Što kaže Biblija?
Je li kockanje za kršćane?
KOCKANJE JE SKUPA NAVIKA. ONO ČESTO PROŽDIRE POLOVINU NEČIJIH PRIHODA TE MOŽE VODITI U OGROMNE DUGOVE. TA NAVIKA MOŽE UNIŠTITI BRAKOVE I KARIJERE TE ČAK NEKE LJUDE POTAĆI DA SE ODAJU KRIMINALU. NJENE SU ŽRTVE OVISNICI TE MOGU PRETRPJETI APSTINENCIJSKE SIMPTOME, POPUT ONIH KOJI SE MOGU ZAPAZITI KOD DRUGIH OVISNIKA.
KOCKANJE je toliko rasprostranjeno da ga neke zemlje smatraju “nacionalnom zabavom”. No, što je ustvari kockanje? Kockanje je “klađenje na ishod nekog budućeg događaja”, navodi The World Book Encyclopedia. “Kockari obično polažu novac ili neku drugu vrijednu stvar kao ulog za ishod koji predviđaju. Kad se ishod pokaže, dobitnik sakuplja uloge gubitnikâ.”
Kockanje nije novi fenomen. Drevni Maye iz Srednje Amerike jednoć su igrali popularnu igru loptom zvanu poktatok — Aztecima poznatu pod imenom tlachtli — “u kojoj su se neki, izgubivši svoje bogatstvo [kladeći se u igri], kladili u svoj vlastiti život”, kaže časopis Américas. Te drevne ljude uhvatila je kladilačka groznica te su ponekad “riskirali život u ropstvu zbog varljivog odskoka gumene lopte”.
Zašto je mnoge uhvatila kockarska groznica? Prema Duaneu Burkeu, predsjedniku Instituta za proučavanje društvenih igara iz Sjedinjenih Država, “sve više ljudi tretira kockanje kao prihvatljivi oblik upotrebe slobodnog vremena”. Čak i neke religiozne organizacije odobravaju kockanje kao način za prikupljanje sredstava.
Iako je kockanje popularno te ima dugu povijest, može li ono za kršćane biti običnom nedužnom zabavom? Ili u tome ima nešto više od toga?
Zašto se ljudi kockaju?
Kratko rečeno, radi dobitka. Kockarima kockanje izgleda kao brzi, uzbudljivi način da se dođe do novca, bez naprezanja i discipline uključene u rad na svjetovnom poslu. Mnogo vremena troši se na maštanje o “velikom dobitku” te o tome što im taj zgoditak može donijeti u obliku slave i pokretne imovine.
No, izgledi za kockara fenomenalno su mali. Naprimjer, statističar Ralf Lisch kaže da je u Njemačkoj “četiri puta vjerojatnije da vas u toku godine pogodi munja nego da [dobijete] glavni zgoditak [na njemačkoj lutriji]”. Ako to ne zvuči uvjerljivo, on dodaje sljedeću usporedbu: “Ako ste muškarac, vaši izgledi da doživite 100 [godina života] jesu 7 000 puta veći nego [izgledi da dobijete na lutriji].” Ironično je to da kockar može biti svjestan toga. Što ga onda tjera da se nastavi kockati?
Dr. Robert Custer u svojoj knjizi When Luck Runs Out kaže da je za neke koji se kockaju “financijski aspekt samo jedan aspekt pobjeđivanja. (...) Njima je važna zavist, poštovanje, divljenje, dodvoravanje koje dobivanje novca može pružiti”. On dodaje da su takvi “ushićeni kad mogu mahati snopom novčanica ili kad mogu jednostavno reći: ‘Dobio sam pet zelembaća’, te uživati u slavi”.
S druge strane, pobjeđivanje — te ushićenje koje ga prati — još uvijek nije dovoljno za mnoge kockare. Nagon za kockanjem može postati toliko jak da postanu kompulzivni kockari. U jednoj studiji koju je dr. Custer proveo među članovima organizacije Gamblers Anonymous (Anonimni kockari) 75 posto anketiranih reklo je da su se znali hvalisati pobjeđivanjem čak i kad su gubili! Da, kockanje može postati ovisnost jednako teška i destruktivna kao što je to ovisnost o alkoholu ili bilo kojoj drugoj drogi. Kako su mnogi kockari skliznuli preko te tanke linije koja odvaja zabavu od ovisnosti? Kako su to mnogi čak neznajući učinili?
Božje gledište
Biblija ne govori detaljno o kockanju. Međutim, pruža nam načela koja nam pomažu odrediti kako Bog gleda na kockanje.
Iskustvo je pokazalo da kockanje odražava pohlepu. Biblija oštro osuđuje pohlepu, upozoravajući da ‘ni jedna pohlepna osoba neće imati nikakvog nasljedstva u Božjem kraljevstvu’ (Efežanima 5:5, NW). Pohlepa se vidi čak i kad kockari gube. Prema jednom autoritetu, kockar “pokušava povratiti ono što je izgubio — nadajući se ‘velikom dobitku’. Ako uistinu dobije veliki zgoditak, kladi se na još veći te nakon nekog vremena izgubi svoj ‘veliki dobitak’.” Da, pohlepa je sasvim sigurno dio kockanja.
Neki kockanje koriste kao sredstvo kojim pothranjuju svoj ponos. Jedna anketa provedena među kompulzivnim kockarima pokazala je da 94 posto njih kockanje smatra “aktivnošću koja podiže ego”, a 92 posto njih rekli su kako se za vrijeme kockanja osjećaju kao “velike zvjerke”. Ipak, Bog kaže: “Ja mrzim na ponositost i na oholost.” Stoga su kršćani potaknuti da razvijaju skromnost i poniznost (Priče Salamunove 8:13; 22:4; Mihej 6:8).
Kockanje također može izazvati lijenost, budući da se doima lakim načinom da se dođe do novca bez naprezanja koje je uključeno u rad. No, Božja Riječ jasno potiče kršćane na marljiv, naporan rad (Efežanima 4:28).
Štoviše, ono što nazivaju srećom, nekim je kockarima toliko važno da postaju opsjednuti time, čineći je svojim bogom. To je slično biblijskom izvještaju o ljudima koji su ‘postavljali stol bogu sreće’. Zbog svog idolopokloničkog postupanja, bili su određeni “za mač” (Izaija 65:11, 12, Šarić).
Što ako je nekome ponuđen besplatni listić lutrije ili novac kako bi se njime kockao? U oba slučaja, prihvaćanje takve ponude još uvijek bi predstavljalo podupiranje kockarskog biznisa — biznisa koji nije u skladu s bogougodnim načelima.
Ne, kockanje nije za kršćane. Kao što je to rekao urednik jednog časopisa, ‘kockanje ne samo da je pogrešno već je i loša opklada’.
[Zahvala na stranici 14]
Valentin/Varalice, Giraudon/Art Resource