Jesi li naučio čekati?

MOŽEŠ li zamisliti koliko mnogo vremena ljudi svake godine gube samo na čekanje? Čekaju u redu u trgovini ili na benzinskoj stanici. Čekaju da budu posluženi u restoranu. Čekaju kada odu k liječniku ili zubaru. Čekaju autobus i vlak. Doista iznenađuje koliko vremena čovjek u životu izgubi čekajući. Prema jednoj procjeni, Nijemci samo na čekanje u prometnim gužvama gube 4,7 milijardi sati godišnje! Netko je izračunao da je taj broj sati jednak očekivanom životnom vijeku 7 000 ljudi.

Čekanje može biti jako zamorno. U današnje vrijeme izgleda da nikada nemamo dovoljno vremena za sve što bismo trebali napraviti, a kada razmišljamo o drugim stvarima koje bismo trebali raditi umjesto da čekamo, čekanje nam postaje prava muka. Pisac Alexander Rose jednom je rekao: “Čekanje je polovina životne muke.”

Američki državnik Benjamin Franklin zaključio je da čekanje može biti i skupo. Prije više od 250 godina izjavio je: “Vrijeme je novac.” Iz tog se razloga u radnim procesima stalno nastoje smanjiti nepotrebni gubici vremena. Proizvesti više robe u kraćem vremenu može značiti veću zaradu. U poslovima izravnog usluživanja ljudi nastoji se pružiti brzu uslugu — brzu prehranu, obavljanje bankovnih poslova bez da se izlazi iz automobila i slično — zato što se zna da treba smanjiti vrijeme čekanja da bi se udovoljilo kupcu, odnosno klijentu.

Ralph Waldo Emerson, američki pjesnik iz devetnaestog stoljeća, jednom se požalio: “Kako se samo velik dio ljudskog života gubi na čekanje!” U novije vrijeme pisac Lance Morrow žalio se na dosadu i tjelesnu nelagodu koju prouzročuje čekanje. No govorio je i o nečemu što čekanje čini još mučnijim. Što je to? “Spoznaja da naše najdragocjenije bogatstvo, vrijeme, dio našeg života, polako nestaje, da se nepovratno gubi.” Žalosno, ali istinito. Vrijeme izgubljeno na čekanje izgubljeno je zauvijek.

Naravno, kada život ne bi bio tako kratak, čekanje nas ne bi toliko brinulo. Ali život jest kratak. Prije nekoliko tisuća godina biblijski je psalmist izjavio: “Danâ godina naših svega ima do sedamdeset godina, a u jačega do osamdeset godina: i sam je cvijet njihov muka i nevolja; jer teku brzo, i mi odlijećemo” (Psalam 90:10). Bez obzira na to gdje živimo i tko smo, naš je život — dani, sati, minute koji stoje pred nama kad se rodimo — ograničen. Pa ipak ne možemo izbjeći situacije koje nas prisiljavaju da izgubimo nešto tog dragocjenog vremena čekajući na neke događaje ili ljude.

Većina nas imala je priliku biti u automobilu s vozačem koji stalno pretječe vozila ispred sebe. Često nema razloga za žurbu — vozač nikamo ne mora hitno stići. Pa ipak, on ne može podnijeti da drugi vozač diktira brzinu njegovog kretanja. Njegovo nestrpljenje pokazuje da nije naučio čekati. Naučio? Da, čekanje je nešto što se mora naučiti. Nitko se s time nije rodio. Bebe zahtijevaju da im se odmah pokloni pažnja kada su gladne ili ih nešto smeta. Tek kad porastu djeca shvaćaju da ponekad moraju čekati da bi dobila što žele. Doista, budući da je čekanje sastavni dio života, obilježje je zrele osobe znati strpljivo čekati kada je to potrebno.

