Da li je rana crkva učila da je Bog Trojstvo?

1. dio: Jesu li Isus i njegovi učenici učili nauku o Trojstvu?

Jesu li Isus i njegovi učenici učili nauku o Trojstvu? Jesu li je učili crkveni vođe u nekoliko narednih stoljeća? Kako je ona nastala? I zašto je važno znati istinu o tom vjerovanju? Započinjući sa 1. dijelom u ovom izdanju, Kula stražara razmatrat će ta pitanja u seriji članaka. Ostali članci iz serije pojavljivat će se periodički u narednim izdanjima.

ONI koji prihvaćaju Bibliju kao Božju riječ uviđaju da su odgovorni učiti druge o Stvoritelju. Oni također shvaćaju da bit onoga što uče o Bogu mora biti istinita.

Bog je prekorio Jobove “tješitelje” jer nisu to činili. “Kada Jahve izgovori Jobu ove riječi, reče on Elifazu Temancu: ‘Ti i tvoja dva prijatelja raspalili ste gnjev moj, jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job’ ” (Job 42:7, St).

Kad je apostol Pavao govorio o uskrsnuću, rekao je da bismo bili “lažni svjedoci Božji” kad bismo učili nešto u vezi Božjeg postupanja što nije istinito (1. Korinćanima 15:15, St). Budući da je to slučaj s naukom o uskrsnuću, koliko bismo samo pažljivi trebali biti kad pristupamo učenju o tome tko je Bog!

Nauka o Trojstvu

Gotovo sve crkve tzv. kršćanstva uče da je Bog Trojstvo. The Catholic Encyclopedia naziva nauku o Trojstvu “centralnom naukom kršćanske religije”, definirajući je na sljedeći način:

“U jedinstvu Božanstva postoje Tri Osobe: Otac, Sin i Sveti Duh, a ove Tri Osobe zaista su međusobno različite. Tako u riječima atanazijskog vjerovanja stoji: ‘Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog, a ipak to nisu tri Boga, nego samo jedan Bog.’ (...) Te osobe su jednako vječne i jednako velike: nijedna nije stvorena i sve su svemoćne.”¹

The Baptist Encyclopædia daje sličnu definiciju. Ona kaže:

“[Isus] je (...) vječni Jehova (...) Sveti Duh je Jehova (...) Sin i Duh nalaze se u potpunoj jednakosti sa Ocem. Ako je on Jehova, onda su to i oni.”²

Prokletstva izgovorena nad protivnicima

Godine 325. n. e., koncil biskupa u Niceji u Maloj Aziji formulirao je vjerovanje koje je Sina Božjeg proglasilo ‘pravim Bogom’, baš kao što je Otac bio “pravi Bog”. Dio tog vjerovanja navodi:

“Ali što se tiče onih koji kažu: Bilo je [vrijeme] kada [Sina] nije bilo, i: Prije nego je rođen, nije ga bilo, i da je nastao iz ničega, ili koji tvrde da je Sin Božji različite osnove ili biti, ili da je stvoren, ili da je podložan izmjenjivanju ili promjeni — takve Katolička crkva proklinje.”³

Dakle, svatko tko je vjerovao da Sin Božji nije jednako vječan kao Otac ili da je Sin stvoren, bio je predan vječnom prokletstvu. Možemo samo zamisliti koliki je pritisak da se bude s time suglasan izvršen na masu običnih vjernika.

Godine 381. n. e., u Konstantinopolu je održan još jedan koncil na kojem je objavljeno da se sveti duh treba obožavati i slaviti baš kao i Oca i Sina. Godinu dana kasnije, 382. n. e., u Konstantinopolu je održan još jedan sinod koji je priznao potpuno božanstvo svetog duha.⁴ Te iste godine, prije koncila u Rimu, papa Damas I iznio je zbirku učenja koja crkva treba osuditi. Taj dokument, nazvan Damasova bula, uključivao je sljedeće navode:

“Ako bilo tko poriče da je Otac vječan, da je Sin vječan i da je Sveti Duh vječan: heretik je.”

“Ako bilo tko poriče da je Sin Božji pravi Bog, baš kao što je Otac pravi Bog, koji sve može, koji sve zna, i koji je jednak Ocu: heretik je.”

“Ako bilo tko poriče da je Sveti Duh (...) pravi Bog (...) koji sve može i sve zna (...) heretik je.”

“Ako bilo tko poriče da su tri osobe, Otac, Sin i Sveti Duh, istinite osobe, jednake, vječne, koje obuhvaćaju sve stvari vidljive i nevidljive, da su svemoguće (...) heretik je.”

“Ako bilo tko kaže da [Sin koji je] učinjen tijelom nije bio na nebu sa Ocem dok je bio na Zemlji: heretik je.”

