Okončanje mržnje širom svijeta
PRIJE otprilike dvije tisuće godina, jedna mala grupa postala je predmetom mržnje. Tertulijan objašnjava kakav su stav Rimljani općenito imali prema ranim kršćanima: “Ako nebo ne daje kišu, ako se dogodi potres, ako vlada glad ili pošast, odmah se čuje povik: ‘Bacite kršćane lavovima!’”
Usprkos tome što su bili predmet mržnje, rani su kršćani odoljeli iskušenju da se osvete za učinjenu nepravdu. U svojoj poznatoj Propovijedi na gori, Isus Krist je rekao: “Čuli ste da je kazano: ljubi bližnjega svojega, i mrzi na neprijatelja svojega. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje (...) i molite se Bogu za one koji vas gone” (Matej 5:43, 44).
Židovska usmena predaja zastupala je mišljenje da je ispravno ‘mrziti neprijatelja’. Međutim, Isus je rekao da moramo voljeti i svog neprijatelja, a ne samo prijatelja. To je teško, ali ne i nemoguće. Voljeti neprijatelja ne znači voljeti sve njegove postupke ili sva njegova djela. Grčka riječ koju nalazimo u Matejevom izvještaju izvedena je od riječi agápe, kojom se opisuje ljubav koja postupa u skladu s načelom. Osoba koja pokazuje agápe, načelnu ljubav, čini dobro čak i neprijatelju koji je mrzi i maltretira. Zašto? Zato što na taj način oponaša Krista i pobjeđuje mržnju. Jedan je grčki izučavatelj zapazio: “[Agápe] nam omogućava da pobijedimo svoju prirodnu sklonost gnjevu i ogorčenosti.” No, hoće li to djelovati u današnjem svijetu ispunjenom mržnjom?
Doduše, nisu svi koji tvrde da su kršćani odlučni slijediti Kristov primjer. Nedavna krvoprolića u Ruandi izvršile su etničke grupe čiji se mnogi članovi izjašnjavaju kao kršćani. Pilar Díez Espelosín, rimokatolička opatica koja je 20 godina radila u Ruandi, potanko je ispričala jedan dojmljiv događaj. Neki je čovjek prišao njenoj crkvi mašući kopljem koje je očigledno upotrijebio. Opatica ga je upitala: “Kako možeš hodati uokolo ubijajući ljude? Zar ne misliš o Kristu?” Izjavio je da misli o njemu, ušao je u crkvu, kleknuo i gorljivo molio krunicu. No kad je završio, otišao je kako bi nastavio ubijati. “Ovaj događaj pokazuje da evanđelje ne poučavamo ispravno”, priznala je opatica. Međutim, takvi neuspjesi ne znače da je Isusova poruka manjkava. Oni koji ispovijedaju pravo kršćanstvo mogu pobijediti mržnju.
Pobijediti mržnju u koncentracionom logoru
Max Liebster je prirodni Židov koji je preživio holokaust. Iako njegovo prezime znači “voljeni”, osjetio je izuzetno puno mržnje. On opisuje što je naučio o ljubavi i mržnji u nacističkoj Njemačkoj.
“Odrastao sam u blizini Mannheima (Njemačka) tijekom 1930-ih. Hitler je tvrdio da su svi Židovi bogati profiteri koji izrabljuju njemački narod. No, moj je otac zapravo bio samo skroman postolar. Ipak, zbog utjecaja nacističke propagande, susjedi su se počeli okretati protiv nas. Kad sam bio tinejdžer, jedan mi je mještanin silom namazao čelo svinjskom krvlju. Ta krajnja uvreda bila je samo nagovještaj onoga što je trebalo doći. Godine 1939. Gestapo me uhapsio i konfiscirao mi svu imovinu.
Od siječnja 1940. do svibnja 1945. borio sam se za preživljavanje u pet različitih koncentracionih logora: Sachsenhausenu, Neuengammeu, Auschwitzu, Buni i Buchenwaldu. Moj otac, koji je isto tako bio poslan u Sachsenhausen, umro je tijekom strašne zime 1940. godine. Osobno sam nosio njegov leš u krematorij, gdje je ležala gomila mrtvih tijela čekajući na spaljivanje. Ukupno je osam članova moje obitelji umrlo u logorima.
Logoraši su mrzili kapoe čak više nego SS čuvare. Kapoi su bili logoraši koji su surađivali s SS-ovcima te su uživali određene povlastice. Bili su zaduženi za nadgledavanje podjele hrane i kažnjavali su druge logoraše tako što su ih žestoko tukli. Često su se ponašali nepošteno i samovoljno. Mislim da sam imao puno razloga mrziti i SS-ovce i kapoe, no tijekom svog zatočeništva naučio sam da je ljubav moćnija od mržnje.
