Iznenadni katastrofalni potres!
Izvještaj očevidaca iz Meksika
“Radio sam na desetom katu kad se zgrada počela tresti. Krenuo sam prema vratima, koja su iznenada otpala i pala na mene. Dok sam se pokušavao izvući ispod ruševina, prepoznao sam svoju djecu razbacanu po kamenju. Moj najstariji sin, Jose, bio je obliven krvlju. Bio sam siguran da je moja obitelj mrtva!” — Jose Melendrez, stariji.
BILO je to 19. septembra/rujna 1985. g. U 7 sati i 19 minuta je 18 milijuntna populacija Mexico Cityja uzdrmana jednim od najvećih potresa u ovom stoljeću, potresom jačine 8,1 stupnjeva Richterove ljestvice.
Mnogi su imali sreće s obzirom na vrijeme potresa. Za jedan sat bi škole i radna mjesta vrvjela ljudima, a sve to u zgradama koje bi mogle postati ogromni grobovi. Od više od 700 zgrada koje su srušene u Mexico Cityju, barem 100 su bile škole!
Ambasador SAD, John Gavin, koji je iz helikoptera promatrao razrušeni grad, rekao je: “Izgledalo je kao da je jedna velika noga nagazila na zgrade.” A u tim zgradama, kao u klopci, bile su tisuće — mrtvih i živih! Kako su pisale meksičke novine El Universal, u prvih 15 dana otkriveno je 8 000 tijela, ali procjene o ukupnom broju poginulih dosežu i do 35 000.
Preko 40 000 preživjelih smješteno je u bolnice i centre za prvu pomoć. Dugački redovi čekali su da identificiraju tijela poginulih. Imena žrtava čitala su se na televiziji i radiju i štampana su u novinama. Muškarci, žene i djeca lutali su ulicama u očaju — nisu imali kuda ići. Barem 400 000 ljudi bilo je lakše ili teže ranjeno.
Neobična preživljavanja
Kad je započeo potres, supruga Joze Melendreza nalazila se u njihovom stanu na 11. katu, kat iznad mjesta gdje je on radio. Ona kaže: “Pomagala sam svojoj šestogodišnjoj kćeri Elizabethi da se spremi za školu. Iznenada je zgrada počela tutnjeti. Potrčala sam da upozorim svojeg sina Josea i njegovu suprugu, pozivajući u isto vrijeme svoje dvije kćeri Lourdes i Carmelu. One su povele Elizabeth na krov, a dok se zgrada rušila ja sam se čvrsto držala za stepenište. Kad se potres smirio, 11. kat je bio na 4. katu!
“Dok smo bespomoćno promatrali, pod je propao pod Joseom i njegovom suprugom i oni su pali dolje. Bili smo sigurni da su mrtvi, naročito nakon što smo čuli da su na šestom katu eksplodirali jedan bojler i jedan spremnik plina. Spremnik plina težak 1 500 kg udario je mog sina. Ipak, na naše iznenađenje, ostali su živi”.
Začuđujuće, ali čitava obitelj Melendrez je preživjela, iako je Jose mlađi bio ozbiljno ranjen. “Za nas je to bilo veoma bolno iskustvo”, kaže Jose stariji, “ali zahvaljujemo Jehovi Bogu za svu pomoć koju smo primili od naše kršćanske braće pune ljubavi”.
Gregorio Montes i njegova obitelj su živjeli na petom katu jedne osmerokatnice. On priča: “Moja supruga Mary imala je običaj rano ustati da bi našu kćer Lupitu otpremila u školu. Napustili su zgradu oko 7,15, samo nekoliko minuta prije potresa. Moja petogodišnja i šestogodišnja kćerka i ja probudili smo se uplašeni kad je udario potres. Sve se pomicalo! Ali, kad sam se počeo moliti Jehovi, odmah smo osjetili da je mir došao na nas.
Upravo tada su se počeli lomiti prozori i ispadati. Zidovi su se počeli rušiti. Čuo sam kako viču zastrašene žene i djeca. Nastavio sam se na koljenima moliti Jehovi, dok su moje dvije kćerke mirno sjedile na krevetu.
Iznenada — usred sve vike, ljuljanja zgrade i podizanja prašine — zgrada se srušila! Bilo je to kao da smo silazili u liftu! Premda mi je jedna od mojih kćeri u tom trenutku mirno rekla: ‘Oče, Harmagedon je tu’, ja sam joj dao do znanja da još nije.
Zatim je nastupio trenutak tišine — sve je bilo tamno i prašnjavo. Prostor između stropa i pod našeg stana bio je smanjen na otprilike 50 centimetara! Uhvaćen među ruševinama, mogao sam vidjeti svoje kćeri pokrivene kamenjem i staklom. Ipak, bile su neozlijeđene — bez i jedne ogrebotine!
