Udovoljiti preduvjetima za kršćansko krštenje

1, 2. Kako je Filip započeo razgovor s etiopskim službenikom, i kako znamo da je taj čovjek bio zainteresiran za duhovne stvari?

GODINU ili dvije nakon Isusove smrti jedan državni službenik išao je na jug putem koji vodi iz Jeruzalema u Gazu. Pred njim je bilo naporno putovanje. Vozeći se u kolima, trebao je prijeći put od oko 1 500 kilometara. Taj je pobožan čovjek došao čak iz Etiopije da bi se poklonio Jehovi u Jeruzalemu. Na tom je dugačkom putovanju korisno utrošio vrijeme i čitao Božju Riječ. Po tome možemo zaključiti da je imao veliku vjeru. Jehova je primijetio tog iskrenog čovjeka, pa je preko anđela rekao učeniku Filipu da ide k njemu i propovijeda mu (Djela apostolska 8:26-28).

² Filipu nije bilo teško započeti razgovor jer je etiopski službenik čitao naglas, što je bio običaj u to vrijeme. Tako je Filip mogao čuti da čita iz svitka proroka Izaije, a zanimanje Etiopljanina izazvao je jednostavnim pitanjem: “Razumiješ li zapravo to što čitaš?” Uslijedio je razgovor na temelju Izaije 53:7, 8, a potom mu je Filip ‘objavio dobru vijest o Isusu’ (Djela apostolska 8:29-35).

3, 4. (a) Zašto je Filip bez odlaganja krstio Etiopljanina? (b) Na koja ćemo pitanja dobiti odgovore u ovom članku?

³ Etiopljanin je vrlo brzo shvatio ulogu Isusa Krista u Božjem naumu te da se treba krstiti i tako postati Kristov učenik. “Što me sprečava da se krstim?” upitao je Filipa kad su došli do vode. Naravno, bile su to posebne okolnosti. Etiopljanin je imao veliku vjeru i već je obožavao Boga kao obraćenik na židovstvo. Vjerojatno bi tek nakon mnogo vremena ponovno imao priliku da se krsti. A što je još važnije, shvatio je što Bog traži od njega i želio je točno tako postupiti. Filip je bio sretan što može krstiti Etiopljanina, koji je nakon krštenja “nastavio svojim putem radujući se”. Nesumnjivo je bio gorljiv propovjednik dobre vijesti u svojoj domovini (Djela apostolska 8:36-39).

⁴ Iako se predanje i krštenje ne smije shvaćati olako niti se odluka o tome valja donositi naglo, primjer etiopskog službenika očit je dokaz kako je bilo slučajeva da su se ljudi krstili ubrzo nakon što su čuli istinu iz Božje Riječi.a Zato je dobro dobiti odgovore na sljedeća pitanja: Kako se netko može pripremiti za krštenje? Koliko je važna dob osobe? U kojoj mjeri osoba mora duhovno napredovati da bi se mogla krstiti? Iznad svega, zašto Jehova zahtijeva da se njegovi sluge krste?

5, 6. (a) Kako je Jehovin narod u prošlosti reagirao na njegovu ljubav? (b) Kakav odnos s Bogom možemo imati ako se krstimo?

⁵ Nakon što je izbavio Izraelce iz Egipta, Jehova je bio spreman prihvatiti ih kao svoje “blago”, voljeti ih i štititi te učiniti od njih “narod svet”. No da bi dobili te blagoslove, Izraelci su na točno određen način trebali uzvratiti Bogu za ljubav koju im je pokazao. To su i učinili tako što su pristali činiti “što je god kazao Jehova” i s njim sklopili savez (2. Mojsijeva 19:4-9). Isus je svojim sljedbenicima u prvom stoljeću zapovjedio da načine učenike od ljudi iz svih naroda, a oni koji su prihvatili njegova učenja bili su kršteni. Dobar odnos s Bogom ovisio je o vjeri u Isusa Krista i o krštenju (Matej 28:19, 20; Djela apostolska 2:38, 41).

