Što usrećuje čovjeka

Isus je tijekom svoje službe u više navrata ponavljao neka svoja učenja, kao što je ono o molitvi. Učinio je to i kad su mu Židovi u Judeji uputili istu lažnu optužbu kao i ranije u Galileji: tvrdili su da čini čuda uz pomoć vladara demona.

Naime, Isus je istjerao demona koji je opsjednutom čovjeku oduzimao sposobnost govora. Narod je bio zadivljen, no ne i Isusovi protivnici. “Istjeruje demone uz pomoć Beelzebuba, vladara demonâ!” prigovorili su (Luka 11:15). Drugi su željeli još više dokaza da je on uistinu Mesija, pa su tražili od njega znak s neba.

Znajući da ga žele iskušati, Isus im je dao isti odgovor kao i protivnicima u Galileji. Rekao je da će svako kraljevstvo koje je u sebi razdijeljeno propasti. “Ako je dakle i Sotona razdijeljen u sebi”, upitao ih je, “kako će njegovo kraljevstvo opstati?” Zatim im je otvoreno rekao: “Ako ja Božjim prstom istjerujem demone, zaista je među vas stiglo kraljevstvo Božje” (Luka 11:18-20).

Izraz “Božji prst” trebao je podsjetiti njegove slušatelje na davnu izraelsku povijest. Naprimjer, oni koji su bili na faraonovom dvoru kad je Mojsije učinio čudo uzviknuli su: “To je prst Božji!” Taj isti “prst Božji” ispisao je Deset zapovijedi na dvije kamene ploče (2. Mojsijeva 8:19; 31:18). A sada je i Isus pomoću “Božjeg prsta” — njegove sile, odnosno svetog duha — istjerivao demone i liječio bolesne. S obzirom na to da je budući Kralj Božjeg Kraljevstva došao među svoje protivnike i činio takva čudesna djela, s pravom se moglo reći da je Kraljevstvo već stiglo među njih.

Potom im je slikovito objasnio kako je njegova moć da istjeruje demone dokaz da je jači od Sotone. Naveo je primjer naoružanog čovjeka koji čuva svoju palaču, no kad dođe drugi, jači od njega, svlada ga. Zatim je ponovio usporedbu o čovjeku iz kojeg izađe nečisti duh. Ako takav čovjek nastalu prazninu ne ispuni nečim dobrim i pozitivnim, duh se vrati sa sedam drugih duhova te čovjeku na kraju bude gore nego prije (Matej 12:22, 25-29, 43-45). Upravo se to dogodilo izraelskom narodu.

Slušajući Isusa, jedna žena iz mnoštva povikala je: “Sretna je utroba koja te nosila i prsa koja si sisao!” Svaka bi Židovka bila ponosna da rodi proroka, a naročito Mesiju. Stoga je ova žena očito smatrala da je Marija bila posebno sretna zato što je imala čast biti majka takvog učitelja. No on ju je odmah ispravio i ukazao joj na pravi izvor sreće: “Ne, nego sretni su oni koji slušaju riječ Božju i drže je!” (Luka 11:27, 28). Isus nikada ničim nije dao naslutiti da bi njegovoj majci trebalo iskazivati posebnu čast. On je istaknuo da i muškarcima i ženama pravu sreću donosi vjerno služenje Bogu, a ne rodbinske veze niti neka životna postignuća.

Kao i u Galileji, Isus je i ovdje prekorio one koji su od njega tražili znak s neba. Rekao je da im se neće dati nikakav drugi znak osim “znaka proroka Jone”. Jona je služio kao “znak” kako zbog toga što je tri dana proveo u utrobi ribe tako i zbog svog odvažnog propovijedanja koje je potaknulo Ninivljane da se pokaju. “A, evo, ovdje je netko veći od Jone”, rekao im je Isus (Luka 11:29-32). On je bio veći i od Salamuna, čijoj se mudrosti divila kraljica od Sabe.

Isus je potom dodao: “Nitko ne pali svjetiljku da je stavi u podrum ili pod košaru, nego na svijećnjak” (Luka 11:33). Time je možda htio reći da je besmisleno poučavati bezvjerne ljude i činiti čuda pred njima, baš kao što je besmisleno skrivati svjetlost upaljene svjetiljke. Njihovo oko nije bilo usredotočeno na ono najvažnije, i zato njegova djela nisu postigla željeni cilj.

Isus je kratko prije toga iz jednog opsjednutog čovjeka istjerao demona i vratio mu sposobnost govora. To je njegove slušatelje trebalo potaknuti da hvale Jehovu i govore drugima o njegovim divnim djelima. Zato je Isus upozorio svoje protivnike: “Pazi, dakle, da svjetlo koje je u tebi ne bude tama!” Potom je dodao: “Ako je cijelo tijelo tvoje svijetlo, bez imalo tame, bit će posve svijetlo kao kad te svjetiljka obasjava sjajem svojim” (Luka 11:35, 36).