Krstionice — nijemi svjedoci izumrlog običaja

“KRŠTEN u katedrali uranjanjem u vodu”, glasio je naslov članka koji je 2001. objavljen u jednim francuskim novinama. No na popratnoj fotografiji bio je prikazan obraćenik na katoličanstvo kako stoji u velikom bazenu za krštenje, u vodi do koljena, dok mu katolički biskup izlijeva vodu na glavu. Taj prizor, koji se može vidjeti i u drugim zemljama svijeta, odraz je trenda koji se pojavio u Katoličkoj crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora, naime da se novoobraćenici krste djelomičnim uranjanjem u vodu. Budući da se gotovo svi katolici krštavaju kao mala djeca tako da im se na glavu izlije malo vode, postavljaju se pitanja: Koji način krštenja odgovara primjeru koji su dali Ivan Krstitelj i Isusovi apostoli? Kako se kršćani danas trebaju krstiti? Da bismo odgovorili na ta pitanja, upoznajmo se malo bolje s poviješću krstionica.a

U početku se kršćansko krštenje vršilo potpunim uranjanjem u vodu. To je vidljivo iz biblijskog izvještaja o etiopskom dvoraninu kojeg je krstio Isusov učenik Filip. Nakon što je saznao tko je Krist, dvoranin je, vidjevši neku vodu, upitao: “Što me sprečava da se krstim?” (Djela apostolska 8:26-39). Izvorna grčka riječ koja je ovdje prevedena glagolom “krstiti se” glasi baptízo, što znači “uroniti”, “podroniti”. Ona ukazuje na potpuno uranjanje u vodu. To je dodatno naglašeno činjenicom da se krštenje uspoređuje s pokapanjem (Rimljanima 6:4; Kološanima 2:12). Zanimljivo je da neki francuski prevoditelji Biblije (naprimjer Chouraqui i Pernot) Ivana ne nazivaju Krstitelj, nego koriste izraz koji doslovno znači “podranjatelj”.

U prvim stoljećima kršćanstva obred krštenja vršio se potpunim uranjanjem u vodu. Vjernici su se krštavali gdje god je bilo dovoljno vode — u rijekama, moru ili privatnim kupaonicama. No kako je broj obraćenika sve više rastao, krstionice su se počele graditi diljem Rimskog Carstva, od Dalmacijeb do Palestine, od Grčke do Egipta. Jedna od najstarijih krstionica koje su do danas pronađene nalazi se u Siriji, na obalama Eufrata, a sagrađena je oko 230. n. e.

Kad je u 4. stoljeću “kršćanstvo” bilo priznato kao jedna od službenih religija Rimskog Carstva, milijuni ljudi postali su “kršćani” te su se morali krstiti. Stoga su se posvuda počele graditi krstionice. Tako je do 6. stoljeća samo u Rimu sagrađeno oko 25 krstionica, među kojima je i ona u bazilici Sv. Ivana Lateranskog. Pretpostavlja se da je u Galiji svaka biskupija imala svoju krstionicu. U jednoj knjizi piše da ih je ukupno bilo oko 150. Vjerojatno je još stotine krstionica sagrađeno u blizini malih seoskih crkava, grobnica ili samostana.

Krstionice su obično bile kružnog ili višekutnog oblika. Neke su bile sagrađene kao zasebno zdanje, a neke u sklopu postojeće crkve. Arheološka istraživanja pokazuju da ta zdanja nisu bila naročito velika (površina im je uglavnom bila manja od 200 kvadratnih metara) te da su bila ukrašena kolonadama, mramorom, mozaicima i freskama na kojima su ponekad bili prikazani događaji iz Biblije. Kod nekih krstionica, kao što je ona koja se nalazi u gradu Mariani, na Korzici, bazen za krštenje bio je natkriven prekrasnim baldahinom. Naziv krstionica koristio se i za sam bazen u kojem se obavljalo krštenje (naziva se i krsni zdenac). Bazeni su imali oblik četverokuta, kruga, šesterokuta, osmerokuta, elipse ili križa. Širina i dubina tih najstarijih krstionica ukazuje na zaključak da su bile namijenjene krštenju odraslih ljudi. Obično su bile dovoljno velike da u njih stanu najmanje dvije osobe. Naprimjer, u gradu Lyonu, na istoku Francuske, sagrađena je krstionica koja je bila široka preko tri metra. Mnogi su bazeni imali stepenice — obično ih je bilo sedam — kojima se silazilo u vodu.

Dakako, graditeljima je jedno od najvažnijih pitanja bilo kako doći do vode. Mnoge krstionice sagrađene su u blizini izvora ili nekadašnjih kupališta koja su se opskrbljivala vodom iz termalnih vrela, kao što je kupalište u Nici, na jugu Francuske. Voda se obično cijevima dovodila u bazen i odvodila iz njega. U nekim su mjestima ljudi u kantama donosili kišnicu iz obližnjih nakapnica.

