Torinski plašt — platno u kojem je sahranjen Isus?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
Od 18. travnja do 14. lipnja 1998. u katedrali Svetog Ivana Krstitelja u Torinu (Italija) bio je izložen plašt, ili platno, u koji je navodno bilo umotano mrtvo tijelo Isusa iz Nazareta. Stavljen je u hermetički zatvorenu vitrinu s neprobojnim staklom koja je bila ispunjena inertnim plinom. U njoj je stalno bio u stabilnim klimatskim uvjetima.
POSJETIOCI su prolazili ispred dobro zaštićenog plašta, hodajući po stazama koje su postavljene na tri nivoa, svaki malo povišen od onog prethodnog. Tako je svima omogućen idealan pogled. Razgledavanje je bilo ograničeno na dvije minute i strogo se pazilo da ulaze samo osobe koje su imale rezervacije. Njihove emocije kretale su se od oduševljenja, preko meditativnog plača do najobičnije znatiželje. Došlo je navodno 2,5 milijuna posjetilaca.
Često se ponavljalo pitanje: “Što vama znači plašt?” Svima koji vole razgovarati o religiji pritom se pružila prilika da temeljitije istraže tu temu i da nanovo pročitaju stranice Biblije koje govore o Isusovom ukopu. (Vidite okvir na idućoj stranici.)
Plašt je jedno laneno platno dugo 4,36 i široko 1,10 metara na kojem se nalazi površinski otisak tijela nekog čovjeka koji je navodno nasilno ubijen. No postavlja se pitanje: Je li taj Torinski plašt baš onaj u koji je bilo umotano Isusovo tijelo prije više od 19 stoljeća?
Povijesni razvoj događaja
“Iz prvih stoljeća kršćanske ere nemamo nikakvih dokaza o postojanju plašta”, piše New Catholic Encyclopedia. Godine 544. n. e. u Edessi, mjestu koje se nalazi u današnjoj Turskoj, pojavio se otisak nekog lika koji navodno nije bio djelo ljudskih ruku. Govorilo se da prikazuje Isusovo lice. Godine 944. n. e. tvrdilo se da se lik nalazi u Konstantinopolu. No većina povjesničara ne vjeruje da je to bio plašt koji je danas poznat kao Torinski plašt.
U 14. stoljeću plašt je bio u Francuskoj i pripadao je Geoffroiu de Charnyu. Godine 1453. pripao je savojskom vojvodi Luju, koji ga je premjestio u jednu crkvu u Chambéryu, glavnom gradu Savoje. Odatle ga je 1578. Emmanuel Philibert prenio u Torino.
Različita mišljenja
Godine 1988. tadašnji torinski nadbiskup, Anastasio Ballestrero, dao je ispitati Torinski plašt metodom radioaktivnog ugljika kako bi se utvrdila njegova starost. Analize koje su načinila tri ugledna laboratorija u Švicarskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama pokazale su da plašt potječe iz srednjeg vijeka, dakle iz vremena dugo nakon Kristove smrti. Ballestrero je prihvatio mišljenje stručnjaka i dao službenu izjavu: “Prepuštajući procjenu tih rezultata znanosti, crkva ponavlja svoj stav cijenjenja i štovanja ove štovanja vrijedne Kristove ikone, koja vjernima i nadalje ostaje predmet odanosti.”
Sadašnji nadbiskup Giovanni Saldarini izjavio je: “Ne možemo tvrditi da je taj lik upravo lik Krista koji je bio skinut s križa.” No istovremeno je ustvrdio: “Nema sumnje da vjernik može u tom otisku vidjeti lik čovjeka koji je opisan u Evanđeljima.” Dana 24. svibnja 1998, dok je plašt bio na izložbi, papa Ivan Pavao II nazvao je taj lik “otiskom koji je ostavilo mučeno tijelo Raspetoga”.
Kao što se može vidjeti, postoje snažni dokazi protiv tvrdnje da je Torinski plašt platno u kojem je Isus bio sahranjen. No što bi bilo da ipak jest? Da li bi bilo ispravno da osoba koja želi slijediti biblijska učenja štuje to platno?
Osvrnimo se na drugu od Deset zapovijedi u kojoj se, prema jednom rimokatoličkom prijevodu Biblije, kaže: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se” (2. Mojsijeva 20:4, 5, St). Uistinu, pravi kršćani ozbiljno shvaćaju riječi apostola Pavla: “Po vjeri živimo a ne po gledanju” (2. Korinćanima 5:7; 1. Ivanova 5:21).
[Okvir na stranici 24]
Plašt i izvještaji iz Evanđelja
Pisci Evanđelja kažu da je Isusovo tijelo, nakon što ga je Josip iz Arimateje skinuo sa stupa, bilo umotano u “platno čisto” (Matej 27:57-61; Marko 15:42-47; Luka 23:50-56). Apostol Ivan dodaje: “I Nikodem (...) donese pomiješane smirne i aloja oko sto litara. I uzeše tijelo Isusovo, i obaviše ga platnom [“povojima”, Duda-Fućak] s mirisima, kao što je običaj u Židova da ukopavaju” (Ivan 19:39-42).
Židovi su po svom običaju oprali pokojnika i potom namazali njegovo tijelo uljima i mirisima (Matej 26:12; Djela apostolska 9:37). Ujutro nakon sabata Isusove su prijateljice namjeravale dovršiti pripreme za ukop tijela, koje je već bilo položeno u grobnicu. Međutim, kad su stigle s ‘mirisima da ga pomažu’, Isusovo tijelo više nije bilo u grobnici! (Marko 16:1-6; Luka 24:1-3).
Što je Petar našao kad je nedugo zatim ušao u grobnicu? Očevidac Ivan je izvijestio: “Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu” (Ivan 20:6, 7, DF). Zapazite da se ne spominje platno — samo se spominju povoji i ubrus kojim je bila umotana glava. Budući da Ivan precizno navodi povoje i ubrus, zar ne bi bilo logično da spomene i platno, ili plašt, u slučaju da se tamo nalazilo?
Osim toga, razmislite o sljedećem: Da je na Isusovoj ukopnoj odjeći ostao njegov lik, ne čini li se vjerojatnim da bi drugi to primijetili i da bi o tome razgovarali? No ipak, osim onog što govore Evanđelja, u Bibliji se uopće ne govori o njegovoj ukopnoj odjeći.
Čak niti pisci iz trećeg i četvrtog stoljeća koji su se izjašnjavali kao kršćani, od kojih su mnogi pisali o mnoštvu takozvanih čuda vezanih za brojne relikvije, nisu spominjali postojanje plašta na kojem se nalazi Isusov lik. To nije baš logično, budući da osobe koje su u 15. i 16. stoljeću vidjele plašt, prema jezuitskom izučavatelju Herbertu Thurstonu, “kažu da su otisci na plaštu tako živopisni u pogledu detalja i boja da je lako moguće da ih je netko načinio u relativno novije vrijeme”.
[Zahvala na stranici 23]
David Lees/©Corbis