramirati i um i srce. Ljudi su možda zapanjeni sjajnim dostignućima uma, ali Bog gleda na srce. Znanje u glavi izaziva sklonost ka nadimanju; ljubav u srcu izgrađuje. Bistrom umu potrebno je srce puno ljubavi, “jer usta govore ono čime srce obiluje”. Isto tako, iz tog simboličnog srca dolaze i dobra i loša djela (Matej 12:34, 35, NS; 15:19; 1. Samuelova 16:7; 1. Korinćanima 8:1). Dakle, premda je važno stimulirati dječji um, još je važnije usaditi ljubav u njegovo srce.

Po rođenju za to postoji ugrađeni starter. Zove se previjanje. Majka nosi, tetoši, mazi svoj dijete i tepa mu. Dijete, opet, napeto promatra svoju majku. Odvija se previjanje, potaknuti su majčinski instinkti i dijete se osjeća sigurnim. Neki autoriteti na tom području smatraju da “postoji osjećajni period unutar prvih nekoliko minuta i sati nakon rođenja djeteta koji je optimalan za stvaranje ljubavi između roditelja i djeteta”.

Dobar početak, ali samo početak. Dijete je bespomoćno, ovisno u prvom redu o svojoj majci, koja će zadovoljiti njegove neposredne potrebe — kako tjelesne tako i osjećajne. Bez hrane dijete izgladni; moglo bi isto tako i osjećajno izgladnjeti. Tetošenje, privijanje uza se, ljuljanje, igranje, voljenje — sve to stimulira razvoj mozga. Ta se stimulacija uspoređuje sa hranom za mozak. Bez nje bi mozak čitav život ostao osiromašen i zakržljao. A zato što se to zanemaruje, on može postati neprijateljski raspoložen, delikventan i nasilan. Majčinstvo je od najveće važnosti za dijete i za društvo — važnije od bilo kakve svjetovne karijere!

Uloga oca

Ne treba isključiti ni oca. Ako je on prisutan prilikom rođenja, tada će započeti veza oca i djeteta. Kako prolaze tjedni i mjeseci, utjecaj njegove uloge brzo se proširuje, kao što to opisuje dr T. Berry Brazelton, profesionalac na području razvoja djece.

“Svakom su djetetu potrebni otac i majka”, kaže on, “i svaki otac može napraviti razliku. Imati aktivnog, uključenog oca nije za dijete isto što i imati jednostavno nešto više majčinstva”. On citira jedan izvještaj koji pokazuje razliku u načinu na koji majke i očevi postupaju s djecom. “Majke su sklone da sa svojim bebama budu nježne i tiha glasa. Očevi su, s druge strane, zaigraniji i više škakljaju i bockaju svoje bebe nego što to čine majke”.

No, očevi pružaju djeci više nego samo zabavu. “Gdje je aktivan otac, dijete će, kad odraste, biti uspješnije u školi, imat će bolji osjećaj za humor i bolje će se slagati s drugom djecom. Takvo dijete ima više povjerenja u sebe i bolje je motivirano da uči. U dobi od šest ili sedam godina povećat će se djetetov kvocijent inteligencije”.

Jehova Bog zapovijeda bliski odnos poučavanja između oca i sina: “Neka ove riječi koje ti ja danas zapovijedam budu u tvom srcu; i usadi ih u svoga sina i govori o njima kad sjediš u kući, kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ” (5. Mojsijeva 6:6, 7, NS). Ovdje ne započinje jaz generacija!

Učenje od ranog djetinjstva

Od rođenja pa do starosti od šest godina postoje razni stadiji ili faze u razvoju djeteta: mišićna koordinacija, vještina govora, emocionalna svojstva, sposobnosti pamćenja, sposobnosti mišljenja, savjest i drugo. Dok dječji mozak brzo raste i ti se stadiji smjenjuju jedan za drugim, to je najbolje vrijeme za učenje tih raznih sposobnosti.

To je vrijeme kad djetetov mozak usvaja ove sposobnosti ili svojstva kao spužva koja upija vodu. Ako ga se voli, ono uči voljeti. Ako mu se govori i čita, ono uči govoriti i čitati. Ako mu stavite skije, ono postaje stručni skijaš. Ako je izloženo čestitosti, ono usvaja ispravna načela. Ako ti povoljni stadiji za učenje prođu bez odgovarajućih ulaznih informacija, kasnije će biti teže steći ova svojstva i sposobnosti.

Biblija to priznaje i zato savjetuje roditelje: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa neće odstupati od njega ni kad ostari” (Priče Salamunove 22:6). Keil-Delitzschev komentar prevodi to ovako: “Daj djetetu pouku odgovarajuće njegovom putu”. Hebrejska riječ prevedena sa “uči” također znači i “započni, pokreni”, a ovdje ukazuje na započinjanje s prvim poukama djeteta. Daj mu ih prema putu djeteta, odgovarajuće njegovom putu, prema stadijima njegovog razvoja kroz koje prolazi. To je za njega prikladno vrijeme da lako usvoji pouku, i ono što nauči tokom tih godina formiranja vjerojatno će ostati u njemu.