Sa svog mjesta na ulici, moja supruga Mary i Lupita gledale su kako zgrada pada. Bile su sigurne da smo mrtvi. Međutim, od 32 obitelji koje su živjele u toj zgradi, mi smo bili među nekoliko njih koji su preživjeli!”
Šesnaestogodišnja Judith Ramirez bila je već u školi kad je udario potres. “Učitelj je počeo s diktatom”, rekla je: “Tada sam iznenada osjetila da se zgrada ljulja, kao da sam bila na moru na nekom brodu. Nastala je panika. Učenici su pokušali izaći razbijajući prozore i vrata.
S prozora na trećem katu sam mogla vidjeti da se polovica zgrade urušila dok je oko 500 učenika i osoblja škole još uvijek bilo unutra! Bojala sam se da će naša strana zgrade također pasti. Pošto je stepeništa nestalo, izlazili smo iz škole kroz jedan tunel kojeg smo sami načinili. Kad smo konačno izišli iz ruševina, vidjeli smo zgrade u plamenu i kaos na ulicama.”
Na spašavanje!
Ubrzo nakon potresa je meksička vlada poduzela korake da ovlada situacijom. Policija, vatrogasci i drugi službenici uskladili su svoja nastojanja da spase što je moguće više života. Oko 2 800 mornara je sudjelovalo u akciji spašavanja, zajedno s desetinama tisuća drugih. Vojska je također stavljena u pripravnost radi mogućih pljački. Više od 22 000 žrtava zbrinuto je u centrima i kampovima za prihvat.
Iz skoro 50 zemalja pristizali su avioni s pomoći i opremom za spašavanje. Dobrovoljno je došlo nekoliko stotina stranih eksperata. Suradnju tolikog broja ljudi pratili su novinski i radiotelevizijski mediji širom svijeta. Kao rezultat ovog zajedničkog napora, u deset dana nakon potresa je spašeno 3 266 osoba, a utvrđeno je gdje se nalazi barem 17 000 nestalih. No, nije bilo lako spašavati preživjele.
Opasni pokušaji spašavanja
Povici ispod ruševina čuli su se više od tjedan dana nakon potresa! Jedan mladi dobrovoljac je jednostavno sjeo, zario lice u ruke i plakao. Osjećao se tako bespomoćnim. Spasitelji često nisu smjeli uklanjati kamenje iz straha da će se zgrada srušiti i to je još više pridonijelo očajanju.
S druge strane, bila je radost kad god je netko spašen. “Imam to zadovoljstvo da sam spasio devet osoba”, rekao je liječnik Juan Labastida. “Iako nam je nedostajala vitalna oprema”, rekao je, “svejedno smo puzali po kamenju tražeći preživjele. Nije bilo lako”.
Opisujući kako su spasili dva života, rekao je slijedeće: “Nakon što smo stigli na mjesto nekadašnjeg restorana upotrijebili smo jedno specijalno elektronsko sredstvo za otkrivanje vibracija. Taj instrument je toliko osjetljiv da može otkriti vibracije energije ljudskog tijela. Bez njega možda nikad ne bismo otkrili četiri osobe koje su bile unutra! Kroz dugačku cijev smo slali vodu i kisik u skladište restorana, gdje su nekoliko dana bila zarobljena dva čovjeka i dvije žene.
Dok je ekipa za spašavanje čekala vani, jedan ekspert iz Francuske i ja počeli smo se probijati kroz ruševine u zgradu. Dok smo prolazili, instrument je otkrio vibracije — signale slabosti — i na zidovima i na podu. Dodirivali smo zidove i pod rukama. Ako se zgrada trebala srušiti osjetili bismo drhtaj i škakljanje prašine koja je padala sa zidova. Trebalo nam je sedam sati da dođemo do preživjelih.
Kad smo došli do njih, obojica muškaraca su već bila mrtva. Žene su bile klinički mrtve, ali smo im dali umjetno disanje usta na usta i masažu srca sve dok se nisu 15 minuta kasnije povratile! Da, naši napori su se isplatili!”
Novi potresi
“U petak navečer, dan nakon potresa”, priča jedan član osoblja podružnice Udruženja Kule stražare u Mexicu, “pokazali su mi stan Sergia Morana, koji je bio smješten na drugom katu. Zidovi su popucali, a jaki strop i podovi su popustili. Čudnovato, zgrada je odoljela potresu, premda su se mnoge okolne zgrade urušile, a mnogi mrtvi i ranjeni ostali su u njihovim ruševinama.
