1–3. Kako je Isus ušao u Jeruzalem i zbog čega su neki iz mnoštva promatrača mogli ostati zatečeni?

U JERUZALEMU vlada velika vreva. U zraku se osjeća uzbuđenje. Očekuje se dolazak velikog čovjeka! Ljudi se okupljaju uz put izvan grada. Jedva čekaju da izraze dobrodošlicu tom čovjeku, jer neki kažu da je on nasljednik kralja Davida i zakoniti vladar Izraela. Neki donose palmine grane da bi mu mahali, drugi po putu rasprostiru haljine i grane sa stabala da mu ga učine što ljepšim (Matej 21:7, 8; Ivan 12:12, 13). Mnogi se vjerojatno pitaju kako će izgledati njegov dolazak.

² Neki možda očekuju da će vidjeti nešto izuzetno raskošno. Zasigurno su čuli za važne ličnosti koje su na spektakularan način ulazile u gradove. Naprimjer, Davidov sin Abšalom, koji se sam proglasio kraljem, imao je 50 ljudi koji su trčali pred njegovim kolima (2. Samuelova 15:1, 10). Rimski vladar Julije Cezar imao je još veće prohtjeve – jednom je predvodio trijumfalnu povorku sve do rimskog Kapitolija, a njemu zdesna i slijeva bilo je 40 slonova koji su nosili svjetiljke. Međutim, Jeruzalemljani sada očekuju mnogo važnijeg čovjeka. Shvaćali oni to u potpunosti ili ne, on je Mesija, najveći čovjek svih vremena! Ipak, neki bi mogli ostati zatečeni kad se pojavi taj budući kralj.

³ Naime, dok ga gledaju kako ulazi u grad, oni ne vide ni kola, ni trkače, ni konje, a kamoli slonove. Isus jaše na običnoj teglećoj životinji, na magarcu.a Nikakve raskoši ni ukrasa nije bilo na jahaču niti na magarcu kojeg je jahao. Umjesto na skupocjenom sedlu, Isus je sjedio na haljinama koje su njegovi odani sljedbenici raširili preko leđa magarca. Zašto je Isus ušao u Jeruzalem na tako skroman način kad su ljudi koji su bili mnogo manje istaknuti od njega zahtijevali mnogo veću raskoš?

 4. Što je u Bibliji prorečeno o načinu na koji će Mesijanski Kralj ući u Jeruzalem?

⁴ Isus je tom prilikom ispunio proročanstvo koje glasi: “Raduj se veoma (...)! Kliči pobjednički, kćeri jeruzalemska! Gle, tvoj kralj dolazi k tebi! On je pravedan i donosi spasenje, ponizan je i jaše na magarcu” (Zaharija 9:9). To je proročanstvo pokazalo da će se stanovnicima Jeruzalema Božji Pomazanik, Mesija, jednog dana predstaviti kao od Boga postavljeni kralj. Osim toga, sam način na koji će to učiniti, između ostalog i to što će jahati na magarcu, ukazuje na to da ga krasi jedna divna osobina – poniznost.

 5. Zašto nas razmišljanje o Isusovoj poniznosti duboko dira i zašto je neophodno da naučimo biti ponizni poput njega?

⁵ Poniznost je jedna od Isusovih najprivlačnijih osobina, koja nas duboko dira kad o njoj razmišljamo. Kako je već rečeno u prethodnom poglavlju, samo je Isus “put, istina i život” (Ivan 14:6). Jasno je da nitko od milijardi ljudi koji su ikada živjeli nije bio toliko značajna osoba kao što je to bio Božji Sin. Ipak, Isus nikada nije bio ni najmanje ponosan, ohol ili uobražen, što je vrlo čest slučaj s nesavršenim ljudima. Da bismo mogli biti Kristovi sljedbenici, ne smijemo dozvoliti da nama ovlada ponos (Jakov 4:6). Imaj na umu da Jehova mrzi oholost. Zato je od životne važnosti da naučimo biti ponizni poput Isusa.

 6. Što je poniznost i kako je Jehova znao da će Mesija biti ponizan?

⁶ Poniznost je osobina suprotna oholosti i ponosu. Ona dolazi iz srca, a očituje se u govoru, ponašanju i odnosu prema drugima. Kako je Jehova znao da će Mesija biti ponizan? Znao je da njegov Sin odražava njegovu savršenu poniznost (Ivan 10:15). Osim toga, on se osvjedočio u poniznost svog Sina. Na koji način?

7–9. (a) Kako je Mihael pokazao poniznost u sporu sa Sotonom? (b) Kako kršćani mogu pokazivati poniznost poput Mihaela?

⁷ Judina poslanica iznosi jedan izvanredan primjer: “Kad se arkanđeo Mihael sporio s Đavlom i prepirao oko Mojsijevog tijela, nije se usudio osuditi ga pogrdnim riječima, nego je rekao: ‘Neka te Jehova ukori!’” (Juda 9). Ime Mihael odnosi se na Isusa prije i nakon njegovog života na Zemlji – to je ime koje nosi kao arkanđeo, odnosno zapovjednik Jehovine nebeske vojske anđelab (1. Solunjanima 4:16). No, zapazi kako je Mihael postupio kad je imao spor sa Sotonom.

