Jedna govori o pastiru. Isus je rekao: “Koji čovjek među vama koji ima sto ovaca neće, kad izgubi jednu od njih, ostaviti onih devedeset i devet u pustoši te ići za onom izgubljenom dok je ne nađe?

Luka 15:4

 8. (a) Kako su pastir i žena reagirali kad su izgubili ono što im je pripadalo? (b) Što nam njihova reakcija govori o stavu koji su imali prema onome što su izgubili?

⁸ U obje je usporedbe nešto bilo izgubljeno, no vrijedno je zapaziti kako su na to reagirali vlasnici. Pastir nije rekao: ‘Što mi znači jedna ovca kad ih imam još 99? Mogu ja i bez nje.’

Dakle, zabrinutost pastira i žene u malome odražava osjećaje Jehove i njegovih nebeskih stvorenja. Baš kao što je ono što je bilo izgubljeno ostalo dragocjeno u očima pastira i žene, tako su i oni koji su skrenuli s pravog puta te više nisu povezani s Božjim narodom i dalje dragocjeni u Jehovinim očima (Jeremija 31:3). Ti pojedinci možda jesu duhovno slabi, ali to ne mora značiti da su buntovni. Iako su oslabili, možda u izvjesnoj mjeri još uvijek čine ono što Jehova traži od njih (Psalam 119:176; Djela apostolska 15:29). Zato ih Jehova, baš kao što je postupao i u prošlosti, neće odmah ‘odbaciti daleko od svoga lica’ (2. Kraljevima 13:23, St).

10, 11. (a) Kako trebamo gledati na one koji su napustili skupštinu? (b) Kako u skladu s Isusovim dvjema usporedbama možemo pokazati da nam je stalo do tih osoba?

¹⁰ Poput Jehove i Isusa i mi smo iskreno zainteresirani za one koji su slabi i ne dolaze u kršćansku skupštinu (Ezehijel 34:16; Luka 19:10). Na duhovno slabog pojedinca gledamo kao na izgubljenu ovcu — ne kao na izgubljen slučaj. Mi ne razmišljamo na sljedeći način: ‘Zašto da se brinem zbog nekoga tko je slab? Skupština može i bez njega.’ Za razliku od toga, mi, baš kao i Jehova, smatramo dragocjenima one koji su skrenuli s pravog puta, a žele se vratiti.

12. Što nam riječi ‘ide za izgubljenom ovcom’ govore o stavu pastira?

¹² U prvoj usporedbi Isus kaže da pastir ‘ide za izgubljenom ovcom’. Pastir preuzima inicijativu i svojski se trudi pronaći nestalu ovcu. U tome ga neće spriječiti teškoće, opasnost ni daljina. Naprotiv, pastir ne odustaje “dok je ne nađe” (Luka 15:4).

13. Kako su vjerni muževi iz drevnog doba pomagali slabima, i kako možemo oponašati te biblijske primjere?

¹³ Slično tome, pomoći osobi koja treba ohrabrenje često znači da oni koji su jaki moraju preuzeti inicijativu. Toga su bili svjesni vjerni muževi iz drevnog doba. Naprimjer, kad je Jonatan, sin kralja Saula, primijetio da njegov prisni prijatelj David treba ohrabrenje, on se “podiže (...) i dođe k Davidu u šumu, i ukrijepi mu ruku u Bogu” (1. Samuelova 23:15, 16). Kad je, nekoliko stoljeća kasnije, upravitelj Nehemija vidio da su neka njegova židovska braća obeshrabrena, i on je odmah ‘ustao’ i dao im savjet da ‘misle na Jehovu’ (Nehemija 4:14). I mi se danas trebamo ‘podići’ i ‘ustati’, odnosno preuzeti inicijativu, te ojačati slabe. A tko bi to trebao činiti u skupštini?

14. Tko u kršćanskoj skupštini treba pomagati slabima?

¹⁴ Prvenstveno kršćanski starješine imaju dužnost ‘ukrijepiti klonule ruke i utvrditi iznemogla koljena’ te ‘reći onima kojima se srce uplašilo: ohrabrite se, ne bojte se’ (Izaija 35:3, 4; 1. Petrova 5:1, 2). Međutim, zapazi da Pavao nije samo starješinama dao savjet da ‘govore utješno potištenim dušama’ i ‘pružaju podršku slabima’. Naprotiv, Pavlove su riječi bile upućene cijeloj “skupštini Solunjana” (1. Solunjanima 1:1; 5:14). Prema tome, svi kršćani imaju zadatak pomagati slabima. Poput pastira iz usporedbe, svaki kršćanin treba se osjećati potaknutim ‘ići za onim tko je izgubljen’. Naravno, to se najbolje može učiniti u suradnji sa starješinama. Možeš li i ti na neki način pomoći nekom slabom članu svoje skupštine?