Jehovini svjedoci i pitanje krvi

 1. O kojem stanju stvari u vezi s krvlju vlada sada bolje razumijevanje?

¹ KRV je neophodna za život. Iako se to uočilo u davna vremena, tek su suvremena istraživanja dovela do većeg razumijevanja njene životovažne funkcije.

 2. Što se smatra općenito prihvaćenom metodom liječenja, no tko je odbija?

² Postupak prijenosa ljudske krvi na istaknutom je mjestu suvremene medicinske skrbi. Ljudi s područja medicine, a i mnogi drugi, smatraju prijenos krvi s jednog čovjeka na drugog općenito prihvaćenom metodom liječenja.¹a No, postoje ljudi koji ne prihvaćaju transfuziju krvi. To su Jehovini svjedoci.

 3, 4. Koje biblijsko gledište o životu zastupaju Jehovini svjedoci i koja se pitanja s tim u vezi postavljaju?

³ Oni vole i duboko poštuju život. To je jedan od razloga zašto ne puše, ne upotrebljavaju drogu i ne čine abortuse. Naučili su iz Biblije život smatrati svetim, vrijednim zaštite i čuvanja, kako za sebe tako i za svoju djecu.

⁴ Zašto se, dakle, Jehovini svjedoci protive transfuziji krvi? Postoji li razuman temelj takvom uvjerenju, kojeg se drže suočeni i sa smrću? I je li njihov stav sasvim nespojiv sa suvremenim medicinskim znanjem i principima?

 5. Koja je svrha ove brošure i kako će biti obrađena ova tema?

⁵ Ta bi tema trebala zanimati svakoga tko je povezan s medicinskom profesijom, jer se u bilo koje vrijeme liječnik može suočiti s tim problemom. To je i sasvim vjerojatno, jer širom zemlje postoji preko tri milijuna Jehovinih svjedoka. Možda neki žive i u vašem mjestu prebivanja. Ovo što slijedi napisano je da pomogne liječnicima da shvate Jehovine svjedoke kao pacijente i da razmotre kako se njihov stav razumno može prihvatiti. Prvo ćemo istražiti religiozni temelj njihova stava. Zatim, od 17. stranice, razmotrit ćemo problem s etičke strane. Poslije toga, govorit ćemo o najnovijim otkrićima i zapažanjima liječnika i stručnjaka, što može praktično koristiti u rješavanju problema uzimanja krvi.

 6. Za koga je značajna ova tema?

⁶ Pozivaju se i osobe koje nisu medicinari da se pozabave tim važnim pitanjem. Stav Jehovinih svjedoka prema krvi stvarno može zahvatiti prava i principe svakoga od nas. A znanje o tome što oni vjeruju i zašto, pomoći će ljudima da bolje razumiju to sporno pitanje koje često postaje predmetom zanimanja liječnika, pravnika i istraživača Biblije. Koji su dakle, ključni faktori u toj prijepornoj stvari?

Religiozan temelj

 7. Navedi neka mišljenja u vezi upotrebe krvi i na temelju čega Jehovini svjedoci zauzimaju svoj stav prema krvi?

⁷ Većina liječnika na upotrebu krvi u biti gleda kao da je to stvar medicinskog prosuđivanja, kao dio svojih svakodnevnih odluka u korištenju određenih lijekova ili kirurških postupaka. Drugi možda gledaju na takav stav Jehovinih svjedoka s moralne ili pravne strane. Takovi mogu rezonirati sa pozicije prava čovjeka na život, prava da se mogu donositi odluke o svom vlastitom tijelu, ili sa pozicije civilnih obaveza vlada da zaštite život svojih građana. Svako od ovih gledišta pridaje težinu tom problemu. No, stav Jehovinih svjedoka prije svega je religiozan, temeljen na Bibliji.

 8. Koje se pitanje logično javlja kad je riječ o stajalištu Jehovinih svjedoka?

⁸ Mnogi se možda pitaju koliko osnove ima spomenuta izjava. Oni su svjesni da brojne crkve podupiru upotrebu krvi, uspostavljaju programe u vezi čuvanja krvi i potiču na davanje krvi. Stoga se logično nameće pitanje:

Što se kaže u Bibliji o osobama koje uzimaju tuđu krv u svoj organizam?

 9, 10. Iz čega je vidljivo da Biblija govori mnogo o krvi i što je u vezi s krvlju zapovijedio Bog u ranoj povijesti čovječanstva?

⁹ I ljudi koji osobno ne smatraju Bibliju nadahnutom Riječju Božjom moraju priznati da se u njoj mnogo govori o krvi. Od prve do posljednje knjige Biblije, riječ “krv” spominje se preko četiri stotine puta. Određeni biblijski navodi naročito su povezani s njenom ulogom u podržavanju života. Hajde da ih ukratko razmotrimo:

¹⁰ Biblijski izvještaj pokazuje da se rano u povijesti čovječanstva Stvoritelj i davatelj života izjasnio u vezi pitanja krvi. Odmah nakon općeg potopa, kada je dopustio ljudima jesti životinjsko meso, Bog je zapovijedio i Noi i njegovoj obitelji: “Što se god miče i živi neka vam bude za jelo, sve vam to dadoh kao zelenu travu. Ali ne jedite mesa s dušom njegovom, a to mu je krv” (1. Mojsijeva 9:3, 4).

11. Što pokazuje da je u ubijanje životinja za prehranu bilo uključeno mnogo više nego samo hrana?

¹¹ Prije svega, Stvoritelj se pobrinuo za pravilnu ishranu čovječanstva od njegova novog početka. (Usporedi 1. Mojsijeva 1:29.) No, zatim je pokazao da je u ubijanje životinja za prehranu uključeno mnogo više nego samo hrana. Naime krv u stvorenju predstavlja njegov život ili dušu. U vezi s tim, neki biblijski prevoditelji 1. Mojsijeva 9:4 prevode na sljedeći način: “Ali ne jedite mesa sa životom njegovim, to jest sa krvlju njegovom” (Dr Lujo Bakotić).

12, 13. Sa čime je Stvoritelj doveo u vezu upotrebu krvi i odakle znamo da se nije radilo samo o životinjskoj krvi?

¹² Dakle, ovaj božanski propis nije bio neko dijetalno ograničenje, kao kad liječnici zbog zdravlja preporučuju svojim bolesnicima izbjegavanje slanog i masnog jela. Stvoritelj je krvi propisao veoma važno moralno načelo. Ispuštanjem krvi koja može isteći iz tijela životinje, Noa i njegovi potomci bi pokazali pravilan stav prema činjenici da je život došao i da ovisi o Stvoritelju. No, razmotrimo dalje to pitanje.

¹³ Gore citirani navodi odnose se na životinjsku krv. Može li se taj princip odnositi i na ljudsku krv? Da, i to još u većoj mjeri. Bog je, naime, rekao Noi: “Ja ću i vašu krv, duše vaše, iskati. ... Tko prolije krv čovječju i njegovu će krv proliti čovjek, jer je Bog po svojem obličju stvorio čovjeka” (1. Mojsijeva 9:5, 6). Dakle, ako je životinjska krv (koja predstavlja život životinje) značila Bogu toliku svetost, logično mu je ljudska značila daleko više. Osobe, koje poštuju spomenuti božanski princip neće prolijevati krv (ubijanjem) ljudi, a niti jesti životinjsku ili ljudsku krv.

Je li ta zapovijed data Noi bila privremena ili vremenski ograničena? Odnosi li se i na kasnije generacije, uključujući našu?

14, 15. Koliko je obuhvatna bila zapovijed koju je u vezi krvi dobio Noa i kako o tome svjedoči komentar jednog rabina?

¹⁴ Mnogi izučavatelji Biblije priznaju da je Bog iznio pravilo u vezi krvi, ne samo Nou i njegovoj neposrednoj obitelji, nego cijelom čovječanstvu sve do danas, jer svi su ljudi poslije potopa Noina obitelj (1. Mojsijeva 10:32). Teolog i reformator Jean Calvin, na primjer, priznaje u vezi zabrane uzimanja krvi, da je to “zakon dat cijelom svijetu odmah nakon potopa”². I Gerhard von Rad, profesor Hajdelberškog sveučilišta, iznosi u vezi 1. Mojsijeva 9:3, 4 da je to “zapovijed cijelom čovječanstvu” jer ono potječe od Noe.³

¹⁵ Budući da se zakon o krvi povezuje s Božjim nazorom koji ističe visoku vrijednost ljudskog života, s uvažavanjem možemo razmotriti primjedbu rabina Benno Jacoba:

“Tako su dvije zabrane u najužoj povezanosti. To su najelementarniji zahtjevi čovječanstvu, u doslovnom smislu riječi ... Dopuštenje jedenja mesa, ali bez krvi, i zabrana prolijevanja ljudske krvi ukazuje na mjesto čovjeka unutar svijeta u kome živi ... Sažeto rečeno: Razlog zabrane uzimanja krvi je moralnog karaktera. ... Kasniji judaizam prihvaća ovakav stav kao temeljni etički princip za svako ljudsko biće”. (Naglašeno od nas.)⁴

Doista, kasnije su Židovi iz prvih dijelova 1. knjige Mojsijeve sastavili sedam “temeljnih zakona” za čovječanstvo, a zapovijed Noi i njegovim sinovima u vezi krvi bila je jedna od njih.⁵ Usprkos činjenici što množina nacija ne slijedi tu zapovijed, ona je doista zakon za cijelo čovječanstvo (Djela apostolska 14:16; 17:30, 31).

16, 17. Koji zakon dan Izraelcima pokazuje da još uvijek vrijedi Božja zapovijed o krvi i samo za što su Izraelci smjeli upotrebljavati krv?

¹⁶ Kasnije, u svom zakonu izraelskoj naciji, Jehova Bog je zabranom umorstva potvrdio, da nalog dat Noi još uvijek vrijedi (2. Mojsijeva 20:13). Odgovarajući tome, zabranio je i jesti krv:

“I ko bi god od doma Izraelova ili između stranaca koji žive među njima, jeo kakve god krvi, okrenut ću lice svoje na suprot onomu čovjeku koji bude jeo krvi, i istrijebit ću ga iz naroda njegova” (3. Mojsijeva 17:10).

¹⁷ Izraelcima je bilo dopušteno upotrebljavati životinjsku krv samo u jednom slučaju. To je bilo kod pridonašanja žrtvi Bogu, čime su mu kao davatelju života pokazivali zahvalnost. Bog im je rekao: “Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv (život) što dušu očišća” (3. Mojsijeva 17:11).

18, 19. (a) Što je morao učiniti Izraelski lovac kad je ubio životinju za hranu, i zašto? (b) Što su priznali uvažavajući tu zapovijed?

¹⁸ A što je s krvlju životinja ubijenih za hranu, a ne za žrtvu? Bog je rekao svojim obožavateljima da lovac koji uhvati i ubije divlju životinju ili pticu, “mora joj ispustiti krv i posuti je zemljom. Jer je duša svakoga tijela krv njegova, to mu je duša. Zato rekoh sinovima Izraelovim: krvi nijednoga tijela ne jedite, jer je duša svakoga tijela krv njegova. Ko bi je god jeo da se istrijebi” (3. Mojsijeva 17:13, 14; 5. Mojsijeva 12:23—25).

¹⁹ To ispuštanje krvi nije bio jednostavno religiozni ritual; to je bilo produženje božanskog zakona datog Noi. Onaj koji ubije životinju treba priznati da život tog stvorenja dolazi i pripada Bogu. Ne jedući njenu krv, nego je “izlivši” na oltar ili zemlju, Izraelac je u stvari vratio njen život Bogu.

20. (a) Kako je bilo kažnjeno omalovažavanje Božje zapovijedi o krvi, što pokazuje da je to bila ozbiljna greška? (b) Koji biblijski citati pokazuju da se na sebe navlači određena mjera krivnje, ako bi se jelo meso s krvlju?

²⁰ Za Izraelca koji ne bi uzeo u obzir da je život predstavljen krvlju, bila je to ozbiljna greška. Tko bi namjerno prezreo zakon o krvi, bio je “odrezan”, pogubljen (3. Mojsijeva 7:26, 27; 4. Mojsijeva 15:30, 31). Određenu mjeru krivnje navukao bi na sebe i čovjek koji bi jeo meso uginule životinje, koja nije iskrvarila, ili one koju bi usmrtila neka druga divlja zvijer. (3. Mojsijeva 17:15, 16; usporedi 3. Mojsijeva 5:3; 11:39.)

Može li se Božji zakon o krvi ostaviti po strani u slučaju nužde?

21. Koji biblijski primjer pokazuje da se Božji zakon o krvi ne može ostaviti po strani u slučaju nužde?

²¹ Odgovor Biblije glasi ne. Nema specijalnih podešavanja zakona u nuždi. To možemo vidjeti iz onoga što se dogodilo nekim izraelskim vojnicima u danima kralja Saula. Izgladnjeli, nakon dugačke bitke, klali su ovce i stoku te “jeli s krvlju”. Bili su gladni i nisu namjerno jeli krv, no u žurbi za jelom nisu uočili da životinje nisu propisno iskrvarile. Opravdava li njihov postupak činjenica da je to bilo u nuždi? Naprotiv, njihov od Boga pomazani kralj okarakterizirao je to djelo ‘jedenja s krvlju kao griješenje Jehovi’ (1. Samuelova 14:31—35).

Odnosi li se čuvanje od krvi i na ljudsku krv?

22. Zašto je razumno zaključiti da se Božji zakon u vezi životinjske krvi odnosi na ljudsku krv?

²² Da. To je sasvim razumljivo, jer je Božji zakon branio uzimanje “bilo koje krvi” i “krvi bilo koje vrste mesa” (3. Mojsijeva 17:10, 14). Kako su Izraelci gledali na taj zakon vidi se iz situacije u vezi nekolicine Židova koji su slijedili i slušali Isusa. Jednom prilikom on im je slikovito govorio o “pijenju njegove krvi”. Naime, znao je da se ona mora proliti u žrtvenoj smrti što je rezultiralo životom onima koji u vjeri prime tu žrtvu (Ivan 6:53—58). Očito ne shvaćajući da Isus govori slikovito, neki su bili šokirani njegovim riječima i napustili su ga (Ivan 6:60—66). Da, pomisao uzeti ljudsku krv bila je odvratna tim židovskim obožavateljima Boga.

A što je s kršćanima?

23. Kako je žrtvena smrt Mesije djelovala na zakonska ograničenja prehrane prema Mojsijevom zakonu?

²³ Mojsijev zakon je ukazivao na dolazak i žrtvenu smrt Mesije. Stoga nakon Isusove smrti pravi obožavatelji nisu bili obavezni držati Mojsijev zakon (Rimljanima 10:4; 6:14; Kološanima 2:13, 14). Zakonska ograničenja prehrane, kao ona protiv jedenja sala ili mesa određenih životinja, nisu više obavezivala (3. Mojsijeva 7:25; 11:2—8).

Odnosi li se božanska zabrana uzimanja krvi i na kršćane?

24. Što je bilo odlučeno u vezi krvi kad se rješavalo pitanje trebaju li se obrezivati nežidovi koji su prihvatili kršćanstvo?

