“Budite hrabri! Ja sam pobijedio svijet”

DAN u kojem je Isus umro — 14. dan židovskog mjeseca nisana — počeo je zalaskom sunca u četvrtak, 31. ožujka 33. n. e. Te su se večeri Isus i njegovi apostoli okupili u gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu kako bi proslavili Pashu. Dok se pripremao “da ode s ovog svijeta k Ocu”, Isus je pokazao da ljubi svoje apostole, a ljubio ih je do kraja (Ivan 13:1). Kako im je to pokazao? Dajući im izvrsne pouke kojima ih je pripremao za ono što je uskoro trebalo uslijediti.

Kasnije te noći Isus je svojim učenicima rekao: “Budite hrabri! Ja sam pobijedio svijet” (Ivan 16:33). Što je Isus htio reći tom odvažnom izjavom? Između ostalog, ovo: ‘Nisam dopustio zlom svijetu da me ispuni mržnjom ili navede na osvetu. Nisam dozvolio da me svijet utisne u svoj kalup. U tome i vi možete uspjeti.’ Ono što su vjerni apostoli naučili od Isusa u tim zadnjim satima njegovog zemaljskog života pomoglo im je da i oni poput njega pobijede svijet.

Tko može poreći da je današnji svijet prepun zla? Kako reagiraš na nepravdu i bešćutno nasilje? Navodi li te ono da mrziš druge ili da vratiš milo za drago? Kako na tebe utječe moralna pokvarenost koja te okružuje? Situaciju dodatno otežavaju i naše ljudske slabosti te sklonost grijehu, pa moramo voditi bitku na dvije fronte: protiv zlog svijeta izvana i protiv grešnih naginjanja iznutra. Možemo li se uopće nadati pobjedi bez Božje pomoći? A kako možemo dobiti njegovu pomoć? Koje osobine trebamo razvijati da bismo se mogli oduprijeti tjelesnim sklonostima? U potrazi za odgovorima vratimo se onome čemu je Isus poučio svoje ljubljene učenike zadnjeg dana svog života na Zemlji.

Razmisli naprimjer o ponosu, ili oholosti. U vezi s time, Biblija kaže: “Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast” (Priče Salamunove 16:18). Biblija nas također savjetuje: “Ako tko misli da je nešto a nije ništa, on obmanjuje vlastiti um” (Galaćanima 6:3). Da, ponos vodi u propast i može nas prevariti. Stoga je mudro da mrzimo “na ponositost i na oholost” (Priče Salamunove 8:13).

Jesu li Isusovi apostoli imali problema sa samouzvisivanjem i ponosom? Najmanje jedanput su se prepirali oko toga tko je od njih veći (Marko 9:33-37). Jednom drugom prilikom Jakov i Ivan tražili su istaknute položaje u Kraljevstvu (Marko 10:35-45). Isus je svojim učenicima želio pomoći da iskorijene takve težnje. Zato je, za vrijeme pashalne večere ustao, opasao se ručnikom i počeo im prati noge. Jasno su shvatili čemu ih želi poučiti. “Ako sam ja, premda sam Gospodin i Učitelj, oprao vama noge”, rekao je Isus, “i vi trebate prati noge jedan drugome” (Ivan 13:14). Ponos treba zamijeniti suprotnom osobinom — poniznošću.

Doduše, nije lako nadvladati ponos. Nakon što je kasnije te večeri Isus otpustio Judu Iskariota koji se spremao izdati ga, među 11-oricom apostola izbila je žestoka rasprava. O čemu su raspravljali? O tome koga bi od njih trebalo smatrati najvećim! Isus ih nije prekorio, nego im je još jednom strpljivo naglasio važnost služenja drugima. Rekao im je: “Kraljevi narodâ gospodare nad njima, i oni koji imaju vlast nad njima nazivaju se dobrotvori. Ali vi ne budite takvi. Nego neka onaj koji je najveći među vama bude kao najmlađi, a onaj koji predvodi neka bude kao onaj koji služi.” Podsjećajući ih na svoj primjer, dodao je: “Ja sam u vašoj sredini kao onaj koji poslužuje” (Luka 22:24-27).

