Josipovi zadivljujući izvještaji
STUDENTI povijesti dugo su proučavali Josipova zadivljujuća djela. Rođen samo četiri godine nakon Kristove smrti, bio je očevidac zastrašujućih ispunjenja Isusovog proročanstva o židovskoj naciji prvog stoljeća. Josip je bio vojni zapovjednik, diplomat, farizej i učenjak.
Josipova djela obiluju privlačnim detaljima. Ona razjašnjavaju biblijski kanon, pružajući literarne upute o topografiji i geografiji Palestine. Ne čudi što mnogi smatraju njegova djela dragocjenim dodatkom svojoj biblioteci!
Njegov rani život
Josef ben Matijas, ili Josip, rođen je 37. n. e., prve godine vladavine rimskog imperatora Kaligule. Josipov otac pripadao je svećeničkoj obitelji. Majka mu je, kako je tvrdio, bila potomak hasmonejskog prvosvećenika Jonatana.
Još u tinejdžerskoj dobi, Josip je bio gorljiv istraživač Mojsijevog zakona. Pažljivo je analizirao tri sekte judaizma — farizeje, saduceje i esene. Dajući prednost posljednjoj, odlučio je tri godine prebivati s pustinjakom po imenu Bannus, vjerojatno esenom. Napustivši to u dobi od 19 godina, Josip se vratio u Jeruzalem i pridružio farizejima.
U Rim i natrag
Josip je otputovao u Rim 64. n. e. da se zauzme u korist židovskih svećenika koje je judejski prokurator Feliks poslao imperatoru Neronu na suđenje. Doživjevši brodolom na putovanju, Josip je jedva umakao smrti. Samo je 80 od 600 putnika na brodu bilo spašeno.
Tokom Josipovog posjeta Rimu, jedan ga je židovski glumac upoznao sa Neronovom ženom, caricom Popejom. Ona je odigrala ključnu ulogu u uspješnosti njegove misije. Veličanstvenost grada ostavila je na Josipa trajan utisak.
Kad se Josip vratio u Judeju, pobuna protiv Rimljana bila je čvrsto usađena u misli Židova. On je pokušao uvjeriti svoje sunarodnjake u besmislicu ratovanja protiv Rima. Nemoćan da ih spriječi i vjerojatno u strahu da će biti osumnjičen kao izdajnik, prihvatio je imenovanje za zapovjednika židovskih jedinica u Galileji. Josip je sakupio i obučio svoje ljude, te pribavio sve zalihe u pripremi za bitku protiv rimskih snaga — ali bez uspjeha. Galileja je pala u ruke Vespazijanove vojske. Nakon 47 dana opsade, Josipovo uporište u Jotapati bilo je osvojeno.
Kada se predao, Josip je promućurno pretkazao da će Vespazijan uskoro postati imperator. Zatvoren, ali pošteđen kazne zbog ovog pretkazanja, bio je oslobođen kada se to obistinilo. To je bila prekretnica u njegovom životu. Do kraja rata služio je Rimljanima kao prevodilac i kao pregovarač. Obznanjujući patronat Vespazijana i njegovih sinova Tita i Dominicijana, Josip je svom imenu dodao prezime Flavije.
Djela Josipa Flavija
Najstarije Josipovo djelo ima naslov Židovski rat. Vjeruje se da je pripremio ovaj izvještaj u sedam svezaka da bi obdario Židove živopisnim opisom rimske nadmoćne sile i odvratio ih od budućih pobuna. U ovim djelima pomno se istražuje židovska povijest od osvajanja Jeruzalema od Antioha Epifana (u drugom stoljeću pr. n. e.) do burnih sukoba 67. n. e. Zatim Josip, kao očevidac, opisuje rat i njegov vrhunac 73. n. e.