²⁴ O toj temi počelo se raspravljati 49. n. e. na saboru apostola i starješina u Jeruzalemu. Oni su služili kao centralno tijelo starješina za sve kršćane. Sastanak se održavao u vezi obrezanja. Taj apostolski sabor je odlučio da se nežidovi koji su prihvatili kršćanstvo ne moraju obrezivati. U toku diskusije Isusov polubrat Jakov obratio je pažnju prisutnih i na izvjesne druge temeljne stvari za koje je smatrao da ih je potrebno uključiti u razmatranje, naime, da se “čuvaju od priloga idolskih, od bluda, od udavljenoga i od krvi” (Djela apostolska 15:19—21). Osvrnuo se na Mojsijeve spise koji su otkrili da Bog, i prije nego je dao zakon Židovima, nije odobravao nemoralne spolne odnose, idolopoklonstvo i jedenje krvi. To je i uključivalo nejedenje mesa udavljenih životinja, onih koje nisu iskrvarile (1. Mojsijeva 9:3, 4; 19:1—25; 34:31; 35:2—4).

25. U što je bila uključena odluka apostolskog sabora?

²⁵ Odluka sabora pismeno je poslana kršćanskim skupštinama i uključena u Bibliju kao dio nadahnutih spisa koji su korisni “za učenje, ... za ispravno postavljanje stvari” (2. Timoteju 3:16, 17 NS). Ona glasi:

26, 27. Kako je glasio doslovni tekst te odluke, i iz čega je vidljivo da to nije bilo samo mišljenje apostola?

²⁶ “Jer nađe za dobro sveti duh i mi da nikakvih tegoba više ne mećemo na vas osim ovih potrebnih: Da se čuvate od priloga idolskih i od krvi i od udavljenoga i od bluda; od čega ako se čuvate, dobro činite” (Djela apostolska 15:28, 29).

²⁷ Da, iako kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, “neophodno” je da se čuvaju krvi. Je li to bilo osobno mišljenje apostola? Ne sasvim. Kao što stoji, odluka je donesena u skladu sa Božjim svetim duhom.

28. Koju razliku čini ova odluka, prema riječima profesora Walter Zimmerli (Valtera Cimerlija)?

²⁸ Obzirom na tu kršćansku odluku, profesor Walter Zimmerli sa Sveučilišta u Göttingenu (Njemačka) je prokomentirao:

“Prva židovsko-kršćanska skupština u odluci, o kojoj se izvještava u Djelima apostolskim 15. poglavlju, čini razliku između zakona datog Izraelcima preko Mojsija i zapovijedi date preko Noe cijelom svijetu” (Zürcher Bibelkommentare).⁶

29. Što pokazuje da zapovijed ‘uzdržavati se od krvi’ nije samo prehrambeno ograničenje, nego ozbiljan moralni zahtjev?

²⁹ Zapovijed ‘uzdržavati se od krvi’ nije samo prehrambeno ograničenje, nego ozbiljan moralni zahtjev. To se vidi iz činjenice da je za kršćanina to bilo jednako tako ozbiljno kao “čuvati se idolopoklonstva i bluda”, što se spominje u istom stihu.

Prvi kršćani i krv

30, 31. Iz čega proizlazi da je zabrana krvi bila obavezna, a ne samo privremenog značaja?

³⁰ Sa Jeruzalemskog sabora ta se jasna odluka razaslala u kršćanske skupštine s pozitivnim učinkom. U Djelima apostolskim 16. poglavlju, u vezi Pavla i njegovih drugova čitamo: “I kako su prolazili gradovima, predavali su im na opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu. Tako se crkve (skupštine, NS) učvršćivaše u vjeri i broj im se danomice povećavao” (Djela apostolska 16:4, 5, BDF).

Je li odluka o kojoj se izvještava u Djelima apostolskim 15:28, 29 bila samo privremenog značaja, a ne obaveza koja i dalje vrijedi za kršćane?

³¹ Neki drže da apostolska odluka nije kršćanima bila trajna obaveza. No, knjiga Djela apostolska jasno pokazuje suprotno. Naime, da su se oko deset godina nakon odluke Jeruzalemskog sabora kršćani i nadalje pridržavali odluke “da se klone mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenoga i bludništva” (Djela apostolska 21:25, BDF). To ukazuje na poimanje da zahtjev uzdržavati se krvi nije bio ograničen samo na neznabožačke preobraćenike na jednom području, a niti da je primjenjiv samo u kratkom periodu.

32, 33. Što je rekao Euzebije o priznavanju zabrane krvi u njegovo vrijeme?

³² No, kakva je bila situacija u kasnijim stoljećima kada se kršćanstvo proširilo u udaljenije krajeve? Razmotrimo dokaze iz stoljeća koja su slijedila nakon objave odluke iz Djela apostolskih 15:28, 29.

³³ Euzebije, pisac iz trećeg stoljeća, koga se smatra “ocem crkvene povijesti”, izvještava što se 177. godine dogodilo u Lyonu (današnja Francuska). Religiozni neprijatelji lažno su optužili kršćane da jedu djecu. Tokom mučenja i pogubljenja nekih kršćana, djevojka imenom Biblias odgovorila je na te lažne optužbe: “Kako bismo mogli jesti djecu — mi kojima se ne dopušta jesti niti krv životinja”.⁷

34-36. Što su pisali Tertulijan i Minucije Feliks o odnosu kršćana njihova vremena prema uživanju krvi?

³⁴ Slične lažne optužbe nagnale su i latinskog teologa Tertulijana (160—230. g. n. e.) da ukaže na to kako su Rimljani obično pili krv, ali da kršćani to pouzdano nisu činili. On piše:

“Neka se zbog vaših neprirodnih običaja zarumenite od stida pred kršćanima. Mi čak niti ne jedemo krv životinja u našim obrocima, jer se oni sastoje od priproste hrane. ... Iskušavate kršćane i nudite im kobasice napunjene krvlju. Vi ste, naravno, uvjereni da im upravo ta stvar, kojom ih pokušavate odvratiti od prava puta, nije dopuštena. Kako je onda moguće, kad ste uvjereni da će se oni zgroziti na životinjsku krv, da vjerujete da će željno čeznuti za ljudskom?”⁸

³⁵ Isto tako, u vezi zabrane iz Djela apostolska 15:28, 29 kaže: “Zabranu u vezi krvi još više ćemo smatrati zabranom u vezi ljudske krvi.”⁹

³⁶ Minucije Feliks, rimski pravnik koji je živio sve do nekako 250. godine n. e. ima jednako gledište jer je napisao: “Mi toliko prežemo pred ljudskom krvlju da je čak niti od jestivih životinja ne upotrebljavamo u našoj ishrani”.¹⁰b

37, 38. Koje objašnjenje o temi krv su dali jedan biskup i jedan katolički učenjak?

³⁷ Povijesni dokazi su toliko obilni i jasni da je biskup John Kaye (1783—1853) mogao kategorički izjaviti: “Prvi kršćani presavjesno su se pridržavali apostolske odluke u Jeruzalemu, da se uzdržavaju od udavljenoga i od krvi.”¹¹

Jesu li ‘prvi kršćani’ i Jehovini svjedoci suvremenog doba jedini koji su zauzeli takav stav o krvi temeljen na Bibliji?

³⁸ Ni u kojem slučaju. Komentirajući Djela apostolska 15:29, katolički učenjak Giuseppe Ricciotti (1890—1964) spominje događaj u Lyonu (prethodno već opisan) kao dokaz da ‘prvi kršćani nisu mogli jesti krv’. Zatim dodaje: “I u stoljećima koja su slijedila sve do srednjeg vijeka — nailazimo na neočekivanu jeku te rane ‘mrskosti’ (prema upotrebi krvi), bez sumnje zbog odluke apostola.”¹²

39. Što je na Saboru održanom u Konstantinopolisu bilo objašnjeno u vezi krvi i što je Otto iz Bamberga objasnio obraćenicima?

³⁹ Na primjer, na Saboru (Quinisext) održanu 692. godine u Konstantinopolisu ustanovljeno je: “Božansko pismo nam zapovijeda da se uzdržavamo od krvi, udavljenoga i bluda. ... Ako bi se bilo tko usudio jesti životinjsku krv na bilo koji način, ako bi bio svećenik neka se skine sa službe; ako je laik, neka se ekskomunicira.”¹³ Slično je i Otto iz Bamberga (1060—1139. g. n. e.), ugledan prelat (visoki crkveni dostojanstvenik) i evanđelist objasnio obraćenicima Pomeranije “da ne smiju jesti ništa nečisto, što je uginulo ili je udavljeno, žrtvovano idolima ili samo životinjsku krv”.¹⁴

40. Što je pisao Martin Luther u vezi Djela apostolskih 15:28, 29?

⁴⁰ Bliže našem vremenu, i Martin Luther je priznao dublji smisao odluke iz 49. g. n. e. Protestirajući protiv katoličkih običaja i vjerovanja, bio je sklon tome da apostolski sabor svrsta u red sa kasnijim crkvenim saborima čije odluke nisu bile dijelom Biblije. No, ipak je u vezi Djela apostolskih 15:28, 29 napisao:

“A sada, ako bismo željeli imati crkvu koja se pokorava tome saboru (što je i pravo, jer je prvi i najistaknutiji, a održali su ga osobno apostoli), moramo naučavati i zahtijevati da ubuduće niti vladar, plemić, građanin ili seljak ne smije jesti guske, srne, jelene ili svinje kuhane u krvi. ... A građani i seljaci osobito se moraju uzdržavati od crvenih kobasica i krvavica”.¹⁵

41. Što piše jedan baptistički teolog o 1. Mojsijevoj 9:3, 4?

⁴¹ Andrew Fuller, smatran “jednim od možda najistaknutijih i najutjecajnijih baptističkih teologa” devetnaestog stoljeća, napisao je u vezi 1. Mojsijeve 9:3, 4 obzirom na zabranu krvi sljedeće:

“To što je bilo zabranjeno Nou, izgleda da je također zabranjeno cijelom čovječanstvu; isto tako, na tu zabranu ne treba gledati kao na nešto što pripada ceremonijama židovskog oprosta. Ona je bila zapovijed ne samo prije nego što je oprost postojao, nego je nametnuta i na nežidovske kršćane odlukom apostola, Djela XV. 20. ... Krv je život i Bog je izgleda drži svetom.”¹⁶

42. Što je svećenik William Jones odgovorio onima koji žele omalovažiti biblijsku zabranu uzimanja krvi?

⁴² Može li kršćanin tvrditi da mu primjena, što neki nazivaju “kršćanske slobode” dopušta odbiti zabranu o krvi? U svojoj knjizi The History of the Christian Church, William Jones, svećenik (1762—1846) odgovara:

“Ništa ne može biti izričitije nego zabrana u Djelima XV. 28, 29. Mogu li oni koji u vezi te stvari zagovaraju svoju ‘kršćansku slobodu’ pokazati u bilo kom dijelu Božje Riječi, da je ta zabrana kasnije ukinuta? A ako ne, neka nam bude dopušteno upitati, ‘čijom se autoritetom, izuzev njegovom, bilo koji Božji zakon može dokinuti?’” (str. 106).

43. Što su odlučili Jehovini svjedoci obzirom na krv i na temelju kojih citata?

⁴³ Zaključak je jasan: pod vodstvom svetog duha apostolski sabor je odlučio da se kršćani koji žele Božje odobravanje moraju ‘uzdržati od krvi’, kao što je to Bog zahtijevao još od Noinih dana (Djela apostolska 15:28, 29; 1. Mojsijeva 9:3, 4). To gledište Pisma prihvatili su i slijedili prvi kršćani i pod cijenu vlastitog života. I kroz stoljeća je taj zahtjev priznat kao “potreban” za kršćane. Tako je odluka Jehovinih svjedoka da se uzdržavaju od krvi temeljena na Riječi Božjoj, Bibliji a podržana je i množinom prethodnika u povijesti kršćanstva.

Krv kao lijek

44. Koje smo tri točke obradili i kako su one utemeljene na Bibliji?

⁴⁴ Do sada je ustanovljeno da se u Bibliji zahtijeva sljedeće: čovjek ne može podržavati svoj život krvlju drugog stvorenja (1. Mojsijeva 9:3, 4). Kada se uzme život životinje, krv koja ga predstavlja treba proliti i tako vratiti natrag Stvoritelju (3. Mojsijeva 17:13, 14). Prema otkriću apostolskog sabora, kršćani se moraju ‘uzdržavati od krvi’, a to se odnosi i na ljudsku i na životinjsku krv (Djela apostolska 15:28, 29).

No, mogu li ovi biblijski navodi vrijediti u odnosu na prihvaćanje transfundirane krvi kao spasonosnog medicinskog postupka?

45, 46. Koja se pitanja sada postavlja i na koju se suvremenu medicinsku tehniku primjenjuje temeljno biblijsko načelo?

⁴⁵ Neke osobe tvrde da Biblija brani jedenje krvi kao hrane i da se to u osnovi razlikuje od uzimanja krvi transfuzijom, medicinskim postupkom koji nije bio poznat u biblijskim vremenima. No, je li taj stav valjan?

⁴⁶ Nitko ne poriče da je u biblijska vremena Božji zakon imao sasvim određenu primjenu na konzumiranje krvi kao hrane. Intravenozno davanje krvi tada se nije vršilo. No, iako se u Bibliji direktno ne raspravlja o suvremenim medicinskim tehnikama koje uključuju krv, ipak je to bilo principijelno predvidivo i uključeno u zabranu.

47, 48. Koja se razlika ne pravi u Djelima apostolskim 15:29 i iz kojeg razloga?

⁴⁷ Zapazi, na primjer, zapovijed da se kršćani “uzdržavaju ... od krvi” (Djela apostolska 15:29). Ništa tu ne stoji što bi opravdalo pravljenje razlike između uzimanja krvi kroz usta i njena primanja u krvne žile. I doista, postoji li principijelno neka temeljna razlika?

⁴⁸ Liječnici znaju da se čovjek može hraniti preko ustiju ili intravenozno (preko krvnih žila). Jednako tako i određeni lijekovi mogu se primati na različit način. Na primjer, neki antibiotici mogu se uzeti oralno (kroz usta) u tabletama ili injekcijom u mišić ili u cirkulacijski sistem (intravenozno). Što bi se dogodilo ako bi uzeo neku tabletu antibiotika i zbog opasne alergijske reakcije budeš upozoren da je se u budućnosti kloniš? Da li bi bilo razumno shvatiti medicinsko upozorenje tako da lijek ne uzmeš u obliku tablete, ali da je bez opasnosti možeš injicirati u svoj krvni optok? Sigurno ne bi! Bit nije u načinu uzimanja nego da se posve uzdržiš od tog antibiotika. Isto tako jasno je da odluka da se kršćani moraju ‘uzdržavati od krvi’ podrazumijeva uzimanje krvi u organizam, bez obzira da li kroz usta ili direktno u krvni optok.

Koliko je to pitanje važno Jehovinim svjedocima?

49. Što su Jehovini svjedoci čvrsto odlučili i u što su uvjereni?

