Što kaže Biblija?

Oprostiti i zaboraviti — kako je to moguće?

“OPROSTITI [ĆU IM] BEZAKONJA NJIHOVA, I GRIJEHA NJIHOVIJEH NE ĆU [SE] VIŠE [S]POMINJATI” (JEREMIJA 31:34).

OVE riječi koje je zapisao prorok Jeremija otkrivaju nešto značajno u vezi s Jehovinim milosrđem: Kad on oprašta, on zaboravlja (Izaija 43:25). Biblija nadalje navodi: “Baš kao što je Jehova iskreno oprostio vama, tako činite i vi” (Kološanima 3:13, NW). Dakle, kao kršćani, trebamo oponašati Jehovino opraštanje.

Međutim, postavljaju se neka važna pitanja. Kad Jehova oprašta, da li se on zapravo više ne sjeća naših grijeha? I kad mi opraštamo, moramo li zaboraviti u tom smislu da se više ne možemo prisjetiti toga? Može li se reći da, ukoliko nismo zaboravili na taj način, zapravo nismo oprostili?

Kako Jehova oprašta

Oprostiti uključuje prestati osjećati ljutnju. Kad Jehova oprašta, on to radi u potpunosti.a Psalmist David je napisao: “Ne gnjevi se [Jehova] jednako, niti se do vijeka srdi. Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas bezakonja naša. Kako otac žali sinove, tako Gospodin žali one koji ga se boje” (Psalam 103:9, 12, 13).

Potpunost Božjeg oproštenja nadalje je objašnjena u Djelima apostolskim 3:19: “Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojijeh.” Izraz ‘očistiti’ dolazi od grčkog glagola (exaleípho) koji znači “izbrisati, istrti”. (Vidi Otkrivenje 7:17; 21:4.) The New International Dictionary of New Testament Theology objašnjava: “Predodžba koju ovdje i možda na drugim mjestima izražava ovaj glagol najvjerojatnije je izglađivanje površine voštane pločice za pisanje kako bi se mogla ponovo koristiti ([usporedi] ‘izbrisati list’).” Kad se pokajemo za svoje grijehe, Jehova izbriše zapis naših prijašnjih postupaka. Znači li to da se on više ne sjeća naših grijeha? Razmotrimo jedan primjer zabilježen u Bibliji.

Kad je kralj David počinio preljub s Betsabejom i kasnije pokušao to prikriti tako što je organizirao smrt njenog muža, Jehova je poslao proroka Natana da ukori Davida (2. Samuelova 11:1-17; 12:1-12). S kakvim rezultatom? David se iskreno pokajao, i Jehova mu je oprostio (2. Samuelova 12:13; Psalam 32:1-5). Da li je Jehova zaboravio Davidove grijehe? Nikako ne! Biblijski pisci Gad i Natan kasnije su zabilježili čitav taj incident u knjizi 2. Samuelovoj (koja je dovršena oko 1040. pr. n. e.) kratko vrijeme prije Davidove smrti.

Tako zapis, ili sjećanje, o Davidovim grijesima — kao i zapis o njegovom pokajanju i Jehovinom oproštenju koje je zatim uslijedilo — i dalje živi, u korist čitalaca Biblije do današnjeg dana (Rimljanima 15:4; 1. Korinćanima 10:11). Ustvari, budući da “riječ Gospodinova [kako je sadržana u Bibliji] ostaje do vijeka”, zapis o Davidovim grijesima nikada neće biti zaboravljen! (1. Petrova 1:25).

Kako se, onda, može reći da Jehova ‘izbriše list’ kad se iskreno pokajemo za svoje grijehe? Kako možemo razumjeti Jehovine riječi: “[Ja] ću im oprostiti bezakonja njihova, i grijeha njihovijeh ne ću [se] više [s]pominjati”? (Jeremija 31:34; naglašeno od nas).

