Može li patnja biti korisna?

KAD su suočeni s jakim patnjama, mnogi postaju ogorčeni. Drugi koji prolaze kroz ista ili još gora iskustva postaju suosjećajniji i samilosniji u svojim osjećajima prema bližnjima. Slično tome, ima nekih koji poriču postojanje Boga onda kad su duže vrijeme izloženi poteškoćama, dok drugi kroz žestoke kušnje prolaze s nepoljuljanom vjerom u Svemogućega. Zašto je to tako?

Ljudi često postaju ogorčeni i gube vjeru zato što previše smatraju sebe važnima i ne shvaćaju da su griješni ljudi koji žive u svijetu koji se ne obazire na Božji zakon. Oni pogrešno pripisuju Svemogućem loše stvari za koje treba kriviti ljude. Stoga oni ništa korisno ne nauče iz poteškoća u kojima se nalaze i, kad dođe olakšanje, možda pokazuju još i više nepoželjnih karakternih crta nego prije.

Da se to i nama ne bi dogodilo, trebamo si učiniti ciljem da izvučemo korist iz svega što bi nas moglo zadesiti. Zato je potrebno imati ispravno gledište o ljudskoj patnji. Najveća pomoć u tome da se na to gleda iz ispravnog kuta je biblijska knjiga Plač Jeremijin (Tužaljke).

Održati nadu

Sama knjiga sastoji se od pet poema — tužaljki ili oplakivanja užasnog uništenja koje je zadesilo Jeruzalem od strane Babilonaca. U trećoj od ovih poema, prorok Jeremija, potaknut Božjim duhom, izlijeva svoje jake osjećaje i pretvara ih u čitavu naciju koja je prikazana likom krepkog čovjeka (Plač Jeremijin 3:1). Premda je Jeremija patio zajedno s čitavim narodom, to iskustvo ga nije ogorčilo. On je s nadom gledao na vrijeme kad će Božja naklonost ponovo biti s Njegovim narodom i prihvatio je ono što je došlo na taj narod kao pravedno izvršenje božanske presude.

Jeremiji je pomogla nada u božansko izbavljenje. Čitamo: “Sigurno će se tvoje duše (Jehova) sjetiti i prignut će se na mene. Na ovo ću podsjetiti svoje srce. Zato ću pokazati stav čekanja” (Plač Jeremijin 3:20, 21, NS). U Jeremijinim mislima nije postojala sumnja da će Jehova konačno s naklonošću pogledati na svoj pokajnički narod. Istina, oni su bili jako poniženi u potpunom porazu. Ali, Jehova će se pognuti sa svog visokog nebeskog položaja i podići ih iz njihovog poniženog stanja. Jeremija je tom mišlju mogao utješiti svoje srce i strpljivo čekati dok Jehova ne djeluje u korist svog pokajničkog naroda.

Dakle, kad prolazimo kroz teška iskustva ne bi se trebali odreći nade. Trebali bi imati na umu činjenicu da kušnje imaju početak, ali imaju i kraj. Najviši nikad neće dopustiti da njegovi sluge pate neograničeno dugo zajedno sa onima koji nisu njegov predani narod. Zato trebamo strpljivo čekati dok Jehova ne donese olakšanje.

Činjenica da je netko još uvijek živ treba mu pružiti razlog za nadanje. U Jeremijino vrijeme su grad Jeruzalem i zemlja Judeja bili opustošeni, a mnogi Izraelci su izginuli. Ipak, bilo je preživjelih. Time je Bog pružio zasiguranje da i dalje ukazuje milost svom narodu. Čitamo: “Zbog ljubavi pune Jehovine dobrote nas još nije nestalo, jer njegovoj milosti zasigurno neće biti kraja. Obnavlja se svako jutro. Tvoja vjernost obilna je. ‘Jehova je moj dio’, govori mi duša, ‘zato ću pokazati stav čekanja na njega’” (Plač Jeremijin 3:22-24, NS).

Kad ne bi bilo Jehovine dobrote pune ljubavi, njegove suosjećajne brige za svoj narod, ne bi bilo preživjelih među Izraelcima. Ali, Jehova Bog je pokazao milost. Njegova milost će se i dalje izlijevati na njegov narod obnavljajući se svako jutro. Činjenica da je Jehovina vjernost obilna, zasiguranje je da se na njegovu milost možeš osloniti. Ona je trajna, nikad ne slabi niti je bez učinka. Pošto Najviši ostaje dio, odnosno naslijeđe njegovog naroda, za njih postoji dobar razlog da i dalje čekaju obrat teških okolnosti u koje su s njegovim dopuštenjem zapali zbog svoje nevjere.

Kako čekati mirno

Što treba okarakterizirati takvo čekanje? Knjiga Tužaljki odgovara: “Dobar je Jehova onome koji se njemu nada, duši koja njega traži. Dobro je mirno čekati na spasenje Jehovino. Dobro je da čovjek krepak nosi jaram za mladosti svoje. Neka sjedi u samoći i šuti, jer je on na njega nešto nametnuo. Neka usta svoja stavi u prah, tamo je možda nadanje. Neka pruži obraz onome koji ga bije. Neka mu bude dosta sramote” (Plač Jeremijin 3:25-30, NS).

Zapazimo da u vrijeme poniženja treba i dalje s nadom gledati na Boga i olakšanje koje će on pružiti, te mu se još više približiti. Treba biti strpljiv, mirno čekati bez žaljenja sve dok Svemogući ne donese izbavljenje, odnosno spasenje. Za onoga tko tako nauči nositi jaram patnje u mladosti, to je od najveće koristi. Zašto? Jer mu je mnogo lakše da kasnije u životu prolazi kroz takva iskustva a da ne izgubi nadu. Budući da zna da je već prije prošao kroz veliku poteškoću, on ima temelj za nadu da će to opet moći učiniti.

