Pitanja čitalaca (1)

▪ Zašto tako malo Jehovinih svjedoka pri godišnjoj slavi Gospodinove večere uzima kruh i vino?

Razlog za to je u tome što Jehovini svjedoci, za razliku od crkava kršćanstva, zastupaju biblijsko učenje da mali broj ljudi postiže nebeski život, a da će preostali vjerni sluge Božji biti nagrađeni vječnim životom na Zemlji.

Crkve odvajkada naučavaju da je život na nebu nagrada za sve koji se dopadaju Bogu; preostali bi došli u paklenu vatru. Ali, Biblija kaže nešto drugo. Iz Svetog pisma jasno proizlazi da će samo neki ljudi, kao na primjer apostoli, vladati s Kristom na nebu. Isus je ovu skupinu označio kao “malo stado”. Prema Bibliji radi se o 144 000 (Luka 12:32; Otkrivenje 14:3, 4). Mnogi koji su Jehovi vjerno služili i imali njegovo odobravanje, umrli su prije nego je Isus otvorio put za nebeski život (Matej 11:11; Jevrejima 10:19, 21). A nakon odabiranja “malog stada”, mnogi daljnji milijuni ljudi su postali pravim kršćanima. Svim tim lojalnima koji ne pripadaju “malom stadu” Biblija stavlja u izgled vječni život u obnovljenom zemaljskom raju (Psalam 37:20, 29; Otkrivenje 21:4, 5) Ali, zašto ovi također ne uzimaju kruh i vino? Isus je dao razumjeti da bi samo oni (koji su) pozvani za nebeski život, to znači oni koji su primljeni u Novi savez, trebali prilikom Gospodinove večere uzeti simbole.

Naravno, svi koji žele postići oproštenje od Boga i vječni život – bilo na nebu ili na rajskoj Zemlji – moraju bezuvjetno vjerovati u Isusovu žrtvu. Isus je to pokazao prema Ivanu 6:51-54 slijedećim riječima: “Ja sam hljeb živi koji siđe s neba; koji jede od ovoga hljeba živjet će uvijek; i hljeb koji ću ja dati tijelo je moje, koje ću dati za život svijeta (otkupljenog čovječanstva). ... Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni.”

No, vrijedno je spomena da Isus ove riječi nije uputio samo svojim učenicima. Dan nakon što je Isus čudom nahranio tisuće, množica naroda je došla k njemu u područje Kafarnauma. Razvio se razgovor u kojem je izrazio riječi zabilježene u Ivanu 6:51-54. Dakle, Isus nije govorio prvenstveno učenicima kada je rekao da je on simbolični “kruh s neba” i da može omogućiti duži život od mane što se jela u pustinji (Ivan 6:24-26).

Pomisli li se na ondašnji događaj u pustinji, trebalo bi uzeti u obzir tko je izišao iz Egipta i našao se u pustinji. Bili su to “sinovi Izraelovi ... oko šest stotina tisuća pješaka, samih ljudi, osim djece. I drugih ljudi mnogo” (2. Mojsijeva 12:37, 38; 16:13-18). Ovo ‘mnoštvo drugih ljudi’ sastojalo se od Egipćana koje su oženili Izraelci, te od onih koji su se priključili Izraelu. Kako Izraelci, tako je i ‘mnoštvo drugih ljudi’ trebalo manu da bi ostali na životu. Je li, međutim, ‘mnoštvu drugih ljudi’ stajalo isto u izgledu što i Izraelcima? Ne. Iako su pripadnici “mnoštva drugih ljudi” smjeli obožavati Boga i nadati se ulasku u Obećanu zemlju, ipak nisu nikad pod Zavjetnim zakonom mogli postati kraljevi ili svećenici. Jedenje doslovne mane u pustinji, dakle, nije značilo da je svima isto stajalo u izgledu.

Ovu bi razliku trebali zadržati na umu kada razmišljamo o onome što je Isus rekao svojim učenicima otprilike godinu dana kasnije, a što je zapisano u Ivanu 6:51-54. Tom prilikom govorio je Isus o nečem novom, kod čega bi doslovan kruh i doslovno vino trebali simbolizirati njegovo tijelo i njegovu krv. Kad je Isus uspostavio slavu Gospodinove večere, rekao je svojim sljedbenicima: “Ova je čaša novi zavjet mojom krvi koja se za vas proljeva.” Istoj maloj skupini, apostolima, rekao je i: “A vi ste oni koji ste se održali sa mnom u mojim napastima. I ja ostavljam vama carstvo kao što je otac moj meni ostavio: Da jedete i pijete za trpezom mojom u carstvu mojemu, i da sjedite na prijestoljima i sudite nad dvanaest koljena Izraelovih” (Luka 22:20, 28-30).

Zapazimo da se kod onih koji bi prema ovim kasnijim riječima trebali uzeti doslovni kruh i doslovno vino – simbole za Isusovo tijelo i krv – radilo o učenicima primljenim u “Novi zavjet (savez)”. Ovi su učenici uzeti i u jedan drugi savez, u savez kojeg je Isus sklopio s njima, da mogu imati udjela u vladanju ‘u njegovom kraljevstvu’. Isus je ovdje jasno govorio o onima koji će učinjeni ‘kraljevima i svećenicima Bogu našemu vladati nad Zemljom kao kraljevi’ (Otkrivenje 5:10). U prvom je stoljeću Bog započeo s izborom 144 000, koji bi imali udjela na nebeskom Kraljevstvu. Njima su pripadali i kršćani u Korintu, jer se označavaju “osvećenima u Kristu Isusu, pozvanima svetima” (1. Korinćanima 1:2; usporedi s Rimljanima 1:7; 8:15-17). Takvi “sveti” bi trebali imati udjela na Gospodinovoj večeri i s cijenjenjem uzimati kruh i vino koji služe kao simbol, koje znači “novi zavjet u njegovoj krvi” (1. Korinćanima 11:23-26).

Danas na Zemlji živi samo još mali ostatak onih koji su od Boga pozvani za nebeski život. Samo takvi – oni koji su prihvaćeni u “Novi savez” – smiju kod godnišnje slave Spomen-svečanosti uzeti simbole kruh i vino.

Svi pravi kršćani koji se danas nadaju živjeti pod vladavinom Kraljevstva vječno na Zemlji znaju, naravno, da je to moguće samo time da pokazuju vjeru u Isusovu žrtvu. Kao što je Isus rekao množici naroda, on je “živi kruh koji je sišao s neba” (Ivan 6:51). Ali, to ne znači da bi oni koji imaju zemaljsku nadu trebali uzeti simbole Spomen-svečanosti, jer oni nisu primljeni ni u “Novi savez” ni u savez s Isusom, da bi sjedili na prijestoljima u njegovom Kraljevstvu.

Zbog toga velika skupina koja ima zemaljsku nadu ne uzima simbole kruh i vino. Time nipošto ne dolazi do izražaja da ovi ljudi ne vjeruju u žrtvu Isusova tijela i krvi ili da to ne cijene. Da, upravo zbog njihovog velikog cijenjenja njegove žrtve i zbog divnog izgleda za vječni život na Zemlji, oni su posve sigurno svake godine prisutni na Gospodinovoj večeri kao poštovanjem ispunjeni promatrači. Na taj način oni pokazuju vjeru i dokazuju da ostatak “malog stada” i mnogobrojne “druge ovce” tvore srdačnu zajednicu (Ivan 10:16).