Takvo je i mišljenje većine onih koji proučavaju ljudski razvoj: “Nigdje u istraživanjima razvoja djeteta nismo pokazali jaku sposobnost da izmijenimo rane obrasce osobnosti ili rano stečene društvene stavove”. Oni priznaju da se to može dogoditi, “ali češće se neće postići ponovno posredovanje”. Međutim, mnoge se iznimke javljaju kroz snagu Božje istine koja donosi djelotvorne promjene (Efežanima 4:22, 24; Kološanima 3:9, 10).

Jezik je dobar primjer učenja koje se provodi u pravo vrijeme. Bebe su genetički programirane za govor, no da bi takav ugrađeni mozgovni strujni krug funkcionirao s najvišom efikasnošću, malo dijete mora u odgovarajućem stadiju svog razvoja biti izloženo govornim glasovima. Rast u govornim centrima doživljava eksploziju u dobi između 6 i 12 mjeseci ako odrasli često govore djetetu. Između 12 i 18 mjeseci taj se rast ubrzava pošto dijete shvati da riječi imaju značenje.

Dijete uči riječi prije nego ih može izgovoriti. Tokom druge godine života taj receptivni, ili pasivni rječnik može se sastojati od nekoliko riječi do nekoliko stotina riječi. Apostol Pavao je podsjetio Timoteja da on od ranog djetinjstva poznaje svete spise’ (2. Timoteju 3:15, NS). Doslovno značenje izraza “rano djetinjstvo” je “negovorenje”. Vrlo je vjerojatno da su Timoteju čitali Sveto pismo dok je još bio malo dijete, pa je tako znao mnogo biblijskih riječi prije nego ih je mogao izgovoriti.

Činjenica je da postoji specifično vrijeme u razvoju djeteta u kojem se određene stvari može lako naučiti, gotovo apsorpcijom. Ako, međutim, to vrijeme protekne bez potrebne stimulacije, sposobnosti se neće u potpunosti razviti. Ako, na primjer, djeca ne slušaju nikakav govor sve do svojih kasnijih godina, tada će ga učiti vrlo sporo i s mnogo napora, i obično nikad neće dobro naučiti govoriti.

Čitaj svom djetetu dok je još beba

Kad počinješ? Od samog početka. Čitaj svom novorođenčetu. ‘Ali, ono neće razumjeti!’ Kad si s njime započeo razgovarati? ‘Pa, odmah, naravno’. Je li ono razumjelo što si mu rekao? ‘Pa, ne, ali...’ Pa zašto mu ne bi čitao?

Ako držiš dijete u krilu, obgrliš ga rukom i privineš uz sebe, ono se osjeća sigurnim, voljenim. Tvoje čitanje za njega predstavlja ugodni doživljaj. Ostavlja utisak. Osjećaje radosti ono združuje sa čitanjem. Bebe vole oponašati, a roditelji su uzori. Dijete te želi imitirati. Ono želi čitati. Ono se igra čitanja. Kasnije doživljava radosti čitanja.

Još je jedna velika korist od toga — ono obično ne postaje ovisnik o televiziji. Ono ne sjedi pred televizorom i staklenih očiju promatra tisuće uboda, pucnjeva, ubojstava, silovanja, preljuba i bludnih činova. Ono može isključiti televizor, otvoriti knjigu i čitati. To je veliko dostignuće u ovo vrijeme nepismenosti i TV-ovisnosti!

Ljubav prema djetetu iziskuje vrijeme

Naravno, čitati djetetu iziskuje vrijeme. Isto tako, vrijeme iziskuje i igranje s bebom, igranje pljeskanja rukama i igranje skrivača, promatranje kako istražuje, započinje djelovati, traži novosti, zadovoljava znatiželju, potiče kreativnost. Roditeljstvo iziskuje vrijeme. A bolji početak imaš onda kad su ti djeca bebe. Često upravo tu započinje jaz generacija; rijetko on čeka dok dijete odraste. Robert J. Keeshan, koji se u jednoj dječjoj emisiji pojavljuje kao kapetan Klokan, priča kako se to može dogoditi:

“Dijete s palcem u ustima, bebom u rukama i s izvjesnim nestrpljenjem očekuje dolazak roditelja kući. Ono želi ispričati neki mali doživljaj iz svog svijeta igre. Uzbuđeno očekuje da podijeli svoje ushićenje koje je doživjelo toga dana. Dolazi čas, roditelj pristiže. Shrvan stresovima s radnog mjesta, roditelj tako često kaže djetetu: ‘Ne sada, srce. Imam posla, hajde gledaj televiziju’. To su najčešće izgovorene riječi u mnogim američkim obiteljima: ‘Imam posla, hajde gledaj televiziju’. Ako ne sada, kada? ‘Kasnije’. Ali, kasnije rijetko dolazi ...

Godine prolaze i dijete raste. Poklanjamo mu igračke i odjeću. Poklanjamo mu modernu odjeću i stereo uređaj, ali ne poklanjamo mu ono što mu je najviše potrebno, naše vrijeme. Sa četrnaest godina oči su mu staklenaste. Nešto je uzeo. ‘Srce, što se dešava? Reci mi nešto, reci mi’. Prekasno. Prekasno. Ljubav nas je mimoišla ...