Jedno od ostalih Josipovih djela jesu Židovske starine, povijest Židova u 20 svezaka. Počevši sa 1. Mojsijevom i stvaranjem, nastavlja se sve do izbijanja rata s Rimom. Josip tijesno slijedi redoslijed biblijske pripovijesti, dodajući tradicionalne interpretacije i vanjska opažanja.
Josip je napisao autobiografiju s jednostavnim naslovom Životopis. U njoj želi opravdati svoj stav tokom rata i pokušati ublažiti optužbe koje je Justinijan iz Tiberije podignuo protiv njega. Četvrto djelo — apologija u dva sveska s naslovom Protiv Apiona — brani Židove od krivog prikazivanja.
Uvid u Božju riječ
Nema sumnje da je mnogo toga iz Josipove povijesti točno. U svom djelu s naslovom Protiv Apiona pokazuje da Židovi nikada nisu uključili apokrifne knjige kao dio nadahnutih Pisama. On daje svjedočanstvo o točnosti i unutarnjem skladu božanskih spisa. Josip kaže: “Mi među sobom nemamo bezbrojno mnoštvo knjiga, koje su međusobno proturječne i koje se razmimoilaze, (...) već samo dvadeset i dvije knjige [što je jednako našoj suvremenoj podjeli Pisama na 39 knjiga], koje sadrže sav izvještaj prošlog vremena; koje se s pravom smatra božanskima.”
U djelu Židovske starine, Josip dodaje biblijskom izvještaju zanimljive pojedinosti. Kaže da je “Izak imao dvadeset i pet godina” kada mu je Abraham, da bi ga mogao žrtvovati svezao i ruke i noge. Prema Josipu, Izak je, nakon što je pomogao u izgradnji žrtvenika, rekao da “‘on ne bi bio vrijedan prvorodstva da je odbio Božju i očevu odluku’ (...). Tako je odmah otišao na žrtvenik da bude žrtvovan.”
Biblijskom izvještaju o izlasku Izraelaca iz drevnog Egipta Josip dodaje ove iscrpne detalje: “Broj onih koji su ih slijedili bio je šest stotina bojnih kočija sa pedeset tisuća konjanika i dvjesto tisuća pješaka, svi naoružani.” Josip osim toga kaže da je “Samuel počeo prorokovati kada je imao dvanaest godina: i jednom dok je spavao, Bog ga je zvao njegovim imenom”. (Usporedi 1. Samuelova 3:2-21.)
Drugi Josipovi spisi pružaju uvid u poreze, zakone i događaje. On navodi da je Saloma bila žena koja je plesala na Herodovom slavlju i koja je tražila glavu Ivana Krstitelja (Marko 6:17-26). Većinu onoga što znamo o Herodu zapisao je Josip. On čak kaže da je “[Herod] da bi sakrio svoju visoku starost, bojao kosu u crno”.
Velika pobuna protiv Rima
Samo 33 godine nakon što je Isus dao proročanstvo u pogledu Jeruzalema i njegovog hrama, njegovo se ispunjenje počelo odvijati. Radikalne židovske frakcije u Jeruzalemu čvrsto su odlučile zbaciti jaram Rimljana. Godine 66. n. e., vijest o ovome dovela je do mobilizacije i sakupljanja rimskih legija pod sirijskim zapovjednikom Cestijem Galom. Njihov zadatak se sastojao u tome da uguše ustanak i kazne pobunjenike. Nakon razaranja u predgrađima Jeruzalema, Cestijevi ljudi utaborili su se oko grada okruženog zidinama. Koristeći metodu zvanu “kornjača”, Rimljani su uspješno povezali štitove poput leđa kornjače da bi se zaštitili od neprijatelja. Potvrđujući uspješnost ove metode, Josip navodi: “Odapete strijele pale su i kliznule a da ih nisu ozlijedile; tako su vojnici potkopali zidine a da nisu bili povrijeđeni, a bilo je i sve spremno da se zapale vrata hrama.”
