Pitanja čitalaca

Je li Zaharija, otac Ivana Krstitelja, i oglušio i onijemio, na što čini se ukazuje Luka 1:62?

Neki su došli do zaključka da je Zaharija i oglušio. U biblijskom izvještaju čitamo: “Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ‘Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ‘Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ‘Ivan mu je ime’ ” (Luka 1:59-63, St).

Međutim, u tom izvještaju ništa posebno ne ukazuje da Zaharija u određenom vremenskom periodu nije mogao čuti.

Anđeo Gabrijel je ranije Zahariji najavio skoro rođenje sina koji je trebao dobiti ime Ivan. Ostarjelom Zahariji je bilo teško u to povjerovati. Anđeo je odgovorio: “A jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ipak ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš zanijemjeti i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude” (Luka 1:13, 18-20, St). Anđeo je rekao da će pogođen biti Zaharijin govor, a ne njegov sluh.

U izvještaju dalje stoji: “A kad iziđe, nije mogao govoriti, i oni spoznaše da je imao viđenje u hramu. On im je davao znakove i ostao nijem” (Luka 1:22, St). Grčka riječ koja je ovdje prevedena s “nijem” prenosi misao utupjelosti u govoru, sluhu, ili obojem (Luka 7:22). Što se desilo Zahariji? Razmotrimo što se zbilo kad je bio izliječen. “U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi, te je govorio i hvalio Boga” (Luka 1:64, St). To logično vodi do zaključka da je Zahariji bila samo pogođena sposobnost govora.

Zašto su onda drugi Zahariju ‘znakovima upitali kako bi on htio da se [dijete] zove’? Neki prevodioci ovo čak prevode “u jeziku znakova”, ili “koristeći znakovni jezik”.

Zaharija, koji je bio nijem od objave anđela, često je bio prisiljen da koristi geste, neku vrstu znakovnog jezika, da bi se izrazio. Primjerice, “on (...) je davao znakove” ljudima kod hrama (Luka 1:21, 22, St). Kad je kasnije zatražio pločicu, morao je koristiti znakove ili geste (Luka 1:63). Dakle, moguće je da su i oni koji su se u periodu njegove nijemosti nalazili oko njega također bili skloni upotrebi gesta.

Ipak, za znakove spomenute u Luki 1:62 postoji jedno vjerojatnije objašnjenje. Elizabeta se upravo izjasnila o imenu svog sina. Tako su, bez da joj proturječe, možda jednostavno poduzeli sljedeći i ispravan korak da bi dobili odluku njenog muža. To su mogli učiniti jednostavnim kimanjem ili znakom izraženim gestom. Činjenica da svoje pitanje nisu napisali da ga Zaharija pročita može čak biti dokaz da je on čuo riječi svoje žene. Tako bi obično kimanje ili neki slični znak za njega mogao imati značenje ‘Dobro, svi mi (uključujući i tebe, Zaharija) čuli smo njenu preporuku, a što je tvoja konačna odluka o djetetovom imenu?’

Odmah nakon toga se zbilo drugo čudo, koje je donijelo obrat. “U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi, te je govorio” (Luka 1:64, St). Nije bilo potrebno spomenuti njegov sluh ako on i nije bio pogođen.