Kako Jehova zaboravlja

Hebrejski glagol koji je ovdje preveden sa ‘spominjat ću se’ (oblik od zakhár) ne znači samo prisjetiti se prošlosti. Prema Theological Wordbook of the Old Testament, on može značiti “spominjati, objavljivati, recitirati, deklamirati, zazivati, komemorirati, optuživati, ispovijedati”. Theological Dictionary of the Old Testament dodaje: “Ustvari, [zakhár] vrlo često ukazuje na radnju ili se pojavljuje u kombinaciji s glagolima radnje.” Dakle, kad Jehova za svoj tvrdoglavi narod kaže da “će se opomenuti bezakonja njihova”, on misli da će poduzeti akciju protiv njih zbog njihovog nedostatka pokajanja (Jeremija 14:10). I obratno, kad Jehova kaže: “Grijeha njihovijeh ne ću [se] više [s]pominjati”, on nam jamči da naše grijehe, kad nam ih jednom oprosti, neće opet iznositi da bi nas optužio, osudio ili kaznio.

Jehova je preko proroka Ezehijela objasnio smisao svog opraštanja i zaboravljanja: “Ako li bi se bezbožnik obratio od svijeh grijeha svojih koje učini, i držao bi sve uredbe moje i tvorio sud i pravdu, doista će živjeti, ne će poginuti. Bezakonja njegova što ih je god učinio ne će mu se više spominjati [“protiv njega”, “NW”], u pravdi svojoj koju čini živjeće” (Ezehijel 18:21, 22; 33:14-16). Da, kad Jehova oprašta pokajničkom grešniku, on ‘izbriše list’ i oprosti u smislu da protiv te osobe neće u neko buduće vrijeme poduzeti akciju zbog tih njenih grijeha (Rimljanima 4:7, 8).

Budući da smo nesavršeni, mi nikada ne možemo oprostiti u savršenom smislu kako to Jehova oprašta; njegove misli i putevi beskrajno su viši od naših (Izaija 55:8, 9). U kojoj je mjeri, onda, razumno očekivati da oprostimo i zaboravimo kad drugi sagriješe protiv nas?

Kako mi možemo oprostiti i zaboraviti

‘Iskreno opraštajte jedan drugome’, potiče se u Efežanima 4:32 (NW). Prema leksikografu W. E. Vineu, grčka riječ prevedena sa ‘iskreno opraštati’ (kharízomai) znači “dati uslugu bez postavljanja uvjeta”. Kad su povrede koje su učinjene protiv nas neznatnije prirode, možda nemamo puno problema s davanjem oproštenja. Ako imamo na umu da smo i mi nesavršeni, moći ćemo biti uviđavni prema nedostacima drugih (Kološanima 3:13). Kad opraštamo onda prestajemo osjećati ljutnju, i naš odnos s onim tko nas je povrijedio možda neće pretrpjeti nikakvu trajnu štetu. S vremenom, sjećanje na sve takve manje povrede vjerojatno može izblijedjeti.

No, što ako drugi ozbiljnije sagriješe protiv nas, duboko nas povrijedivši? U ekstremnim slučajevima, kao što su incest, silovanje i pokušaj ubojstva, oproštenje može uključivati brojne aspekte. To bi naročito bio slučaj kad od strane onoga koji je počinio prijestup nema priznanja grijeha, nema pokajanja i nema isprikeb (Priče Salamunove 28:13). Sam Jehova ne oprašta nepokajničkim, okorjelim prestupnicima (Jevrejima 6:4-6; 10:26). Kad je rana duboka, možda nikada nećemo uspjeti u potpunosti izbaciti iz uma ono što se dogodilo. Međutim, možemo se utješiti jamstvom da u dolazećem novom svijetu “što je prije bilo ne će se pominjati niti će na um dolaziti” (Izaija 65:17; Otkrivenje 21:4). Čega se god tada budemo sjećali, to nam neće uzrokovati duboku povrijeđenost ili bol koje možda sada osjećamo.

