Dobar otac i vjeran Božji sluga

JOSIP je podignuo i posljednji zavežljaj, stavio ga na leđa svog magareta i pažljivo ga pričvrstio. Kad se uspravio, lagano je potapšao magare i osvrnuo se oko sebe. Blijeda, treperava mjesečina prosula se na usnule betlehemske ulice. Josipu se oteo dubok uzdah čim je pomislio na dugačak i naporan put koji čeka njega i njegovu malenu obitelj. Sa zebnjom u srcu razmišljao je o Egiptu. Kako će njegova obitelj naučiti novi jezik i prilagoditi se životu među ljudima koji ne štuju njihovog Boga?

Trebalo mu je puno snage da svojoj ljubljenoj ženi kaže vijest koja ga je užasnula. Ispričao joj je da mu se u snu pojavio Božji anđeo i rekao kako kralj Herod traži da pogubi njihovo dijete te da moraju što prije otići iz Betlehema (Matej 2:13, 14). Mariju su te riječi jako pogodile. Ni ona ni Josip nisu mogli pojmiti da bi itko poželio nauditi njihovom djetetu koje nikome nije nanijelo nikakvo zlo. No vjerovali su Jehovi Bogu, pa su poslušali njegovo upozorenje i spremili se za put.

Pod okriljem noći, dok su stanovnici Betlehema spokojno spavali, Josip, Marija i Isus iskrali su se iz grada i krenuli na jug. Rana zora počela je bojiti nebo nježnim bojama, ali Josip je imao previše briga da bi obratio pažnju na tu ljepotu. Pitao se što ih čeka na putu i kako će njihov život izgledati u dalekoj, nepoznatoj zemlji u koju su se uputili. Kako će on, skromni tesar, zaštititi svoju obitelj na koju se okomio moćni kralj? Hoće li Mariji i Isusu moći pružiti sve potrebno za život? Hoće li opravdati povjerenje Jehove Boga i dobro odgojiti njegovog Sina? Iako je možda sumnjao u sebe, Josip se uhvatio u koštac s poteškoćama koje su snašle njega i njegovu obitelj te pokazao što znači biti dobar roditelj. Svi se mi, a naročito očevi, s razlogom možemo ugledati na vjeru tog poniznog čovjeka.

Vratimo se na početak priče, na vrijeme kad se Josip iz Nazareta zaručio s Marijom, kćerkom čovjeka po imenu Eli. Josip je znao da je njegova odabranica bogobojazna djevojka koja se u svemu drži Božjeg zakona. Zato ga je vijest da je trudna oborila s nogu. Nije mogao vjerovati da mu se to događa. Budući da mu je bilo stalo do Marijine dobrobiti, namjeravao se potajno razvesti od nje kako bi je poštedio javne sramote.a Jehova je vidio s kojom se dilemom Josip bori te mu je poslao anđela koji mu je u snu objasnio da je Marija zatrudnjela po svetom duhu i da će sin kojeg će roditi “spasiti narod svoj od grijeha njihovih”. Ohrabrio ga je riječima: “Ne boj se dovesti kući Mariju, ženu svoju” (Matej 1:18-21).

Josip je bio pravedan čovjek koji je vjerno služio Bogu, stoga je postupio po anđelovom nalogu. Na sebe je preuzeo vrlo odgovoran zadatak — pristao je odgajati Božjeg prvorođenog Sina, kojega je Bog naročito ljubio. Kad je rimski car koji je u to vrijeme bio na vlasti naredio da se u cijelom Carstvu popiše stanovništvo, Josip se sa svojom ženom, koja je već bila u poodmakloj trudnoći, zaputio u Betlehem, grad iz kojeg je potjecala njegova obitelj. Zato se Isus ondje rodio.b

Nakon popisa stanovništva Josip i njegova obitelj nisu otišli natrag u Nazaret, već su se nastanili u skromnoj kućici u Betlehemu, u blizini Jeruzalema. Mada su bili siromašni, Josip je činio sve što je bilo u njegovoj moći da svoju obitelj zaštiti od neimaštine i bilo kakvih nedaća. A onda im se, kad je Isus imao otprilike godinu dana, život iznenada promijenio.

Posjetili su ih zvjezdoznanci s istoka, najvjerojatnije iz dalekog Babilona. Ti su ljudi tražili dijete za koje je bilo prorečeno da će postati židovski kralj, a do Josipove i Marijine kuće dovela ih je zvijezda. Josip ih je ugostio jer su pokazali poštovanje njegovoj obitelji.