⁶ Ovi biblijski primjeri pokazuju da Jehova blagoslivlja one koji čvrsto obećaju da će mu služiti i potom se drže tog obećanja. Predanje i krštenje koraci su koje kršćani moraju poduzeti ako žele dobiti Jehovin blagoslov. Mi smo odlučili postupati u skladu s njegovim mjerilima i tražiti njegovo vodstvo (Psalam 48:14). Zbog toga nas Jehova, simbolično govoreći, uzima za ruku i vodi putem kojim trebamo ići (Psalam 73:23; Izaija 30:21; 41:10, 13).

 7. Zašto svatko mora sam donijeti odluku o predanju i krštenju?

⁷ Na predanje i krštenje treba nas potaknuti ljubav prema Jehovi i želja da mu služimo. Nitko se ne bi smio krstiti samo zato što mu netko kaže da je dovoljno dugo proučavao ili zato što se krste i njegovi prijatelji. Naravno, roditelji i drugi zreli kršćani mogu poticati osobu da razmišlja o predanju i krštenju. I apostol Petar je na Pentekost poticao prisutne da se krste (Djela apostolska 2:38). Pa ipak, predanje je osobna stvar i nitko drugi ne može taj korak učiniti umjesto nas. Mi sami moramo donijeti odluku da ćemo vršiti Božju volju (Psalam 40:8).

8, 9. (a) Zašto možemo reći da krštenje male djece nema biblijski temelj? (b) Što mladi trebaju postići u duhovnom pogledu da bi se mogli krstiti?

⁸ Jesu li djeca sposobna donijeti promišljenu odluku o predanju? Biblija ne postavlja nikakvu dobnu granicu za krštenje. Pa ipak, mala djeca ne mogu razviti vjeru, pokazivati je djelima niti se predati Bogu (Djela apostolska 8:12). O kršćanima u prvom stoljeću povjesničar Augustus Neander kaže: “Isprva se krštavalo samo odrasle jer su se krštenje i vjera smatrali neraskidivo povezanima” (General History of the Christian Religion and Church).

⁹ Kad je riječ o mladima, neki već u ranoj mladosti postižu određeni duhovni napredak, dok drugima za to treba više vremena. Međutim, da bi se mogli krstiti, mladi, baš kao i odrasli, trebaju razviti prisan odnos s Jehovom, ispravno razumjeti temeljne biblijske istine i jasno shvatiti što sve predanje podrazumijeva.

10. Koji koraci prethode predanju i krštenju?

¹⁰ Isus je svojim učenicima rekao da pouče nove učenike svemu što im je on zapovjedio (Matej 28:20). Stoga oni najprije trebaju dobro upoznati biblijsku istinu, a to će im pomoći da razviju vjeru u Jehovu i njegovu Riječ (Rimljanima 10:17; 1. Timoteju 2:4; Hebrejima 11:6). Potom će se, kad ih biblijska istina dirne u srce, pokajati i obratiti, što znači da će prestati s prijašnjim načinom postupanja (Djela apostolska 3:19). Na koncu će osjetiti želju da se predaju Jehovi i krste, baš kao što je Isus i zapovjedio.

11. Zašto je prije krštenja važno redovito sudjelovati u propovijedanju?

¹¹ Propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu još je jedan važan korak u napretku prema krštenju. Propovijedanje je najvažniji zadatak koji je Jehova povjerio svom narodu u ovim posljednjim danima (Matej 24:14). Sudjelujući u njemu, nekršteni objavitelji mogu osjetiti kolika je radost govoriti drugima o svojim uvjerenjima, a to ih ujedno priprema za redovito i revno propovijedanje i nakon krštenja (Rimljanima 10:9, 10, 14, 15).

