Ribarenje na Galilejskom moru

KAKO je u 1. stoljeću izgledao život ribara na Galilejskom moru? Odgovor na to pitanje pomoći će nam da bolje razumijemo mnoge izvještaje iz evanđelja, među ostalim i onaj o kojem je bilo riječi u prethodnom članku.

To je “more” zapravo slatkovodno jezero široko 12 kilometara, a dugačko 21 kilometar. Galilejsko je more bogato ribom, pa se mnogi tamošnji stanovnici od davnine bave ribolovom. Riba iz Galilejskog mora prodavala se čak i u Jeruzalemu, na ribarnici koja se vjerojatno nalazila kod Ribljih vrata (Nehemija 3:3).

Apostol Petar bio je iz grada na obali Galilejskog mora koji se zvao Betsaida, što bi moglo značiti “ribareva kuća”. Jedan drugi grad na obali tog mora zvao se Magadan, ili Magdala. Onamo je Isus poveo svoje učenike nakon one noći kada je hodao po vodi (Matej 15:39). Jedan pisac izvještava da se taj grad na grčkom zvao Tarihee, što bi se moglo prevesti kao “grad u kojem se prerađuje riba”. Poznato je da su u njemu postojale velike radnje u kojima se prerađivala riba ulovljena na tom dijelu Galilejskog mora. Riba se sušila i solila ili se marinirala kako bi se dobio riblji umak koji se čuvao u glinenim amforama. Ti su se proizvodi pakirali i otpremali u razne krajeve — vjerojatno u sve dijelove Izraela, pa čak i u druge zemlje.

U Isusovo vrijeme u Galileji su se mnogi ljudi bavili ribolovom te preradom i prodajom ribe. Čovjek bi lako mogao pomisliti da su se mnogi ljudi iz tog kraja na taj način obogatili. No to baš i nije bilo tako. Ribolov nije bila “djelatnost u kojoj su vrijedila pravila slobodnog poduzetništva, kao što to misle neki koji danas čitaju Novi zavjet”, kaže jedan učenjak. Ta je djelatnost bila “pod državnom upravom i donosila je dobit samo povlaštenoj manjini”.

Rim je postavio Heroda Antipu da vlada Galilejom kao tetrarh.a On je u svom dijelu te rimske provincije imao upravu nad cestovnim putevima, lukama i prirodnim bogatstvima, kao što su rudnici, šume, poljoprivredna zemljišta i ribolovna područja. Odatle je Herodu pristizala glavnina poreznog novca. Nisu nam poznate sve pojedinosti o poreznom sustavu koji se u 1. stoljeću primjenjivao u Galileji. No izgleda da se Herodov porezni sustav u cjelini nije bitno razlikovao od sustava drugih helenističkih vladara ili od onog koji su Rimljani primjenjivali u ostalim istočnim provincijama. Velik dio prihoda od gospodarskih djelatnosti i iskorištavanja prirodnih bogatstava vjerojatno je završavao u rukama povlaštene manjine, a ne običnog naroda, koji je obavljao glavninu posla.

U Isusovo vrijeme najbolja zemlja u Galileji pripadala je kraljevskoj obitelji te je bila podijeljena na velika imanja. Neke od tih posjeda Herod Antipa darovao je velikašima i drugim moćnicima. Herod je od svojih podanika ubirao novac kojim je pokrivao ogromne troškove svog raskošnog načina života i financirao svoje ambiciozne graditeljske pothvate. Tim je novcem financirao i državnu upravu s mnogo službenika te kupovao nekretnine i ostale darove koje je poklanjao svojim prijateljima i nekim gradovima. Neki izvori kažu da je plaćanje poreza, pristojbi i drugih nameta bilo ogroman teret za običan narod.