U drugim situacijama možda trebamo poduzeti određenu inicijativu da bismo riješili stvari, možda tako da razgovaramo s onim tko nas je povrijedio, prije nego možemo oprostiti (Efežanima 4:26). Na taj se način mogu riješiti bilo koji nesporazumi, mogu se reći odgovarajuće isprike i može se dati oproštenje. A što je sa zaboravljanjem? Možda nikada nećemo moći izbaciti iz uma ono što je napravljeno, ali mi možemo zaboraviti u smislu da ne gajimo mržnju protiv onoga tko nas je povrijedio niti da ponovo iznosimo tu temu u neko buduće vrijeme. Nećemo ogovarati u vezi s time, niti ćemo potpuno izbjegavati onoga tko nas je povrijedio. Međutim, možda će biti potrebno da prođe neko vrijeme prije nego se naš odnos s onime tko nas je povrijedio poboljša, a možda više nećemo uživati istu bliskost kao ranije.

Razmotri jednu usporedbu: Pretpostavimo da neku vrlo privatnu stvar povjeriš pouzdanom prijatelju, a kasnije saznaš da ju je on izbrbljao drugima, što ti je prouzročilo veliku neugodu ili bol. Pristupiš mu da bi porazgovarao s njim o tome a njemu je jako žao; izvinjava se i moli te da mu oprostiš. Kad čuješ njegovu iskrenu ispriku, srce te potiče da mu oprostiš. Da li ćeš lako zaboraviti što se dogodilo? Vjerojatno nećeš; sigurno ćeš biti vrlo oprezan ako mu se budeš povjeravao u budućnosti. Ipak, ti mu opraštaš; ne razgovaraš uvijek iznova s njim o toj stvari. Ne gajiš mržnju, niti ogovaraš s drugima tu stvar. Možda se ne osjećaš blizak s njim kao što si bio prije, ali ga još uvijek voliš kao svog kršćanskog brata. (Usporedi Priče Salamunove 20:19.)

No, što ako unatoč tvojim nastojanjima da riješiš stvari, onaj tko te povrijedio ne priznaje svoju grešku i ne ispričava se? Možeš li oprostiti u smislu da prestaneš osjećati ljutnju? Opraštati drugima ne znači da opravdavamo ili umanjujemo ono što su napravili. Ljutnja je teško breme za nositi; ona može potpuno zaokupiti naše misli, lišavajući nas mira. Čekajući ispriku koja nikada ne dolazi, možemo samo postati sve više i više frustrirani. Zapravo, time dozvoljavamo osobi koja nas je povrijedila da kontrolira naše emocije. Stoga, trebamo oprostiti drugima, ili prestati osjećati ljutnju, ne samo zbog njihove koristi nego i zbog naše vlastite, kako bismo mogli nastaviti živjeti a da nam ljutnja ne odvraća pažnju.

Opraštanje drugima nije uvijek lako. Ali kad postoji iskreno pokajanje, možemo pokušati oponašati Jehovino opraštanje. Kad on oprašta pokajničkim prestupnicima, on odbacuje ljutnju — on ‘briše list’ i zaboravlja tako što neće računati te grijehe protiv njih u budućnosti. I mi možemo raditi na tome da prestanemo osjećati ljutnju kad se onaj tko nas je povrijedio kaje. Međutim, mogu postojati situacije u kojima nismo čak niti dužni oprostiti. Nijednu žrtvu ekstremno nepravednog ili okrutnog tretmana ne treba prisiljavati da oprosti nepokajničkom prestupniku. (Usporedi Psalam 139:21, 22.) Ali u većini slučajeva kad netko sagriješi protiv nas, možemo oprostiti u smislu da prestanemo osjećati ljutnju i možemo zaboraviti u smislu da ne gajimo mržnju protiv našeg brata u neko buduće vrijeme.

[Bilješke]

[Slika na stranici 9]

Josip i njegova braća