12. Zašto neki oklijevaju s krštenjem?

¹² Neki oklijevaju s krštenjem jer nisu spremni prihvatiti odgovornosti koje ono povlači za sobom. Oni znaju da će morati učiniti znatne promjene u svom životu kako bi udovoljili Jehovinim mjerilima ili se pak boje da će im nakon krštenja biti teško živjeti u skladu s njegovim zahtjevima. Neki možda čak ovako razmišljaju: “Moglo bi mi se dogoditi da učinim nešto loše, pa će me morati isključiti iz skupštine.”

13. Zašto u Isusovo vrijeme neki nisu postali njegovi sljedbenici?

¹³ U Isusovo vrijeme neki su dozvolili da ih osobni ciljevi i obiteljske veze spriječe da postanu njegovi učenici. Jedan je pismoznalac rekao da će slijediti Isusa kamo god on pođe, ali Isus mu je objasnio kako često nema ni gdje prenoćiti. Isus je zatim jednog drugog čovjeka koji ga je slušao pozvao da bude njegov sljedbenik, no on mu je odgovorio da najprije treba ‘pokopati’ oca. Očito mu je bilo draže ostati kod kuće i čekati dok mu otac ne umre nego postati Isusov sljedbenik i svoju obavezu prema ocu izvršiti kad za to dođe vrijeme. Treći je čovjek rekao da se, prije nego krene s Isusom, treba ‘oprostiti sa svojim ukućanima’. Isus je to oklijevanje usporedio s ‘gledanjem na ono što je otraga’. Dakle, čini se da će oni koji to žele uvijek naći izgovor da izbjegnu svoje kršćanske odgovornosti (Luka 9:57-62).

14. (a) Kako su Petar, Andrija, Jakov i Ivan reagirali na Isusov poziv da budu ribari ljudi? (b) Zašto ne bismo trebali oklijevati uzeti Isusov jaram?

¹⁴ Petar, Andrija, Jakov i Ivan dali su posve drugačiji primjer. O tome kako su postupili kad ih je Isus pozvao da ga slijede i budu ribari ljudi, Biblija kaže: “Ostavivši odmah mreže, počeli su ga slijediti” (Matej 4:19-22). Budući da su bez oklijevanja donijeli takvu odluku, osobno su se uvjerili koliko je istinito ono što im je Isus kasnije rekao: “Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam blage ćudi i ponizna srca, i naći ćete okrepu za svoje duše. Jer moj je jaram ugodan i moj je teret lak” (Matej 11:29, 30). Iako nakon krštenja moramo nositi jaram odgovornosti, Isus nam jamči da je on ugodan i lak te da donosi veliku okrepu.

15. Kako primjer Mojsija i Jeremije pokazuje da možemo biti uvjereni u Božju pomoć?

¹⁵ Ako imamo osjećaj da nećemo uspjeti ispuniti odgovornosti koje dobivamo krštenjem, to nije ništa neobično. I Mojsije i Jeremija su se u početku osjećali nedoraslima za izvršavanje zadataka koje im je Jehova Bog dao (2. Mojsijeva 3:11; Jeremija 1:6). Kako ih je on ohrabrio? Mojsiju je obećao: “Ja ću biti s tobom”, a Jeremiji je rekao: ‘Ja sam s tobom da te izbavljam’ (2. Mojsijeva 3:12; Jeremija 1:8). I mi možemo biti uvjereni da će nam Bog pomagati. Ako ga ljubimo i uzdamo se u njega, to će nam pomoći da prestanemo sumnjati u to možemo li živjeti u skladu sa svojim predanjem. “U ljubavi nema straha”, napisao je apostol Ivan, “nego savršena ljubav istjeruje strah” (1. Ivanova 4:18). Mali dječak se možda boji kad nekamo mora ići sam, ali osjeća se sigurnim kad s njim ide otac i drži ga za ruku. Slično tome, ako se uzdamo u Jehovu svim svojim srcem, on obećava da će ‘upravljati našim stazama’ dok hodimo s njim (Priče Salamunove 3:5, 6).