Herod je imao i monopol na iskorištavanje vodenih resursa u području pod njegovom vlašću. Stoga je ribolov bio jedna od gospodarskih djelatnosti koje su bile pod državnom upravom ili pod upravom bogatih zemljoposjednika. U područjima pod izravnom državnom upravom bili su postavljeni porezni zastupnici ili glavni poreznici — bogati ljudi koji su na dražbi kupili pravo na ubiranje poreza. Oni su bili ovlašteni da s ribarima sklapaju ugovore o zakupu prava na ribolov. Neki bibličari kažu da je Matej možda radio za te glavne poreznike i u njihovo ime sklapao takve ugovore o zakupu prava na ribolov, budući da se njegov porezni ured nalazio u Kafarnaumu, važnom ribarskom središtu na Galilejskom moru.b

Zapisi iz 1. i 2. stoljeća pr. n. e. pokazuju da su se u Palestini porezi često plaćali u naturi, a ne novcem. Tako su neki ribari davali 25 do 40 posto svog ulova u zamjenu za pravo na ribolov. Iz nekih drevnih isprava može se zaključiti da je barem u nekim područjima pod rimskom vlašću ribolov i u narednim stoljećima bio pod nadzorom državnih službenika. U Pizidiji je postojala svojevrsna ribolovna policija koja je pazila na to da nitko ne lovi ribu bez dozvole i da ribari prodaju ulov samo ovlaštenim prekupcima. Ti su prekupci također bili pod državnim nadzorom te su morali plaćati porez na dohodak.

Zbog takvog strogog nadzora i velikih poreza na koncu su “najviše profitirali kralj i zemljoposjednik, dok su ribari zarađivali vrlo malo”, kaže jedan analitičar. Ni oni koji su se bavili drugim djelatnostima nisu mogli puno zaraditi jer su morali plaćati velike poreze. Ljudi nikad nisu blagonaklono gledali na plaćanje poreza. No odbojnost prema poreznicima koja se jasno očituje u izvještajima iz evanđelja nesumnjivo se još više produbila zbog krajnjeg nepoštenja i pohlepe ljudi koji su se bogatili na račun siromaha od kojih su nemilosrdno iznuđivali novac (Luka 3:13; 19:2, 8).

Iz evanđelja saznajemo da je Šimun Petar imao suradnike s kojima je lovio ribu. Kad je zahvaljujući čudu koje je Isus učinio ulovio mnogo ribe, došli su mu pomoći ‘njegovi drugovi iz druge lađe’ (Luka 5:3-7). Učenjaci kažu da su ribari mogli osnovati neku vrstu zadruge kako bi lakše sklopili ugovor o zakupu prava na ribolov. Možda su Zebedejevi sinovi, Petar, Andrija i njihovi suradnici upravo tako stekli pravo da love ribu.

Biblija ne kaže izravno jesu li galilejski ribari bili vlasnici lađa i opreme koju su koristili. Neki smatraju da jesu. Za Isusa se kaže da je ušao u lađu “koja je bila Šimunova” (Luka 5:3). No u jednom stručnom članku koji se bavi tom tematikom piše kako “postoji mogućnost da su lađe bile u vlasništvu poreznih zastupnika, a da su ih koristili članovi zadruge”.

Bilo kako bilo, Biblija kaže da su Jakov i Ivan krpali mreže. Osim toga ribari su vjerojatno trebali sklopiti pogodbu kako bi mogli prodavati ribu koju ulove i po potrebi unajmiti nadničare koji bi im pomogli. Prema tome galilejski ribari u 1. stoljeću imali su puno više posla nego što bi čovjek pomislio. Posao kojim su se bavili bio je dio složenog gospodarskog sustava. Ta spoznaja pomaže nam da još bolje razumijemo izvještaje iz evanđelja i ono što je Isus govorio o ribarenju i ribarima. Osim toga pomaže nam da shvatimo koliku su vjeru imali Petar, Andrija, Jakov i Ivan. Oni su živjeli od ribolova. Bez obzira na to koliko su imali u materijalnom pogledu kad ih je Isus pozvao da ga slijede, spremno su napustili posao u kojem su bili vrlo vješti — i koji im je bio pouzdani izvor prihoda — kako bi postali “ribari ljudi” (Matej 4:19).