Jehova je osjećao duboku naklonost prema izraelskom narodu. Kazao je: “Ja sam Otac Izraelu, a Efrajim je prvorođenac moj” (Jeremija 31:9). Bi li otac pun ljubavi bio bešćutan prema svome sinu koji se iskreno kaje? Vrijedno je zapaziti kako je Jehova izrazio što osjeća prema svome narodu.

“Je li Efrajim mili sin moj ili dijete voljeno? Jer koliko god govorio protiv njega, opet ću ga se sjetiti” (redak 20). Te Jehovine riječi doista odišu ljubavlju. On ljubi svoj narod, ali ipak se dosljedno drži svojih načela. Zato je bio primoran prekoriti Izraelce zbog grijeha koje su učinili. Budući da su bili tvrdoglavi i nisu htjeli poslušati njegove opomene, dozvolio je da ih njihovi neprijatelji odvedu u zarobljeništvo. Iako ih je kaznio, nije ih odbacio od sebe. Zar bi ijedan otac mogao zaboraviti svoje dijete koje voli svim srcem? Kako se Jehova osjećao kad je vidio da se Izraelci iskreno kaju zbog toga što su ga razočarali?

“Zato se utroba moja uznemirila zbog njega.b Doista ću mu se smilovati”, rekao je (redak 20). Iskreno kajanje izraelskog naroda dirnulo je Jehovu te je iz dubine duše poželio da mu se njegova djeca vrate. Poput milosrdnog oca iz usporedbe o rasipnom sinu, koju je Isus ispričao stoljećima kasnije, Jehova se sažalio na svoj narod i srdačno ga primio k sebi (Luka 15:20).

Riječi zapisane u Jeremiji 31:18-20 otkrivaju dubinu Jehovinog milosrđa i njegove ljubavi. On ne zaboravlja one koji su mu nekad vjerno služili. Spreman je oprostiti i drage će volje pokazati milosrđe svakome tko mu se želi vratiti (Psalam 86:5). Nikad neće odvratiti svoj pogled od onih koji se iskreno kaju i traže njegovu milost (Psalam 51:17). Upravo suprotno. Naš je Bog neizmjerno sretan kad vidi da takve osobe žele ponovno izgraditi prisan odnos s njime (Luka 15:22-24).