Stvara li pravo kršćanstvo fanatike?
KRŠĆANSTVO je imalo i ima svoje fanatike – od ljudi koji se raspaljuju u političkim protestima do pojedinaca koji netolerantno postupaju prema onima koji imaju drugačije religiozno gledište. Na primjer, prvi križarski rat potakla je Katolička crkva da bi oslobodila Jeruzalem iz ruku ljudi koje je smatrala nevjernicima. Sve je započelo kad su tri nasilne gomile svojim nasilnim ispadima izvršile progon Židova u Rheinelandu. Kad su vojne trupe križara uspjele osvojiti Jeruzalem, ti takozvani kršćanski vojnici pretvorili su ulice tog grada u rijeke krvi.
U svojoj knjizi “The Outline of History” (Pregled povijesti), H. G. Wells je o križarima rekao slijedeće: “To je bilo užasno krvoproliće; krv poraženih tekla je niz ulice, tako da su oni koji su jahali na konjima bili poprskani njome. Uvečer, ‘jecajući od prekomjerne radosti’, križari su nakon svog gaženja vinskog tijeska došli do groba (Isusovog) i sastavili okrvavljene ruke u molitvi”.
U jednom kasnijem križarskom pohodu, kojeg je potakao papa Inocenc III, izvršen je masakr nad miroljubivim Albigenzima i Valdenzima koji su osuđivali nauke Rima i razuzdanost svećenstva. Što se tiče fanatizma koji je ispoljen protiv njih, Wells je pisao slijedeće: “To je za papinsku stolicu bilo dovoljno, i tako imamo spektakl Inocenca III koji propovijeda križarski rat protiv tih nesretnih sektaša i dozvoljava vojačenje svih lutalica i bitangi ... i svako moguće nasilje protiv tih najmiroljubivijih podanika francuskog kralja. Strašnije je čitati izvještaje o tim okrutnostima i grozotama, nego bilo koje izvještaje o mučenju kršćana od strane pogana.”
Povijest kršćanstva puna je izvještaja o fanaticima, a oni su obično stvarali plodove nasilja. Tako možemo zaključiti da fanatizam ne daje dobar plod. Jedan rječnik (New Standard Dictionary of the English Language, od Funka i Wagnallsa, izdanje 1929) definira fanatizam na sljedeći način: “Pretjerana i mahnita revnost”, i nastavlja opisivati sljedećim riječima: “Ni jedan povijesni period nije donio više okrutnosti, razuzdanosti i fanatizma nego što je to donio period križarskih ratova”.
Zanimljiva je i definicija riječi “fanatik” kakvu daje Websterov rječnik (Webster’s Third New International Dictionary, izdanje 1961). Tamo stoji ovako: “Fanatik – latinski, nadahnut od božanstva. 1. opsjednut ili kao opsjednut demonom; šire: mahnit, bijesan, lud. 2. kojeg vodi, stvara ili karakterizira prevelika revnost; pretjeran, nerazuman; prekomjerno entuzijastičan, naročito u religioznom smislu’. Može li se na temelju svega ovoga reći da su pravi kršćani fanatici?
Prepoznaje ih se po plodovima
Kao što se drvo prepoznaje po plodu, tako se i ljudi prepoznaju po posljedicama svojih djelatnosti. To je istakao Isus Krist, osnivač kršćanstva, kad je rekao: “Dobro drvo ne može donijeti bezvrijedan plod, niti može trulo drvo dati dobar plod. Dakle, po njihovim ćete ih plodovima prepoznati” (Matej 7:18, 20, NS).
Isus je osnovao pravo kršćanstvo kao dobro drvo. Ono stoga nije moglo dati loše plodove fanatizma. Nikada Isus nije poticao svoje sljedbenike da nanose tjelesne povrede sebi ili drugima. Umjesto toga, on je citirao jednu od dvije najveće zapovijedi i rekao: “Ti moraš ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe” (Matej 22:39, NS). Njegovi sljedbenici se trebaju dobro odnositi čak i prema svojim neprijateljima. Isus je rekao: “Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite se za one koji vas vrijeđaju” (Luka 6:27, 28, NS).
Isusovi pravi sljedbenici otišli su među ljude iz mnogih i različitih nacija, ali ne s vatrom i mačem, nego s Božjom pisanom rječju i miroljubivim uvjeravanjem. Nisu ih u druge zemlje pratile vojske kako bi klale, mučile i silovale one koji odbijaju kršćansko krštenje. Umjesto toga, Isusovi učenici su slijedili njegov miroljubivi primjer propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu svima, pa su poticali ljude da razmisle o onome što stoji u Pismu. Plodovi njihovog rada uključivali su plod Božjeg duha – “ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotost, samosvladavanje” (Galaćanima 5:22, 23, NS).
Ni danas nije drugačije. Pravi kršćani još uvijek daju dobar plod. Drvo, kršćanska organizacija, koje je Isus zasadio prije više od 1900 godina bilo je dobro, i još uvijek je dobro. Zato ono ne može davati loše, netrpeljive, nasilne plodove fanatizma. Zašto je onda fanatizam tako čest u kršćanstvu?