⁴⁹ Osobe koje se priznaju ovisnima o Stvoritelju i davatelju života trebaju odlučno poslušati njegove zapovijedi. To je čvrst stav koji zauzimaju Jehovini svjedoci. Posve su uvjereni da je ispravno pokoriti se Božjem zakonu u kojem se zapovijeda uzdržavanje od krvi. U tome ne slijede neki osobni hir ili nekakav neosnovani fanatički stav. Oni zbog poslušnosti najvišem autoritetu svemira, Stvoritelju života, odbijaju unositi krv u svoj organizam bilo jedenjem ili transfuzijom.

50, 51. Što je u pitanju kad je riječ o krvi i s kojim smo riječima Psalmiste suglasni cijelim srcem?

⁵⁰ Pitanje krvi za Jehovine svjedoke zbog toga uključuje najosnovnija načela na kojima temelje svoj život. U pitanju je njihov odnos sa Stvoriteljem i Bogom. Nadalje, oni potpuno vjeruju riječima psalmiste: “Sudske odluke Jehovine sve su prave; sve su se pokazale pravednima. ... U držanju njihovu velika je nagrada” (Psalam 19:9, 11, NS).

⁵¹ Oni koji gledaju samo na kratkoročne posljedice odluka možda sumnjaju da poslušnost Božjem zakonu u vezi krvi može biti ‘nagrađujuća’. No, Jehovini svjedoci su sigurni da je poslušnost uputstvima Stvoritelja za njihovo trajno dobro.

52, 53. Koje su stajalište zauzeli prvi kršćani i pod koju cijenu?

⁵² Prvi kršćani mislili su jednako. Povijest pokazuje da se njihova poslušnost Bogu kušala do određenih granica. U Rimskom carstvu sililo ih se da izvrše akt idolopoklonstva ili da se upuste u nemoral. Njihovo odbijanje da to učine moglo je značiti da budu bačeni u rimsku arenu i da ih tamo rastrgaju zvijeri. No ti su kršćani prionuli uz svoju vjeru; slušali su Boga.

⁵³ Zamisli što je to značilo. Za prve kršćane koji su bili roditelji, odbiti prekršiti Božji zakon moglo je dovesti i do smrti njihove djece. Danas mi znamo iz povijesti da ti kršćani nisu strašljivo i nevjerno okrenuli leđa Bogu i načelima po kojima su živjeli. Vjerovali su Isusovim riječima: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će” (Ivan 11:25, ST). Zato su, usprkos neposrednim posljedicama, slušali odluku apostola da se uzdržavaju od onoga što je žrtvovano idolima, od bluda i krvi. Vjernost Bogu mnogo im je značila.

54. Koju odgovornost preuzimaju na sebe?

⁵⁴ Jednako toliko ona znači i danas Jehovinim svjedocima. Oni s pravom osjećaju moralnu obavezu donositi odluke u vezi obožavanja za sebe i svoju djecu. Iz tog razloga, oni ne očekuju da bilo tko, bez obzira bio to liječnik, bolnički upravitelj ili sudac, donosi takve moralne odluke za njih. Ne žele da netko drugi pokušava preuzeti njihovu odgovornost pred Bogom jer u stvarnosti nitko to zapravo i ne može učiniti. To je osobna odgovornost kršćana prema Bogu i davatelju života.

Je li odbijanje oblik samoubojstva?

55, 56. (a) Koja se primjedba stavlja protiv odbijanja transfuzije krvi? (b) Zašto se Svjedocima ne može predbaciti da počinjaju “samoubojstvo”, što pokazuje svjedočanstvo drugih?

⁵⁵ Zbog obilnog gubitka krvi prilikom ozljede, bolesti ili kirurških komplikacija, često se propisuje transfuzija krvi kao pokušaj da se spasi život. Zato, kad se čuje da neka osoba odbija transfuziju krvi, može se pomisliti da takav u stvari atakira na svoj život. No je li tako?

Je li odbijanje transfuzije krvi ravno “samoubojstvu” ili ispoljavanju “prava na smrt”?

⁵⁶ Samoubojstvo je nastojanje da se oduzme vlastiti život. To je pokušaj samouništenja. Onaj tko je bar površno upoznat s vjerovanjem i običajima Jehovinih svjedoka zna da oni ne pokušavaju sami sebe uništiti. Iako odbijaju transfuziju krvi, dobrodošla im je alternativna medicinska pomoć. U članku The American Surgeona korektno se primjećuje:

“Općenito gledajući, odbijanje medicinske skrbi nije jednake vrijednosti ‘samoubojstvu’. Jehovini svjedoci traže medicinsku pažnju, a odbijaju samo jedan aspekt medicinske skrbi. Odbijanje medicinske skrbi ili njena dijela nije zato ‘zločin’ počinjen prema samome sebi, čin s predumišljajem u pravcu samouništenja, kao što je samoubojstvo”. (Naglašeno od nas.)¹⁷

Profesor M. Byrn iznio je u časopisu Fordham Law Review da su ‘odbijanje spasonosne terapije i pokušaj samoubojstva zakonski toliko različiti kao i jabuke od naranči’.¹⁸ U govoru na jednom medicinskom sastanku dr David Pent iz Arizone je primijetio:

“Jehovini svjedoci smatraju da, ako bi trebali umrijeti zbog odbijanja transfuzije krvi, umiru za svoje vjerovanje slično prvim religioznim mučenicima pred više stoljeća. Ako je to pasivno medicinsko samoubojstvo, tada i ovdje nekoliko prisutnih liječnika u publici koji upravo sada puše vjerojatno tvore osnovu za pasivno samoubojstvo.”¹⁹

57. Zašto odbijanje transfuzije krvi nije primjena “prava na smrt”?

⁵⁷ A što je s predodžbom da je odbijanje transfuzije Jehovinih svjedoka primjena “prava na smrt”? Činjenica je, da Jehovini svjedoci žele ostati živi. Zato i traže medicinsku pomoć. No, ne mogu i neće prekršiti svoja duboka i biblijski utemeljena religiozna uvjerenja.

58. Koje pravo sudovi priznaju svakom čovjeku, i zašto je logično da je to tako?

⁵⁸ Sudovi često zagovaraju načelo da svaki čovjek ima pravo na fizički integritet, što znači da je u konačnoj analizi sama osoba odgovorna u odlučivanju što će učiniti svome tijelu. I doista, zar ne bi svatko želio da tako bude kad bi bio bolestan i ležao u bolnici? Budući da je to tvoj život, tvoje zdravlje i tvoje tijelo, ne bi li trebao ti imati završnu riječ hoće li se nešto činiti ili ne?

59, 60. (a) O čemu mora pacijent zadnji odlučiti? b) U kojem je ljudskom pravu ograničeno pravo i dužnost liječnika?

⁵⁹ Postoje logične posljedice ovakvog razumnog moralnog stava. U brošuri izdatoj od American Medical Association se objašnjava: “Bolesnik mora biti konačan arbitar hoće li riskirati s liječenjem ili operacijom koju liječnik preporučuje ili riskirati i živjeti bez toga. To je prirodno pravo pojedinca, što i zakon priznaje”. “Bolesnik ima pravo uskratiti svoj pristanak spasonosnom liječenju. Prema tome, on može odrediti takve uvjete, okolnosti i ograničenja koja su u skladu s njegovim pristankom”.²⁰

⁶⁰ To važi i za transfuziju krvi upravo kao i za svaki drugi oblik “spasonosnog liječenja”. Dr jur H. Narr iz Tübingena (Njemačka) je izjavio: “Pravo i dužnost liječnika da liječi ograničeno je ljudskom temeljnom slobodom na samoopredjeljenje u liječenju vlastita tijela. ... Jednako je to točno i za druge medicinske intervencije, pa tako i za transfuziju krvi.”²¹

61. Što misle mnogi ljudi o sačuvanju života, no koje se pitanje javlja s tim u vezi?

⁶¹ Razumljivo je da su neke osobe šokirane na pomisao da netko odbija krv, jer to može biti opasno i čak kobno. Mnogi misle da je život na prvome mjestu i da se treba sačuvati pod bilo koju cijenu. Istina je da je sačuvanje ljudskog života jedan od najvažnijih društvenih interesa. No znači li to da “sačuvanje života” dolazi ispred svih načela?

62. Što je prema riječima N.L. Gantora dokaz da nepovredivost života nije najviša vrijednost? Kako to možemo predočiti?

⁶² U odgovoru, Norman L. Cantor, izvanredni profesor u Rutgers Law School podvlači:

“Ljudsko dostojanstvo se uzvisuje dopuštenjem da pojedinac odlučuje za samog sebe o vjerovanju za koje vrijedi umrijeti. Kroz stoljeća postojalo je mnoštvo uzvišenih ideja, religioznih i svjetovnih, za koje se vrijedilo žrtvovati. I doista, većina vlada i društava, uključujući i ovo naše, ne smatra nepovredivost života najvišom vrijednošću.”²²

Profesor Cantor iznosi kao primjer činjenicu da su se u ratovima neki ljudi dobrovoljno suočili s ozljedama i smrću, boreći se za “slobodu” i “demokraciju”. Jesu li njihovi sunarodnjaci, zbog principa, na te žrtve gledali kao moralno štetne? Da li su ih njihovi sunarodnjaci osudili kao neplemenite budući da su neki od takovih poginulih iza sebe ostavili udovice i siročad kojima je bila potrebna pomoć? Da li su pravnici ili liječnici trebali tražiti sudske naloge kojima bi predusreli te ljude da ne prinesu žrtve u korist svojih ideala? Nije li, stoga, očito da spremnost prihvaćanja opasnosti zbog principa nije usamljen primjer kod Jehovinih svjedoka i prvih kršćana? Činjenica je da takvu privrženost principu visoko cijene mnoge osobe.

63. Koje bi stajalište Svjedoka trebalo svakoga spriječiti da pokuša prisiliti na određenu terapiju koja je posve u suprotnosti s njihovim uvjerenjem?

⁶³ Osim toga, vrijedno je ponovo istaći da, iako Jehovini svjedoci ne prihvaćaju transfuziju krvi, rado primaju alternativna liječenja koja bi im pomogla ostati na životu. Zbog čega bi dakle, bilo tko uporno zahtijevao ili čak silio na određenu terapiju koja je posve u suprotnosti s principima i najdubljim religioznim vjerovanjem drugoga?

64. Što je pisalo u jednom stručnom medicinskom časopisu o liječnicima koji pokušavaju prisiljavati pacijente na određeni način liječenja, kojim povređuju njihovu savjest?

⁶⁴ Ipak, to se događa. Neki liječnici ili upravitelji bolnica obraćaju se čak sudu radi zakonskog odobrenja da prisile bolesnika na transfuziju krvi. Obzirom na takove, dr D.N. Goldstein je napisao u časopisu The Wisconsin Medical Journal:

“Liječnici koji zauzimaju takav stav zanijekali su žrtve svih mučenika koji su proslavili povijest svojom uzvišenom odanošću principu i po cijenu vlastitog života. Takvi pacijenti koji radije izabiru sigurnu smrt nego da povrijede religioznu savjest jednaki su onima koji su svojim životima platili vjeru u Boga ili onima koji su radije pošli na mučenički stup nego da prihvate (prisilno) krštenje. ... Naša je dužnost spasiti život, no s pravom se trebamo upitati, nije li naša dužnost također štititi integritet i sačuvati neke crte osobne autentičnosti ljudi koji se i dalje nalaze u jednom sve više i više uniformnom društvu. ... Neka liječnici ne traže zakonsku pomoć da spase tijelo a unište dušu. Bolesnikov život njegova je svojina”.²³

Uloga liječnika

65, 66. Zašto liječnik može biti potresen saznanjem da je pacijent Jehovin svjedok, koji odbija transfuziju krvi?

⁶⁵ Vidjeli smo da zbog svog snažnog religioznog uvjerenja, Jehovini svjedoci izbjegavaju i jelo koje sadrži krv i medicinski propisanu krv. No, kako na druge djeluje takav stav, kao npr. na liječnike koji ih liječe?

⁶⁶ Liječnici su se posvetili spašavanju ili produžavanju ljudskih života. To je njihovo zanimanje. Prema tome, kad se liječnik školuje i nauči da je transfuzija krvi standardni postupak u liječenju bolesnika koji je ozbiljno obolio ili izgubio mnogo krvi, može biti potresen saznanjem da pacijent odbija krv. Kako bolesnikova biblijski školovana savjest ne dopušta da uzme transfuziju krvi, tako i liječnik, koji također ima savjest, slijedi etiku koja mu je važna do krajnjih granica.

Treba li liječnik slijediti svoje medicinsko uvjerenje i obrazovanje ako smatra da je transfuzija krvi, iako je pacijent odbija, potrebna da spasi njegov život?

67, 68. Prema kojem medicinskom i pravnom temelju ne smije liječnik slijediti svoje uvjerenje ako ono vrijeđa savjest pacijenta?

⁶⁷ Doista, u takvim slučajevima situacija je složena. No, svatko od nas može se upitati: ako bih se ja osobno našao u situaciji gdje postoji protuslovlje između moje savjesti kao pacijenta i iskrena uvjerenja prisutna liječnika, što bih trebao učiniti? Razmotrimo primjedbu dr Williama P. Williamsona koju je iznio na jednom medicinskom kongresu (First National Congress on Medical Ethics an Professionalism):

“Nedvojbeno bi prva liječnikova pomisao morala biti dobrobit pacijenta. Budući da je život dar Stvoritelja pojedincu, glavna odluka s pravom pripada pacijentu, jer on je čuvar tog dara. ... Liječnik treba liječiti pacijenta u okviru zapovijedi njegove religije, a ne siliti ga na vlastita religiozna uvjerenja”. (Naglašeno od nas.)²⁴

⁶⁸ Postoji još jedan razlog, zakonski, zašto se bolesnikova savjest ne može zaobići. To je kao što profesor Byrn piše u časopisu Fordham Law Review: “Ne mislim da je liječnik vezan pacijentovim izborom da učini nešto nasuprot svojoj savjesti. ... Tako mislim da niti je pacijent vezan liječnikovom savješću da učini nešto nasuprot svome izboru, a u skladu s time, liječnik ima pravo i izbor da ne učini ništa. Zakon o slobodnom pristanku ostao bi bez značaja ako bi pacijentov izbor bio podređen medicinskom prosuđivanju”. (Naglašeno od nas.)²⁵

69, 70. Umjesto da se povuče, što bi trebao učiniti liječnik kad ima pred sobom pacijenta koji odbija transfuziju krvi?

⁶⁹ Postoji dakle, mogućnost da liječnik u takvoj situaciji “ne učini ništa”, to jest, povuče se u tom slučaju; no je li to jedini izbor? U svom članku “Emergency Surgical Procedures in Adult Jehovah’s Witnesses” (Hitni kirurški zahvati na odraslim Jehovinim svjedocima), dr Robert D. O’Malley komentira: “Liječnik ne bi trebao napustiti pacijenta koristeći kao izgovor njegovo odbijanje krvi.”²⁶

⁷⁰ Što, dakle liječnici mogu učiniti? Dr J.K. Holcomb izjavio je u uvodnom članku jednog medicinskog časopisa:

“Nema sumnje da se mi kao liječnici osjetimo nezadovoljnima i ljutima kada nepopustljivi pacijent odbija prihvatiti ono što mi smatramo prednosnim i propisanim načinom liječenja. No, trebamo li se, pošteno rečeno, tako osjećati kad pacijent navodi religiozno uvjerenje kao temelj odbijanja određenog liječenja? Ako smo pošteni prema sebi samima, moramo priznati da smo daleko od idealnoga u liječenju mnogih pacijenata u svakodnevnoj praksi. ... Ako tako možemo činiti obzirom na naša medicinska uvjerenja, zar ne bismo jednako trebali biti spremni učiniti najbolje onda kad nas uvjerenja pacijenta, osobito ona religiozna, sprečavaju da ponudimo ono što mi smatramo prikladnim oblikom liječenja. Obično su bolesnici koji iz religioznih razloga odbijaju transfuziju krvi svjesni medicinskog rizika svojih odluka, no spremni su ga prihvatiti i samo traže da mi sa svoje strane učinimo najbolje što možemo”.²⁷

71. Što se može reći o moralnoj obavezi pacijenta i liječnika o ‘izvanrednom’ liječenju?

