Slijediš li “put gostoljubivosti”?
BIO je topao dan. Grupa mladih i starih Jehovinih svjedoka obnavljala je Kraljevsku dvoranu. Svi su bili potpuno zaokupljeni čišćenjem, krečenjem i ostalim poslovima. Ali, tijekom popodneva primijetio se određeni umor i neki su sjeli da se malo odmore.
Iznenada su se pojavile tri sestre u vjeri sa sendvičima, kolačima, kavom, čajem i ostalim pićima. Kakvog li ugodnog iznenađenja za umorne duše! Spontano izražavanje gostoljubivosti i ljubavi ovih triju sestara ne samo da je u fizičkom pogledu osvježilo radnike, nego je jako doprinijelo srdačnom i ljubaznom duhu, koji je vladao među svima koji su se tog popodneva našli u dvorani.
Obilježje pravog kršćanstva
Gostoljubivost i ljubav se naravno ne ograničavaju samo na takove prilike. Isus Krist, utemeljitelj kršćanstva, rekao je u vezi svojih pravih sljedbenika: “Po tome će svi znati da ste moji učenici ako budete imali međusobno ljubavi”. Apostol Pavao je savjetovao sukršćane: “Gostoljubivost revno njegujte” (Ivan 13:35; Rimljanima 12:13). Drugim riječima, put gostoljubivosti koja se temelji na nesebičnoj ljubavi, za prave je kršćane životni put.
Ali, svojstva poput ljubavi i gostoljubivosti ne stiču se automatski čim se postane kršćaninom. Naprotiv, na razvijanju istih potrebno je marljivo raditi. Posebno je to slučaj u današnjem svijetu u kojem je, prema biblijskom proročanstvu, ohladnjela ljubav većine ljudi (Matej 24:12). Sasvim drugačije je među onima koji pokazuju ta svojstva. U složenoj obitelji svatko cijeni zajedništvo s drugim i raduje se zajedničkom djelovanju. Jednako je i među pripadnicima kršćanske skupštine. Redovitim druženjem na sastancima, u službi propovijedanja i u ostalim prilikama oni se mogu dobro upoznati. Tada postaju pravim prijateljima i poneko se možda osjeća bližim s braćom u vjeri negoli sa članom vlastite obitelji (Priče Salamunove 18:24). Ta veza prijateljstva među Jehovinim svjedocima služi kao jak zid protiv štetnih utjecaja svijeta.
Uloga kršćanskih žena
Doduše, svi su kršćani pozvani ‘slijediti put gostoljubivosti’, no kršćanskim ženama pripada u tome važna uloga. Nisu li obično žene, posebno supruge te koje obavljaju najveći dio posla kad treba pokazati gostoljubivost? Kad suprug pozove nekoga iz skupštine, ženi pada u dužnost da pospremi stan, pripremi jelo i piće, a zatim da opet sve dovede u red. Čak ako joj muž i djeca pomažu (na što bi morali biti rado spremni), žena ipak nosi glavni teret, brinući se za sve na ispravan način.
Za pohvaliti su mnoge kršćanske supruge koje se naprežu u pokazivanju prave gostoljubivosti svojoj braći i sestrama u vjeri. Spomenimo kao primjer Dip Yee, sestru u punoj službi iz Hong Konga, čiji je suprug starješina u mjesnoj skupštini. Iako ima pune ruke posla kad ona i njen muž pozovu braću i sestre — ponekad je to cijela grupica — ona s radošću iskazuje gostoljubivost. “Ja pripremim jednostavno jelo”, kaže ona. “Lijepo je promatrati kako se braća raduju zajedničkom druženju i kako bivaju ohrabrena na taj način”. Kršćanske žene koje spremno pokazuju gostoljubivost igraju važnu ulogu u razvijanju duha srdačnosti u skupštini.
Uzimajući u obzir sve što je povezano s gostoljubivošću, sigurno se od kršćanskih supruga u tom pogledu traži marljivost i samopožrtvovnost. Ali, one mogu biti sigurne da njihovi supruzi i zahvalni primaoci jako cijene ta djela ljubavi. Događa se naravno da netko ne pokaže pravo cijenjenje za ono što se učini za nj, no to nije razlog da budemo obeshrabreni ili ljuti, te da više ne pokazujemo gostoljubivost. Iako se radujemo čuti od drugih izraze zahvalnosti čime pokazuju da cijene naš trud, mi moramo uvijek misliti na to da mi prvenstveno pokazujemo gostoljubivost zato jer je to ispravno i ljubazno. A prije svega, takvo se postupanje dopada Jehovi.
Uravnoteženo stajalište
Obzirom na sve veću skupoću neki bi se mogli ustručavati pokazati gostoljubivost, misleći da je njima nemoguće biti gostoljubivim. Stoga je potrebno baš na tom području imati uravnoteženo stajalište. Doduše, neko posebno jelo i odabrano piće može podići raspoloženje u društvu, ali to nije nipošto odlučujući činilac. U Riječi Božjoj nalazimo slijedeći razumni savjet: “Bolji je obrok povrća gdje je ljubav, nego od utovljena vola gdje je mržnja” (Priče Salamunove 15:17, ST). Ono što imamo, ili što donesemo na stol nije od presudne važnosti, nego se cijeni i vrijedi izgrađujuće društvo i duh ljubavi koji pokazujemo.