Ipak, koliko god bili dobronamjerni, ti su zvjezdoznanci doveli Isusov život u veliku opasnost. Zvijezda koju su pratili najprije ih je odvela u Jeruzalem, a tek potom u Betlehem. U Jeruzalemu su zlom kralju Herodu rekli da traže dijete koje će postati židovski kralj, zbog čega se on ispunio zavišću i gnjevom. (Vidi članak “Čitatelji pitaju: Je li Bog poslao ‘betlehemsku zvijezdu’?” na 29. stranici ovog časopisa.)

Međutim cijelu je situaciju s pomnom pažnjom promatrao netko daleko moćniji od Heroda. Jehova Bog pobrinuo se da se njegovom Sinu ne dogodi ništa loše. Kako je to učinio? Znajući da zvjezdoznanci namjeravaju ponovno otići u Jeruzalem i reći Herodu gdje se nalazi dijete koje traže, u snu ih je upozorio da se ne vraćaju zlom kralju, već da u svoju zemlju odu drugim putem (Matej 2:1-12).

Kratko nakon što su zvjezdoznanci otišli, Jehovin je anđeo Josipu rekao: “Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne kažem da se vratiš, jer Herod će tražiti dijete da ga pogubi!” (Matej 2:13). Josip je bez oklijevanja učinio točno ono što mu je anđeo zapovjedio jer mu ništa nije bilo toliko važno koliko sigurnost njegovog djeteta. Budući da su zvjezdoznanci koji su se došli pokloniti Isusu sa sobom donijeli skupocjene darove — zlato, tamjan i smirnu — Josipova je skromna obitelj posve neočekivano dobila dovoljno sredstava za put u daleki Egipat.

U brojnim pričama koje se mogu naći u apokrifnim knjigama putovanje Josipove obitelji opisuje se na veoma nerealan način. U njima stoji da je maleni Isus čudom skratio njihov put, obranio svoju obitelj od razbojnika i čak naredio jednom stablu datulje da svoje grane spusti sve do tla kako bi Marija mogla ubrati njegove plodove.c Ali te su priče daleko od stvarnosti. Josip i njegova obitelj tom prilikom nisu doživjeli nikakva čuda. Bio je to dug i naporan put u nepoznato.

Josip je dobar primjer svim roditeljima. Ostavio je posao i odrekao se vlastite udobnosti kako bi svoju obitelj zaštitio od opasnosti što joj je prijetila. Brigu za obitelj nedvojbeno je smatrao svetom dužnošću koju mu je povjerio sam Bog. U današnjem svijetu kriju se mnoge opasnosti koje djecu mogu iskvariti u moralnom pogledu ili im čak ugroziti život. Nije pretjerano reći da roditeljima nije nimalo lako izvesti djecu na pravi put. Stoga majke i očevi koji po uzoru na Josipa daju sve od sebe da zaštite svoju djecu zaslužuju svaku pohvalu.

Josip, Marija i Isus, po svoj prilici, nisu dugo ostali u Egiptu jer je anđeo relativno brzo kazao Josipu da je Herod umro, te se on sa svojom obitelji vratio u svoju domovinu. Tako se obistinilo ono što je Jehova davno prije rekao preko jednog proroka: “Iz Egipta sam dozvao sina svojega” (Matej 2:15). Josip je očito odigrao važnu ulogu u ispunjenju tog proročanstva. No je li bilo sigurno vratiti se u Betlehem?

Josip se nije želio poigravati sa životom svoje voljene žene i sina. Znao je da je Herodov nasljednik, kralj Arhelaj, zao i krvožedan čovjek te da nije ništa bolji od svog oca. Bog je u snu upozorio Josipa da pogibelj još nije minula, pa je taj razboriti čovjek odlučio povesti svoju obitelj što dalje od Jeruzalema i svih opasnosti koje su se u njemu krile. Otišao je na sjever, u Galileju, i nastanio se u Nazaretu. Ondje su on i Marija započeli novi život (Matej 2:19-23).

Josip je morao naporno raditi da bi zbrinuo svoju obitelj iako su živjeli skromno i bili zadovoljni osnovnim. Tesarski posao kojim se Josip bavio bio je vrlo naporan. Nije bilo lako sjeći stabla i vući ih do mjesta na kojima su se obrađivala. Ništa manje teško nije bilo ni pripremanje materijala za gradnju kuća, brodova i mostova te za izradu kola, jarmova i drugih naprava koje su koristili zemljoradnici (Matej 13:55). U biblijsko doba tesari su obično radili u blizini svojih kuća, pod vedrim nebom ili u malim radionicama.

