Naučio je što je milosrđe

JONA je imao dovoljno vremena za razmišljanje. Pred njim je bio put od oko 800 kilometara. Znao je da će mu trebati najmanje mjesec dana da ga prijeđe. Najprije se morao odlučiti — krenuti kraćim putem ili dužim, a sigurnijim. Zatim je trebao krenuti na put preko bezbrojnih dolina i planinskih prijevoja. Morao je zaobići ogromnu Sirijsku pustinju, prijeći nekoliko velikih rijeka, kakva je bila i Eufrat, i noćiti među nepoznatim ljudima po gradovima i selima Sirije, Mezopotamije i Asirije. Kako su dani prolazili, s jezom je razmišljao o svom odredištu, gradu kojemu je svakog časa bio sve bliže. Bila je to Niniva!

U jedno je Jona bio siguran: Ovaj put neće se moći jednostavno okrenuti i pobjeći od svog zadatka. To je već jednom pokušao. Kad ga je Jehova poslao da u moćnu asirsku prijestolnicu donese poruku osude, Jona se smjesta ukrcao na brod koji je plovio u suprotnom smjeru. Jehova je potom prouzročio jaku oluju i Jona je ubrzo shvatio da će njegov neposluh koštati života sve koji su se nalazili na brodu. Da bi spasio te hrabre mornare, Jona im je rekao da ga bace u more, što su oni nevoljko učinili. Jona je bio siguran da ga čeka smrt. Međutim Jehova je poslao ogromnu ribu koja je progutala Jonu te ga nakon tri dana neozlijeđenog izbljuvala na obalu. To ga je iskustvo ispunilo strahopoštovanjem i sada je bio spremniji izvršiti svoj zadataka (Jona, poglavlja 1 i 2).

Kad je Jehova drugi put poslao proroka Jonu u Ninivu, on je poslušno krenuo na dug put prema istoku (Jona 3:1-3). No je li Jona promijenio svoje stavove nakon onoga što mu se dogodilo? Ne zaboravimo da mu je Jehova iskazao milosrđe — spasio ga je od utapanja, nije ga kaznio zbog neposluha i dao mu je još jednu priliku da izvrši dobiveni zadatak. Je li Jona nakon svega toga naučio i sam iskazivati milost drugima? Milosrdnost je osobina koju mnogi nesavršeni ljudi teško stječu. Što mi možemo naučiti iz Joninih bolnih iskustava?

Jona na Ninivu nije gledao poput Jehove. U Bibliji stoji: “Niniva je bila grad značajan u Božjim očima” (Jona 3:3). Prema Joninom zapisu, Jehova je tri puta asirsku prijestolnicu nazvao: “Niniva, grad veliki” (Jona 1:2; 3:2; 4:11). Zašto je taj grad Jehova smatrao velikim, to jest značajnim?

Niniva je bila prastari grad, jedan od prvih koje je Nimrod osnovao nakon općeg potopa. Bio je to ogroman grad koji je s okolnim gradovima činio jednu urbanu cjelinu. Trebalo je tri dana hoda da bi se prešlo s jednog kraja Ninive na drugi (1. Mojsijeva 10:11; Jona 3:3). Niniva je očigledno bila impresivan grad s raskošnim hramovima, golemim zidinama i drugim velikim zdanjima. No Bogu nije bila značajna zbog toga. Njemu su bili važni njeni ljudi. Niniva je u to doba imala jako puno stanovnika. Premda su činili mnoga zla, Jehovi je bilo stalo do njih. On jako drži do ljudskog života i zna da je svaki čovjek u stanju naučiti što je dobro i pokajati se.

Kad je Jona napokon ušao u Ninivu, možda se još više prepao vidjevši koliko mnogo ljudi ondje ima.b Hodao je cijeli dan, zalazeći sve dublje i dublje u tu živu metropolu. Vjerojatno je putem gledao koje bi mjesto bilo pogodno da na njemu počne objavljivati svoju poruku. Ali kako će se sporazumijevati s tim narodom? Je li učio asirski jezik? Je li mu Jehova čudom omogućio da njime progovori? To ne znamo. Možda je objavu iznosio na hebrejskom, svom materinjem jeziku, služeći se prevoditeljem koji ju je tumačio Ninivljanima. Kako god da je bilo, njegova je poruka bila jednostavna i zasigurno nije bila ugodna Ninivljanima, jer Jona je govorio: “Još samo četrdeset dana i Niniva će propasti!” (Jona 3:4). Jona je odvažno ponavljao tu poruku. Za to mu je trebalo mnogo hrabrosti i vjere, a to su upravo one osobine koje su i današnjim kršćanima potrebnije nego ikad prije.