“Zatim se dogodilo”, izvještava Josip, “da je Cestije (...) vratio svoje vojnike sa tog mjesta (...). Povukao se iz grada, bez ikakvog razloga.” Očigledno je Josip bez namjere da veliča Božjeg Sina, zabilježio veliki događaj koji su očekivali kršćani u Jeruzalemu. Bilo je to ispunjenje proročanstva Isusa Krista! Godinama ranije, Sin Božji upozorio je: “A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje. Koji tada budu u Judeji, neka bježe u gore! Koji budu u Jeruzalemu, neka iziđu van! A koji budu na polju, neka se ne vraćaju u grad! Jer bit će to vrijeme kazne, kad će se ispuniti sve što je pisano!” (Luka 21:20-22, St). Kao što je Isus i uputio, njegovi su vjerni sljedbenici brzo pobjegli iz grada, držeći se podaleko, te su bili pošteđeni agonije koja je kasnije snašla Jeruzalem.
Kad su se rimske vojske vratile 70. n. e., posljedice toga zapisao je Josip u živopisnim detaljima. Vespazijanov najstariji sin, general Tit, došao je da osvoji Jeruzalem zajedno s njegovim veličanstvenim hramom. U samom gradu, zaraćene frakcije pokušale su preuzeti vlast. Pribjegli su ekstremnim mjerama, te je proliveno mnogo krvi. Neki su “bili toliko uznemireni zbog svojih unutarnjih poteškoća da su priželjkivali napad Rimljana”, nadajući se “oslobođenju od svojih nevolja”, kaže Josip. On pobunjenike naziva “razbojnicima” koji sudjeluju u uništavanju imovine bogatih i ubijanju utjecajnih ljudi — onih koji su bili osumnjičeni zbog spremnosti na kompromis s Rimljanima.
Usred građanskog rata, postojeće stanje u Jeruzalemu pogoršalo se do nezamislivih razmjera, a mrtvi su ostajali nesahranjeni. Sami su se buntovnici “borili jedan protiv drugog, dok su gazili po mrtvim tijelima koja su ležala na hrpi naslagana jedno na drugo”. Pljačkali su narod, ubijajući za hranu i imovinu. Krici napadnutih čuli su se neprestano.
Tit je opomenuo Židove da predaju grad i na taj način spase sebe. On je “poslao Josipa da im govori na njihovom vlastitom jeziku; jer mislio je da bi mogli popustiti na nagovaranje svog zemljaka”. Ali oni su prekorili Josipa. Tit je zatim sagradio zid od zašiljenih stupova oko cijelog grada (Luka 19:43). Budući da su se nade za bijeg ugušile a kretanje bilo ograničeno, glad je “progutala cijela kućanstva i obitelji”. Neprestane borbe doprinijele su velikim žrtvama. Ne znajući da ispunjava biblijsko proročanstvo, Tit je osvojio Jeruzalem. Nakon razgledavanja njegovih masivnih zidina i utvrđenih kula, uzviknuo je: “Nije to bio nitko nego Bog koji je otjerao Židove iz ovih utvrda.” Izginulo je preko milijun Židova (Luka 21:5, 6, 23, 24).
Nakon rata
Nakon rata Josip je otišao u Rim. Uživajući patronat obitelji Flavijana, živio je kao rimski građanin u nekadašnjoj palači Vespazijana i dobivao carsku mirovinu zajedno s Titovim darovima. Josip je zatim nastavio s literarnim radom.
Zanimljivo je zapaziti da je Josip očigledno skovao izraz “Teokracija”. U vezi sa židovskom nacijom, napisao je: “Naša vladavina (...) može se nazvati Teokracijom, jer se autoritet i moć pripisuje Bogu.”
Josip nikada nije tvrdio da je kršćanin. On nije pisao pod Božjim nadahnućem. Ipak, zadivljujući Josipovi izvještaji posjeduju rasvjetljavajuću povijesnu vrijednost.
[Slika na stranici 31]
Josip kod jeruzalemskih zidina