Jesu li apostoli shvatili pouku? Očito jesu. Dosta godina kasnije apostol Petar je napisao: “Svi budite jednake misli, pokazujte suosjećanje, imajte bratsku naklonost, budite puni duboke samilosti, ponizni” (1. Petrova 3:8). Koliko li je samo važno da i mi ponos nadvladamo poniznošću! Mudro je ne zaokupiti se težnjom za slavom, moći ili položajem. “Bog se suprotstavlja oholima”, kaže Biblija, “a nezasluženu dobrohotnost daje poniznima” (Jakov 4:6). Slično tome, jedna drevna izreka mudro kaže: “Smjernosti i strahu Jehovinom plaća je bogatstvo i slava i život” (Priče Salamunove 22:4).

Razmisli o još jednom čestom obilježju ovog svijeta — mržnji. Bilo da je uzrokuju strah, neznanje, predrasude, tlačenje, nepravda, nacionalizam, međuplemenska netrpeljivost ili rasizam, čini se da je mržnja posvuda oko nas (2. Timoteju 3:1-4). I u Isusovim danima mržnja je uzela maha. Poreznici su u židovskom društvu bili omraženi izopćenici. Židovi nisu kontaktirali sa Samarićanima (Ivan 4:9). Prezirali su i ne-Židove. Međutim, kasnije je Isus utemeljio način obožavanja kojem su se slobodno mogli prikloniti ljudi iz svih naroda (Djela apostolska 10:34, 35; Galaćanima 3:28). Tako je svojim učenicima s ljubavlju dao nešto novo.

Isus je rekao: “Dajem vam novu zapovijed: ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga.” Oni su morali naučiti pokazivati takvu ljubav, jer je Isus dalje rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:34, 35). Zapovijed je bila nova jer je tražila više od toga da ljube “bližnjega svojega kao sebe samoga” (3. Mojsijeva 19:18). U kom je smislu bila nova? Isus je to razjasnio riječima: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas. Nitko nema veću ljubav od ove: da tko položi svoju dušu za svoje prijatelje” (Ivan 15:12, 13). Trebali su biti spremni dati život jedan za drugoga, a i za ostale.

Kako nesavršeni ljudi mogu iz svog srca iskorijeniti zlobnu mržnju? Tako da je zamijene samopožrtvovnom ljubavlju. Milijuni iskrenih osoba bez obzira na to iz koje nacije, vjere ili kulture potječu i bez obzira na svoje ranije političke stavove čine upravo to. Oni su danas dio ujedinjene zajednice u kojoj nema mržnje — dio svjetskog bratstva Jehovinih svjedoka. Oni uzimaju k srcu nadahnute riječi apostola Ivana: “Tko god mrzi svog brata ubojica je, a znate da nijedan ubojica nema vječni život koji ostaje u njemu” (1. Ivanova 3:15). Pravi kršćani ne samo da odbijaju uzeti oružje u bilo kakvom sukobu već se trude pokazivati ljubav jedni drugima.

Dakle, kakav bismo stav trebali imati prema onima koji nisu naše vjere i koji nas možda mrze? Dok je visio na stupu, Isus se molio za svoje krvnike govoreći: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Luka 23:34). Kad su mržnjom ispunjeni ljudi nasmrt kamenovali učenika Stjepana, njegove su zadnje riječi bile: “Jehova, ne računaj im ovo u grijeh!” (Djela apostolska 7:60). Isus i Stjepan željeli su samo dobro čak i onima koji su ih mrzili. U njihovim srcima nije bilo gorčine. “Činimo dobro svima”, potiče nas Biblija (Galaćanima 6:10).

Nešto kasnije, dok su tako okupljeni sjedili, Isus je 11-orici svojih vjernih apostola dao na znanje da uskoro više neće fizički biti s njima (Ivan 14:28; 16:28). Ipak, Isus im je zajamčio: “Ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog pomoćnika da bude s vama zauvijek” (Ivan 14:16). Obećani pomoćnik je Božji sveti duh. On će ih poučiti dubokim istinama iz Pisama i dozvati im u sjećanje ono čemu ih je Isus naučio za vrijeme svoje zemaljske službe (Ivan 14:26).