Tesarski alat najčešće se prenosio s oca na sina, u čemu Josip, bez sumnje, nije bio izuzetak. U njegovoj je radionici vjerojatno bilo svakojakog alata, primjerice kutomjer, visak, kreda, sjekirica, pila, bradva, čekić, bat, dlijeto i svrdlo s lukom, ljepilo, pa i čavli, koji u ono vrijeme nisu bili jeftini.

Isus je nesumnjivo često promatrao Josipa kako radi u svojoj radionici. Možemo ga zamisliti kako razrogačenih očiju gleda dok se neugledan komad drva u snažnim i spretnim rukama njegovog poočima pretvara u prekrasan komad namještaja ili željno očekivanu igračku. Josip ga je odmalena poučavao jednostavnim poslovima obrade drva. Isus je uz njega brzo naučio kako izgleda divlja smokva, hrast, maslina i drugo drveće.

Josip nije smatrao da njegova briga za obitelj prestaje onog trenutka kad svojoj ženi i djeci pruži materijalnu sigurnost. On se brinuo i za njihove emocionalne potrebe te im je rado poklanjao vrijeme, ljubav i pažnju. Znao je da njegova sve veća obitelj zahtijeva puno odricanja. Budući da su on i Marija s vremenom dobili još barem šestero djece, trebao je naporno raditi da bi ih prehranio (Matej 13:55, 56).

No Josip nije bio zaokupljen samo svojim poslom jer je uviđao koliko je važno da njegova obitelj bude u bliskom odnosu s Bogom. Svoju je djecu poučavao o njihovom nebeskom Ocu i njegovim zakonima. On i Marija redovito su ih vodili u sinagogu, gdje se Božji zakon naglas čitao i tumačio. Nije teško zamisliti Isusa kako na povratku iz sinagoge svojim roditeljima postavlja mnoga pitanja te kako Josip strpljivo poučava svog radoznalog dječaka. Josip je cijenio godišnje blagdane i u tim je prigodama cijelu svoju obitelj vodio u Jeruzalem, koji je od njihovog doma bio udaljen oko 110 kilometara. Za proslavu Pashe trebali su odvojiti i do dva tjedna kako bi otišli u Jeruzalem i vratili se kući, ali to im nije bilo teško upravo zato što je Josip bio svjestan toga koliko je važno da kao obitelj iskažu štovanje svom Bogu.

Takvim je postupanjem Josip pružio izvrstan primjer današnjim kršćanima koji imaju obitelj. Jehovini svjedoci uviđaju da svojoj djeci trebaju posvetiti vrijeme i pažnju te znaju da je njihova duhovna dobrobit vrijedna svakog truda. Upravo ih zato nastoje voditi na kršćanske sastanke i veće skupove na kojima se poučavaju o Bogu. To im ne pada teško jer dobro znaju koliko je važno da njihova djeca razviju prisan odnos s Bogom.

Kad je Isus imao 12 godina, Josip je već po običaju odveo svoju obitelj u Jeruzalem. Bilo je proljeće, vrijeme proslave Pashe, i mnoge su obitelji zajedno putovale na taj blagdan. Nakon dugog puta na horizontu su ugledali poznate obrise Jeruzalema, koji se uzdizao iz okolnog krajolika. Mnogi su, uspinjući se prema svom odredištu, pjevali psalme (Psalam 120-134). U grad je pohrlilo na stotine tisuća ljudi, a poslije blagdana svi su oni polako krenuli svojim kućama. Josip i Marija bili su među mnoštvom koje se vraćalo u Galileju. Bili su, po svemu sudeći, zaokupljeni brigom za svoju manju djecu, pa se nisu previše zabrinjavali time što Isus nije pored njih. Pretpostavili su da je sa svojim rođacima i prijateljima. Tek nakon što su prešli dan hoda, počeli su se brinuti jer nisu znali gdje je Isus (Luka 2:41-44).

U panici su ga počeli tražiti među rodbinom i znancima, ali on kao da je u zemlju propao. Naposljetku su se vratili u Jeruzalem. Gradske su im se ulice zacijelo učinile neizmjerno dugima i pustima dok su hodali njima i dozivali Isusa. Pitali su se kamo je nestao. Treći dan potrage bili su izvan sebe od straha i neizvjesnosti. Možemo samo zamisliti što im je u tim trenucima prolazilo glavom. Je li Josip možda razmišljao o tome da je iznevjerio Jehovu jer nije dobro pazio na njegovog Sina? Na koncu su otišli u hram i ondje pronašli Isusa kako sjedi među vrsnim poznavateljima Božjeg zakona. Kad su ga ugledali, pao im je kamen sa srca (Luka 2:45, 46).