Jona je svojom porukom privukao pažnju Ninivljana. Nesumnjivo se pripremio na neprijateljsku i nasilnu reakciju. Ali dogodilo se nešto što nikako nije očekivao — ljudi su ga poslušali! Njegova poruka proširila se poput vatre. Uskoro je čitav grad brujao o Joninom zlogukom proročanstvu. U Joninom zapisu čitamo: “Ljudi iz Ninive povjerovali su Bogu, pa su oglasili post i obukli se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega” (Jona 3:5). I bogati i siromašni, i jaki i slabi, i mladi i stari — svi su se počeli kajati. Vijest o tome što se događa među narodom došla je i do kralja.

I on se pobojao Boga. Ustao je s prijestolja, skinuo sa sebe kraljevsko ruho, ogrnuo je grubu kostrijet kakvu su nosili i njegovi podanici te je čak “sjeo u pepeo”. Sa svojim je velikašima izdao proglas o postu, pa post više nije bio samo spontana reakcija naroda nego službena državna zapovijed. Naredio je da svi nose kostrijet, pa čak i stoka.c Ponizno je priznao da je njegov narod kriv za zlodjela i nasilje. Također je izrazio nadu da će im se Bog smilovati kad vidi da su se pokajali. Rekao je: “Možda pravi Bog (...) odustane od usplamtjeloga gnjeva svojega, pa ne izginemo!” (Jona 3:6-9).

Neki kritičari sumnjaju u to da su se Ninivljani mogli tako brzo promijeniti. No bibličari smatraju da je takva reakcija u skladu s praznovjernom i prevrtljivom naravi ljudi iz takvih davnih kultura. U svakom slučaju, i Isus Krist je kasnije spomenuo da su se Ninivljani pokajali (Matej 12:41). A on je dobro znao što govori, jer je sve te događaje promatrao s neba (Ivan 8:57, 58). No razmotrimo sada kako je Jehova reagirao kad su se Ninivljani pokajali.

Jona je kasnije napisao: “Pravi je Bog vidio djela njihova, da su se vratili sa zlog puta svojega, i zato je pravi Bog požalio što im je nevoljom zaprijetio, i nije ju nanio” (Jona 3:10).

Znači li to da je Jehova priznao kako je krivo procijenio Ninivljane? Ne znači. Biblija o Jehovi kaže: “Djelo mu je savršeno, jer su svi putevi njegovi pravda. Bog je on vjeran, bez nepravde” (5. Mojsijeva 32:4). Jehova je odustao od opravdanog gnjeva koji je osjećao prema Ninivljanima jer je vidio da su se promijenili i da kazna koju im je namijenio više ne bi bila primjerena. Zaključio je da im treba iskazati milost.

Jehova nije krut, hladan, ili čak okrutan Bog kakvim ga često prikazuju svećenici. Naprotiv, on je razuman, prilagodljiv i milosrdan. Kad odluči kazniti zle, najprije ih putem svojih zemaljskih predstavnika upozori, jer želi da zli učine isto što i Ninivljani — da se pokaju i “odvrate od zlih puteva svojih” (Ezekijel 33:11). Jehova je svom proroku Jeremiji rekao: “Kad kažem kojem narodu i kojem kraljevstvu da ću ga iskorijeniti, zatrti i uništiti, a taj se narod odvrati od zloće svoje za koju sam mu govorio, požalit ću što sam mu htio nevolju nanijeti” (Jeremija 18:7, 8).

Je li onda Jona bio lažni prorok? Nije. Njegovo je proročanstvo poslužilo kao upozorenje i time je ispunilo svoju svrhu. Ninivljane je upozorilo na njihova zlodjela, i oni su ih prestali činiti. No podrazumijevalo se da će Bog izvršiti nad njima svoju presudu ako ponovno počnu činiti zlo. A upravo se to kasnije i dogodilo (Sefanija 2:13-15).

Kako je Jona reagirao kad je vidio da nije došlo do prorečenog uništenja? U zapisu čitamo: “Joni je zbog toga bilo jako krivo, pa se razgnjevio” (Jona 4:1). Čak je uputio Svemogućemu molitvu u kojoj kao da ga je prekoravao! Iz njegovih se riječi vidi da je smatrao kako bi bilo bolje da je ostao kod kuće, u svojoj zemlji. Rekao je da je znao da Jehova neće uništiti Ninivu i to je čak iskoristio kao opravdanje za svoj pokušaj bijega u Taršiš. Zatim je molio da umre i rekao je da mu je bolje umrijeti nego živjeti (Jona 4:2, 3).