Apostol Pavao je ukazao na to da će doći vrijeme kad će se pojaviti lažni kršćani. Oni će nositi naziv kršćani, ali neće prema tom nazivu živjeti niti će davati dobre plodove. On je starješinama Efeza rekao slijedeće: “Znam da će nakon mog odlaska ući među vas okrutni vuci i neće nježno postupati sa stadom, a između vas samih dići će se ljudi i govoriti iskrivljene stvari da bi odvukli učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30, NS). Od tih otpadnika razvilo se tzv. kršćanstvo sa stotinama suprotnih religioznih organizacija koje naučavaju stvari koje se samo predstavlja kao kršćanstvo. To su zapravo “iskrivljene stvari”, ljudske ideje, a ne istina Božje riječi. Upravo među tim lažnim kršćanima razvio se plod fanatizma.
Je li kršćanska revnost fanatizam?
Istina je da je fanatizam jedan oblik revnosti. Ali, fanatizam je “pretjerana ili mahnita revnost”, “nerazumna” revnost. To se ne može reći za pravo kršćanstvo.
Biblija uvijek iznova savjetuje kršćane da budu razumni, razboriti. Na primjer, u Filipljanima 4:5, NS, stoji: “Neka vaša razboritost bude poznata svim ljudima”. Kršćane se osim toga savjetuje “da ne govore uvredljivo o nikome, da ne budu svadljivi, nego da budu razumni, pokazujući svu blagost prema svim ljudima” (Titu 3:2, NS).
Budući da Jehovini svjedoci posjećuju ljude u njihovim domovima da bi razgovarali o dobroj vijesti o Božjem Kraljevstvu, oni su drugačiji od većine onih koji tvrde da su kršćani. Ne treba ih se zbog te revnosti u kršćanskoj službi smatrati fanaticima. To je razumna, razborita revnost za djelo koje je Isus obavljao i zapovijedio svojim sljedbenicima da ga i oni obavljaju (Matej 24:14; 28:19, 20). Osoba koja se odriče mnogih osobnih aktivnosti koje oduzimaju vrijeme u korist toga da što više vremena posveti djelu propovijedanja Kraljevstva nije fanatik, nego uviđa koliko je hitno potrebno pomoći drugima da upoznaju životodajne istine Riječi Božje u ovo malo vremena koje je preostalo da se to djelo izvrši. To je razumno i korisno.
Umjesto da to bude fanatična djelatnost koja nanosi povrede drugima, ova aktivnost izgrađuje vjeru u Boga i njegovu Riječ. Ona pruža nadu onima koji su bez nade, oslobađa od religioznog praznovjerja i neznanja, te pretvara bezbroj nemoralnih i nasilnih ljudi u moralno čiste i miroljubive kršćane. Ovi dobri plodovi ukazuju na to da je to dobra organizacija.
U više od 200 zemalja Jehovini svjedoci zadržavaju svoju lojalnost Božjem Kraljevstvu, premda u mnogim područjima djeluju pod službenom zabranom. Njihova lojalnost Bogu, Vrhovnom Suverenu, teško se može svrstati u fanatizam. On je najviši Autoritet, i kad postoji sukob između njegovih zakona i zakona ljudskih vladavina, pravi kršćanin je dužan slušati njega. U okviru ljudskih vladavina često se mjesni zakoni poništavanju zato što su u sukobu s federalnim zakonima. Slično tome, za pravog kršćanina ljudski zakoni se poništavaju kad su u sukobu sa zakonima Univerzalnog Suverena Jehove Boga. Budući da jedan pravi kršćanin ne može slušati dva suprotna zakona, on čini ono što su činili apostoli: “Moramo slušati Boga kao vladara više nego ljude”, rekli su (Djela apostolska 5:29, NS). To je razumno.
Istu razboritost pokazuju Jehovini svjedoci obzirom na nacionalna i religiozna slavlja koja su u suprotnosti s Riječju Božjom. Nije fanatizam odbijati sudjelovati u onome što drži većina zemalja. Budući da su različiti zbog svoje religiozne savjesti, to Svjedoke svrstava u istu kategoriju kao i prve kršćane, koji nisu sudjelovali u popularnim slavljima svog vremena. A Jehovinim svjedocima je drago što mogu pružiti biblijske dokaze svog nesudjelovanja (1. Petrova 3:15).
Neki možda svrstavaju Svjedoke među fanatike zbog njihovog odbijanja prihvaćanja transfuzije krvi, postupka koji je tako popularan kod većine liječnika. Ovdje se opet radi o pitanju poslušnosti Božjem zakonu. Pravim sljedbenicima Isusa Krista zapovijeđeno je da se suzdržavaju od krvi (Djela apostolska 15:28, 29).
Je li netko fanatičan zato što, na temelju savjesti, odbija medicinski postupak koji je trenutno popularan? Neki koji nisu Jehovini svjedoci odbijaju transfuziju krvi iz straha od AIDS-a ili drugih bolesti. Dakle, da li je nerazumno što Svjedoci zahtijevaju liječenje koje ne povređuje njihovu savjest?
Što, dakle, treba iz ovoga zaključiti? To da Jehovini svjedoci nisu fanatici zato što su drugačiji od većine i što su ustrajni u tome da budu poslušni Bogu. Iako imaju revnost za Boga, oni nemaju “pretjeranu ili mahnitu revnost kao da su opsjednuti demonom; isto tako, nisu “mahniti, bijesni” ni “ludi”. Nikad oni iz religiozne revnosti ne nanose nasilne povrede drugima ili sebi, nego su, u skladu sa onim što Biblija kaže za prave kršćane, “miroljubivi sa svim ljudima” (Rimljanima 12:18, NS).
Tako kršćanska organizacija koju je Isus Krist usadio u prvom stoljeću kao dobro drvo nastavlja i danas davati samo dobar plod. Stoga je nemoguće da pravo kršćanstvo stvara fanatike.