Isus je slušao te učene ljude i postavljao im mnoga pitanja, a oni su bili zadivljeni dječakovom oštroumnošću i razboritošću. Marija i Josip nemalo su se iznenadili kad su vidjeli svog najstarijeg sina. U evanđeljima se ne navodi kako je tom prilikom reagirao Josip, ali Marija je u njegovo i svoje ime izrazila kako su se osjećali. Isusu je rekla: “Dijete, zašto si nam to učinio? Evo, otac tvoj i ja zabrinuti smo te tražili” (Luka 2:47, 48).

Božja Riječ tako u samo nekoliko crta daje naslutiti da roditeljstvo, koliko god bilo lijepo, sa sobom donosi izazove i poteškoće, čak i kad je riječ o odgoju savršenog djeteta. Sasvim je razumljivo što su mnogi roditelji zabrinuti hoće li u ovom teškom vremenu uspjeti dobro odgojiti svoju djecu i pomoći im da izrastu u zrele i odgovorne osobe. No može ih utješiti spoznaja da Jehova zna kako se osjećaju.

Marija i Josip bili su sretni što je Isus tih nekoliko dana proveo u hramu, domu svog nebeskog Oca, Jehove, gdje je upijao sve što su zakonoznanci govorili o njemu. Ne shvaćajući strah svojih roditelja, pomalo im je začuđeno rekao: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da moram biti u domu Oca svojega?” (Luka 2:49).

Josip je nedvojbeno mnogo puta razmišljao o tim riječima. Vjerojatno su ga uvijek iznova ispunile očinskim ponosom. Nije ni čudo jer je Isusa odgajao s puno ljubavi i pažnje i pomagao mu da razvije blizak odnos sa svojim nebeskim Ocem.

I danas očevi imaju veliku odgovornost. Svojoj djeci trebaju pružiti ljubav i osjećaj sigurnosti, ali i pomoći im da se zbliže sa svojim nebeskim Ocem, Jehovom Bogom. Josip je dobar primjer i roditeljima koji imaju pastorke ili usvojenu djecu. Ako razmišljaju o tome kako se on ophodio s Isusom, nesumnjivo će svakom svom djetetu pokazati da je posebno i da ga jako vole.

Iako u Bibliji možemo naći još samo nekoliko neizravnih ukazivanja na Josipa, ona svakako zaslužuju našu pažnju. Primjerice u Lukinom evanđelju stoji da je Isus bio poslušan svojim roditeljima te da je “rastao, napredovao u mudrosti i uživao sve veću naklonost Boga i ljudi” (Luka 2:51, 52). Što iz tih riječi saznajemo o Josipu? Budući da je Isus, koji je bio savršen, poštovao svog poočima i bio mu poslušan, može se zaključiti da je Josip dobro upravljao svojim domom.

Spomenuli smo da je Isus “napredovao u mudrosti”. Bilo bi nelogično zaključiti da Josip u tome nije imao važnu ulogu. U 1. stoljeću Židovi su imali izreku prema kojoj su samo oni koji su imali vremena uživati u dokolici mogli postati istinski mudri, dok se za obične smrtnike, naprimjer tesare, zemljoradnike i kovače, govorilo da nemaju zdravog razuma te da ih se ne može naći među onima koji mudro zbore. No Isus je od svog poočima — skromnog tesara — još kao dječak čuo mnoge mudre pouke koje su mu pomogle da se zbliži s Jehovom. Osim toga svojim je životom kasnije pokazao koliko je ta izreka besmislena.

Josip je u velikoj mjeri zaslužan za to što je Isus izrastao u zrelog i sposobnog muškarca. Osim što se brinuo za njega dok je bio dijete, pomagao mu je da postane vješt u svom poslu. To znamo zato što Biblija ne naziva Isusa samo tesarovim sinom, nego za njega samog kaže da je bio tesar (Marko 6:3). Dakle Isus je uz Josipa izučio vrijedan zanat. Kršćani imaju razloga ugledati se na Josipa i truditi se djeci prenijeti znanje koje će im u životu biti od praktične koristi i omogućiti im da se uzdržavaju kad odrastu.

Kad se Isus u dobi od oko 30 godina krstio i započeo svoju službu na Zemlji, Biblija više ne spominje njegovog poočima. Stoga se može zaključiti da je Marija tada bila udovica. (Vidi okvir “Kada je Josip umro?” na 27. stranici.) Ipak, Josip je u životu članova svoje obitelji ostavio neizbrisiv trag — štitio ih je, brinuo se za njih i vjerno služio Bogu sve do svoje smrti. Taj ponizan i vjeran čovjek svim je kršćanima uzor u koji se mogu ugledati.