16. Zašto se prilikom krštenja osobu potpuno uroni u vodu?

¹⁶ Samom krštenju obično prethodi biblijski govor u kojem se objašnjava važnost kršćanskog krštenja. Na kraju govora kandidate se pozove da odgovore na dva pitanja i da tako obznane svoju vjeru (Rimljanima 10:10; vidi okvir na 22. stranici). Nakon toga slijedi krštenje, odnosno kandidate se uroni u vodu, čime se slijedi primjer koji je dao sam Isus. Biblija kaže da je Isus nakon što se krstio “izašao”, odnosno podigao se, izronio, iz vode (Matej 3:16; Marko 1:10). Na temelju izvornog teksta možemo zaključiti da ga je Ivan Krstitelj potpuno uronio u vodu.b Potpuno uranjanje u vodu predočava važnu promjenu koju smo učinili u životu — simbolično govoreći umiremo s obzirom na svoj prijašnji način života i počinjemo novi život posvećen služenju Bogu.

17. Kako kandidati za krštenje i promatrači doprinose dostojanstvenosti te prigode?

¹⁷ Krštenje je ozbiljan, ali i radostan trenutak. Biblija kaže da se Isus molio kad ga je Ivan krstio u rijeci Jordanu (Luka 3:21, 22). Njegov nam primjer pokazuje da se kandidati za krštenje trebaju ponašati na dostojanstven način. A budući da nas Biblija potiče da se i inače u životu pristojno odijevamo, koliko bismo tek taj savjet trebali poslušati na dan krštenja! (1. Timoteju 2:9). I promatrači mogu iskazati poštovanje tako da pažljivo slušaju govor za krštenje i dolično se vladaju dok promatraju krštenje (1. Korinćanima 14:40).

18, 19. Koje blagoslove donosi krštenje?

¹⁸ Kad se predamo Bogu i krstimo, postajemo dio jedinstvene obitelji. Što je najvažnije, Jehova postaje naš Otac i Prijatelj. Prije krštenja bili smo otuđeni od Boga, a sada smo pomireni s njim (2. Korinćanima 5:19; Kološanima 1:20). Zahvaljujući Kristovoj žrtvi približili smo se Bogu, a i on nama (Jakov 4:8). Prorok Malahija kaže da Jehova promatra i sluša one koji koriste i nose njegovo ime te se njihova imena upisuju u njegovu knjigu sjećanja. “Ti će mi biti blago”, kaže Bog, “i biću im milostiv kao što je otac milostiv svome sinu koji mu služi” (Malahija 3:16-18).

¹⁹ Krštenje nam također omogućava da postanemo dio međunarodnog bratstva. Kad je apostol Petar upitao Isusa Krista koje će blagoslove dobiti njegovi učenici zbog žrtvi koje su učinili, on je obećao: “Tko je god ostavio kuće ili braću ili sestre ili oca ili majku ili djecu ili zemlju radi mog imena, primit će mnogo puta više i naslijedit će vječni život” (Matej 19:29). Mnogo godina nakon toga Petar je pisao o ‘cijeloj zajednici braće po svijetu’. Budući da je dobio pomoć svoje braće pune ljubavi, osobno se uvjerio koliki je to blagoslov, a i mi se možemo uvjeriti u to (1. Petrova 2:17; 5:9).

20. Koja nam se divna prilika pruža krštenjem?

²⁰ Osim toga, Isus je rekao da će njegovi sljedbenici ‘naslijediti vječni život’. Da, predanje i krštenje daje nam priliku da se ‘uhvatimo pravog života’ — vječnog života u Božjem novom svijetu (1. Timoteju 6:19). Zar za sebe i svoju obitelj možemo položiti bolji temelj za budućnost? Tako imamo divnu priliku ‘hoditi u ime Jehove Boga svojega u vijek i dovijeka’ (Mihej 4:5).