Ljudi su bili napeti i sumornog raspoloženja. Kola hitne pomoći su jurila po čitav dan. Iza ugla je stajao dug red ljudi koji su čekali da identificiraju mrtva tijela svojih prijatelja i obitelji. Ja sam cijeli dan pješice obilazio gradsko područje. U mnoge ulice bio je zabranjen pristup zbog visokih zgrada koje su se naginjale i izgledale kao da će svakog trenutka pasti. Teško je bilo suzdržati suze slušajući povike za pomoć ljudi koji su još bili pod ruševinama.
Iznenada, dok sam razgovarao sa Sergiom Moranom, udario je drugi potres! U prvom trenu je zavladala mrtva tišina. Upitao sam sam sebe: ‘Je li to samo moja mašta?’ Tada su se pogasila svjetla. Satovi su stali na 19,33 — nekih 36 sati nakon prvog potresa. Zgrada u kojoj sam se nalazio počela se ljuljati naprijed natrag. Nije bilo više nikakve sumnje. Počelo je ponovo!
Još uvijek smo bili na drugom katu i otpuzali smo do vrata, te se poduprli između vratnica. Usrdno smo se molili Jehovi da nam pomogne. Dok se zgrada ljuljala, mogli smo čuti škripu krova i potpornih greda. Videći stanje zgrade, bio sam siguran da će se srušiti! Ipak, izdržala je i mi smo sigurno izišli na ulicu, gdje smo se susreli s metežom, vriskom i neizvjesnošću.
Na sreću, ovaj drugi val nije bio tako jak kao prvi. Tokom 12 dana nakon prvog potresa zabilježena su 73 podrhtavanja tla snage 3,5 do 7,3 Richterove ljestvice!”
“Bit će velikih potresa”
Isus Krist je govorio o “potresima u jednom mjestu za drugim” kao o jednoj od karakteristika “znaka” koji ukazuje na to da živimo na “svršetku sustava stvari” (Matej 24:3, 7, NS). On nije govorio samo o malom podrhtavanju tla, nego je rekao da će “biti velikih potresa” (Luka 21:11, NS). Tako nedavna katastrofa u Meksiku — zajedno sa više od 600 velikih potresa koji su se zbili od 1914. g. — predstavlja stvarno ispunjenje biblijskog proročanstva.
Jehovini svjedoci u Meksiku — premda su u prvom trenutku bili iznenađeni — cijene utješne riječi Isusa Krista: “Kad se sve ovo (razne karakteristike znaka) počne dešavati, uspravite se i podignite svoje glave, jer se približava vaše izbavljenje” (Luka 21:23, NS). Da, imamo zasiguranje svjetlije budućnosti. U dolazećem Božjem novom sustavu stvari, njegov narod će biti zaštićen od potresa i drugih takvih katastrofa (Otkrivenje 21:3, 4).
Barem 38 Jehovinih svjedoka i onih koji su s njima povezani izgubilo je svoje živote u toj tragediji. Također je bilo i znatne materijalne štete. Barem 146 obitelji Svjedoka izgubilo je svoje domove. Kako kaže Biblija, zbog “vremena i nepredviđenih događaja” svakog od nas može zadesiti bolna situacija (Propovjednik 9:11, NS).
Pomoć s ljubavlju
Međutim, Jehovini svjedoci su odmah preuzeli akciju da bi pronašli Svjedoke u pogođenim područjima. “Bilo je divno vidjeti takvu ljubav i brigu za nas”, kaže Victor Castellanos. Više od 5000 kilograma hrane je primljeno i odaslano pogođenima. Obitelji Svjedoka u nepogođenim područjima podijelile su svoje domove i materijalne stvari sa svojom kršćanskom braćom koja su ostala bez domova.
Izvukavši se živi iz svog oštećenog doma, Juan Chavez, njegova žena i dvoje njegove djece odvezli su se u mjesnu školu da bi pronašli dvoje svoje druge djece. Vraćajući se kući svi zajedno, iznenadili su se ugledavši oko svoje kuće mnoštvo kršćanske braće — uključujući i putujućeg nadglednika i mjesne starješine.
“Mislili smo da smo još unutra i željeli su nam pomoći!” kaže gđa. Chavez. “To je bilo divno! Neke od Svjedoka koji su nam došli pomoći nismo čak ni poznavali.”
Da, ako je katastrofalni potres ostavio svoje tragove na Meksiku, on nije utjecao na vjeru i hrabrost Jehovinih svjedoka. Kako kaže gđa. Melendrez: “Mi smo svi iskoristili situaciju da bi nadu o Kraljevstvu prenijeli svakome s kim smo dolazili u kontakt. Potres nas nije obeshrabrio u našem nastojanju da služimo Jehovi. Nasuprot tome, osjećamo se jačima u vjeri i odlučnijima no ikad.”
[Slika na stranici 28]
Jose Melendrez stariji, njegova supruga i zgrada u kojoj su živjeli
[Slika na stranici 29]
Judith Ramirez koja je izišla živa iz ruševina škole Conalep