Moralna snaga logoraša koji su bili Jehovini svjedoci uvjerila me da se njihova vjera temelji na Pismima — stoga sam i sâm postao Svjedok. Ernst Wauer, Svjedok kojeg sam upoznao u koncentracionom logoru Neuengamme, bodrio me da razvijam misaoni stav kakav je imao Krist. Biblija kaže da ‘nije psovao kad ga psovaše; nije prijetio kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi’ (1. Petrova 2:23). Pokušao sam postupati na isti način i osvetu prepustiti Bogu, koji je Sudac svima.
Tijekom godina koje sam proveo u logorima naučio sam da ljudi često čine zlo iz neznanja. Nisu ni svi SS čuvari bili loši — jedan mi je spasio život. Jednom sam imao akutni napad dijareje i bio sam preslab da hodam od mjesta gdje sam radio do logora. Sljedećeg su me jutra trebali poslati u plinsku komoru u Auschwitzu, no jedan se SS čuvar, koji je bio iz istog dijela Njemačke kao i ja, zauzeo za mene. Zaposlio me u restoranu za SS-ovce, gdje sam se mogao donekle odmoriti dok se ne oporavim. Jednog mi je dana priznao: ‘Max, osjećam se kao da se nalazim u vlaku koji se kreće velikom brzinom i koji je izvan kontrole. Ako iskočim, poginut ću. Ako ostanem, razbit ću se!’
Ti su ljudi trebali ljubav isto kao što sam je trebao i ja. Ustvari, upravo su mi ljubav i samilost, uz vjeru u Boga, omogućile da izlazim na kraj s bijednim životnim uvjetima i svakodnevnom prijetnjom pogubljenjem. Ne mogu reći da sam prošao neozlijeđen, no moji su emocionalni ožiljci bili minimalni.”
Srdačnost i dobrohotnost kojima Max 50 godina kasnije još uvijek zrači, uvjerljivo su svjedočanstvo o istinitosti njegovih riječi. Maxov slučaj nije usamljen. Imao je jak razlog da nadvlada mržnju — želio je oponašati Krista. Drugi koji su se u životu vodili Pismima ponašali su se slično. Simone, Jehovina svjedokinja iz Francuske, objašnjava kako je naučila što doista znači nesebična ljubav.
“Moja majka Emma, koja je postala Svjedok kratko vrijeme prije drugog svjetskog rata, učila me da ljudi često čine zlo jer ne znaju ništa bolje. Objasnila mi je da nismo pravi kršćani ako i mi njih mrzimo, jer Isus je rekao da trebamo voljeti svoje neprijatelje i da se trebamo moliti za one koji nas progone (Matej 5:44).
Sjećam se jedne krajnje teške situacije koja je stavila na kušnju ovo uvjerenje. Za vrijeme nacističke okupacije Francuske, majka je mnogo propatila zbog jedne susjede u našoj zgradi. Ona je majku prijavila Gestapu i majka je zbog toga provela dvije godine u njemačkim koncentracionim logorima, gdje je gotovo umrla. Nakon rata francuska je policija željela da majka potpiše dokument kojim se tu ženu optužuje kao njemačkog suradnika. No moja je majka to odbila, govoreći da je ‘Bog Sudac te da plaća i za dobro i za zlo’. Nekoliko godina kasnije, ova ista susjeda razboljela se od smrtonosnog raka. Umjesto da likuje nad njenom nesrećom, majka je provela mnoge sate kako bi joj posljednje mjesece života učinila što je moguće ugodnijima. Nikad neću zaboraviti taj trijumf ljubavi nad mržnjom.”
Ova dva primjera pokazuju moć načelne ljubavi suočene s nepravdom. Međutim, sama Biblija kaže da ima “vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi” (Propovjednik 3:1, 8). Kako je to moguće?
Vrijeme kad se mrzi
Bog ne osuđuje svaku vrstu mržnje. U vezi s Isusom Kristom, Biblija kaže: “Omiljela ti je pravda, i omrzao si na bezakonje” (Jevrejima 1:9). Međutim, postoji razlika između mržnje prema nepravdi i mržnje prema osobi koja čini nepravdu.
Isus je pokazao ispravnu ravnotežu između ljubavi i mržnje. Mrzio je licemjerje, no trudio se kako bi pomogao licemjerima da promijene svoj način razmišljanja (Matej 23:27, 28; Luka 7:36-50). Osudio je nasilje, no molio se za one koji su ga pogubili (Matej 26:52; Luka 23:34). Iako ga je svijet mrzio bez razloga, on je žrtvovao svoj život kako bi svijetu dao život (Ivan 6:33, 51; 15:18, 25). Ostavio nam je savršen primjer načelne ljubavi i božanske mržnje.
Nepravda može u nama izazvati moralnu ogorčenost, kao što je to bio slučaj s Isusom (Luka 19:45, 46). Međutim, kršćani nisu ovlašteni preuzeti osvetu u svoje ruke. “Nikome ne vraćajte zla za zlo”, savjetovao je Pavao kršćane u Rimu. “Ako je moguće, koliko do vas stoji, imajte mir sa svijem ljudima. Ne osvećujte se za sebe (...). Ne daj se zlu nadvladati, nego nadvladaj zlo dobrom” (Rimljanima 12:17-21). Kad mi osobno ne želimo gajiti mržnju ili osvetiti nepravdu, ljubav pobjeđuje.