⁷¹ Postoje i drugi stavovi obzirom na moralni aspekt tog pitanja. John J. Paris, docent socijalne etike, ističe: “U medicinskim i moralnim krugovima vlada velika suglasnost u tome da pojedinac nema moralnu obavezu podvrgnuti se ‘izvanrednom’ liječenju — iako ono može biti često u redovnoj praksi — a niti liječnik ima bilo kakvu moralnu obavezu da ga određuje; a isto tako i sudac”.²⁸ Za Jehovine svjedoke koji upravljaju svoj život po Bibliji, transfuzija krvi je doista ‘izvanredan’ način liječenja. U stvari, on im je moralno zabranjen.

Suradnja između bolesnika i liječnika

72. Kakav stav zauzimaju Svjedoci prema međunarodnom liječenju općenito, ali s kakvim izuzetkom?

⁷² Svatko tko se zanima ovim pitanjem može biti uvjeren da Jehovini svjedoci nisu fanatici koji se protive medicinskoj pomoći. Sjetimo se Luke, koji je zapisao odluku protiv krvi u biblijskom izvještaju, a koji je i sam bio liječnik (Kološanima 4:14). Kad su Jehovini svjedoci bolesni ili dožive nesreću, ne očekuju izliječenje “vjerskim čudom”, nego traže medicinsku pomoć. Oni ne pokušavaju određivati liječnicima kako će provoditi medicinski postupak ili čak rukovoditi u liječenju vlastite bolesti. Jedina stvar koju uporno zahtijevaju od liječnika je da ne koriste krv u njihovu slučaju.

73. Što cijene Jehovini svjedoci u vezi sa svojim stajalištem po pitanju krvi?

⁷³ Svjedoci imaju visoko poštovanje prema obrazovanju i sposobnostima osoba s područja medicine. Oni iskreno cijene liječnike koji upotrebljavaju svoje umijeće u liječenju pacijenta, no da to čine u skladu s njegovim uvjerenjima savjesti. Oni priznaju da je liječniku potrebna hrabrost kad operira bez dopuštenja upotrebe krvi. Također je potrebna izvjesna doza hrabrosti kad se ide nasuprot stavovima suvremene medicine i pristaje na liječenje pod okolnostima koje su medicinski slabije od optimalnih.

74. Što je Jehovinim svjedocima jasno, i na što su spremni?

⁷⁴ Razumljivo je, da su Jehovini svjedoci svjesni da neki kirurški postupci prouzročuju tako velik gubitak krvi da liječnik iskreno može vjerovati kako neće moći jamčiti sigurnost u uvjetima pod kojima operira. Najveći dio kirurških zahvata, međutim, može se izvesti bez krvi. Istina je da liječnici mogu misliti kako je operacija bez krvi mnogo opasnija. No Svjedoci su spremni suočiti se s tim povećanim rizikom uz odvažnu pomoć vještih liječnika.

75. Do kojeg se zaključka došlo u jednom teškom slučaju, nakon što je operacija uspješno protekla bez krvi?

⁷⁵ Tokom panel-diskusije na sveučilištu Pennsylvania, dr William T. Fitz iznio je zanimljiv slučaj. Radilo se o trideset i četiri godine starom pacijentu koji je jako krvario zbog tumora debelog crijeva. Čovjek, jedan Jehovin svjedok, rekao je liječnicima da će se “rado podvrći bilo kom kirurškom zahvatu ukoliko mu se ne bi trebala dati krv”. Liječnici su se složili i obećali da je neće dati. Za vrijeme, a i nakon operacije, gubitak krvi bio je tako velik, da je njegov hemoglobin, koji normalno iznosi 14 ili 15 grama na 100 ml krvi, spao na 2,5 grama. No, nije umro. Štoviše, stanje mu se stabiliziralo, a i količina krvi se povećala. Komentirajući liječničko obećanje da mu neće dati krv, dr Francis Wood, predsjedavajući Odjela za medicinu je rekao: “Mislim da ste imali savršeno pravo da obećate. Čovjek bi umro da niste operirali. Operacijom bez transfuzije krvi, imao je nekakvu šansu za poboljšanje, zbog toga mislim da ste savršeno opravdani dajući mu tu šansu pod njegovim uvjetima”.²⁹

Riješiti liječnike odgovornosti

76. Zašto se liječnici ne trebaju bojati da će ih Svjedoci optužiti za “nesavjesno postupanje”, ako bi nakon operacije bez krvi došlo do komplikacija?

⁷⁶ Liječnici su u teškom položaju prilikom liječenja bilo kojeg ozbiljnog slučaja, jer propuste li upotrijebiti sva raspoloživa sredstva mogli bi biti optuženi za nesavjesno postupanje. Međutim, Jehovini svjedoci su spremni snositi odgovornost odbijanja transfuzije krvi. Oni će potpisati izjavu kojom oslobađaju medicinsko osoblje i bolnicu bilo kakve odgovornosti u slučaju komplikacija koje bi se mogle pripisati operaciji bez upotrebe krvi.

77. Što je bitno sadržano u obrascu Američkog medicinskog udruženja, kojeg prema njihovoj preporuci trebaju potpisati pacijenti koji odbijaju transfuziju krvi?

⁷⁷ Američko medicinsko udruženje preporučilo je obrazac pod naslovom “Dozvola za odbijanje transfuzije krvi” za pacijente koji odbijaju krv iz religioznih razloga. U njemu piše: “Ja (mi) molim da se ne propisuje krv ili njeni derivati ....................... u vrijeme hospitalizacije, čak i tada ako se takvo liječenje smatra potrebnim po mišljenju prisutnog liječnika ili njegovih pomoćnika, da bi se sačuvao moj život ili pospješilo ozdravljenje. Ja (mi) oslobađam liječnike, njegove pomoćnike, bolnicu i njeno osoblje bilo kakve odgovornosti zbog nepovoljnih posljedica koje bi nastupile zbog mog (našeg) odbijanja upotrebe krvi ili njenih derivata”.³⁰ Taj dokument se datira i potpisuju ga pacijent i prisutni svjedoci. Bliski rođaci, kao i bračni drug ili roditelj (u slučaju djece), također mogu potpisati obrazac.

78. Odakle proizlazi spremnost Jehovinih svjedoka da osobno prihvate odgovornost odbijanja uzimanja krvi?

⁷⁸ Spremnost Jehovinih svjedoka da osobno prihvate odgovornost u vezi svog stava o krvi vidi se i iz činjenice da većina njih nosi potpisanu karticu sa zahtjevom “Upozorenje liječnicima”. Tim dokumentom se potvrđuje da potpisani razumije i prihvaća posljedice odbijanja krvi. Na taj način, i u slučaju da bude bez svijesti pri dolasku liječniku ili u bolnicu, takva potpisana izjava jasno pokazuje njegov čvrsti stav.

Mogu li liječnik ili bolnica biti odgovorni ako nisu dali krv?

79. Što se kaže o mogućnosti da liječnik bude optužen što nije prisilio pacijenta na transfuziju?

⁷⁹ U jednom članku časopisa University of San Francisco Law Review razmatra se to pitanje i sudac Warren Burger, koji je postao predsjednik Vrhovnog suda SAD, kaže da optužba za nesavjesno postupanje “ne bi imala podlogu” u slučaju gdje postoji potpisana izjava. U članku se nastavlja:

“Mogućnost krivičnog gonjenja još je manja. Komentator koji je pregledavao navedenu literaturu kaže: ‘Nisam mogao pronaći niti jedan autoritet za slučaj da bi se liječnik izložio ... kriminalnoj ... odgovornosti time što nije prisilio na transfuziju pacijenta koji je odbija’. Rizik je izgleda više produkt plodna duha zakona nego stvarne mogućnosti”.³¹

80. Kakav stav vlada u Engleskoj s obzirom na smrt pacijenta koji je umro zbog odbijanja transfuzije krvi?

⁸⁰ Obzirom na situaciju u Engleskoj, u časopisu Emergencies in Medical Practice stoji: “Ako je situacija pacijentu jasna i on umre bez transfuzije krvi, ne može se poduzeti akcija protiv liječnika jer bolesnik nije obavezan sačuvati svoj život upotrebom specijalnih ili izvanrednih mjera”.³²

81, 82. Koju moralnu obavezu ima liječnik, a koju moralnu obavezu nema?

⁸¹ Prirodno je da će liječnik koji kani operirati jasno izložiti pacijentu mogući rizik odbijanja krvi. No, kad je jednom to učinio, liječnik se više ne treba osjećati moralno obaveznim da i dalje ustraje. Doista ne bi bilo etički pokušati “pomalo kršiti” pacijenta i strahom ga prisiliti na podložnost, ako je nepopustljivo odlučio odbiti krv.

⁸² Budući da Jehovini svjedoci spremno prihvaćaju odgovornost zbog svojih odluka, liječnici su zakonski i moralno oslobođeni bilo kakve obaveze da i dalje inzistiraju na davanju krvi. To je zapravo ono s čime bi se mnogi etički i iskreni liječnici složili. “Ne može biti hitnije upozorenje protiv gaženja ljudskog prava na samoodređenje, uključujući i ono pacijenta”, piše kirurg G. Haenisch iz Hamburga (Njemačka). “Uzimanje ovlaštenja liječnika da liječi onako kako on smatra pravilnim a protiv je volje pacijenta, treba beskompromisno odbaciti” (Deutsche Medizinische Wochenschrift)³³.

83. Radi čega bi mogao biti optužen liječnik koji je prisilio svog pacijenta, Svjedoka, da uzme krv?

⁸³ Obzirom na to ljudsko pravo, u zakonskim i medicinskim publikacijama nekih zemalja više puta zaredom se upozoravalo da davanje transfuzije krvi protiv bolesnikove želje može dovesti do toga da liječnik (ili bolničko osoblje) budu optuženi zbog fizičkog napada ili zloupotrebe liječničkog umijeća.

Što reći o davanju transfuzije krvi a da to pacijent ne zna, možda kad je bez svijesti?

84, 85. Koji bi način postupanja nekog liječnika bio “etički najodvratnija stvar” i zašto?

⁸⁴ Mnogi iskreni liječnici smatraju da je u nekim situacijama, kao što je ona u završnom stadiju karcinoma, dobrohotno ne obavijestiti pacijenta potpuno o njegovu stanju. Dok mogu postojati različita mišljenja o tome koliko je umjesno uskratiti detalje o bolesnikovu stanju, to je sasvim nešto drugo nego namjerno određivanje liječenja za koje se zna da je pacijent zabranio. U časopisu New York State Journal of Medicine, dr Bernhard Garner i njegovi kolege istakli su taj problem. Oni priznaju da ponekad liječnici prepuštaju Jehovinog svjedoka nesvjesti, daju mu krv i pri tom misleći: ‘Ono što ne zna ne može ga ni povrijediti’. No, pisci nedvosmisleno zaključuju: “Iako motiv može biti nesebičan, to je etički najodvratnija stvar”.³⁴

⁸⁵ Zašto je tako, objasnio je Marcus L. Plante, profesor prava na sveučilištu Michigan. On je napisao da “liječnik ima povjerljiv odnos (temeljen na povjerenju) sa svojim pacijentom i zadužen je apsolutnom obavezom da nikada ne prevari bolesnika riječima ili šutnjom, o prirodi i značajkama medicinskog postupka koji namjerava poduzeti.”³⁵

86, 87. (a) Što je pisalo u njemačkom izdanju Medical Tribune o prenošenju krvi u slučaju kad je netko bez svijesti? (b) Koja zakonska odluka podvlači to stajalište i do kojeg zaključka vodi?

⁸⁶ Nadalje, negdje liječnik obeća da neće dati krv, a tada, nepošteno, ipak da. To je zakonski neispravno. Na primjer, u zapadnonjemačkom listu Medical Tribune iznosi se da “se ništa ne mijenja time što je pacijent bez svijesti”. Naime, da ako je ‘jednom prisebni bolesnik odbio krv, dakle izričito bio protiv transfuzije, tada to vrijedi i u slučaju kad je bez svijesti’.³⁶ Vrhovni sud Kansasa, mnogo je nedvosmislenije objasnio stvar:

“... Svakog se čovjeka smatra gospodarem vlastita tijela. Ako je priseban, on izričito može zabraniti spasonosni operativni zahvat ili drugo medicinsko liječenje. Liječnik može dobronamjerno vjerovati u neophodnost neke operacije ili oblika liječenja, no zakon mu ne dopušta da bilo kakvom smicalicom ili varkom zamijeni pacijentovo prosuđivanje svojim” (Naglašeno od nas.)³⁷

⁸⁷ Dosljedno tome, dati transfuziju krvi Jehovinom svjedoku prijevarom protivno je profesionalnoj etici i moralu liječnika. Liječnik koji tako postupi mogao bi zakonski odgovarati.

Obzirnost prema odgovornosti roditelja

88, 89. (a) Koji aspekt pitanja krvi je najviše ispunjen osjećajima? (b) Što misle Svjedoci o tome i zašto?

⁸⁸ Jedan aspekt ovog problema koji je najviše ispunjen osjećajima svakako je liječenje djece. Svatko od nas shvaća da djeca trebaju skrb i zaštitu. Naročito to uvažavaju bogobojazni roditelji. Oni jako vole svoju djecu i revno nastoje udovoljiti odgovornosti koju im je Bog predao da za njih brinu i donose odluke za njihovu trajnu dobrobit (Efežanima 6:1—4).

⁸⁹ Društvo također priznaje odgovornost roditelja i potvrđuje da su roditelji prvenstveno ovlašteni brinuti i odlučivati za svoju djecu. Logično je da su i religiozna uvjerenja u obitelji uključena. Djeci je sigurno korisno ako religija njihovih roditelja ističe potrebu da brinu za njih. Tako je i u slučaju Jehovinih svjedoka koji ni na koji način ne žele zanemariti svoju djecu. Oni priznaju obavezu koju im je dao Bog da pribave hranu, odjeću, krov nad glavom i da brinu za njihovo zdravlje. Osim toga, istinsko uvažavanje da se djeca zbrinu uključuje i to da se u njih usadi moralnost i pozornost na ono što je pravo. Kao što je prije spomenuto, prvi kršćani su u tome bili primjerni. Oba roditelja poučavala su svoju djecu, a i osobno su živjeli po moralnim učenjima o kojima su govorili. Povijest izvještava da su ponekad cijele obitelji bile izložene smrti u rimskim arenama jer roditelji nisu htjeli prekršiti svoja savjesna vjerovanja.