Kako sveti duh može pomoći nama danas? Pa, valja imati na umu da je Biblija Božja nadahnuta Riječ. Ljudi koji su iznosili proročanstva i pisali Bibliju bili su “poneseni svetim duhom” (2. Petrova 1:20, 21; 2. Timoteju 3:16). Proučavanjem Biblije i primjenjivanjem naučenoga stječemo znanje, mudrost, oštroumnost, razboritost te sposobnost prosuđivanja i logičnog razmišljanja. Ne pomaže li nam sve to da se lakše nosimo s pritiscima ovog zlog svijeta?

Sveti duh pomaže i na još jedan način. Božji sveti duh moćna je sila koja vrši koristan utjecaj i one na koje djeluje potiče da pokazuju Božje osobine. “Plod duha je ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, dobrohotnost, dobrota, vjera, blagost, samosvladavanje”, kaže Biblija. Nisu li upravo to osobine koje trebamo kako bismo nadvladali tjelesna naginjanja nemoralu, svađi, ljubomori, izljevima gnjeva i drugim sličnim djelima? (Galaćanima 5:19-23).

Osim toga, oslanjajući se na Božji duh možemo primiti ‘snagu koja nadilazi uobičajenu’, a ona će nam pomoći da izađemo na kraj sa svakom nevoljom ili tjeskobom (2. Korinćanima 4:7). Iako sveti duh vjerojatno neće ukloniti ispite ili kušnje, on nam nesumnjivo može pomoći da ih podnesemo (1. Korinćanima 10:13). “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu”, napisao je apostol Pavao (Filipljanima 4:13). Bog daje takvu snagu putem svog svetog duha. Kako samo možemo biti zahvalni za sveti duh koji je obećan onima što ‘ljube Isusa i drže njegove zapovijedi’! (Ivan 14:15).

U posljednjoj noći svog ljudskog života, Isus je svojim apostolima rekao još nešto: “Tko ima moje zapovijedi i drži ih, to je onaj koji me ljubi. A tko ljubi mene, njega će ljubiti moj Otac” (Ivan 14:21). “Ostanite u mojoj ljubavi”, potaknuo ih je Isus (Ivan 15:9). Kako nam to što ostajemo u ljubavi Oca i Sina pomaže u borbi protiv grešnih naginjanja iznutra i protiv zlog svijeta izvana?

Pa, možemo li stvarno obuzdavati loše sklonosti ako za to nemamo snažnu motivaciju? A postoji li snažnija motivacija od želje da imamo dobar odnos s Jehovom Bogom i njegovim Sinom? Ernesto,a mladić koji je vodio tešku borbu protiv nemoralnog načina života kojim je živio od rane tinejdžerske dobi, objašnjava: “Želio sam ugoditi Bogu, a iz Biblije sam saznao da on ne odobrava moj način života. Tako sam odlučio postati drugačijom osobom, osobom koja se pridržava Božjih smjernica. Svaki sam se dan morao boriti protiv negativnih, prljavih misli koje su još uvijek navirale u moj um. Ipak, bio sam odlučan dobiti ovu bitku, te sam se neprestano molio za Božju pomoć. Nakon dvije godine najgore je prošlo, mada sam još uvijek strog prema sebi.”

Imajući u vidu našu borbu protiv svijeta, razmisli o Isusovoj zaključnoj molitvi koju je izrekao prije nego što je napustio gornju sobu u Jeruzalemu. Moleći se Ocu za svoje učenike, on je rekao: “Ne molim te da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih čuvaš zbog zloga. Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:15, 16). Kako li su to ohrabrujuće riječi! Jehova čuva one koje ljubi i jača ih dok se god drže odijeljenima od svijeta.

Držeći se Isusovih zapovijedi, možemo pobijediti u borbi protiv zlog svijeta i svojih grešnih sklonosti. No, koliko god da su ove pobjede važne, njima se ipak ne može ukloniti niti ovaj svijet niti naslijeđeni grijeh. Ali ne trebamo zbog toga očajavati.

“Svijet prolazi i njegova želja, no onaj tko vrši Božju volju ostaje zauvijek”, uvjerava nas Biblija (1. Ivanova 2:17). Isus je dao svoj život kako bi od grijeha i smrti spasio sve koji ‘pokazuju vjeru u njega’ (Ivan 3:16). I dok stječemo sve veću spoznaju o Božjoj volji i njegovom naumu, uzmimo k srcu Isusov savjet: “Pokazujte vjeru u Boga, i u mene pokazujte vjeru”! (Ivan 14:1).