Jeruzalem — “grad velikoga cara”

“Ne kunite se (...) Jeruzalemom, jer je grad velikoga cara” (MATEJ 5:34, 35).

Mjesto ‘Jehovinog prijestolja’

4, 5. Kako je David doprinio tome što je Jeruzalem odigrao ključnu ulogu u ostvarivanju Božjeg nauma?

⁴ U 11. stoljeću pr. n. e. Jeruzalem je postao svjetski poznat kao prijestolnica jedne sigurne i miroljubive nacije. Jehova Bog pomazao je mladića Davida da bude kralj te drevne nacije — Izraela. U Jeruzalemu kao sjedištu vlasti, David i njegovi kraljevski potomci zauzeli su ‘prijesto carstva Gospodinova’ ili “prijesto Gospodinov [“Jehovin”, NW]” (1. Dnevnika 28:5; 29:23).

⁵ Bogobojazni čovjek David — Izraelac iz Judinog plemena — osvojio je Jeruzalem koji je bio pod vlašću idolopokloničkih Jebuzejaca. U to je vrijeme grad obuhvaćao samo brežuljak zvan Sion, no to je ime postalo sinonim za sam Jeruzalem. David je nakon nekog vremena kovčeg Božjeg saveza s Izraelom dao prenijeti u Jeruzalem, gdje je bio smješten u jedan šator. Mnogo godina ranije Bog je svom proroku Mojsiju govorio iz oblaka koji se nalazio iznad tog svetog Kovčega (2. Mojsijeva 25:1, 21, 22; 3. Mojsijeva 16:2; 1. Dnevnika 15:1-3). Kovčeg je simbolizirao Božju prisutnost, jer je Jehova bio pravi Kralj Izraela. Stoga se u dvostrukom pogledu moglo reći da je Jehova Bog vladao iz grada Jeruzalema.

6. Koje je obećanje Jehova dao u vezi s Davidom i Jeruzalemom?

⁶ Jehova je Davidu obećao da se kraljevstvo njegove kraljevske kuće, a simbol tog kraljevstva bio je Sion, ili Jeruzalem, nikada neće prekinuti. To je značilo da će jedan Davidov potomak naslijediti pravo da vlada zauvijek kao Božji Pomazanik — Mesija, ili Krista (Psalam 132:11-14; Luka 1:31-33). Pored toga, Biblija otkriva da će taj trajni nasljednik ‘Jehovinog prijestolja’ vladati nad svim nacijama, a ne samo nad Jeruzalemom (Psalam 2:6-8; Danijel 7:13, 14).

7. Kako je kralj David podupirao čisto obožavanje?

⁷ Svi su pokušaji da se Božjeg pomazanika, kralja Davida, svrgne s prijestolja bili neuspješni. Umjesto toga, neprijateljske su nacije bile podjarmljene, a granice Obećane zemlje bile su proširene do granica koje je Bog odredio. David je takve okolnosti iskoristio za unapređivanje čistog obožavanja. A mnogi Davidovi psalmi hvale Jehovu kao pravog Kralja na Sionu (2. Samuelova 8:1-15; Psalam 9:1, 11; 24:1, 3, 7-10; 65:1, 2; 68:1, 24, 29; 110:1, 2; 122:1-4).

8, 9. Kako se pravo obožavanje u Jeruzalemu proširilo tijekom vladavine kralja Salamuna?

⁸ Tijekom vladavine Davidovog sina Salamuna obožavanje Jehove doseglo je nove vrhunce. Salamun je Jeruzalem proširio prema sjeveru tako da je sada obuhvaćao brdo Moriju (područje današnje Kupole na stijeni). Na toj je uzvisini on imao čast izgraditi veličanstveni hram na hvalu Jehovi. Kovčeg saveza smješten je u Svetinju nad svetinjama u tom hramu (1. Carevima 6:1-38).

