“Zaista je bio Sin Božji!”

U PODNE, nedugo nakon što je Isus bio pribijen na stup, spustila se neobična tama koja je potrajala tri sata. Budući da je u vrijeme Pashe Mjesec uvijek pun, ta se pojava ne može pripisati pomrčini Sunca jer do nje dolazi samo za mlađaka. Osim toga pomrčina Sunca traje svega nekoliko minuta. Stoga nema sumnje da je tu tamu prouzročio Bog. Vidjevši je, ljudi su se zasigurno prepali, pa im vjerojatno više nije bilo do ruganja.

Ako je ta sablasna tama nastupila prije nego što je zločinac na stupu zamolio Isusa da ga se sjeti, možda ga je upravo to potaknulo da se pokaje. Moguće je i da su se upravo za trajanja tame Isusu približile četiri žene — njegova majka, njena sestra Saloma, Marija Magdalena i Marija, majka apostola Jakova Manjeg. S njima je bio i Ivan, apostol kojeg je Isus jako volio.

Isusovoj je majci “mač probadao dušu” dok je promatrala kako njezin voljeni sin, kojeg je s puno ljubavi njegovala i odgajala, trpi strašne muke. No Isus u tim trenucima nije razmišljao o sebi i svojoj patnji, nego o potrebama svoje majke. Posljednjim snagama kimnuo je glavom prema Ivanu te je majci rekao: “Ženo, evo ti sina!” Zatim je, kimnuvši prema Mariji, Ivanu rekao: “Evo ti majke!”

Tako je Isus brigu o svojoj majci, koja je tada očito bila udovica, povjerio apostolu koji mu je bio naročito mio. To je učinio zato što ostali Marijini sinovi još nisu bili povjerovali u njega. Time što se pobrinuo ne samo za materijalne nego i za duhovne potrebe svoje majke svima nam je pružio dobar primjer.

Oko tri sata poslijepodne Isus je rekao: “Žedan sam.” Potom je na sav glas povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Osjećao je da mu je Otac, takoreći, uskratio svoju zaštitu kako bi njegova vjernost mogla biti potpuno iskušana. Kad su to čuli neki koji su stajali u blizini, rekli su: “Gle, zove Iliju.” Jedan od njih odmah je dotrčao te na trsku nataknuo spužvu natopljenu uskislim vinom i dao Isusu da pije. No drugi su govorili: “Pusti ga! Da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.”

Kad je okusio uskislo vino, Isus je povikao: “Dovršeno je!” Da, dovršio je zadatak zbog kojeg ga je Otac poslao na Zemlju. Na koncu je kazao: “Oče, u tvoje ruke povjeravam duh svoj!” Time je htio reći da Bogu povjerava svoju životnu silu, siguran da će ga on vratiti u život. Potom je pognuo glavu i izdahnuo.

U tom trenutku zbio se snažan potres uslijed kojeg su se stijene raspuknule. Bio je toliko jak da su se čak grobovi izvan Jeruzalema otvorili te su iz njih ispali leševi. Prolaznici koji su to vidjeli ušli su u grad i ispričali što se dogodilo.

Osim toga, u trenutku kad je Isus umro golema zavjesa koja je Svetinju u Božjem hramu odvajala od Svetinje nad svetinjama razderala se napola, od vrha do dna. Ta bogato ukrašena zavjesa navodno je bila dugačka 18 metara i vrlo teška. Tim zapanjujućim čudom Bog je pokazao koliki gnjev osjeća prema ubojicama svog Sina. Ono je ujedno ukazivalo i na to da je Isusovom smrću otvoren put u simboličnu Svetinju nad svetinjama, odnosno u samo nebo.

Kad su ljudi osjetili potres i vidjeli što se događa, jako su se uplašili. Stotnik koji je nadzirao pogubljenje stao je slaviti Boga. “Ovo je zaista bio Sin Božji!” rekao je. On je vjerojatno na suđenju pred Pilatom čuo da su Židovi rekli kako Isus tvrdi da je Božji Sin. A sada je bio uvjeren da je to istina. Shvatio je da je Isus bio najveći čovjek koji je ikada živio.

Svi ti čudesni događaji i na druge su ostavili snažan dojam, pa su počeli odlaziti odande udarajući se u prsa od velike tuge i srama. Mnoge žene koje su slijedile Isusa stajale su podalje i promatrale što se događa, duboko dirnute svim tim dramatičnim zbivanjima. Ondje je bio i apostol Ivan. Matej 27:45-56; Marko 15:33-41; Luka 23:44-49; 2:34, 35; Ivan 19:25-30