90. (a) Što je posljedica nedostatka roditeljske pouke? (b) Kako za razliku od toga postupaju Jehovini svjedoci kao roditelji?

⁹⁰ Svi smo svjesni da je nedostatak roditeljske pouke i moralnog primjera doprinio činjenici da većina suvremenih mladih ne poima temeljne vrijednosti. Oni uopće ne razmišljaju dok izlažu opasnosti svoje zdravlje i život. Tako ne paze ni na živote drugih u svom neobuzdanu traženju uzbuđenja. Nije li bolje mladima koji imaju roditelje koji promiču moralnost i poštivanje plemenitih načela? Roditelji koji su Jehovini svjedoci iskazuju veliku ljubav svojoj djeci, kao i njihov Bog, koristeći Bibliju da im pomognu postati moralnim osobama. Kada djeca dovoljno odrastu, da sama shvate što se u Bibliji govori o krvi, i ona podupiru odluku svojih roditelja da se “uzdržavaju od krvi” (Djela apostolska 15:29).

Mora li liječnik misliti da treba dati krv djetetu usprkos izričitoj protivnoj želji roditelja ili možda i sama djeteta?

91, 92. Zašto se liječnik ne treba osjećati obaveznim dati djetetu krv, ako to roditelji odlučno odbijaju?

⁹¹ Otvoreno govoreći, obzirom na dobro utvrđeno pravo o roditeljskoj odgovornosti, liječnik bi trebao na temelju moralnog, principijelnog i dosljednog gledišta uvažiti odgovornost brižnih roditelja kad donose odluke za svoju nedoraslu djecu.

⁹² U vezi s time, dr A.S. Kelly, sekretar Kanadskog medicinskog udruženja, piše, da “roditelji nedorasle djece i najbliži rođak besvjesnog bolesnika, imaju pravo zastupati volju takvih a mi trebamo prihvatiti i poštivati njihove želje. ... Nisu mi dragi improvizirani sudski procesi koji se sazivaju u 2 sata izjutra da bi se odlučilo o oduzimanju djece od njihovog roditeljskog nadzora”.³⁸

93. Zašto nije dosljedno prisiljavati dijete Jehovinih svjedoka na transfuziju krvi?

⁹³ Neke osobe, pravnog i medicinskog zvanja, priznale su da priseban odrastao čovjek ima pravo odbiti transfuziju krvi. No, odbiju li roditelji to za svoju djecu, tada smatraju da na transfuziju treba prisiliti sudskim nalogom. Tom stavu, međutim, nedostaje osnovna dosljednost i sklad. Tako u časopisu Forensic Science stoji:

“Trebamo li pretpostaviti da su sudovi spremni odrediti drugačiju religiju djeci od njihovih roditelja? Statistika naime pokazuje, da golema većina djece podržava i stvarno slijedi religiju svojih roditelja. Ne bi li to bilo i sudsko kršenje religioznih prava djece, a to pravo odraslima upravo sud pokušava zagarantirati Prvim amandmanom (Ustava) time što brani davati transfuziju protiv volje pacijenta? Zar sudovi u biti ne određuju religiju djeci onda kad prihvaćaju odbijanje transfuzije na religioznoj osnovi za odrasle, a ne prihvaćaju to za djecu tih istih odraslih?”³⁹

94. Spomeni daljnja protuslovlja koja se rade u nekim bolnicama.

⁹⁴ Postoji i drugo krupno moralno protuslovlje kada se djeca sile na transfuziju krvi a roditelji mole za neko drugo medicinsko liječenje. U nekim bolnicama, naime, liječnici u jednoj sobi prisilno daju djetetu transfuziju krvi, a u obližnjoj drugi liječnici obavljaju zakonski dopušten abortus, prekidajući život djeteta samo nekoliko mjeseci mlađeg od onog kome prisilno daju krv ‘zbog spašavanja života’. Oni koji o tome razmišljaju čude se takvom postupanju i pitaju je li ‘spašavanje života’ uvijek stvarna podloga prisilne transfuzije.

95. Što je pisao jedan predavač na fakultetu iz Škotske, a u vezi prisilnih transfuzija nad odraslima i djecom?

⁹⁵ Razmotrimo posljedice od strane države ovlaštenog liječenja kojim se prisilno oduzima roditeljske odgovornosti. U Škotskoj, A.D. Farr, predavač na Fakultetu za tehnike transfuzija, u vezi prisilnih transfuzija nad odraslima i djecom piše:

“Ako se ne prizna religiozno uvjerenje manjine, to se proteže i na nepriznavanje u cijelosti prava odraslome da prihvati ili odbije neki oblik medicinskog liječenja. Država postepeno preuzima funkciju donašanja odluka i za pojedince. Na taj način slobodne zemlje prestaju biti takvima i postaju totalitarne. Nema sumnje da je uzimanje njemačke djece u Hitlerov omladinski pokret značilo gušenje slobode i privatnog mira u nacističkoj Njemačkoj. To nije obično umišljanje. Sloboda je dragocjen i razmjerno rijedak posjed i ljubomorno se čuva u zemljama gdje postoji. Bilo kakvo zadiranje u osobne slobode smatra se suvišnim.”⁴⁰

96, 97. Kako izbor između više procedura govori protiv prisiljavanja na transfuziju krvi?

⁹⁶ Ukoliko liječnik iskreno vjeruje da je djetetu potrebna transfuzija krvi, znači li da neće poduzeti nikakvo drugo alternativno liječenje? Ili time nameće mišljenje da će upotrebom transfuzije biti mnogo vjerojatniji uspjeh nego alternativnom terapijom? U vezi s tim skup sudaca SAD piše u Guides to the Judge in Medical Orders Affecting Children:

⁹⁷ “Postoji li izbor procedura — na primjer, liječnik preporučuje postupak koji ima 80 posto šansi da uspije, ali koji roditelji ne odobravaju, a pri tom se ne protive proceduri koja ima samo 40 posto takvih šansi — tada liječnik treba odabrati onu koja je medicinski riskantnija, ali na koju roditelji nemaju primjedbe”.⁴¹

98. Koje činjenice u vezi s medicinskim znanjem govore protiv prisilne transfuzije krvi?

⁹⁸ Suci su također iznijeli da “medicinsko znanje nije dovoljno napredovalo da bi liječniku omogućilo predvidjeti s razumnom sigurnošću hoće li pacijent živjeti ili umrijeti, ili će trpjeti od trajnog tjelesnog oštećenja ili deformiteta”. Nema li u tome mnogo i istine? Ne ističu li medicinski stručnjaci da u najboljem slučaju mogu samo reći što će se vjerojatno dogoditi? U skladu s tim, mnogi su uvaženi liječnici i kirurzi surađivali s Jehovinim svjedocima i pružili dobar medicinski tretman kako mladima tako i odraslima, poštujući njihovo biblijski zasnovano uvjerenje.

Liječiti “cijela čovjeka”

99. Kako utječe princip liječenja cijelog čovjeka na prisilne transfuzije krvi?

⁹⁹ Medicinari sve više i više uvažavaju činjenicu da je važno s bolesnikom ophoditi se kao “osobom u cijelosti”. Liječenje ne treba samo štitnoj žlijezdi ili jetri, nego cijeloj osobi, čovjeku s osjećajima i vjerovanjima. Takav stav doista može utjecati na bolesnikov odaziv na liječenje. U uvodnom članku časopisa Texas Medicine, dr Grant F. Begley je napisao: “Kada liječim bolest koja zahvaća tijelo, um ili dušu bolesnika, važno je što on vjeruje da je važno. Njegovo uvjerenje, a ne moje, ono je koje prouzročuje da osjeća strah, sumnju ili krivnju. Ako moj pacijent ne vjeruje u transfuziju krvi, ono što ja o tome mislim nije bitno.”⁴²

100, 101. Što bi značilo liječiti tijelo, ako se pri tome slomi duh čovjeka?

¹⁰⁰ Liječiti “cijela čovjeka” je humano i praktično obzirom na posljedice koje mogu proizaći u suprotnom. “Liječnik koji dobro opaža”, ističe dr Melvin A. Casberg u časopisu Journal of the American Medical Association, “mora biti svjestan tih odijeljenih i međusobno povezanih aspekata, tijela, uma i duše, te uvažiti da je liječenje tijela usprkos povrijeđenu umu ili duši samo djelomična pobjeda ili na kraju i poraz”.⁴³

¹⁰¹ Mudro postupa liječnik kad nastoji liječiti “cijela čovjeka” poštujući pri tome i njegovo religiozno uvjerenje obzirom na krv.

Je li stav Svjedoka medicinski narazuman?

102-104. Koje činjenice govore u prilog tome da stajalište Svjedoka prema transfuzijama krvi nije nerazumno?

¹⁰² Iako je temeljni prigovor Jehovinih svjedoka na transfuziju krvi zbog religioznih razloga, mnogi takav njihov stav smatraju medicinski nerazumnim. No, da li on to doista jest? Budući da je stav svjedoka obzirom na krv povezan s medicinski spornim pitanjem, bit će korisno ukratko razmotriti medicinske implikacije odbijanja krvi.

¹⁰³ Samo u SAD, Japanu i Francuskoj, daje se nekih 15 milijuna jedinica (od 500 ccm svaka) krvi godišnje. Uputno je upitati: Je li sva krv upotrebljena za spašavanje života?

¹⁰⁴ Zaključak do kojeg je došlo 800 evropskih liječnika, sakupljenih u Parizu, bio je da “se krv vrlo često smatra ‘čudesnim tonikom’ koji se pacijentu daje kad treba i kad ne treba”. Oni su osobito osudili jednokratne transfuzije, koje su “beskorisne u 99 od 100 slučajeva”.⁴⁴ Jedna studija provedena u SAD ukazuje na to da je 72 posto propisanih transfuzija u nekim mjestima ‘dvojbeno ili nepotrebno’.⁴⁵

105, 106. Zašto neki liječnici ne gledaju objektivno na transfuziju krvi i zašto su neki suci preporučili primjenu drugih metoda?

¹⁰⁵ Dr Rune Eliasson iz Stockholma, Švedska, usudio se izreći mišljenje da su si “mnogi liječnici, možda i zavedeni silom riječi iznad razuma, previše lako dopustili zaslijepljenost aureolom postavljenom nad transfuzijom krvi, te tako ne mogu u ispravnom svjetlu sagledati prednost i nedostatke takvog liječenja”.⁴⁶

¹⁰⁶ Bez obzira slažete li se ili ne slažete s religioznim razlozima uslijed kojih Jehovini svjedoci ne prihvaćaju krv, “prednosti i nedostaci takvog liječenja” zaslužuju pažnju. To je osobito važno otkada su neki suci, raspravljajući o transfuziji, preporučili da se slijede želje bolesnika u vezi alternativnog liječenja, ako postoji izrazit rizik povezan sa standardnim liječenjem.

Krv je kompleksna i jedinstvena

107, 108. Koje činjenice u vezi s krvlju trajno umanjuju vrijednost transfuzije krvi?

¹⁰⁷ Dok neke osobe možda brzo zaključuju i nazivaju odbijanje krvi “samoubilačkim činom”, pošten pristup problemu zahtijeva priznavanje činjenice da postoje neizvjesnosti i opasnosti upotrebe transfuzije krvi.

¹⁰⁸ Liječnici znaju da je krv krajnje kompleksna. To se očituje i tipovima krvnih grupa. U referentnim djelima se navodi da postoji nekih petnaest do devetnaest poznatih sistema krvnih grupa. Obzirom na samo jedan od njih, Rh sistem, u nedavno izašloj knjizi o krvi se kaže da se “danas teoretski može prepoznati skoro tri stotine različitih Rh tipova”.⁴⁷

109-111. Koja druga obilježja krvi utječu na faktor rizika povezanog s transfuzijama krvi?

¹⁰⁹ Drugi aspekt kompleksnosti i jedinstvenosti krvi svakog pojedinca sastoji se u različitosti njenih protutijela. Na sastanku znanstvenika u Zürichu (Švicarska), grupa engleskih kriminologa je iznijela da su krvna protutijela toliko mnogostruka da se za krv svake osobe može reći da je specifična i jedinstvena. Znanstvenici se nadaju da će moći “iz mrlje krvi rekonstruirati sliku osobnosti onoga tko za sobom ostavi trag krvi”.⁴⁸

¹¹⁰ Činjenica da je krv krajnje kompleksno tkivo, te da se razlikuje od čovjeka do čovjeka, značajno se odnosi i na transfuziju krvi. Na to je nedavno ukazao dr Herbert Silver iz Krvne banke i odjela za imunohematologiju Hartfordske bolnice u Connecticutu. Osim toga, napisao je da, u vezi samo onih faktora koji se mogu dostići krvnim testovima, “postoji šansa manja od 1:100 000 da će se osobi koja prima krv dati krv koja je potpuno jednaka njegovoj”.⁴⁹

¹¹¹ Dosljedno tome, bez obzira ima li netko ili nema religiozne primjedbe u vezi transfuzije krvi, mnogi bi je možda odbili jer je to organski transplantat, koji je u najboljem slučaju samo djelomično snošljiv s krvlju primatelja.

Transfuzije krvi — koliko je stvarna opasnost?

112-114. Što dokazuje da su transfuzije krvi opasne?

¹¹² Liječnici znaju da uz svaki medicinski preparat postoji izvjesna mjera rizika, čak i uz uobičajene kao što su aspirin ili penicilin. Prema tome, moglo bi se s priličnom sigurnošću to očekivati i u liječenju s tako kompleksnim tkivom kao što je ljudska krv. No, koliko je transfuzija opasna? I kako bi to moglo djelovati na liječnika i njegovo gledište o stavu koji zauzimaju Jehovini svjedoci?

¹¹³ Iskrena procjena činjenica pokazuje da je transfuzija krvi kao medicinski postupak prilično opasna, a potencijalno je uz nju vezana i smrtna opasnost.⁵⁰

¹¹⁴ Dr C. Ropartz, direktor Centralnog odjeljenja za transfuziju u Rouenu (Francuska), primijetio je da je “boca krvi bomba”. Budući da opasne posljedice ne moraju nastupiti odmah, “ona i nadalje može ostati bombom za pacijenta”.⁵¹ U jednoj vladinoj publikaciji u SAD, objavljen je članak o opasnostima transfuzije krvi u kojem stoji:

“... dati krv, može se usporediti s otpošiljanjem nabijenog pištolja bezazlenoj i nepripravnoj osobi. ... Kao i u slučaju nabijena pištolja i kod transfuzije krvi postoji sigurnosno dugme ili uporište protiv nehotičnog okidanja. No, koliko je mnogo osoba umrlo od strijelnih rana vjerujući da je sigurnosni zatvarač uredan?”⁵²

Mogu li upućeni liječnici odbaciti ustanovljene opasnosti kao preuveličavanja?

115-117. Zašto ne mogu upućeni liječnici odbaciti ustanovljene opasnosti kao preuveličavanje?