Dakle, kad je na nekoga stavljen jaram poniženja, on ne treba uokolo izražavati svoje žaljenje. Ne, on treba sjediti u samoći, kao osoba koja tuguje, i ostati miran. Treba bespomoćno leći, tako da mu usta dodiruju prašinu. To znači da se treba ponizno podložiti iskušenjima koja s Božjim dopuštenjem podnosi, i treba s nadom gledati na dolazeće izbavljenje. Ne treba se podizati u revoltu protiv svojih progonitelja, nego strpljivo podnositi fizičke i verbalne pogrde. To nas podsjeća na način kako se Isus ponašao. Biblijski izvještaj kaže slijedeće: “Kad su ga psovali, nije vraćao psovkom. Kad je patio, nije prijetio, nego se predao onome koji pravedno sudi” (1. Petrova 2:23, NS).

Još jedna važna stvar koju se ne smije zaboraviti dok se doživljava patnje je da Bog ne odobrava mrske stvari koje čine ljudi. Najviši, međutim, dopušta da se dogode određene stvari, imajući na umu dobru svrhu toga. To je lijepo izraženo slijedećim riječima iz knjige Tužaljki: “Jer neće do u nedogled Jehova odbacivati. Jer, iako je nanio bol, on će pokazati i milost prema obilju svoje dobrote pune ljubavi. Jer, ne dolazi mu iz srca da ponižuje i rastužuje sinove čovječje. Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi, kad se izvrće pravda čovjeku krepkom pred licem Najvišeg, kad čovjek bude zakinut u svojoj parnici, Jehova iza toga ne stoji” (Plač Jeremijin 3:31-36, NS).

Jehova je u slučaju nevjernih Izraelaca dopustio da oni prožive strašna iskustva u rukama Babilonaca. Odbacio ih je do te mjere da je dopustio da budu odvedeni u izgnanstvo. Međutim, svrha toga bila je dobra, da se među preživjelima i njihovim potomcima stvori pokajnički ostatak. Tom ostatku će Jehova ukazati milost. Svemogući nije nalazio zadovoljstvo u kažnjavanju Izraelaca. Nije to bila želja njegovog srca da prouzroči žalost i poniženje tako da ih preda u ruke neprijatelja. Jehova nije stajao iza užasnog postupanja tih neprijatelja s njegovim narodom. On nije s odobravanjem gledao na one koji su tlačili ratne zarobljenike, na one koji su opovrgavali ljudima prava koja im je dao Bog i na one koji su odbijali pravedno suditi u nekoj parnici.

Isto tako, kad mi podnosimo patnje od ljudskih ruku, ne smijemo Boga okrivljavati za njihove loše postupke. Najviši ne odobrava njihovo tlačenje i nasilje. Oni će njemu konačno morati dati odgovor za sva svoja loša djela.

S druge strane, ljudi mogu i sami sebi nanijeti patnje. Nevjerni Izraelci su okrenuli leđa Jehovi Bogu odbijajući njegovu zaštitnu skrb. S pravom ih je, dakle, prepustio njihovim neprijateljima. Zato nisu imali osnove za žaljenje obzirom na ono što ih je snašlo, To je naglašeno pitanjem: “Kako se živi čovjek, čovjek krepak, može žaliti kad je grešan?” (Plač Jeremijin 3:39, NS). Umjesto da se žale, Izraelci su se trebali pokajnički okrenuti ka Jehovi moleći ga za milost. Čitamo: “Hajde da ispitamo svoje puteve i istražimo ih, i hajde da se čisti vratimo Jehovi. Podignimo srca i dlanove naše k Bogu na nebesima: ‘Mi smo zgriješili, buntovno postupali’” (Plač Jeremijin 3:40-42, NS).

Da, to nije bilo vrijeme za gunđanje i žaljenje. To je bilo vrijeme da se preispita svoje puteve, svoj životni pravac ili ponašanje, i da se uvidi koji je bio rezultat toga. Umjesto da na svoju štetu nastave ići svojim vlastitim putevima, trebaju se okrenuti ka Jehovi i uskladiti se sa njegovim zapovijedima. Vanjski izrazi pokajanja, samo dizanje dlanova u molitvi nije dovoljno. Potrebno je iskreno kajanje zbog prijestupa.

Dakle, kad podnosimo patnje, trebamo ispitati svoj životni pravac. Jesmo li si nanijeli nevolje zanemarujući Božji zakon? Ako jesmo tada nemamo osnove da okrivljavamo Najvišega. Radije bismo trebali pokazati da smo izvukli korist iz bolnog ukoravanja i napustiti pogrešno postupanje, te se pokajnički okrenuti k Bogu. Ako pokušavamo voditi ispravan život, a ipak doživljavamo poniženja, ne smijemo zaboraviti da Bog ne odobrava ono što nam ljudi možda čine. U međuvremenu se moramo ponizno podvrći svojim kušnjama i strpljivo i bez žaljenja čekati dok Jehova Bog ne donese olakšanje. Ako primjenjujemo savjet iz Božje riječi onda kad smo suočeni s patnjama, izvući ćemo iz njih korist. Naučit ćemo se strpljenju, ustrajnosti i potpunom oslanjanju na Jehovu. Nikad nećemo oponašati mrski način tlačitelja, nego ćemo i dalje biti ljubazni i samilosni prema bližnjima.