Je li vaše ime zapisano u Božjoj “knjizi sjećanja”?

ZAMJEĆUJE li Jehova ono što njegovi sluge čine kako bi mu ugodili? Itekako! Njegovom budnom oku ne može promaknuti nijedno dobro djelo koje njegovi sluge čine njemu u čast, a pažnju obraća i na riječi kojima ga hvale. No to nije sve. On primjećuje i kad oni s cijenjenjem razmišljaju o njemu. Bog nikad neće zaboraviti svoje sluge niti išta što su učinili za njega. Kako možemo biti sigurni u to? Riječi koje je prorok Malahija zapisao u svojoj knjizi jamče da će svi koji vjerno služe Bogu zauvijek ostati u njegovom sjećanju. (Pročitajte Malahiju 3:16.)

Malahija je služio kao prorok u 5. stoljeću pr. n. e. U to je vrijeme stanje u Izraelu bilo krajnje zabrinjavajuće. Ljudi se nisu obazirali na Božja moralna načela, a službu Bogu okaljali su licemjerjem i preziranjem njegovog zakona. Svećenici su zanemarivali dužnosti koje su im bile povjerene. Narod se povodio za njima — sramotio je Boga upuštajući se u okultizam, preljub, prevaru i druge postupke koji su u Božjim očima bili odvratni (Malahija 2:8; 3:5). Ipak, usred tog iskvarenog naroda postojala je šačica ljudi vjernih Bogu. Kako su uspjeli sačuvati svoju odanost?

“U to su vrijeme oni koji se boje Jehove razgovarali jedan s drugim”, napisao je Malahija. Time nije želio reći da su ti Božji sluge imali bolestan strah od Boga. Oni su se bojali Boga u tom smislu što su ga duboko poštovali te nisu željeli učiniti ništa čime bi izazvali njegovo negodovanje. Vrijedno je zapaziti da su ti pojedinci “razgovarali jedan s drugim”. Očigledno su se sastajali da bi hvalili Jehovu i uzajamno se hrabrili kako ne bi posustali u služenju Jehovi te kako bi imali snage oduprijeti se zlim utjecajima sredine u kojoj su živjeli.

Bogobojazni Izraelci pokazali su poštovanje prema svom Bogu na još jedan važan način — oni su razmišljali “o imenu njegovu”. U jednom drugom prijevodu stoji da su “štovali ime njegovo”. To znači da su u svom srcu iskreno poštovali Jehovu. S cijenjenjem su razmišljali o njemu i njegovom veličanstvenom imenu. Je li on to zapazio?

Malahija kaže: “Jehova je pazio i slušao.” Promatrao ih je sa svog uzvišenog nebeskog prebivališta i, takoreći, prignuo svoje uho kako bi čuo svaku riječ kojom su ga slavili. Obraćao je pažnju i na njihove misli (Psalam 94:11). Osim toga pokazao je da cijeni trud koji ulažu kako bi mu odano služili. Na koji način?

“Pred njim se počela pisati knjiga sjećanja”, kazao je Malahija. U toj se knjizi nalaze imena svih onih koji odano služe Jehovi. I samo ime te knjige — “knjiga sjećanja”a — pokazuje da Jehova nikad ne zaboravlja svoje vjerne sluge ni ono što čine kako bi ga proslavili. Zauvijek će pamtiti sva njihova dobra djela, riječi i misli. Lijepo je znati da se Jehova sjeća onih koji mu nepokolebljivo služe, ali još je ljepše znati da je onima čija su imena zapisana u “knjizi sjećanja” obećao darovati vječni životb (Psalam 37:29).

Pomisao da Jehova cijeni i najmanji trud koji uložimo kako bismo vršili njegovu volju uistinu je utješna. Riječi zapisane u Malahiji 3:16 potiču nas da razmislimo o svom odnosu s Jehovom. Upitajmo se: “Je li moje ime zapisano u Božjoj ‘knjizi sjećanja’?” Možemo biti sigurni da će naše ime ostati zabilježeno u Jehovinom sjećanju budemo li se svaki dan trudili razmišljati, govoriti i postupati Jehovi po volji.