⁹ Nacija Izrael uživala je mir dok je cijelim srcem podupirala Jehovino obožavanje, čije je središte bio Jeruzalem. Pružajući prekrasan opis takvih okolnosti, Pismo kaže: “Jude i Izraela bijaše mnogo kao pijeska pokraj mora; i jedjahu i pijahu i veseljahu se. (...) I bješe miran [Salamun] sa svijeh strana u naokolo. I življahu Juda i Izrael bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom” (1. Carevima 4:20, 24, 25).

10, 11. Kako arheologija potvrđuje ono što Biblija govori o Jeruzalemu u vrijeme Salamunove vladavine?

¹⁰ Arheološki pronalasci potvrđuju taj izvještaj o procvatu za vrijeme Salamunove vladavine. Profesor Yohanan Aharoni u svojoj knjizi The Archaeology of the Land of Israel (Arheologija izraelske zemlje) navodi sljedeće: “Bogatstvo što se sa svih strana slijevalo na kraljevski dvor i trgovina koja je cvjetala (...) doveli su do nagle i vidljive revolucije u svakom aspektu materijalne kulture. (...) Promjena u materijalnoj kulturi (...) vidljiva je ne samo po luksuznoj robi već osobito po keramici. (...) Kvaliteta i tehnika pečenja lončarske robe usavršene su u zapanjujućoj mjeri.”

¹¹ Slično tome, Jerry M. Landay napisao je sljedeće: “Za vladavine Salamuna, materijalna kultura Izraelaca za tri je desetljeća napredovala više nego u prethodnih dvjesto godina. U arheološkim slojevima iz salamunskog doba pronalazimo ostatke monumentalnih građevina, velikih gradova s masivnim zidinama, nicanje stambenih četvrti s pravilno izgrađenim skupovima kuća imućnih ljudi, ogroman napredak u pogledu tehničkih sposobnosti lončara i njihovih proizvodnih postupaka. Isto tako, pronalazimo ostatke artefakata koji predstavljaju trgovačku robu iz udaljenih krajeva, što su znakovi razvijenog međunarodnog prometa i trgovine” (The House of David [Kuća Davidova]).

Od mira do opustošenja

12, 13. Kako je došlo do toga da se u Jeruzalemu više nije podupiralo pravo obožavanje?

¹² Mir i blagostanje Jeruzalema, grada u kojem se nalazilo Jehovino svetište, bili su prikladan predmet molitve. David je napisao: “Ištite mira Jeruzalemu; neka bude dobro onima koji ljube tebe! Neka bude mir oko zidova tvojih, i čestitost u dvorovima tvojim! Radi braće svoje, i prijatelja svojih govorim: mir ti!” (Psalam 122:6-8). Premda je imao prednost izgraditi veličanstveni hram u tom mirnom gradu, Salamun je s vremenom oženio mnoge poganske žene. One su ga, kad je već zašao u godine, navele na podupiranje obožavanja lažnih bogova onog vremena. To je otpadništvo imalo iskvarujuć utjecaj na čitavu zemlju, oduzimajući njoj i njezinim stanovnicima pravi mir (1. Carevima 11:1-8; 14:21-24).

¹³ Početkom vladavine Salamunovog sina Roboama deset plemena pobunilo se i osnovalo sjeverno kraljevstvo Izrael. Zbog idolopokloničkog obožavanja koje se tamo vršilo, Bog je dozvolio da Asirija porazi to kraljevstvo (1. Carevima 12:16-30). Središte južnog dvoplemenskog kraljevstva Jude i dalje je bio Jeruzalem. No s vremenom su se i njegovi stanovnici odvratili od čistog obožavanja, tako da je Bog dozvolio da 607. pr. n. e. taj svojeglavi grad razore Babilonci. Židovski su izgnanici 70 godina kao zarobljenici čamili u Babilonu. Potom im je, zahvaljujući Božjem milosrđu, bilo dozvoljeno da se vrate u Jeruzalem i obnove pravo obožavanje (2. Dnevnika 36:15-21).

14, 15. Kako je Jeruzalem ponovno dobio ključnu ulogu nakon babilonskog izgnanstva, no što se promijenilo?