Naravno, postoje hitne situacije kada je nestrpljivost razumljiva. Mladi suprug koji brzo vozi u bolnicu svoju suprugu koja treba roditi opravdano bi mogao biti nestrpljiv zbog gužve u prometu. Anđeli koji su požurivali Lota da napusti Sodomu nisu bili spremni čekati Lota koji je oklijevao. Uništenje se približavalo i životi Lota i njegove obitelji bili su u opasnosti (1. Mojsijeva 19:15, 16). Ipak, u većini slučajeva kada su ljudi prisiljeni čekati, životi nisu u pitanju. U tim bi slučajevima stvari mogle biti mnogo ugodnije kada bi svatko znao biti strpljiv — čak i ako je razlog čekanja nečija nesposobnost ili nezainteresiranost. Osim toga, bilo bi lakše pokazivati strpljivost kada bi svatko znao korisno iskoristiti vrijeme čekanja. Okvir na 5. stranici pruža neke prijedloge kako čekanje učiniti ne samo podnošljivim nego i korisnim.

Ne smije se previdjeti činjenicu da nestrpljiv duh može otkrivati ponosan stav pojedinca, osjećaj da je previše važan da bi nekoga čekao. Svima koji imaju takav stav bilo bi korisno da razmotre sljedeće riječi iz Biblije: “Bolji je tko je strpljiva duha negoli tko je ponosita duha” (Propovjednik 7:8). Oholost, ili ponos, ozbiljan je nedostatak u osobnosti, o čemu jedna biblijska izreka kaže: “Mrzak je Jehovi tko je god ponosita srca” (Priče Salamunove 16:5). Dakle, naučiti biti strpljiv — naučiti čekati — može zahtijevati da dobro preispitamo sebe i svoj odnos s ljudima oko nas.

Naravno, lakše nam je čekati ako smo uvjereni da je ono što čekamo vrijedno utrošenog vremena i da ćemo to na kraju i dočekati. S tim u vezi dobro je razmisliti o činjenici da svi iskreni obožavatelji Boga čekaju ispunjenje njegovih veličanstvenih obećanja koja se nalaze u Bibliji. Naprimjer, u jednom od Boga nadahnutom psalmu saznajemo: “Pravednici će naslijediti zemlju, i živjeće na njoj dovijeka.” To je obećanje ponovio apostol Ivan kada je rekao: “Tko vrši Božju volju ostaje zauvijek” (Psalam 37:29; 1. Ivanova 2:17). Prema tome, kada bismo mogli vječno živjeti, čekanje ne bi bilo velik problem. No sada još ne živimo vječno. Je li uopće realno govoriti o vječnom životu?

Prije nego odgovorimo na to, uzmi u obzir to da je Bog naše praroditelje stvorio da žive zauvijek. Tek kad su zgriješili izgubili su tu mogućnost, kako oni tako i njihova djeca — uključujući i nas. No, odmah nakon što su zgriješili, Bog je objavio svoj naum da će odstraniti posljedice njihove neposlušnosti. Obećao je dolazak “sjemena”, za koje se pokazalo da je Isus Krist (1. Mojsijeva 3:15; Rimljanima 5:18).

Hoćemo li mi osobno izvući korist iz ispunjenja njegovih obećanja ovisi o nama. Za to je potrebna strpljivost. Da bi nam pomogla pokazivati takvu strpljivost, Biblija nas potiče da razmišljamo o primjeru poljoprivrednika. On posije sjeme i zatim nema drugog izbora, nego da strpljivo čeka — čineći što može da bi zaštitio svoj usjev — dok ne dođe vrijeme žetve. Tada je njegovo čekanje nagrađeno jer vidi plodove svog truda (Jakov 5:7). Apostol Pavao naveo je drugi primjer strpljivosti. Podsjeća nas na vjerne muževe i žene starog doba. Oni su očekivali ispunjenje Božjih nauma, no morali su čekati da dođe od Boga određeno vrijeme za to. Pavao nas potiče da oponašamo one “koji vjerom i strpljivošću nasljeđuju obećanja” (Hebrejima 6:11, 12).

Da, čekanje je neizbježna realnost života. No ono ne mora uvijek biti uzrok nemira. Za one koji očekuju ispunjenje Božjih obećanja, čekanje može biti izvor radosti. Vrijeme koje provode čekajući mogu upotrijebiti za razvijanje prisnog odnosa s Bogom i činjenje djela koja odražavaju vjeru. A putem molitve, proučavanja i dubokog razmišljanja mogu razviti nepokolebljivo pouzdanje u to da će se sve što je Bog obećao dogoditi u vrijeme koje je on odredio.