“Ako bilo tko, iako kaže da je Otac Bog i da je Sin Bog i da je Sveti Duh Bog (...) ne kaže da su oni jedan Bog (...) heretik je.”⁵

Jezuitski izučavatelji koji su gornji tekst prevodili sa latinskog dodali su komentar: “Papa Sv. Celestin I (422-432) očito je ove navode smatrao kanonskim zakonom; oni se mogu smatrati definicijama vjere.”⁶ A izučavatelj Edmund J. Fortman tvrdi da ova bula predstavlja “zdravu i čvrstu trinitarijansku nauku”.⁷

Ako si pripadnik crkve koja prihvaća nauku o Trojstvu, da li ovi navodi opisuju tvoju vjeru? I da li uviđaš da vjerovanje u nauku o Trojstvu, kako je uče crkve, zahtijeva da vjeruješ da je Isus bio i na nebu dok je bio na Zemlji? To učenje slično je onome što je svećenik iz četvrtog stoljeća Atanazije naveo u svojoj knjizi O inkarnaciji:

“Riječ [Isus] nije bila ograničena Svojim tijelom, niti ju je Njezina prisutnost u tijelu spriječila da bude prisutna i na drugim mjestima. Kad je On sklonio Svoje tijelo, On također nije prestao Svojim Umom i moći upravljati svemirom (...) On je još uvijek Izvor života cijelom svemiru, prisutan u svakom njegovom dijelu, a ipak izvan svega toga.”⁸

Što znači nauka o Trojstvu

Neki su zaključili da nauka o Trojstvu znači samo pripisivanje božanstva Isusu. Za druge, vjerovanje u Trojstvo jednostavno znači vjerovanje u Oca, Sina i sveti duh.

Međutim, pobliže razmatranje vjerovanjâ tzv. kršćanstva razotkriva kako su takve zamisli žalosno neprimjerene u odnosu na službenu nauku. Službene definicije jasno ukazuju da nauka o Trojstvu nije jednostavna zamisao. Umjesto toga, to je cjelina koja se sastoji od odvojenih ideja koje su kroz dugo vremensko razdoblje bile pomirene i međusobno povezane jedna s drugom.

Iz predodžbe o Trojstvu koja se pojavila nakon koncila u Konstantinopolu 381. n. e., iz Damasove bule iz 382. n. e., iz atanazijskog vjerovanja koje je nastupilo nešto kasnije i iz drugih dokumenata, jasno možemo odrediti što tzv. kršćanstvo smatra naukom o Trojstvu. Ona uključuje sljedeće konačne zamisli:

1. Rečeno je da postoje tri božanske osobe — Otac, Sin i sveti duh — u Božanstvu.

2. Za svaku od tih odvojenih osoba rečeno je da je vječna, niti jedna nije nastala prije ili poslije druge.

3. Za svaku je rečeno da je svemoćna, niti jedna nije veća ili manja od druge.

4. Za svaku je rečeno da je sveznajuća, da sve zna.

5. Za svaku je rečeno da je pravi Bog.

6. Međutim, rečeno je da ne postoje tri Boga, već samo jedan Bog.

Nauka o Trojstvu zaista je cjelina koja se sastoji od ideja koje uključuju najmanje gore navedene glavne činioce i još i više, što se otkriva razmatranjem detalja. No, ako razmotrimo samo gore navedene temeljne zamisli, očito je da, ako se ukloni bilo koja, ono što ostaje više nije Trojstvo tzv. kršćanstva. Da bi se dobilo potpunu sliku, moraju biti prisutni svi ti dijelovi.

S tim boljim razumijevanjem izraza “Trojstvo”, možemo se pitati: Je li to bilo učenje Isusa i njegovih učenika? Ako jest, tada se trebalo potpuno oblikovano pojaviti u prvom stoljeću naše ere. Budući da se ono što su oni učili nalazi u Bibliji, tada nauka o Trojstvu ili jest ili nije biblijska nauka. Ako jest, Biblija je treba jasno učiti.

Nije razumno misliti da bi Isus i njegovi učenici poučavali ljude o Bogu, a da im ipak ne bi rekli tko je Bog, posebno kad bi se od nekih vjernika zahtijevalo da za Boga daju čak i svoj život. Dakle, Isus i njegovi učenici trebali su najveću prednost pridati poučavanju drugih o toj životovažnoj nauci.

Razmotri Pismo

U 17. poglavlju Djela apostolskih, u 11. retku, ljudi su nazvani ‘plemenitima’ zato što su ‘svaki dan istraživali Pisma da li je tako’ u vezi stvari koje je učio apostol Pavao (St). Bili su ohrabreni da koriste Pismo za potvrđivanje nauka čak i jednog apostola. I ti bi trebao činiti isto.