¹¹⁵ Ne, jer stvarnost te opasnosti je često prisutna u liječničkoj blizini. “Ni jedna biološka tvar”, piše Winfield S. Miller u časopisu Medical Economics, “nema tako veliku mogućnost dovesti do fatalne greške u medicinskoj praksi kao što je to transfuzija krvi. Mnogo je liječnika na svoju žalost, naučilo da je svaka boca krvi u krvnoj banci potencijalna boca nitroglicerina.”⁵³

¹¹⁶ Bolesnik ili njegova obitelj možda i ne shvaćaju opasnost dok nije prekasno. Dr J. Garrot sa sveučilišta Stanford, vodeći stručnjak za problematiku krvi, procjenjuje da transfuzija krvi ubije najmanje 3 500 Amerikanaca godišnje, a naškodi još 50 000 ljudi.⁵⁴ No, postoji snažan razlog vjerovanja da je to u stvarnosti podcijenjen broj. Na primjer, u časopisu Southern Medical Journal nedavno je izneseno mišljenje da je procjena “o 3 000 do 30 000 smrtnih slučajeva godišnje, povezanih s transfuzijom krvi”, vjerojatno oprezna procjena.⁵⁵ Pri tom treba imati na umu da su to brojke samo za jednu zemlju, a da se ništa ne kaže za ostali dio svijeta.

¹¹⁷ Na jednom sastanku američkih kirurga, dr Robert J. Baker je izvijestio da su ‘opasnosti štetnih posljedica krvi daleko veće nego što se prije vjerovalo. Naime, jedan od dvadesetoro pacijenata razvija reakciju’. Koliko njih to shvaća? Pokazujući zašto se taj izvještaj tiče svakoga od nas, dr Charles E. Huggins, kodirektor velike banke krvi nadodaje: “Izvještaj je zastrašujuć, ali stvaran, jer se s tim problemom suočava svaka institucija (širom) svijeta.”⁵⁶

118. Postoje li izgledi da će se riješiti problemi koji nastaju zbog transfuzije krvi? Ako ne, zašto ne?

¹¹⁸ Nazire li se nešto bolje u vezi te problematike? Mnogi, a možda čak i neki medicinari, možda smatraju da je znanost uznapredovala i svladala opasnosti transfuzije krvi. Ali, u nedavnom izdanju časopisa Surgery objavljeno je da “je iskrslo mnoštvo novih problema vezanih uz transfuziju krvi. Ti problemi su se jedva ili ne baš sasvim uzimali u obzir pred kojih pet godina, premda su potencijalno zasjenjivali gotovo sve probleme koji su uznemiravali svijest bankara krvi, kliničara i istraživača u 40 godina postojanja kliničkih banaka krvi.”⁵⁷

Koje su opasnosti?

119, 120. Koje su različite opasnosti povezane s transfuzijama krvi?

¹¹⁹ Ne raspredajući o činjenici da opasnosti postoje, možemo ukratko istražiti koje su neke od njih. Iako su mnogi liječnici upoznati s informacijama koje slijede, možda će one pomoći drugim osobama da ih uvaže zbog medicinske važnosti, iako je stav Jehovinih svjedoka zasnovan na religioznim razlozima.

¹²⁰ Udžbenik Hematologija sadrži ovakvu tabelu:⁵⁸

Tipovi transfuzijskih reakcija

Febrilni

leukocitna antitijela

trombocitna antitijela

pirogeni

Alergični

Hemolitički

(nesnošljive transfuzije)

Prijenos bolesti

Serumski hepatitis

Malarija

Sifilis

Citomegalija

Masivna bakterijska infekcija

Preopterećenje srca

Citratna intoksikacija

Intoksikacija kalijem

Abnormalno krvarenje

Nesnošljive transfuzije

Masivna transfuzija

Izosenzibilizacija

Transfuzijska hemosideroza

Ostalo

Tromboflebitis

Zračna embolija

Injiciranje strana materijala

121, 122. Koje su neke od neposrednih reakcija kod transfuzija krvi?

¹²¹ Ti brojni tipovi transfuzijskih reakcija doista su opasni jer mogu prouzročiti smrt. Razmotrimo neke od njih.

¹²² Na tabeli su prvo iznesene neke neposredne reakcije. Febrilne reakcije ili one koje prouzročuju vrućicu obično se uspješno mogu liječiti. Međutim, kao što profesor medicine James W. Linman izvještava, “pojavljuju se i opasne febrilne reakcije, koje su dovoljno stresne da zaprijete smrću u teže bolesnih pacijenata”.⁵⁸ Greška u usklađivanju krvi davatelja i primatelja dovodi do hemolitičke reakcije kojom dolazi do brzog uništavanja crvenih krvnih tjelešaca a posljedica toga je otkazivanje bubrega, šok i smrt. Hemolitičke reakcije su osobito opasne za pacijente pod anestezijom, jer se simptomi ne mogu uočiti sve dok ne bude prekasno.⁵⁹

123-125. U kojoj mjeri postoji opasnost prenošenja bolesti transfuzijama krvi?

¹²³ “Prenošenje bolesti” također se ubraja u moguće reakcije. Postoji li zbiljska opasnost i sa te strane?

¹²⁴ Hepatitis B (serumski hepatitis) je osobito pogibeljna komplikacija transfuzije krvi. Krv davatelja, a da se to nezna, može sadržavati virus hepatitisa koji oštećuje zdravlje primatelja ili ga čak usmrćuje. Što više netko transfuzija dobiva, veća je vjerojatnost da će oboljeti od serumskog hepatitisa. Osim toga, za to i nije potrebna velika količina krvi. Manje od jedne kapi je dovoljno; bolest se može navući već od jedne milijuntnine mililitra zaražene krvi.⁶⁰

¹²⁵ Kakva je vjerojatnost da se transfuzijom krvi razboliš od serumskog hepatitisa? Do određene mjere to ovisi o tome gdje živiš, jer posttransfuzijski hepatitis je češći u zemljama gdje krv djelomice dolazi od plaćenih “davatelja”, ljudi koji prodaju svoju krv.

126, 127. Što možemo reći o učestalosti serum hepatitisa?

¹²⁶ Procjena koja se često pojavljuje u medicinskim časopisima govori da jedan posto, ili jedna od stotinu osoba, oboli od hepatitisa nakon transfuzije krvi.⁶¹ Međutim, podaci ukazuju da bi prava incidencija mogla biti mnogo višom. To je zato što hepatitis B ima inkubacioni period i do 6 mjeseci, tako da se bolest možda i ne pojavi tako dugo nakon transfuzije. Liječnici dr John B. Alsever i dr Peter van Schoonhoven su napisali u časopisu Arizona Medicine:

“Incidencija u prošlih deset do petnaest godina u centrima za krv velikih zajednica bila je oko 1% u prikazu retrospektivnih studija klinički evidentiranih bolesti. Međutim, istraživanjem u pacijenata koji su krv primili prospektivno u laboratoriju, kroz dva do četiri tjedna, iznalazi se da je incidencija infekcije veća i do deset puta.”⁶²

¹²⁷ Razmotrimo to sa drugog gledišta. Već se iznijelo da u SAD ima 30 000 slučajeva posttransfuzijskog hepatitisa godišnje, od čega 1 500 do 3 000 završi smrću.⁶³ Ako je takva situacija, to je već dovoljno ozbiljno. Međutim, prema informacijama prikupljenim po vladinu Centru za kontrolu bolesti iznosi se, prema opreznoj procjeni za hepatitis B, brojka od 200 000 pa i više slučajeva godišnje.⁶⁴ A tko može procijeniti sveukupan broj uz transfuziju povezanih slučajeva hepatitisa u Sjevernoj i Južnoj Americi, Evropi, Africi i Aziji?

128. Zašto je mogućnost da neki Svjedok dobije serum hepatitis više od opravdanog rizika?

¹²⁸ Naravno, neki gledaju na mogućnost oboljenja od hepatitisa uslijed transfuzije krvi kao na opravdan rizik. A i liječnik bi mogao zaključivati: “Bolje je da je moj pacijent živ pa i s hepatitisom kojeg mogu liječiti, nego mrtav zato što nije dobio transfuziju”. No, takovo zaključivanje nije valjan temelj za gledište da su pacijentovi prigovori savjesti obzirom na transfuziju ‘samoubilački’ i da nisu vrijedni pažnje.

Može li se pacijentu opravdano zajamčiti da će preživjeti posttransfuzijski hepatitis?

129, 130. Koje činjenice govore protivno tome da pacijent može biti razmjerno siguran, da će preživjeti napad hepatitisa?

¹²⁹ Ozbiljna je činjenica što stručnjaci priznaju da 10 do 12 posto onih koji obole od serumskog hepatitisa zbog transfuzije umire od posljedica.⁶⁵ Kod osoba iznad 40 godina starosti, stopa smrtnosti je 20 posto — jedan umire od petoro.⁶⁶ U starosti preko 60 godina, polovica ih od hepatitisa umire.⁶⁷

¹³⁰ Ne postoji siguran način da se odstrani visok rizik oboljevanja od hepatitisa uslijed transfuzije. U časopisu The Journal of Legal Medicine, priznaje se da “ni jedna do sada poznata metoda konzerviranja krvi nema antivirusna svojstva. Bilo koji način kojim bi se uništio ili oslabio virus hepatitisa uništio bi i krv ili njene frakcije.”⁶⁸

131, 132. U kojoj su mjeri moderne tehnike odstranile opasnost dobivanja serum hepatitisa uvjetovanog transfuzijama krvi?

¹³¹ A što je s pokusnim tehnikama utvrđivanja i sprečavanja kvarenja krvi? Dr M. Shapiro iz South African Blood Transfusion Service, nedavno je iznio da se “i najosjetljivijim testovima samo u jednom od osam ili manje slučajeva, može izbjeći posttransfuzijski hepatitis isključivo laboratorijskim ispitivanjem krvi davatelja.”⁶⁹

¹³² Prema tome, kad bi serumski hepatitis bio jedina posttransfuzijska opasnost, bio bi to opsežan medicinski razlog da čovjek bude rezerviran prema uzimanju krvi. Činjenica je, međutim, da je hepatitis samo jedan od rizika. Zapazimo sljedeće:

133. Koje se teškoće javljaju u vezi krvi zaražene sifilisom?

¹³³ “Krv treba smatrati opasnim lijekom i treba se upotrebljavati s jednakim oprezom, kao na primjer morfij”.⁷⁰ Tim je riječima profesor H. Busch, direktor medicinskog Odjeljenja za transfuziju, završio izvještaj na sastanku sjevernonjemačkih kirurga. U svom referatu spomenuo je dilemu u vezi transfuzije krvi. Naveo je da je za optimalnu biološku vrijednost krvi davatelja potrebno da se transfundira unutar dvadeset i četiri sata. Poslije toga vremena raste medicinski rizik uslijed promjena koje nastaju u pohranjenoj krvi. S druge strane, krv mora biti u spremištu najmanje 72 sata ili duže da bi se oslobodila uzročnika sifilisa. A testovi za otkrivanje sifilitične krvi nepouzdani su jer ne otkrivaju sifilis u njegovim ranim fazama. Nije potrebno ni opisivati štetu koja može nastati, kao i zlo koje se može nanijeti muškarčevoj ili ženinoj obitelji davanjem sifilisom zaražene krvi.

134, 135. Koje se druge zarazne bolesti mogu prenijeti transfuzijama krvi?

¹³⁴ U tom izvještaju iz Njemačke istakla se i opasnost transfuzija krvi kojima se širi citomegalija i malarija. Citomegalija, kao što je poznato, osobito je opasna za djecu. S dobrim razlogom, dakle, upozorilo se njemačke liječnike “o veoma ozbiljnim i fatalnim posljedicama transfuzije krvi”. A i Američko medicinsko udruženje saopćilo je da “porastom putovanja po svijetu te povratka oružanih snaga iz endemičnih područja, raste incidencija malarije u onih koji primaju transfuziju krvi.”⁷¹

¹³⁵ U tropskim krajevima postoje i brojne druge bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom krvi. To su Chagasova bolest (završava smrtno u jednom od deset slučajeva), afrička tripanosomijaza (bolest spavanja), frambezija i filarijaza.⁷²

136. Koja je druga opasnost vezana s transfuzijama krvi i koliko je velika?

¹³⁶ Slijedeća opasnost, a koja se ne može zanemariti, masivna je bakterijska infekcija krvi. Određeni tipovi bakterija mogu se umnožavati i u rashlađenoj krvi, tako da ona predstavlja veliku opasnost za onoga koji je kasnije prima. Iako je manji broj bolesnika iskusio takve komplikacije nego, recimo, od serumskog hepatitisa, posljedice su tragične. Stopa smrtnosti je između 50 i 75 posto.⁷³

137. Što zahtijevaju neke bolnice od pacijenata radi opasnosti povezanih s transfuzijama krvi?

¹³⁷ Što donosi budućnost u vezi opasnosti povezanih s transfuzijom? “Lista bolesti koje se njome mogu prenijeti”, izvještava dr John A. Collins, sa Washington University School of Medicine, “varira i sigurno će porasti, a mogla bi se javiti znatna zabrinutost jer se u ljudskoj krvi otkriva sve više virusa povezanih s tumorom.”⁷⁴ U skladu s time, mnoge bolnice sada zahtijevaju da pacijent potpiše formular da se slaže kako neće liječnika ili bolnicu smatrati odgovornim za oštećenje uslijed transfuzije krvi.⁷⁵

138. Zašto Jehovini svjedoci prvenstveno odbijaju transfuziju krvi?

¹³⁸ Znači li ovaj kratak pregled samo nekih medicinskih rizika transfuzije krvi da je Jehovini svjedoci ne odobravaju prvenstveno iz tog razloga? Ne, to nije slučaj. Temeljni razlog zašto ne prihvaćaju transfuziju krvi je stoga što se ona ne odobrava u Bibliji. S njom se ne slažu zbog religioznih, a ne medicinskih razloga. Bilo kako bilo, činjenica da postoje ozbiljni rizici uzimanjem krvi jednostavno ističe opasnost i s medicinskog gledišta, i ide u prilog stavu koji zauzimaju Jehovini svjedoci.

Alternativna liječenja

139-141. Koje druge mogućnosti osim transfuzija krvi postoje kod planiranih operacija?

¹³⁹ Ako je stav Jehovinih svjedoka fanatičan i nema temelja, onda je neizbježno štetan za njih same a možda i za druge, te postoji razlog za zabrinutost. U vezi s time bilo bi se dobro upitati:

Je li taj religiozni stav Jehovinih svjedoka toliko neuskladiv s mjerilima ljudskog društva i medicinskim znanjem da se njima ne može razumno prilagoditi?

¹⁴⁰ Činjenice odgovaraju, da se na Bibliji utemeljeno odbijanje transfuzije krvi doista može prilagoditi nečemu takvome, u većini slučajeva pomoću alternativne terapije.

¹⁴¹ Kao što je dobro poznato, u nekim kirurškim slučajevima, liječnici mogu ‘ojačati krv pacijenta’ prije i poslije operacije aminokiselinama ili spojevima željeza, bilo preko ustiju ili injekcijom.⁷⁶c To može smanjiti bilo kakvu potrebu za transfuzijom krvi. Duboko pothlađivanje (spuštanjem tjelesne temperature pacijenta) pokazalo se korisnim u smanjivanju gubitka krvi tokom operacije i kod djece.⁷⁸ Slično tome i hipotenzijom (snižavanjem krvnog tlaka) može se smanjiti krvarenje iz malenih krvnih žila. I vjerojatno najvažnije, a što se pokazalo najuspješnijim, jest minucioznom pažnjom blokirati i najmanje krvarenje iz prerezanih žila. U časopisu American Journal of Obstetrics and Gynecology, liječnik koji je operirao množinu Jehovinih svjedoka je izjavio:

“Nema sumnje da te situacija u kojoj operiraš bez mogućnosti da posegneš za transfuzijom krvi tjera na poboljšanje vlastite operativne tehnike. Moraš biti spremniji podvezati baš svaku žilu koja krvari.”⁷⁹

Ako je pacijent izgubio veliku količinu krvi tokom operacije ili u nesreći, je li u tom slučaju razuman stav da ne postoje druga liječenja izuzev krvlju?