⁸ Judina poslanica ne otkriva što je Sotona htio učiniti s Mojsijevim tijelom, no možemo biti sigurni da je imao neku zlu namjeru. Možda je htio da posmrtni ostaci tog vjernog Božjeg sluge posluže za idolopokloničke vjerske obrede. Iako se Mihael suprotstavio Sotoninoj pokvarenoj zavjeri, istovremeno je pokazao izvanredno samosvladavanje. Sotonu je sigurno trebalo prekoriti, ali Mihael, kojemu u vrijeme spora sa Sotonom još nije bio povjeren “sav sud”, smatrao je da takvu osudu smije izreći samo Jehova Bog (Ivan 5:22). Mihael je kao arkanđeo imao velike ovlasti. Ipak, on je ponizno prepustio Jehovi da učini što treba i nije htio prekoračiti svoje ovlasti. Osim poniznosti pokazao je i skromnost – znao je svoje granice.

⁹ Juda je s dobrim razlogom bio nadahnut da piše o tom sporu. Nažalost, neki kršćani u Judinim danima nisu bili ponizni. Bili su oholi i pogrdno su govorili o svemu što zapravo nisu shvaćali (Juda 10). Mi nesavršeni ljudi zaista lako podlegnemo ponosu. Naprimjer, kako reagiramo kad ne razumijemo zašto se u kršćanskoj skupštini nešto napravilo, naprimjer neku odluku starješinstva? Ako bismo počeli davati negativne komentare i kritike, iako ne možemo znati sve pojedinosti na temelju kojih je ta odluka donesena, zar to ne bi bio znak da nam nedostaje poniznosti? Zato budimo poput Mihaela, to jest Isusa, i nemojmo se postavljati u ulogu suca u situacijama za koje nas Bog nije ovlastio.

10, 11. (a) Zbog čega je spremnost Božjeg Sina da prihvati svoj zadatak i dođe na Zemlju toliko izuzetna? (b) Kako možemo pokazivati poniznost poput Isusa?

¹⁰ Božji Sin pokazao je poniznost i tako što je prihvatio zadatak da dođe na Zemlju. Razmisli o tome čega se sve trebao odreći zbog toga. Bio je arkanđeo. Bio je i “Riječ”, odnosno Jehovin osobni zastupnik (Ivan 1:1–3). Živio je na nebu, Jehovinom “uzvišenom prebivalištu ovjenčanom svetošću i slavom” (Izaija 63:15). Ipak, “odrekao se svega i uzeo obličje roba te postao čovjek” (Filipljanima 2:7). Pokušaj si predočiti što je sve bilo uključeno u njegov dolazak na Zemlju. Njegov je život bio prenesen u utrobu jedne djevice, Židovke, u kojoj je rastao devet mjeseci i potom došao na svijet kao čovjek. Rodio se kao bespomoćno dijete u obitelji siromašnog tesara te je prošao kroz sve faze odrastanja. Iako je bio savršen, tijekom čitavog tog razdoblja ostao je podložan svojim nesavršenim ljudskim roditeljima (Luka 2:40, 51, 52). Bila je to zaista izvanredna poniznost!

¹¹ Možemo li oponašati Isusa i pokazati poniznost spremno prihvaćajući u našoj službi Bogu zaduženja koja se ponekad mogu činiti manje vrijedna ili ponižavajuća? Naprimjer, naš je zadatak da propovijedamo dobru vijest o Božjem kraljevstvu. No, kad ljudi reagiraju ravnodušno, kad nas ismijavaju ili nam se usprotive, onda nam se taj zadatak može činiti ponižavajućim (Matej 28:19, 20). Međutim, ako ustrajno izvršavamo taj zadatak, nekome možemo spasiti život. U svakom slučaju, mnogo ćemo naučiti o poniznosti te ćemo ići stopama svog Učitelja, Isusa Krista.

12–14. (a) Kako je Isusova poniznost došla do izražaja kad su ga ljudi hvalili? (b) Kako je Isus pokazivao poniznost u ophođenju s drugima? (c) Što otkriva da Isusova poniznost nije bila puka formalnost ili odraz dobrih manira?

¹² Isus je pokazivao poniznost cijelo vrijeme svoje zemaljske službe. To je činio tako što je isticao da njegov Otac zaslužuje svu slavu i hvalu. Ljudi su ponekad hvalili Isusa zbog njegovih mudrih riječi, zbog čuda koja je činio, a i zbog njegove dobrote. Isus je uvijek iznova odbijao takvu slavu te je skretao pažnju na to da ona pripada Jehovi (Marko 10:17, 18; Ivan 7:15, 16).

