Prepirka na posljednjem putu u Jeruzalem

OTPRILIKE tjedan dana prije Pashe Isus i njegovi učenici prešli su Jordan i iz Pereje ušli u Judeju. S njima su putovali i mnogi drugi koji su se uputili u Jeruzalem na proslavu blagdana.

Isus je hodao ispred svojih učenika, a oni su bili zadivljeni kad su vidjeli s kakvom hrabrošću i odlučnošću ide u Jeruzalem. Samo nekoliko tjedana ranije, kad je Isus zbog Lazarove smrti krenuo iz Pereje u Judeju, Toma je ostalim učenicima rekao: “Pođimo i mi, da umremo s njim!” A nakon što je Isus uskrsnuo Lazara, članovi Sudbenog vijeća skovali su plan da ga pogube. Stoga je posve razumljivo što je učenike obuzeo strah kad su ponovno došli u Judeju.

Da bi ih pripremio na ono što ih je čekalo, Isus je dvanaestoricu uzeo na stranu te im rekao: “Evo, idemo u Jeruzalem. Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima, a oni će ga osuditi na smrt i predati ga neznabošcima, i izrugivat će mu se i pljuvati ga i bičevati ga i ubiti, a nakon tri dana on će uskrsnuti.”

Bio je to treći put u proteklih nekoliko mjeseci da je učenicima govorio o svojoj smrti i uskrsnuću. Oni su ga slušali, ali nisu razumjeli što im želi reći. Možda je razlog bilo to što su vjerovali da će izraelsko kraljevstvo biti obnovljeno na Zemlji te su se nadali da će dobiti slavu i čast s Kristom u njegovom zemaljskom kraljevstvu.

Među onima koji su putovali na Pashu bila je i Saloma, majka apostola Jakova i Ivana. Njih je dvojicu Isus prozvao “sinovima groma”, nesumnjivo zbog njihove temperamentne naravi. Oni su već neko vrijeme priželjkivali istaknute položaje u Kristovom Kraljevstvu, a i svojoj su majci pričali o tome. Stoga je ona u njihovo ime pristupila Isusu i poklonila mu se s namjerom da mu uputi jednu molbu.

“Što želiš?” upitao ju je Isus.

Ona je odgovorila: “Reci da ova moja dva sina u kraljevstvu tvojemu sjednu jedan tebi zdesna, a drugi slijeva!”

Znajući tko zapravo stoji iza te molbe, Isus je Jakovu i Ivanu rekao: “Ne znate što tražite. Možete li piti čašu koju ja trebam piti?”

“Možemo”, odgovorili su. Premda im je Isus kratko prije toga rekao da će se suočiti s okrutnim zlostavljanjem, a na koncu i biti pogubljen, oni očito nisu razumjeli da je upravo na to mislio kad je govorio o “čaši” koju treba piti.

Unatoč tome rekao im je: “Zaista ćete piti čašu moju, ali da sjedite meni zdesna i slijeva ne mogu ja dati, nego to pripada onima kojima je Otac moj pripremio.”

U međuvremenu su ostala desetorica apostola saznala što su Jakov i Ivan zatražili, pa su se naljutili. Možda su baš njih dvojica imala glavnu riječ u raspravama koje su apostoli ranije vodili o tome tko je među njima najveći. Molba koju je njihova majka uputila Isusu pokazala je da nisu primijenili savjet o poniznosti koji im je on već prije dao. Nažalost, njihova želja za istaknutim položajem još je uvijek bila vrlo jaka.

Da bi riješio nastali problem i pomogao apostolima da se prestanu ljutiti, Isus je sazvao dvanaestoricu i s ljubavlju im savjetovao: “Znate da vladari gospodare narodima i velikaši ih drže pod svojom vlašću. A među vama neka ne bude tako! Nego tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga i tko god hoće biti prvi među vama, neka vam bude rob!”

On sam pružio im je primjer koji su trebali oponašati. Rekao im je: “Tako i Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge.” Isus nije samo služio drugima već je bio spreman čak i umrijeti za ljudski rod. Učenici su se trebali ugledati na njega. Trebali su biti ponizni i razviti želju da služe drugima, a ne tražiti istaknuti položaj niti očekivati da drugi služe njima. Matej 20:17-28; Marko 3:17; 9:33-37; 10:32-45; Luka 18:31-34; Ivan 11:16