Zadrži u mislima da je Pismo “od Boga nadahnuto” i da treba biti upotrijebljeno za “ispravno postavljanje stvari, za odgajanje u pravednosti, da bi čovjek Božji bio posve sposoban, potpuno opremljen za svako dobro djelo” (2. Timoteju 3:16, 17, NW). Zato je Biblija potpuna u stvarima koje se tiču nauke. Ako je nauka o Trojstvu istinita, trebala bi se nalaziti u Bibliji.

Pozivamo te da istražiš Bibliju, posebno 27 knjiga Kršćanskih grčkih spisa, kako bi se sam uvjerio jesu li Isus i njegovi učenici učili Trojstvo. Dok istražuješ, zapitaj se:

1. Mogu li pronaći ijedan biblijski redak koji spominje “Trojstvo”?

2. Mogu li pronaći ijedan biblijski redak koji kaže da se Bog sastoji od tri odvojene osobe, Oca, Sina i svetog duha, ali da je to troje samo jedan Bog?

3. Mogu li pronaći ijedan biblijski redak koji kaže da su Otac, Sin i sveti duh jednaki u svakom pogledu, kao što je vječnost, moć, položaj i mudrost?

Koliko god tražio, nećeš pronaći niti jedan redak koji koristi riječ Trojstvo, niti ćeš pronaći neki koji kaže da su Otac, Sin i sveti duh jednaki u svakom pogledu, kao što je vječnost, moć, položaj i mudrost. Niti jedan jedini redak ne kaže da je Sin jednak Ocu u tim pogledima — i ako bi i postojao takav redak, on ne bi utemeljio Trojstvo, već prije “dvojstvo”. Biblija nigdje ne izjednačuje sveti duh sa Ocem.

Što kažu mnogi izučavatelji

Mnogi izučavatelji, uključujući trinitarijance, priznaju da Biblija ne sadrži stvarnu nauku o Trojstvu. Naprimjer, The Encyclopedia of Religion navodi:

“Današnji egzegete i teolozi slažu se da hebrejska Biblija ne sadrži nauku o Trojstvu (...) Iako hebrejska Biblija opisuje Boga kao oca Izraela i upotrebljava personifikacije za Boga kao što su Riječ (davar), Duh (ruah), Mudrost (hokhmah) i Prisutnost (shekhinah), išlo bi se iza namjere i duha Starog zavjeta kad bi se te predodžbe povezivale sa kasnijom trinitarijanskom naukom.

Nadalje, egzegete i teolozi slažu se da niti Novi zavjet ne sadrži jasnu nauku o Trojstvu. Bog Otac izvor je svega što postoji (Pantokrator) i otac je i Isusa Krista; ‘Otac’ nije naziv za prvu osobu Trojstva, već sinonim za Boga. (...)

U Novom zavjetu ne postoji refleksivna svijest metafizičke prirode Boga (‘imanentno trojstvo’), a Novi zavjet ne sadrži ni tehnički jezik kasnije nauke (hupostasis, ousia, substantia, subsistentia, prosōpon, persona). (...) Neosporno je da ta nauka ne može biti potvrđena samo biblijskim dokazima.”⁹

Obzirom na povijesne činjenice u vezi toga, The New Encyclopædia Britannica navodi:

“Niti riječ Trojstvo, a ni nauka kao takva, ne pojavljuje se u Novom zavjetu (...)

Nauka se razvijala postupno tijekom više stoljeća, a izazvala je mnoge prepirke. (...)

Tek u 4. stoljeću različnost trojice i njihovo jedinstvo pomireni su u jednu priznatu nauku o jednom biću i tri osobe.”¹⁰

New Catholic Encyclopedia iznosi sličnu izjavu obzirom na porijeklo Trojstva:

“Egzegete i biblijski teolozi, uključujući stalno rastući broj rimokatolika, priznaju da netko o Trinitarijanizmu u Novom zavjetu ne bi trebao govoriti ako nema ozbiljnih preduvjeta. Postoji i usko povezano priznanje od strane povjesničara dogme i sistematskih teologa da, kad netko govori o bezuvjetnom trinitarijanizmu, on prelazi iz razdoblja početaka kršćanstva u, recimo, zadnju četvrt četvrtog stoljeća. Tek je tada ono što bi se moglo nazvati konačnom trinitarijanskom dogmom, ‘jedan Bog u tri osobe’, temeljito usvojeno u kršćanski život i misli. (...)

Samo vjerovanje ne odražava neposrednu spoznaju početnog razdoblja; ono je bilo produkt razvijanja nauke kroz 3. stoljeća.”¹¹

Je li “indirektno ukazano”?

Trinitarijanci mogu reći da Biblija “indirektno ukazuje” na Trojstvo. No, ta tvrdnja iznesena je dugo vremena nakon što je Biblija napisana. To je pokušaj da se u Bibliji pročita ono za što su svećenici kasnijeg vremena svojevoljno zaključili da bi trebala biti nauka.