Zašto se tako osjećao? Ne znamo što mu je sve prolazilo mislima, no znamo da je Ninivi nagovijestio propast pred svim njenim stanovnicima, i oni su mu povjerovali. A sada nije bilo nikakve propasti. Je li se bojao da će mu se rugati ili da će ga proglasiti lažnim prorokom? Što god da je bilo posrijedi, nije mu bilo drago što su se ljudi pokajali i što im je Jehova iskazao milost. Naprotiv, čini se da je tonuo sve dublje jer ga je sve više obuzimalo ogorčenje, samosažalijevanje i osjećaj povrijeđenog ponosa. No Jonin je milosrdni Bog u tom očajnom čovjeku očito i dalje vidio nešto dobra. Nije ga kaznio zbog nepoštovanja, nego mu je samo na blag način postavio jedno pitanje kojim ga je želio navesti na razmišljanje. Upitao ga je: “Ljutiš li se s pravom?” (Jona 4:4). Je li mu Jona išta odgovorio? Biblija to ne otkriva.

Razočarani je prorok otišao iz Ninive. No nije pošao kući, nego na istok, prema brdima s kojih se pružao pogled na cijeli taj predio. Ondje je sagradio sjenicu i sjeo pod nju da vidi što će biti s Ninivom. Možda se još uvijek nadao da će vidjeti njenu propast. Kako je Jehova naučio tog svojeglavog čovjeka da bude milosrdan?

Dao je da preko noći nad Jonom izraste tikva. Kad se Jona probudio, ugledao je tu bujnu biljku čiji su široki listovi stvarali hlad kakav mu njegova slabašna sjenica nikad ne bi mogla pružiti. Odmah se razvedrio. Jona se veoma obradovao tikvi. Možda je smatrao da je njeno čudesno pojavljivanje znak Božjeg blagoslova i odobravanja. No Jehova nije samo želio Jonu spasiti od žege i od njegove neopravdane ljutnje nego mu je htio pružiti i određenu pouku. Želio ga je dirnuti u srce. Zato je poslao crva da podgrize tikvu. Potom je poslao “vruć istočni vjetar” i nastala je takva žega da je Jona “počeo gubiti svijest”. On se opet oneraspoložio i molio je Boga da mu dopusti umrijeti (Jona 4:6-8).

Jehova ga je opet pitao je li s pravom ljut, ovoga puta zbog tikve koja je usahnula. Umjesto da se pokaje, Jona se počeo opravdavati riječima: “S pravom sam smrtno ljut!” Bio je to pravi trenutak da mu Jehova na upečatljiv način pruži važnu pouku (Jona 4:9).

Bog je Jonu potaknuo da razmisli je li u redu što se ljuti zbog nestanka obične tikve koju nije ni posadio niti se oko nje trudio, nego je izrasla preko noći. Zatim ga je upitao: “A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju što je desno, a što lijevo, a usto i mnogo stoke?” (Jona 4:10, 11).d

Uviđate li koju je važnu pouku Jehova želio pružiti? Jona nije učinio baš ništa da bi tikva narasla. S druge strane Jehova je Ninivljanima dao život i on ih je održavao na životu, kao što održava i sva druga stvorenja na Zemlji. Kako je onda Jona mogao više držati do obične tikve nego do života 120 000 ljudi i njihove mnogobrojne stoke? Nije li to bilo zato što je dopustio sebičnosti da ovlada njegovim razmišljanjem? Na koncu, nije li žalio za tikvom samo zato što je od nje imao koristi? Nije li i njegova ljutnja na Ninivu proizlazila iz sebičnih poticaja — iz ponosa i želje da spasi svoj obraz, da dokaže da je bio u pravu?

To je doista važna pouka! No da li ju je Jona uzeo k srcu? Knjiga koja nosi njegovo ime završava jednim Jehovinim pitanjem koje je ostalo bez odgovora. Neki kritičari prigovaraju da Jona na njega nije pružio nikakav odgovor. Međutim nije ni trebao dati izravan odgovor. Sama njegova knjiga predstavlja odgovor. Naime postoje dokazi da je Jona napisao knjigu koja nosi njegovo ime. Zamislimo kako nakon povratka u svoju domovinu piše tu knjigu. Nije teško predočiti si tog proroka — sada kao starijeg, mudrijeg i poniznijeg čovjeka — kako sa žaljenjem odmahuje glavom opisujući svoje greške, svoj neposluh i svoju nespremnost da iskaže milosrđe. Jona je očigledno usvojio pouku koju mu je Jehova na tako mudar način pružio. Naučio je pokazivati milosrđe. Hoćemo li i mi to naučiti?