Stavi se jednom u položaj 40 godina stare Fung King, koja ima protivnički raspoloženog muža. Ona stanuje u malom jednosobnom stanu mamutskog naselja u Hong Kongu. Sigurno je da nije bogata, jer mora raditi u svjetovnom poslu, kako bi povećala obiteljske prihode. Ipak, velikodušna je s onime što ima. Kad su Svjedoci iz susjedne skupštine u službi od kuće do kuće, ona ih često pozove na malo osvježenje u svoj stan, a njena braća u vjeri cijene tu ljubaznu gestu. Dakle, nije bezuvjetno potrebno biti imućan, da bi se mogla pokazati prava gostoljubivost.
Možda ćemo se morati odreći nekih stvari, kako bismo mogli pokazivati gostoljubivost, čak ako to i nije baš prečesto. No, je li to vrijedno, isplati li se? Sasvim sigurno da, ako je naš poticaj prava kršćanska ljubav. Jer, što je ljubav bez žrtve? Čak su Jehova i Krist dokazali svoju ljubav prema čovječanstvu, time što su doprinijeli velike žrtve — Jehova je žrtvovao svog sina, a Isus svoj savršeni čovječji život (Ivan 3:16; 15:13).
I prvi su kršćani slijedili put ljubavi. Apostol Pavao je pisao o braći iz Makedonije: “U mnogoj kušnji nevoljama obilna je njihova radost i kako je njihovo krajnje siromaštvo rodilo bogatom darežljivošću. Svjedok sam da su, prema svojim mogućnostima i iznad njih, dragovoljno darivali i usrdno nas molili za milost da mogu sudjelovati u ovoj službi milosrđa u korist svetih” (2. Korinćanima 8:2-4, ST). Njihova je dirljiva velikodušnost uistinu dolazila iz srca, jer su bili “krajnje siromašni”, a “darivali su iznad svojih mogućnosti”.
Unatoč svim modernim udobnostima, pokazivanje gostoljubivosti još uvijek košta vremena, energije i novca, i to svakoga bio on siromašan ili relativno dobro stojeći. Stoga je najvažnije pitanje: Jesmo li spremni naprezati se da bi se drugi mogli radovati blagoslovima kršćanskog druženja? Zadržimo u mislima da u Bibliji piše: “Podašna ruka biva bogatija i tko napaja sam će biti napojen”. I mi ćemo biti ohrabreni razmišljajući o tome kako zapravo ‘ljubimo Jehovu’, ako slušamo njegove izričite zapovijedi, oponašajući njegov divan primjer (Priče Salamunove 11:25; 19:17).
Koga ćemo pozvati
Isus je jednom rekao: “Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda”. Zašto ne? “Da ne bi oni tebe za uzvrat pozvali, te tako primio plaću” (Luka 14:12, ST). Isus nije time želio reći da ne smijemo pozvati na jelo prijatelje i rođake. I on je sam ponekad jeo kod svojih prijatelja, primjerice u domu Marije i Marte. Štoviše, Isus je želio ukazati da ne smijemo pokazujući gostoljubivost misliti kako nam to treba biti vraćeno.
Osim toga, Isus je pokazao da prilikom pozivanja moramo prvo uzeti u obzir one koji će izvući najveću korist iz tog druženja (Luka 14:13). To mogu biti neki koje je potrebno ohrabriti, zatim novi u istini, oni koji su sramežljivi ili naginju povlačenju, zatim starija braća. Iz izjave Oi Yuk, jedne starije vrlo revne, ali također jako bolesne sestre, možemo razabrati kakvo jačanje predstavlja takvo druženje. “Braća me često pozivaju kad su zajedno, a čine mi dobro i u mnogim drugim stvarima. Tako sam sretna što pripadam velikoj obitelji!”
Svrha tog zajedničkog druženja nije samo gajenje zajedništva. Štoviše, ono služi međusobnom izgrađivanju i jačanju veze ljubavi među obožavateljima Jehove. Stoga ne treba staviti naglasak na bogato jelo i piće, nego na izgrađujuću i ohrabrujuću atmosferu. Također je potrebno unaprijed razmišljati o tome što će se raditi i o čemu se želi razgovarati. Doduše, Biblija ne mora biti u središtu svega što radimo, niti trebamo razgovarati samo o biblijskim temama, ali bilo bi mudro i ljubazno da sve bude upriličeno na izgrađujući način. Naravno, potrebno je izbjegavati takmičenje u igri, ogovaranje ili prezrive primjedbe (Efežanima 4:29, 31).
Onaj tko je gostoljubiv može se nadati bogatoj nagradi
Ispravno je pokazivati gostoljubivost, ne očekujući da nam to bude vraćeno, ali to ne znači da onaj tko je gostoljubiv ne dobiva nikakvu nagradu. Baš suprotno; biva se bogato nagrađenim, iako se ne teži za time. S jedne strane to doprinosi nalaženju novih prijatelja i jačanju starih veza. S druge strane, i drugi bivaju potaknuti na razvijanje duha darežljivosti i gostoljubivosti (Luka 6:38; Priče Salamunove 11:25). A prije svega, najgostoljubivija osoba u svemiru, naš ljubazni Stvoritelj, pobrinuti će se da onome tko je uistinu gostoljubiv, nikada ne uzmanjka ništa, jer on cijeni sve koji poput njega ‘slijede put gostoljubivosti’.