“Simbolična drama” važna i za nas

BILO bi zaista teško otkriti puno značenje nekih biblijskih redaka da ih ne razjašnjavaju drugi dijelovi Biblije. Povijesne izvještaje u Božjoj Riječi treba čitati kao opise stvarnih događaja, što oni doista i jesu. Ali neke od tih pripovijesti sadrže u sebi dublje istine koje nisu odmah očite. Jedan primjer je izvještaj o dvije žene u domu patrijarha Abrahama. Apostol Pavao taj je izvještaj nazvao ‘simboličnom dramom’ (Galaćanima 4:24).

Ta “drama” zaslužuje našu pažnju zato što predočava stvarna zbivanja od izuzetne važnosti za sve koji žele primiti blagoslov Jehove Boga. Prije nego što razmotrimo zašto je tako, osvrnimo se na okolnosti koje su potaknule Pavla da otkrije važnost te “drame”.

U prvom stoljeću među kršćanima u Galaciji postojao je jedan problem. Neki od njih su ‘pomno držali dane i mjesece i razdoblja i godine’ — ono što je zahtijevao Mojsijev zakon. Ti su pojedinci tvrdili da se vjernici koji žele imati Božju naklonost moraju držati Zakona (Galaćanima 4:10; 5:2, 3). Međutim, Pavao je znao da se od kršćana ne traži da se pridržavaju tih odredbi. Da bi to dokazao, osvrnuo se na izvještaj poznat svakome tko je bio židovskog porijekla.

Pavao je podsjetio Galaćane da je Abraham, otac židovskog naroda, imao dva sina, Izmaela i Izaka. Prvog mu je rodila sluškinja Agara, a drugog žena Sara, koja je bila slobodna. Galaćanima koji su zagovarali poslušnost Mojsijevom zakonu nesumnjivo je bio poznat izvještaj o tome kako Sara u početku nije mogla imati djece i kako je Abrahamu dala svoju sluškinju Agaru da rodi dijete umjesto nje. Sigurno su znali da je Agara počela prezirati svoju gospodaricu Saru nakon što je začela Izmaela. Međutim, u skladu s Božjim obećanjem, Sara je na koncu rodila Izaka premda je bila u poznim godinama. Kasnije je Abraham otjerao Agaru i Izmaela zato što je Izmael loše postupao s Izakom (1. Mojsijeva 16:1-4; 17:15-17; 21:1-14; Galaćanima 4:22, 23).

Pavao je rastumačio tko što predočava u toj ‘simboličnoj drami’. “Te žene predstavljaju dva saveza, jedan s gore Sinaja, koji rađa djecu za ropstvo, i to je Agara”, napisao je Pavao. Ona “odgovara današnjem Jeruzalemu, jer je u ropstvu sa svojom djecom” (Galaćanima 4:24, 25). Agara je predočavala doslovnog Izraela, s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Židovski se narod putem saveza Zakona, koji je sklopljen na gori Sinaju, obavezao da će služiti Jehovi. Pod savezom Zakona Izraelce se stalno podsjećalo da su robovi grijeha i da im treba otkupljenje (Jeremija 31:31, 32; Rimljanima 7:14-24).

Koga su onda predočavali ‘slobodna žena’ Sara i njen sin Izak? Pavao je ukazao na to da je Sara, ‘nerotkinja’, predočavala Božju ženu, nebeski dio njegove organizacije. Ta nebeska žena bila je nerotkinja u tom smislu što prije Isusovog dolaska nije imala duhom pomazane “djece” na Zemlji (Galaćanima 4:27; Izaija 54:1-6). Međutim, na Pentekost 33. n. e. izliven je sveti duh na skupinu muškaraca i žena koji su se na taj način ponovno rodili kao djeca te nebeske žene. Djeca koju je “rodila” ta organizacija usvojena su kao Božji sinovi i postala su sunasljednici s Isusom Kristom pod novim savezom (Rimljanima 8:15-17). Apostol Pavao, jedno od te djece, mogao je napisati: “Gornji Jeruzalem je slobodan, i on je naša majka” (Galaćanima 4:26).

Prema biblijskom izvještaju, Izmael je progonio Izaka. Slično tome, u prvom stoljeću naše ere djeca porobljenog Jeruzalema ismijavala su i proganjala djecu ‘gornjeg Jeruzalema’. “Kao što je onda onaj koji se rodio na način tijela [Izmael] počeo progoniti onoga koji se rodio na način duha [Izaka], tako je i sada”, objasnio je Pavao (Galaćanima 4:29). Kada je Isus Krist došao na Zemlju i počeo objavljivati Kraljevstvo, židovski vjerski vođe ponašali su se prema njemu upravo kao što se Agarin sin Izmael ponašao prema Abrahamovom pravom nasljedniku, Izaku. Ismijavali su i progonili Isusa Krista, očito sebe smatrajući pravim Abrahamovim nasljednicima, a Isusa uljezom.

Kratko prije nego što su ga vođe izraelskog naroda dali ubiti, Isus je rekao: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi — koliko sam puta htio skupiti tvoju djecu, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila! A vi niste htjeli. Evo, vaša se kuća ostavlja vama” (Matej 23:37, 38).

Nadahnuti zapis o događajima u prvom stoljeću pokazuje da Isusovi sunasljednici nisu morali potjecati od naroda koji je bio predočen Agarom. Židovi koji su oholo smatrali da oni zbog svog porijekla imaju pravo na takvo nasljedstvo bili su “otjerani”, odnosno Jehova ih je odbacio. Naravno, neki rođeni Izraelci postali su Kristovi sunasljednici. Međutim, tu jedinstvenu priliku dobili su zbog svoje vjere u Isusa, a ne zbog porijekla.

Tko su bili neki od Kristovih sunasljednika pokazalo se na Pentekost 33. n. e. Kako je vrijeme prolazilo, Jehova je pomazivao i druge osobe da budu sinovi gornjeg Jeruzalema.

Pavao je objašnjenjem te ‘simbolične drame’ htio prikazati nadmoć novog saveza nad savezom Zakona, čiji je posrednik bio Mojsije. Nitko nije mogao steći Božju milost držeći se Mojsijevog zakona, jer su svi ljudi nesavršeni, a Zakon ih je samo podsjećao da su robovi grijeha. Međutim, kao što je Pavao objasnio, Isus je došao da bi “kupnjom oslobodio one koji su pod zakonom” (Galaćanima 4:4, 5). Dakle, vjera u vrijednost Kristove žrtve oslobađala je od osude Zakona (Galaćanima 5:1-6).

Zašto bi nas trebalo zanimati objašnjenje te “drame” koje je Pavao napisao pod Božjim nadahnućem? Jedan razlog je to što ono rasvjetljava biblijske retke čije bi nam značenje inače ostalo nejasno. Pavlovo objašnjenje jača naše pouzdanje u jedinstvo i sklad Biblije (1. Solunjanima 2:13).

Osim toga, stvarni događaji koji su predočeni tom “dramom” imaju izuzetnu važnost za našu sreću u budućnosti. Da se nisu pojavili sinovi gornjeg Jeruzalema, i dalje bismo bili beznadni robovi grijeha i smrti. Međutim, Krist i njegovi sunasljednici Božjeg obećanja danog Abrahamu omogućit će svojim brižnim vodstvom da se ‘blagoslove svi narodi na zemlji’ (1. Mojsijeva 22:18). To će se obistiniti kad ljudi zauvijek budu oslobođeni posljedica grijeha — nesavršenstva, tuge i smrti (Izaija 25:8, 9). Kakva divna budućnost!