¹⁴ Nakon što su 70 godina bile napuštene, ruševne građevine zasigurno su bile obrasle korovom. Jeruzalemski je zid bio srušen, a velike pukotine zjapile su na mjestima gdje su nekada stajala vrata i potporne kule. Pa ipak, Židovi koji su se vratili skupili su hrabrost. Na mjestu nekadašnjeg hrama izgradili su oltar i počeli svakodnevno prinositi žrtve Jehovi.

¹⁵ Taj je početak mnogo obećavao, no ovaj obnovljeni Jeruzalem nikada više neće biti prijestolnica kraljevstva na čijem se prijestolju nalazi potomak kralja Davida. Umjesto toga, Židovima je vladao namjesnik kojeg su postavili osvajači Babilona te su Perzijancima koji su gospodarili njima morali plaćati porez (Nehemija 9:34-37). Premda je bio ‘gažen’, Jeruzalem je još uvijek bio jedini grad na čitavoj Zemlji koji je uživao posebnu naklonost Jehove Boga (Luka 21:24). Kao središte čistog obožavanja, on je ujedno predočavao Božje pravo da iskazuje svoju suverenost nad Zemljom preko potomka kralja Davida.

Protivljenje okolnih pripadnika krivih religija

16. Zašto su Židovi koji su se vratili iz Babilona prekinuli svoju obnovu Jeruzalema?

¹⁶ Židovi koji su se iz izgnanstva vratili u Jeruzalem ubrzo su položili temelj za novi hram. No pripadnici krivih religija iz okolnih naroda poslali su klevetničko pismo perzijskom kralju Artakserksu, tvrdeći da se Židovi spremaju na pobunu. Zbog toga je Artakserks zabranio nastavak gradnje u Jeruzalemu. Vjerojatno možeš pretpostaviti da bi se i ti, da si tada živio u tom gradu, pitao što mu donosi budućnost. Na koncu je došlo do toga da su Židovi prekinuli izgradnju hrama i zaokupili se vlastitim materijalističkim težnjama (Ezdra 4:11-24; Agej 1:2-6).

17, 18. Kojim se sredstvom Jehova poslužio kako bi se pobrinuo da se Jeruzalem ponovno izgradi?

¹⁷ Nekih 17 godina nakon njihovog povratka Bog je podignuo proroke Ageja i Zahariju kako bi ispravio način razmišljanja svog naroda. Židovi su bili potaknuti na pokajanje te su krenuli ponovno graditi hram. U međuvremenu je Darije postao perzijski kralj. On je potvrdio zapovijed kralja Kira da se ponovno izgradi jeruzalemski hram. Darije je poslao pismo susjedima Židova, upozoravajući ih da se ‘uklone od Jeruzalema’ i da ih financijski potpomažu novcem od kraljevog poreza kako bi se gradnja mogla dovršiti (Ezdra 6:1-13).

¹⁸ Židovi su dovršili hram 22 godine nakon svog povratka. Razumljivo je da je ta prekretnica bila povod za vrlo radosnu proslavu. Pa ipak, Jeruzalem i njegove zidine znatnim su dijelom još uvijek bili u ruševinama. “Za vremena Nehemije kneza i svećenika Ezdre književnika” poduzeli su se potrebni koraci za obnovu grada (Nehemija 12:26, 27). Izgleda da je do kraja petog stoljeća pr. n. e. Jeruzalem bio potpuno obnovljen kao jedan od značajnijih gradova drevnog svijeta.

Pojavljuje se Mesija!

19. Kako je Mesija priznao jedinstveni položaj Jeruzalema?

¹⁹ No, preskočimo sada nekoliko stoljeća da bismo stigli do jednog događaja od univerzalne važnosti, rođenja Isusa Krista. Anđeo Jehove Boga Isusovoj je majci, koja je bila djevica, rekao: “Daće mu Gospodin Bog prijesto Davida oca njegova; (...) i carstvu njegovom ne će biti kraja” (Luka 1:32, 33). Niz godina kasnije Isus je održao svoju čuvenu Propovijed na gori. U njoj je pružio ohrabrenje i savjete o mnogim stvarima. Primjerice, svoje je slušaoce poticao da ispunjavaju zavjete koje su dali Bogu, ali da budu oprezni kako se ne bi upuštali u lakomisleno zaklinjanje. Isus je rekao: “Čuli [ste] kako je kazano starima: ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodinu zakleo. A ja vam kažem: ne kunite se nikako: ni nebom, jer je prijestol Božij; ni zemljom, jer je podnožje nogama njegovijem; ni Jeruzalemom, jer je grad velikoga cara” (Matej 5:33-35). Vrijedno je zapaziti da je Isus priznao jedinstveni položaj Jeruzalema — položaj koji je uživao stoljećima. Da, bio je to “grad velikoga cara”, Jehove Boga.