Krstionica Sv. Ivana u Poitiersu, na zapadu Francuske, koja je sagrađena oko 350. n. e., tipičan je primjer “kršćanske” krstionice iz četvrtog stoljeća. U prostoriji pravokutnog oblika, uz koju je naknadno bilo dograđeno još nekoliko pomoćnih prostorija, nalazio se veliki osmerokutni bazen s tri stepenice. Bazen je bio dubok 1,4 metra, a na najširem dijelu širina mu je iznosila 2,15 metara. Bio je povezan s akvaduktom koji je opskrbljivao grad vodom iz obližnjeg izvora.

Da li se u tim krstionicama krštenje vršilo potpunim uranjanjem u vodu? Neki katolički povjesničari smatraju da nije bilo tako. Oni kažu da se već u ranoj povijesti Katoličke crkve spominje mogućnost krštenja polijevanjem glave vodom. Oni također kažu da mnogi bazeni za krštenje nisu bili dublji od jednog metra, tako da se u njima nije moglo uroniti u vodu odraslu osobu. Jedna katolička enciklopedija kaže da je u Poitiersu “svećenik koji je vršio obred krštenja mogao stati na treću stepenicu, a da ne smoči noge”.

No čak i umjetnička djela koja su nastala u kasnijim razdobljima prikazuju potpuno uranjanje u vodu kao uobičajeni način krštenja. Osoba koja se treba krstiti obično stoji u vodi do prsa ili čak do vrata. (Vidi slike na sljedećoj stranici.) Je li bilo moguće izvršiti krštenje potpunim uranjanjem čak i ako je odrasloj osobi prosječne visine voda sezala samo do struka? U jednoj knjizi piše da je bilo moguće privremeno začepiti odvodne cijevi i sačekati da se bazen napuni s dovoljno vode kako bi se osobu koja je klečala ili čučala moglo krstiti potpunim uranjanjem.c Profesor Pierre Jounel, koji predaje katoličku liturgiku na jednom teološkom fakultetu u Parizu, kaže da je kandidat za krštenje “stajao u vodi do struka. Svećenik ili đakon položio bi mu ruku na glavu i prignuo je prema naprijed kako bi ga potpuno uronio u vodu.”

Jednostavan čin krštenja iz vremena Isusovih apostola s vremenom se pretvorio u zamršenu ceremoniju koja podrazumijeva nošenje posebne odjeće i izvođenje ritualnih kretnji, a popraćena je molitvama za istjerivanje zlih duhova, blagoslivljanjem vode, izgovaranjem Vjerovanja te obredom pomazanja. U mnogim krajevima krštenje se sve češće obavljalo tako da se osobu samo djelomično uronilo u vodu. Stoga su se i krstionice počele smanjivati. Kod nekih su upola smanjene prvobitna širina i dubina, a kod nekih je došlo do još drastičnijeg smanjivanja. Naprimjer, u gradu Cazèresu, na jugu Francuske, krstionica koja je u početku bila dublja od jednog metra do šestog je stoljeća toliko smanjena da joj je dubina iznosila jedva pola metra. Otprilike u 12. stoljeću Rimokatolička je crkva potpuno napustila krštenje djelomičnim uranjanjem u vodu i zamijenila ga krštenjem koje se vrši polijevanjem glave vodom. Prema riječima francuskog akademika Pierrea Chaunua, to se dogodilo zato što je “krštavanje male djece postalo uobičajeno i u zemljama s hladnom klimom u kojima nije bilo moguće uranjati novorođenčad u hladnu vodu”.

To je dovelo do toga da su se nastavile graditi sve manje krstionice. U svojoj studiji o povijesti obreda krštenja, povjesničar Frédéric Buhler kaže: “Arheološki nalazi, pisani dokumenti i umjetnička djela pokazuju da je, općenito govoreći, obred krštenja doživio niz promjena uslijed kojih se krštavanje odraslih osoba potpunim uranjanjem u vodu, koje se primjenjivalo u prvim stoljećima kršćanstva, pretvorilo u krštenje male djece koje se vršilo polijevanjem glave. Bilo je tu i prijelaznih oblika kao što su krštenje odraslih osoba djelomičnim uranjanjem i krštenje djece potpunim uranjanjem.”

Izgleda da u današnje vrijeme u nekim zemljama ponovno raste interes za krštenje odraslih osoba djelomičnim uranjanjem u vodu i stoga se ponovno počinju graditi veće krstionice. U skladu s tim trendom koji Buhler naziva nostalgijom za iskonskim krštenjem, koje se obavljalo potpunim uranjanjem, Katolička crkva u svojoj liturgiji više nego ikad prije preporučuje krštenje potpunim uranjanjem. Zanimljivo je da je Biblija već odavno ukazala na to da kršćansko krštenje zahtijeva potpuno uranjanje u vodu.