Zapitaj se: Zašto bi Biblija samo “indirektno ukazivala” na svoje najvažnije učenje — tko je Bog? Biblija je jasna po pitanju ostalih temeljnih učenja; zašto ne bi bila po tom najvažnijem? Zar ne bi Tvorac svemira sastavio knjigu koja bi se jasno izrazila o tome da je on Trojstvo, ako je to slučaj?

Razlog zašto Biblija jasno ne uči nauku o Trojstvu jednostavan je: To nije biblijsko učenje. Da je Bog Trojstvo, on bi to sigurno učinio jasnim, kako bi Isus i njegovi učenici o tome mogli poučavati druge. A ta životovažna istina bila bi uključena u Božju nadahnutu Riječ. Nesavršenim ljudima ne bi bilo prepušteno da se s time muče stoljećima kasnije.

Kad razmatramo biblijske retke koje trinitarijanci pružaju kao dokaz da Biblija “indirektno ukazuje” na Trojstvo, što nalazimo? Poštena procjena otkriva da predočeni biblijski reci ne govore o Trojstvu tzv. kršćanstva. Umjesto toga, teolozi pokušavaju u Bibliju unijeti svoje unaprijed stvorene zamisli o Trojstvu. No, te zamisli ne nalaze se u biblijskim recima. Ustvari, te trinitarijanske zamisli dolaze u sukob sa jasnim svjedočanstvom Biblije kao cjeline.

Jedan primjer takvih redaka nalazi se u Mateju 28:19, 20. Tamo su Otac, Sin i sveti duh spomenuti zajedno. Neki tvrde da se time indirektno ukazuje na Trojstvo. No, pročitaj sam te retke. Ima li u njima ičega što govori da je to troje jedan Bog i da su jednaki u vječnosti, moći, položaju i mudrosti? Ne, nema ničega. Isto je i sa ostalim recima koji to troje spominju zajedno.

Što se tiče onih koji u Mateju 28:19, 20 u upotrebi izraza “ime” u jednini za Oca, Sina i sveti duh vide indirektno ukazivanje na Trojstvo, molimo da usporede upotrebu riječi “ime”, i to jednine, za Abrahama i Izaka u 1. Mojsijevoj (Postanku) 48:16 (Stvarnost; Šarić).

Trinitarijanci također ukazuju na Ivana 1:1 u nekim prijevodima, gdje se za “Riječ” o kojoj se govori kaže da je bila “kod Boga” i da je bila “Bog”. No, drugi biblijski prijevodi kažu da je Riječ bila “bog” ili da je bila “božanska”, što ne mora značiti da je bila Bog, već da je moćna. Nadalje, biblijski redak kaže da je “Riječ” bila “kod” Boga. Razumno je zaključiti da nije bila taj isti Bog. I bez obzira što se zaključilo o ‘Riječi’, činjenica je da su u Ivanu 1:1 spomenute samo dvije osobe, a ne tri. Uvijek iznova, svi reci upotrijebljeni da se pokuša poduprijeti nauka o Trojstvu nemaju u tome nikakvog uspjeha kad se pošteno istraže.a

Još jedan činilac za razmatranje je sljedeći: Ako su Isus i njegovi učenici učili nauku o Trojstvu, tada bi je sigurno učili i vodeći crkveni oci koji su živjeli neposredno nakon njih. No, jesu li ti ljudi, danas nazvani Apostolski Oci, učili nauku o Trojstvu? To pitanje bit će razmotreno u 2. dijelu ove serije u jednom od narednih izdanja Kule stražare.

Popis izvora

 1. The Catholic Encyclopedia, 1912, svezak XV, stranica 47.

 2. The Baptist Encyclopædia, izdao William Cathcart, 1883, stranica 1168-9.

 3. A Short History of Christian Doctrine, od Bernharda Lohsea, izdanje 1980, stranica 53.

 4. Ibid., stranica 64-5.

 5. The Church Teaches, preveli i izdali John F. Clarkson, S.J., John H. Edwards, S.J., William J. Kelly, S.J., i John J. Welch, S.J., 1955, stranica 125-7.

 6. Ibid., stranica 125.

 7. The Triune God, od Edmunda J. Fortmana, izdanje 1982, stranica 126.

 8. On the Incarnation, prevela Penelope Lawson, izdanje 1981, stranica 27-8.

 9. The Encyclopedia of Religion, Mircea Eliade, glavni urednik, 1987, svezak 15, stranica 54.

10. The New Encyclopædia Britannica, 15. izdanje, 1985, svezak 11, Micropædia, stranica 928.

11. New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIV, stranica 295.

[Bilješke]

[Slika na stranici 19]

Crkva u Tagnonu, Francuska