20, 21. Do koje je drastične promjene došlo u stavu mnogih koji su živjeli u Jeruzalemu?

²⁰ Potkraj svog zemaljskog života Isus se predstavio stanovnicima Jeruzalema kao njihov pravovaljano postavljeni Kralj. Mnogi su na taj uzbudljivi događaj reagirali tako što su radosno uzvikivali: “Blagosloven koji ide u ime Gospodinovo! Blagosloveno carstvo oca našega Davida!” (Marko 11:1-10; Ivan 12:12-15).

²¹ Međutim, za nepuni tjedan dana to je mnoštvo dopustilo jeruzalemskim vjerskim vođama da ga okrenu protiv Isusa. On ih je upozorio da će grad Jeruzalem i čitava nacija izgubiti svoj povlašteni položaj pred Bogom (Matej 21:23, 33-45; 22:1-7). Naprimjer, Isus je objavio: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! koliko puta htjeh da skupim čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjeste! Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta” (Matej 23:37, 38). U vrijeme Pashe 33. n. e. Isusovi protivnici odveli su ga izvan Jeruzalema i nepravedno pogubili. Međutim, Jehova je uskrsnuo svog Pomazanika i proslavio ga dajući mu besmrtan duhovni život na nebeskom Sionu, a iz takvog ishoda svi mi možemo izvući korist (Djela apostolska 2:32-36).

22. Nakon Isusove smrti, kakvu primjenu imaju mnoga ukazivanja na Jeruzalem?

²² Možemo razumjeti da se, od tog vremena, većina neispunjenih proročanstava koja govore o Sionu, ili Jeruzalemu, odnosi na nebeska uređenja ili na Isusove pomazane sljedbenike (Psalam 2:6-8; 110:1-4; Izaija 2:2-4; 65:17, 18; Zaharija 12:3; 14:12, 16, 17). Izvjestan broj ukazivanja na “Jeruzalem” ili na ‘Sion’, zapisanih nakon Isusove smrti, očito ima simbolično značenje i ne odnosi se na doslovan grad ili lokaciju (Galaćanima 4:26; Jevrejima 12:22; 1. Petrova 2:6; Otkrivenje 3:12; 14:1; 21:2, 10). Konačni dokaz da Jeruzalem više nije bio “grad vječnoga cara” uslijedio je 70. n. e. kada su ga rimske vojske opustošile, kao što su i prorekli Danijel i Isus Krist (Danijel 9:26; Luka 19:41-44). Ni pisci Biblije, a niti sam Isus nisu prorekli da će zemaljski Jeruzalem ponovno zadobiti posebnu naklonost Jehove Boga koju je nekada uživao (Galaćanima 4:25; Jevrejima 13:14).

ni zemljom, jer je podnožje nogama njegovijem; ni Jeruzalemom, jer je grad velikoga cara” (Matej 5:33-35). Vrijedno je zapaziti da je Isus priznao jedinstveni položaj Jeruzalema — položaj koji je uživao stoljećima. Da, bio je to “grad velikoga cara”, Jehove Boga.

Konačni dokaz da Jeruzalem više nije bio “grad vječnoga cara” uslijedio je 70. n. e. kada su ga rimske vojske opustošile, kao što su i prorekli Danijel i Isus Krist (Danijel 9:26; Luka 19:41-44). Ni pisci Biblije, a niti sam Isus nisu prorekli da će zemaljski Jeruzalem ponovno zadobiti posebnu naklonost Jehove Boga koju je nekada uživao (Galaćanima 4:25; Jevrejima 13:14).