142, 143. Što je u prvom redu potrebno, ako je pacijent izgubio puno krvi?

¹⁴² Neke činjenice koje je iznio profesor James W. Linman u knjizi Hematology, služe kao dobar temelj za procjenu odgovora:

“Krv nije tonizirajuće ili stimulirajuće sredstvo; ona neće pospješiti zacijeljivanje rane ili obuzdati infekciju; a i njena sposobnost prenošenja kisika je nepotpuna, pa čak i faktor ograničenja u kirurgiji. Transfuzija jedino služi povećanju sveukupnog volumena krvi, poboljšanju sposobnosti njena prenošenja kisika te da bude izvorom normalnih sastojaka plazme”. (Naglašeno od nas.)⁸⁰

¹⁴³ Razmotrimo prvo stvar ‘povećanja sveukupnog volumena krvi’. Vrlo često, kad netko izgubi veliku količinu krvi, za sprečavanje šoka i smrti potrebno je nadomjestiti volumen izgubljene tekućine. Na kongresu specijalista transfuziologa Južnoafričkog medicinskog udruženja objasnilo se da čovjek može izgubiti i do 1,5 litara krvi a da još uvijek ima 60 posto crvenih krvnih tjelešaca,⁸¹ a što je količinski dovoljno za hranjenje tkiva. No, potrebno mu je više tekućine u žilama kako bi se crvena krvna tjelešca održala u cirkulaciji.

144. Koja je najbolja tečnost, ako je pacijent izgubio puno krvi?

¹⁴⁴ U britanskom časopisu Anaesthesia izvijestilo se da su otopine koje ne sadrže krv u tome mnogo djelotvornije nego transfuzije krvi, jer ne smanjuju sposobnosti srca, a što nije neuobičajena komplikacija transfuzije. U članku se iznosi i da su se u slučaju potrebe, kad se učinilo da su odgovarajuće količine pune krvi izjalovile očekivane rezultate — kod traumatiziranih — dale tekućine bez krvi, što je često dovelo do dramatskog poboljšanja. Zato se u članku primjećuje:

“Čak i ako je odgovarajuća količina pune krvi na raspolaganju, dvojbeno je da li je treba odobriti u početnom liječenju jako hipovolemičnih pacijenata (onih koji su izgubili mnogo krvi).”⁸²

145, 146. Koliki gubitak krvi može izdržati čovjek i zašto otopine nisu zapravo “nadomjestak za krv”?

¹⁴⁵ Nije li to logično, ako čovjek normalno može izgubiti oko pola litre krvi ili čak više bez fatalnih posljedica? Mnogi koji dobrovoljno daruju krv — pola litre — odlaze odmah u svoje dnevne aktivnosti. Kontrolirana klinička istraživanja pokazuju da čovjek s ‘većim volumenom krvi, može tolerirati gubitak i do dvije litre cjelokupnog volumena krvi’ a da nije potrebna transfuzija izuzev nadomjesnih tekućina za krv.⁸³

¹⁴⁶ A što je s ‘poboljšanjem sposobnosti krvi u prenošenju kisika’? Liječnici znaju da alternativne otopine nisu zapravo “nadomjestak za krv”. A zašto ne? Zato jer hemoglobin u crvenim krvnim tjelešcima prenosi kisik kroz tijelo, a tu sposobnost ne posjeduje niti jedna nadomjesna otopina.

Mora li se pacijentu, koji je izgubio veliku količinu krvi, propisati puna krv ili pak samo eritrociti, kako bi se zadovoljila potreba za kisikom u stanicama njegova tijela?

147, 148. Što su pokazale činjenice obzirom na sigurnu vrijednost hemoglobina potrebnog u slučaju operacije?

¹⁴⁷ To se gledište često zastupa, no je li ono u skladu sa činjenicama?

¹⁴⁸ Čovjek normalno ima oko 14 ili 15 grama hemoglobina na svakih 100 cm³ krvi. Liječnici u općenitom drže da “u složenim uvjetima hemoglobin od 10,3 do 10,5 grama predstavlja sigurnu donju vrijednost za rutinske operacije”.⁸⁴ No, u zbilji je mnogo hemoglobina u čovjeka u rezervi, za velika naprezanja, te je kod pacijenata vezanih uz krevet često dovoljno i manje, 5 ili 6 grama. ⁸⁵ M. Keith Sykes, profesor kliničke anestezije Sveučilišta u Londonu nedavno je iznio: “Iako su se mnogi centri odlučili za vrijednost od 9 ili 10 grama, prosto kao graničnom vrijednošću za prihvaćanje ili odbijanje operacije, mora se istaći da nema uvjerljivih dokaza da su vrijednosti iznad tog nivoa ‘sigurne’, a ispod da pridonose posebnom kirurškom riziku. Zbog toga izgleda nerazumnim izabrati proizvoljne brojke za nivo vrijednosti hemoglobina u krvi.”⁸⁶ Jednako je i dr Jefrey K. Raines, iz Massachusetts General Hospital izjavio da “se može dopustiti da hematokrit padne i mnogo niže negoli se može pomisliti. Zamislilo se da pacijent mora imati vrijednost hemoglobina 10, no sada se zna da to nije tako”.⁸⁷ Dr Ricardo Vela s Odjeljenja za anesteziju u Madridu, Španjolska, imao je iskustva u vezi s time u pacijenata koji su bili Jehovini svjedoci. On navodi da su se i veoma niske vrijednosti hemoglobina, koje su prije smatrane neprihvatljivima, “začudo dobro podnosile u bolesnika”.⁸⁸

149, 150. Je li se utvrdilo da transfuzija krvi odmah poboljšava sposobnost krvi u prenošenju kisika?

¹⁴⁹ Postoji još jedna strana ove stvari, a koja se nije uvažavala niti na medicinskom polju.

Da li transfuzija krvi odmah poboljšava sposobnost krvi u prenošenju kisika?

¹⁵⁰ Mnogi vjeruju da je tako, no u nedavno objavljenom članku časopisa Anaesthesia iznesena je značajna misao: “Vrijedno je također upamtiti da hemoglobin u pohranjenim, citratnim crvenim krvnim tjelešcima, nije u potpunosti iskoristiv za prijenos kisika u tkivu za 24 sata nakon transfuzije ...; brza transfuzija krvi mora se stoga smatrati samo načinom povećanja volumena u početnoj fazi”.⁸⁹ Istraživači sa Sveučilišta države Ohio utvrdili su da su razlog tome kemijske promjene koje se javljaju u uskladištenoj krvi. Njihova su istraživanja otkrila da krv pohranjena više od deset dana “ne poboljšava i da možda čak pogoršava prijenos kisika odmah nakon transfuzije”. A utvrdili su i to da je prijenos kisika i nakon 24 sata još uvijek ispod normale.⁹⁰

A što je s nadomjescima za krv kao alternativnom terapijom za transfuziju krvi? Mogu li se djelotvorno iskoristiti? Koje su njihove prednosti?

151. Navedi neke od nadomjesnih tekućina, koje mogu nadomjestiti krv?

¹⁵¹ Vjerojatno se najčešće upotrebljava i u najvećoj mjeri je na raspolaganju nadomjesna tekućina za krv u slučaju opasnosti, jednostavna solna otopina (0,9%). Lako se priprema, jeftina je, stabilna i kemijski podnošljiva ljudskoj krvi.⁹¹ Ringerov laktat (Hartmanov), je dodatna otopina elektrolita ili kristaloida koja se uspješno primjenjuje kod masivnih opekotina i operacija gdje su pacijenti izgubili i do 66% volumena krvi.⁹²

152. Koji se drugi nadomjesci za volunem plazme mogu uspješno koristiti?

¹⁵² Slijedeća mogućnost je u nadoknadi izgubljene krvi koloidima kao što je dekstran. To je otopina šećera koja se pokazala vrijednom kako pri operacijama tako i u liječenju opekotina i šoka.⁹³ Ponekad se kombinira sa solnom otopinom kako bi se iz obje izvukla njihova najbolja svojstva. Haemaccel i hydroxyetil-škrob su otopine koje se također s dobrim rezultatima primjenjuju pri različitim operacijama kao nadomjesci za volumen plazme.⁹⁴d

153. Što se može reći o različitim ekspanderima, ako prijeti akutna kriza?

¹⁵³ Svaka od tih otopina ima određena svojstva i vrijednosti. No, kako je u slučaju nesreće? U časopisu Anaesthesia stoji:

“U početku, u akutnoj fazi, relativno je nevažno koju ćemo otopinu izabrati, samo ako je sigurno da nije štetna. Kasnije, kada se jednom cirkulatorni volumen popravi, razmatra se svaki pojedini slučaj sa specifičnim zahtjevima”.⁹⁵

154, 155. Što pokazuje da krv nije jedini djelotvorni nadomjestak u slučaju gubitka krvi?

¹⁵⁴ Znači li da su te otopine predviđene samo za slučajeve opasnosti? Ne. U vezi svih “važnijih tipova operacija” kirurzi medicinskog fakulteta Sveučilišta Kentucky pišu:

“Stotinu pacijenata gubi preko 1 000 ml krvi tokom operacije a za to vrijeme primi dva do tri puta toliko otopine Ringerova laktata (Hartmanove otopine). Gubitak krvi koji je nadoknađen takvim postupkom ne utječe na postoperativni mortalitet i morbiditet. ... Usprkos tvrdokornoj tradiciji da je krv jedino efikasno sredstvo potrebno u slučaju gubitka krvi, upotreba solne otopine u praksi za djelomičnu ili potpunu nadoknadu krvi prihvaća se u mnogim centrima.”⁹⁶

¹⁵⁵ Iako Jehovini svjedoci iz religioznih razloga odbijaju krv, nemaju ništa protiv njenih nadomjestaka kojima se popunjuje volumen plazme. Te su dakle otopine, sa stanovišta liječnika, korisne Jehovinim svjedocima. No, postoje i mnoge druge prednosti.

156, 157. Navedi neke od prednosti volumena plazme, ispred krvi.

¹⁵⁶ “Nebiološki nadomjesci krvi”, piše profesor E.A. Moffit iz Kanade, “mogu se proizvesti u velikim količinama i uskladištiti za dugi period vremena. ... Nadomjesci plazme su povoljniji i obzirom rizika transfuzije krvi: izbjegava se bakterijska ili virusna infekcija, transfuzijske reakcije i Rh senzibilizacija”.⁹⁷

¹⁵⁷ Postoji još jedna istaknuta korist sredstava za popunu volumena plazme. Kada se pohranjuje ljudska krv, moraju se dodati kemijske tvari kako ne bi došlo do njena zgrušavanja. Kasnije, kada se takva krv daje drugom čovjeku, mogu ti dodaci ometati prirodnu sposobnost zgrušavanja njegove krvi; posljedica toga može biti takva da se gubitak krvi nastavi. Kardiokirurg dr Melvin Platt obratio je pažnju na tu činjenicu. Taj se problem može izbjeći, naveo je, da se radije upotrijebe ‘neutralne otopine’, kao što je na primjer Ringerov laktat, umjesto uskladištene krvi.⁹⁸

Veliki operativni zahvati bez krvi

158. Kojim je interesantnim činjenicama naučilo iskustvo dr. Denton Cooleys-a?

¹⁵⁸ Hrabri liječnici koji su pristali operirati Jehovine svjedoke bez transfuzije često dolaze do značajnih iskustava. Zapravo, više će pokazati noviji razvoj kirurgije otvorena srca. U prošlosti su se normalno koristile obilne količine krvi tokom takvih operacija. No, kirurški tim pod vodstvom dra Denton Cooleya sa Instituta za srce u Teksasu odlučio je pokušati operirati Jehovine svjedoke. Kako nisu punili crpkom stroj srce-pluća krvlju i nisu mogli upotrijebiti krv tokom ili poslije operacije, odlučili su se za beskrvne nadomjeske za popunu volumena plazme. Dr. Cooley izvještava: “Veoma smo se iznenadili rezultatima kod Jehovinih svjedoka, te smo stoga počeli tako postupati i kod svih naših srčanih bolesnika. Imali smo iznenađujuće dobar uspjeh, te smo to primijenili i u pacijenata prilikom presađivanja srca”. Zatim je dodao: “Mi imamo sporazum s Jehovinim svjedocima da im nećemo dati transfuziju ni pod kojim okolnostima. Oni snose rizik i tako niti ne držimo krv kad ih operiramo.”⁹⁹

159. Koji su dugoročni rezultati postignuti u beskrvnoj kirurgiji srca kod Jehovinih svjedoka, djece i odraslih?

¹⁵⁹ A kakvi su dugoročni rezultati u ‘beskrvnoj kirurgiji srca’ odraslih i u djece? Dr Jerome H. Kay iz Kalifornije piše: “Do sada smo obavili oko 6 000 operacija na otvorenu srcu u Saint Vincent’s Hospital u Los Angelesu. Budući da nismo koristili krv kod većine pacijenata, naš je utisak da je to za njih bolje”.¹⁰⁰ Jednom kanadskom studijom otkriveni su specifičniji detalji kako su upotrebom beskrvnih nadomjestaka — dekstranom i Ringerovom otopinom — “smanjeni smrtni slučajevi sa 11 posto na 3,8.”¹⁰¹ Takvo kirurško liječenje uspješno se primijenilo u Jehovinih svjedoka i njihove djece u Norveškoj, Australiji, Južnoj Africi, Francuskoj, Engleskoj i Japanu.

160, 161. Što se događalo u Jehovinih svjedoka kod kojih su poduzimane svakidašnje operacije, a prilikom kojih se inače u drugih koriste znatne količine krvi?

¹⁶⁰ Iskusni kirurzi su, međutim, svjesni da su opći kirurški pacijenti razlogom veće količine potrošene krvi nego oni koji se podvrgavaju mnogo dramatičnijim operacijama, kao što je na primjer ona na otvorenu srcu. A što se događalo u Jehovinih svjedoka kod kojih su poduzimane svakidašnje operacije, a prilikom kojih se inače u drugih koriste znatne količine krvi?