Kad kažemo djetetu: ‘Ne sada, kasnije’. Kad kažemo: ‘Hajde gledaj televiziju’. Kad kažemo: ‘Ne ispituj toliko’. Kad ne poklonimo našim mladima ono što im je potrebno, naše vrijeme. Kad propustimo voljeti dijete. Mi nismo nemarni. Mi smo jednostavno previše zaposleni da bismo voljeli dijete”.

Istina je, voljeti dijete iziskuje vrijeme. Ne samo vrijeme da bismo ga nahranili i obukli, nego vrijeme da bismo mu srce ispunili ljubavlju. To nije odvagana, odmjerena i racionalizirana ljubav, nego sveobuhvatna i “iracionalna ljubav”, kako se izrazio Burton L. White, autor knjige The First Three Years of Life (Prve tri godine života). On je rekao: “Vrlo je nemudro da roditelji koji rade prenose primarnu funkciju odgajanja djeteta na nekog drugog, naročito na za to specijalizirane ustanove. Mnogo su krumpira bacili na mene zbog te izjave, no ja govorim ono što je najbolje za bebe”. On gleda na to kao na “ono što je najbolje za bebe”, premda shvaća da taj ideal nije uvijek moguć iz ekonomskih razloga onda kad oba roditelja moraju raditi.

Ukoravanje — osjetljivo pitanje!

Mnogo je krumpira bačeno i na Bibliju zbog njenog savjeta u vezi ukoravanja. “Tko žali prut, mrzi na sina svojega; a tko ga ljubi, kara ga za vremena” (Priče Salamunove 13:24). Fusnota u “New International Version Study Bible” kaže o tom stihu slijedeće: “prut, vjerojatno oblik govora za ukoravanje bilo koje vrste”. “Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words” definira izraz “prut” kao “skiptar, simbol vlasti”.

Roditeljska vlast može uključivati udaranje po turu, no češće to nije potrebno. Prema 2. Timoteju 2:24, 25, NS, kršćanin treba biti “obazriv prema svima ... s blagošću poučavati”. Riječ “poučavati” ovdje je prevedena s grčke riječi koja označava ukoravanje, stegu. Ukoravanje treba imati obzira prema dječjim osjećajima: “A vi, očevi, ne razdražujte svoju djecu, nego ih odgajajte u stezi i urazumljivanju Jehovinom” (Efežanima 6:4, NS).

Psiholozi koji zastupaju popustljivost kažu da mrzite svoje dijete ako ga izlupate po turu. To nije točno. Mrzite ga ako ste popustljivi. Popustljivost je izazvala poplavu maloljetničke delikvencije i kriminaliteta po čitavom svijetu i zadala bol milijunima roditelja. Onako je kako kažu Priče Salamunove 29:15, ST: “Razuzdan mladić sramoti majku svoju”. Pod naslovom “Strogi protiv popustljivih roditelja”, dr Joyce Brothers kaže:

“Nedavno proučavanje skoro 2000 učenika petog i šestog razreda — od kojih su neke odgajali strogi roditelji, a druge popustljivi — dalo je iznenađujuće rezultate. Djeca koja su strogo odgajana posjeduju visoko samopoštovanje i postižu dobre rezultate, kako na socijalnom, tako i na akademskom planu.” Jesu li oni srditi na svoje stroge roditelje? Ne, “oni smatraju da je roditeljski autoritet postavljen za dobro djece — i da je to izraz roditeljske ljubavi”.

Ako ste strogi sa svojom djecom, kaže White, ne trebate se bojati “da će vas manje voljeti nego ako ste popustljivi. Djeca se u prve dvije godine života ne odvajaju lako od onih koji prvi vode brigu o njima; čak i ako ih redovito udarate po turu, oni će vam se uvijek vraćati”.

Najbolja pouka

To ste vi. Vaš primjer. Vi ste uzor svojoj djeci. Ono više sluša ono što vi jeste nego ono što kažete. Ono sluša vaše riječi, ali oponaša vaše postupke. Vaše dijete je ropski oponašatelj. Dakle, što želite da bude? Puno ljubavi, ljubazno, velikodušno, mudro, inteligentno, marljivo, Isusov učenik, obožavatelj Jehove? Što god želite da ono bude, budite to sami.

Stoga, učite svoje dijete od ranog djetinjstva, kad mu mozak brzo raste, kad upija informacije i osjećaje u misli i srce. No, ako su te ključne godine formiranja prošle, a u vaše dijete nije usađena bogobojazna osobnost, što tada? Ne očajavajte. Do promjene ipak može doći, a do nje i dolazi kod milijuna ljudi, kako mladih tako i starih, i to Božjom silom. “Svucite staru osobnost s njenim postupcima”, kaže Božja riječ, “i obucite novu osobnost koja je obnovljena točnom spoznajom, prema slici svoga Stvoritelja” (Kološanima 3:9, 10, NS).

[Slike na stranici 12]

Sa ocem: Vrijeme za čitanje, vrijeme za igru

[Slika na stranici 13]

Kupanje može biti zabavno