Svijet bez mržnje
Da bi nestala mržnja u svjetskim razmjerima, moraju se promijeniti ustaljeni stavovi milijuna ljudi. Kako se to može postići? Profesor Ervin Staub daje sljedeću preporuku: “Mi podcjenjujemo one kojima činimo nažao, a cijenimo one kojima pomažemo. Pored toga što više cijenimo ljude kojima pomažemo i što doživljavamo osjećaje zadovoljstva povezane s pružanjem pomoći, i sebi samima činimo se brižnijima i korisnijima. Jedan od naših ciljeva mora biti stvaranje društava u kojima postoji najveća mogućnost sudjelovanja u vođenju brige za druge” (The Roots of Evil).
Drugim riječima, da bi se odagnala mržnja potrebno je stvoriti društvo u kojem ljudi uče voljeti pomažući jedni drugima, društvo u kojem ljudi zaboravljaju svu mržnju prouzročenu predrasudama, nacionalizmom, rasizmom i tribalizmom. Postoji li takvo društvo? Razmotrimo primjer jednog čovjeka koji se osobno suočio s mržnjom za vrijeme kulturne revolucije u Kini.
“Kad je počela kulturna revolucija, učili su nas da u ‘klasnoj borbi’ nema mjesta kompromisu. Prevladavala je mržnja. Postao sam pripadnik crvene garde i svuda sam počeo tražiti ‘klasne neprijatelje’ — čak i među svojom obitelji. Iako sam u to vrijeme bio samo tinejdžer, sudjelovao sam u pretresima kuća u kojima smo tražili dokaz o ‘reakcionarnim sklonostima’. Također sam vodio javni skup koji je osudio jednog ‘kontrarevolucionara’. Naravno, te su se optužbe ponekad temeljile više na osobnoj mržnji nego na političkim razlozima.
Vidio sam kako se mnoge ljude — mlade i stare, muškarce i žene — tjelesno kažnjava, a te su kazne postajale sve okrutnijima. Jednog od mojih nastavnika — dobrog čovjeka — javno su pokazivali uokolo kao da je kriminalac. Dva mjeseca kasnije jedan drugi vrlo poštovani nastavnik u mojoj školi pronađen je mrtav u rijeci Suzhou, a moj nastavnik engleskog bio je prisiljen objesiti se. Bio sam šokiran i zbunjen. Oni su bili dobrodušni ljudi. Bilo je nepošteno tako se ponašati prema njima! Stoga sam prekinuo sve veze s crvenom gardom.
Mislim da ovo razdoblje mržnje koje je nakratko preplavilo Kinu nije bilo usamljen slučaj. U ovom je stoljeću bilo jako puno provala mržnje. Međutim, uvjeren sam da ljubav može pobijediti mržnju. To sam osobno doživio. Kad sam se počeo družiti s Jehovinim svjedocima bio sam impresioniran iskrenom ljubavlju koju su pokazivali prema ljudima različitih rasa i porijekla. Radosno očekujem vrijeme kad će, kao što obećava Biblija, svi ljudi naučiti voljeti jedni druge.”
Da, međunarodno društvo Jehovinih svjedoka živi je dokaz da se mržnja može ukloniti. Bez obzira na svoje porijeklo, Svjedoci se trude da predrasude zamijene međusobnim poštovanjem te da odbace svaki trag tribalizma, rasizma ili nacionalizma. Jedan temelj njihovog uspjeha jest odlučnost da oponašaju Isusa Krista u ispoljavanju ljubavi vođene načelom. Drugi je temelj to što oni očekuju da će Božje Kraljevstvo okončati svaku nepravdu koju možda trpe.
Božje Kraljevstvo je konačno rješenje za postizanje svijeta bez mržnje, svijeta u kojem neće biti ni zla da bi ga se mrzilo. Ova nebeska vladavina, opisana u Bibliji kao “novo nebo”, zajamčit će svijet oslobođen nepravde. Ona će vladati nad ‘novom zemljom’, ili novim ljudskim društvom poučenim da se međusobno voli (2. Petrova 3:13; Izaija 54:13). To se poučavanje već odvija, kao što svjedoče primjeri Maxa, Simone i mnogih drugih. No to je nagovještaj svijetom raširenog programa koji će odstraniti mržnju i njene uzroke.
Jehova preko svog proroka Izaije opisuje posljedicu toga: “Ne će uditi ni potirati na svoj svetoj gori mojoj, jer će zemlja biti puna poznanja Gospodinova kao more vode što je puno” (Izaija 11:9). Sam Bog će dokrajčiti mržnju. Bit će to uistinu vrijeme da se pokazuje ljubav.
[Slike na stranici 7]
Nacisti su istetovirali zatvorenički broj na lijevoj ruci Maxa Liebstera
[Slika na stranici 8]
Mržnja će uskoro biti stvar prošlosti