¹⁶¹ Pod naslovom “Veliki operativni zahvati na Jehovinim svjedocima”, u jednom medicinskom časopisu grupa liječnika je izvijestila o brojnim slučajevima opsežnih kirurških zahvata, kao što je totalno odstranjenje rakom zahvaćenih organa, u kojima se primjenom precizne kirurške tehnike izbjegla upotreba krvi.¹⁰² Drugi postupci koji su uspješno izvedeni bez krvi uključuju radikalne operacije na glavi i vratu, opsežne abdominalne operacije i hemipelvektomije (amputacije nogu i kuka).¹⁰³ Nakon što je odstranio veliku aneurizmu krvne žile mozga na jednom Svjedoku, dr J. Posnikoff je prigovorio “općenito prihvaćenu mišljenju većine neurokirurga da je transfuzija krvi apsolutno nužna kod takovih operacija”. On potiče druge kirurge da “u pravilu ne odbijaju velike operacije onima koji su možda u očajničkoj nevolji, jer moralno ne mogu prihvatiti transfuziju krvi”.¹⁰⁴

162. Koje je iskustvo doživio Dr. Filip Roen?

¹⁶² Zaključak do kojeg je došao dr Philip R. Roen u članku “Opsežne urološke operacije bez transfuzije krvi” glasi:

“Naša iskustva s Jehovinim svjedocima kojima su bile potrebne operacije, pokazala su nam da transfuzije krvi nisu neophodne čak ni onda kad je nivo hemoglobina nizak, pa i niži od 5 g/100 ml ... Stav Jehovinih svjedoka kojim odbijaju transfuziju krvi tokom neizbježnih i opsežnih operacija pričinjava značajan problem i izazov za urologe. Takvi se pacijenti ne mogu i ne smiju napustiti zbog njihova vjerovanja. Mi ne oklijevamo poduzeti bilo kakav nužan kirurški zahvat usprkos nepriznatosti nadomjestaka za krv.”¹⁰⁵

Što ćeš učiniti?

163, 164. Koja činjenice pokazuju da je stajalište Jehovinih svjedoka u vezi transfuzija krvi medicinski prihvatljivo?

¹⁶³ Razmatrajući stav Jehovinih svjedoka prema krvi obratili smo pažnju na neka važna gledišta. Ispitali smo temelj njihova odbijanja krvi i vidjeli da oni to čine zbog religioznih razloga zasnovanih na Bibliji. Proučili smo i etičke principe problema. Njima se ukazuje na pravo svake osobe da sama odluči što će činiti sa svojim tijelom i da izabere medicinsko liječenje za sebe i svoju djecu. U analizi uloge liječnika uvidjeli smo da je liječenje čovjeka prema njegovu vjerovanju u skladu s temeljnim principima medicinskog zvanja. Ispitujući medicinske aspekte transfuzije krvi pokazali smo kako se stav Jehovinih svjedoka može s njima uskladiti. Njihove povijesti bolesti dokazuju da su ih u mnogo slučajeva vješti i hrabri liječnici uspješno liječili bez primjene krvi.

¹⁶⁴ Kada smo sve ovo izložili, mi na taj problem ne trebamo gledati kao na apstraktnu diskusiju o zanimljivu pitanju. Svatko od nas je pozvan da iskoristi ove informacije u osobnu odlučivanju.

A što da čini liječnik?

165, 166. (a) Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, što bi neki liječnik trebao razumjeti u vezi Jehovinih svjedoka? (b) Što to znači u praksi?

¹⁶⁵ U svjetlu svega razmatranog, liječnik bi trebao uvidjeti da Jehovini svjedoci nisu “samoubilački” religiozni fanatici koji se protive svakoj medicinskoj pomoći. Prije bi se moglo reći da su razumni i moralni ljudi koji žele živjeti; oni vole život i dobro zdravlje, a zbog toga i traže stručnu medicinsku pomoć. No, liječnik bi trebao shvatiti da ozbiljno uzimaju u obzir svoje religiozno uvjerenje koje im posve zabranjuje uzeti krv. I kada se medicinsko osoblje suoči s takvim stavom odbijanja krvi, neka na to ne gleda kao na nekakvo osjećajno raspoloženje koje se može ignorirati. To, je naime, veoma važan religiozni stav koji treba poštivati i odati mu priznanje.

Što to znači u praksi?

¹⁶⁶ Da bi se pokazala obzirnost prema uzvišenim načelima, ni jednog Jehovinog svjedoka ne smije se siliti da uzme krv. Istina, liječniku koji bi želio biti susretljiv prema njihovu religioznom vjerovanju to može značiti da odstupi od svoje uobičajene terapije. No, gledajući stvari dugoročnije, nije li bolje da medicinsko liječenje bude donekle ograničeno religioznim uvjerenjem nego da uobičajena medicinska praksa diktira ili odbaci takvo duboko uvjerenje? Uravnoteženo razmatranje problema ukazuje da je prvo prihvatljivo. Surađuje li liječnik s Jehovinim svjedokom iskazuje mu time povjerenje, podupire ljudsko pravo na slobodu i poštuje slobodnu primjenu religiozne savjesti. Istovremeno on će liječiti “cijela čovjeka” i takvim djelovanjem doprinijeti njegovom fizičkom dobru a neće ga vrijeđati osjećajno ili duhovno. Time bi se poslužilo pacijentovom trajnom dobru i poštivala bi se temeljna etika na koju se i liječnik obavezao da će je zastupati.

Što se može zaključiti o Jehovinim svjedocima ili drugima koji nastoje primijeniti Božju Riječ u svome životu?

167, 168. Koji se savjet daje Jehovinim svjedocima, koji su suočeni s pitanjem transfuzije krvi?

¹⁶⁷ Naše razmatranje u vezi krvi trebalo bi povećati obzirnost ljudi prema biblijskoj zabrani da se život podržava tuđom krvlju.

¹⁶⁸ Svaki kršćanin opravdano donosi takvu odluku kako bi ostao čvrst u vjeri. U ophođenju s medicinskim osobljem kršćanin treba pokazivati obzirnost i duh suradnje, no istodobno jasno dati do znanja da svako ponuđeno liječenje treba biti u skladu s njegovim religioznim uvjerenjem, a tako i u vezi odbijanja krvi. Ako je operacija potrebna, važno je prodiskutirati o tome s liječnicima unaprijed, dakle na vrijeme, kako bi se postiglo njihovo jamstvo da im se ni pod kojim okolnostima, prije, za vrijeme ili poslije operacije ne daje krv. Smatra li pak liječnik da neće moći izvršiti operaciju bez krvi, bit će dovoljno vremena da to objasni i kršćaninu, a ovaj da potraži uslugu nekog drugog.

169. Što pokazuju Svjedoci svojim stajalištem o krvi i u skladu s kojim primjerom prvih kršćana?

¹⁶⁹ U nastojanju da drže Božji zakon o krvi, Jehovini svjedoci cijene činjenicu da je njihov život ovisan o Stvoritelju i davatelju života. Bog je kroz Bibliju rekao da su sreća i trajan život u budućnosti za kršćanina utemeljeni na njegovoj vjeri i poslušnosti (1. Ivanova 2:3—6). Iz tog su razloga i prvi kršćani bili spremni riskirati svoj život radije nego da pođu nasuprot svom religioznom uvjerenju. Jehovini svjedoci danas jednako su odlučni zadržati dobar odnos sa svojim Bogom. Zato će se i nadalje pokoravati biblijskoj zapovijedi “uzdržavajte se od krvi” (Djela apostolska 15:29).

POPIS IZVORA

 1. The Gift Relationship (1971), od profesora Richarda M. Titmussa, 27. str.

 2. Calvin’s New Testament Commentaries; The Acts of the Apostles, Vol. II, 50. str.

 3. Genesis — A Commentary (1961), od Gerharda von Rada, 128. str.

 4. Genesis (1974), od B. Jacoba, izd. od E.I. i W. Jacoba, 64. str.

 5. The Torah: A Modern Commentary, Genesis (1974), od W. Gunthera Plauta, str. 86.

 6. Zürcher Bibelkommentare 1. Mose 1—11 W. Zimmerli (1967), str. 330

 7. The History of the Christian Church (1837), od Williama Jonesa, str. 106.

 8. Tertullian, Apologetical Works, and Minucius Felix, Octavius, prijevod od Rudolpha Arbesmanna (1950), str. 33.

 9. The Ante-Nicene Fathers, Vol. IV, str. 85, 86.

10. The Ante-Nicene Fathers, Vol. IV, str. 192.

11. The ecclesiastical History of the Second an Third Centuries (1845), od Johna Kayea, biskupa od Lincolna, str. 146.

12. The Acts of the Apostles (1958), od Guiseppa Ricciottia, 243. str.

13. Nicene and Post-Nicene Fathers of the Christian Church, od Philipa Schaffa i Henrya Wacea, Vol. XIV, str. 395.

14. Tertullian, Vol. I, u prijevodu C. Dodgsona (1842), str. 109.

15. Luther’s Works, Vol. 41 (Church and Ministry III), izd. od Erica W. Gritscha, str. 28.

16. The Complete Works of the Rev. Andrew Fuller (1836), 751. str.

17. The American Surgeon, juli 1968, str. 542.

18. Fordham Law Review, Vol. 44, 1975, str. 23, 24.

19. American Journal of Obstetrics an Gynecology, 1. juna 1968, str. 395.

20. Medicolegal Forms with Legal Analysis (1976), 24, 38. str.

21. Medical Tribune (u Njemačkoj), od 19. marta 1976, str. 30.

22. Rutgers Law Review, Vol. XXVI, 1973, str. 244.

23. The Wisconsin Medical Journal, august 1967, str. 375.

24. The Journal of the American Medical Association, od 5. septembra 1966, str. 794, 795.

25. Fordham Law Review, Vol. 44, 1975, 29. str.

26. The Journal of Abdominal Surgery, jun 1967, str. 160.

27. The Cape County Journal, jun 1967, str. 5.

28. University of San Francisco Law Review, ljeto 1975, str. 28.

29. Surgery, Gynecology and Obstetrics, april 1959, str. 503, 504.

30. Medicolegal Forms with Legal Analysis (1976), str. 85.

31. University of San Francisco Law Review, ljeto 1975, str. 27, 28.

32. Emergencies in Medical Practice, (1971), izd. od C. Allana Bircha, str. 564.

33. Deutsche Medizinische Wochenzeitschrift, od 19. decembra 1975, str. 2622.

34. New York State Journal of Medicine, maj 1976, str. 766.

35. Fordham Law Review, Vol. 36, 1968, str. 651.

36. Medical Tribune (u Njemačkoj), od 19. marta 1976, str. 30.

37. Natanson v. Kline et al., 186 Kan. 393, 350 P.2d 1093, 1104.

38. Canadian Medical Association Journal, od 18. februara 1967, str. 432.

39. Forensic Science, jul 1972, str. 135.

40. God, Blood and Society (1972), od A.D. Farra, str. 115.

41. Crime and Delinquency, april 1968, str. 116.

42. Texas Medicine, decembar 1970, str. 25.

43. The Journal of the American Medical Association, od 3. jula 1967, str. 150.

44. Ouest-France, od 10. marta 1975.

45. Drugs (1973), Vol. 6, str. 130.

46. Obstetrik och gynekologi (1962), izdanje od Carla Gemzella, str. 206.

47. God, Blood and Society (1972), od A.D. Farra, str. 32.

48. Die Welt, od 14. oktobra 1975.

49. The Journal of the American Medical Association, od 12. aprila 1976, str. 1611.

50. Clinical Hematology (1974), od profesora Maxwella M. Wintrobea, str. 474.

51. Le Concours Médical, od 1. aprila 1972, str. 2598.

52. Oasis, februar 1976, str. 23, 24.

53. Medical Economics, od 11. decembra 1967, str. 96.

54. The National Observer, od 29. januara 1972, str. 1.

55. Southern Medical Journal, april 1976, str. 476.

56. Chicago Tribune, od 10. oktobra 1969, str. 2.

57. Surgery, februar 1974, str. 274, 275.

58. Hematology (1975), od profesora Jamesa W. Linmana, str. 991.

59. Journal of Forensic Sciences, januar 1969, str. 87.

60. The Gift Relationship (1971), od profesora Richarda M. Titmussa, str. 142.

61. Journal of Hygiene, oktobar 1974, str. 173; Southern Medical Journal, april 1973, str. 477.

62. Arizona Medicine, april 1974, str. 263.

63. Annals of the New York Academy of Sciences, od 20. januara 1975, str. 191.

64. The American Journal of the Medical Sciences, septembar/oktobar 1975, str. 276, 281; Morbidity and Mortality Weekly Report, od 7. maja 1976, str. 3; Inspection News, novembar/decembar 1972, str. 18.

65. Scandinavian Journal of Infectious Diseases, Vol. 6, 1974, str. 286.

66. Hematology (1975), od profesora Jamesa W. Linmana, str. 994.

67. The Gift Relationship (1971), od profesora Richarda M. Titmussa, str. 147.

68. The Journal of Legal Medicine, jun 1976, str. 19.

69. South African Medical Journal, od 24. januara 1976, str. 107.

70. Die Welt, od 9. decembra 1974.

71. General Principles of Blood Transfusion (1973), str. 15.

72. Tropical Diseases Bulletin, od septembra 1972, str. 828, 848.

73. Hematology (1975), od profesora Jamesa W. Linmana, str. 995.

74. Surgery, februar 1974, str. 275.

75. Medicolegal Forms with Legal Analysis (1976), str. 83.

76. The Journal of Thoracic and Cardiovascular Surgery, jul 1974, str. 3.

77. Mayo Clinic Proceedings, novembar 1976, str. 725.

78. Medical World News, od 4. decembra 1970, str. 7.

79. American Journal of Obstetrics and Gynecology, od 1. juna 1968, str. 395.

80. Hematology (1975), od profesora Jamesa W. Linmana, str. 985.

81. South African Medical Journal, od 24. januara 1976, str. 107.

82. Anaesthesia, jul 1968, str. 395, 396.

83. Archives of Surgery, januar 1969, str. 52.

84. Anaesthesia, jul 1968, str. 413; Mayo Clinic Proceedings, novembar 1976, str. 726.

85. Postgraduate Medicine, novembar 1959, str. A44.

86. Canadian Anaesthetists’ Society Journal, januar 1975, str. 8.

87. RN Magazine, maj 1975, str. 38.

88. Bibliotheca Haematologica, “Intentional Hemodilution”, br. 41, 1975, str. 270.

89. Anaesthesia, mart 1975, str. 150.

90. Columbus, Ohio, The Dispatch, od 31. augusta 1972, str. 1B.

91. Anaesthesia, jul 1968, str. 418, 419.

92. Annals of the New York Academy of Sciences, od 14. augusta 1968, str. 905; The Journal of the American Medical Association, od 29. marta 1971, str. 2077.

93. Blood Transfusion in Clinical Medicine (1972), od profesora P.L. Mollisona, str. 150, 153.

94. Surgical Clinics of North America, jun 1975, str. 671.

95. Anaesthesia, jul 1968, str. 416.

96. The Journal of the American Medical Association, od 5. februara 1968, str. 399, 401.

97. Canadian Anaesthetists’ Society Journal, januar 1975, str. 12.

98. The Elks Magazine, august 1976, str. 14.

99. The San Diego Union, nedjelja, 27. decembra 1970, str. A-10.

100. The Journal of the American Medical Association, od 3. decembra 1973, str. 1231.

101. The Toronto Star, od 22. novembra 1975, str. A8.

102. New York State Journal of Medicine, maj 1976, str. 765, 766.

103. The Journal of the American Medical Association, od 5. februara 1968, str. 399.

104. California Medicine, februar 1967, str. 124, 127.

105. New York State Journal of Medicine, od 15. oktobra 1972, str. 2526, 2527.

[Bilješke]