¹³ Isusova poniznost mogla se jasno zamijetiti i u njegovom ophođenju s ljudima. Zapravo, on je jasno rekao da na Zemlju nije došao da mu ljudi služe, nego da on služi njima (Matej 20:28). Poniznost je pokazao blagim i razumnim postupanjem s ljudima. Kad su ga njegovi sljedbenici razočarali, nije ih grdio. Naprotiv, uvijek im je nastojao doprijeti do srca (Matej 26:39–41). Kad ga je mnoštvo ljudi omelo u nastojanju da malo bude sam i odmori se, on ih nije odbio primiti, već im je ponovno posvetio pažnju i počeo ih “poučavati o mnogočemu” (Marko 6:30–34). Kad ga je neka žena koja nije bila Izraelka preklinjala da izliječi njenu kćer, u početku joj je dao na znanje da nema namjeru to učiniti. Međutim, nije ju ljutito odbio. Ustvari, ubrzo joj je ispunio molbu zbog njene velike vjere, o čemu će više biti riječi u 14. poglavlju (Matej 15:22–28).

¹⁴ Isus je na mnoge načine pokazao da živi u skladu s onim što je sam o sebi rekao: “Ja sam blag i ponizna srca” (Matej 11:29). Njegova poniznost nije bila nešto što je samo izvana pokazivao, ona nije bila puka formalnost niti odraz dobrih manira. Ona je izvirala iz njegovog srca, iz njegove nutrine. Zato nimalo ne iznenađuje što je Isusu bilo jako važno da svoje sljedbenike nauči da budu ponizni.

15, 16. Kako je Isus istaknuo suprotnost između stava svjetovnih vladara i stava koji su njegovi sljedbenici trebali razvijati?

¹⁵ Isusovi apostoli sporo su napredovali u razvijanju poniznosti. Isus ih je uvijek iznova morao podsjećati na važnost te osobine. Naprimjer, jednom su Jakov i Ivan preko svoje majke zamolili Isusa da im obeća da će dobiti visok položaj u Božjem kraljevstvu. Isus je skromno odgovorio: “Ne odlučujem ja tko će sjediti meni zdesna i slijeva. Ta mjesta pripadaju onima koje je izabrao moj Otac.” Desetorica ostalih apostola “naljutila su se” na Jakova i Ivana (Matej 20:20–24). Kako je Isus riješio taj problem?

¹⁶ On ih je sve blago prekorio rekavši: “Znate da vladari gospodare narodima i da moćnici drže narode pod svojom vlašću. A među vama ne smije biti tako. Nego, tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, neka vam bude rob” (Matej 20:25–27). Apostoli su vjerojatno imali priliku vidjeti koliko vladari mogu biti ponosni, ambiciozni i sebični. Isus je učio da njegovi sljedbenici moraju biti drugačiji od tih silnika željnih moći. Oni su trebali biti ponizni. Jesu li apostoli shvatili poruku?

17–19. (a) Kako je Isus večer uoči svoje smrti na vrlo upečatljiv način poučio apostole poniznosti? (b) Koja je bila najsnažnija Isusova pouka o poniznosti koju je dao dok je bio na Zemlji?

¹⁷ Apostolima nije bilo lako svladati lekciju iz poniznosti. To nije bio ni prvi ni zadnji put da ih je Isus tome učio. Kad su se jednom ranijom prilikom prepirali tko je od njih najveći, on je pred njih doveo malo dijete i rekao im da trebaju više nalikovati djeci, koja nisu toliko ponosna ni ambiciozna kao odrasli, niti su toliko zabrinuta za to kako će drugi na njih gledati (Matej 18:1–4). Ipak, večer prije svoje smrti Isus je uočio da njegovi apostoli još uvijek imaju problema s ponosom. Tada im je pružio vrlo upečatljivu pouku. Opasao se ručnikom i obavio najniži posao, ono što su u to vrijeme obično sluge radili za goste koji bi došli u kuću. Isus je oprao noge svim apostolima – čak i Judi, koji se spremao da ga izda! (Ivan 13:1–11).

¹⁸ Isus im je jasno istaknuo kako trebaju postupati kad je rekao: “Dao sam vam primjer” (Ivan 13:15). Je li ta pouka napokon doprla do njihovog srca? Nešto kasnije te iste noći ponovno su se posvađali oko toga tko je među njima najveći! (Luka 22:24–27). Ipak, Isus je ostao strpljiv s njima i ponizno ih poučavao. Nedugo zatim uslijedila je najsnažnija moguća pouka: “Ponizio se i bio poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” (Filipljanima 2:8). Isus je spremno pristao na ponižavajuću smrt pod optužbom da je zločinac i bogohulnik. Tako se Božji Sin pokazao jedinstvenom osobom, jer je od svih Jehovinih stvorenja upravo on bio ponizan u najvećoj i najpotpunijoj mjeri.

¹⁹ Možda je baš taj posljednji primjer poniznosti koji je Isus pružio kao čovjek ostavio neizbrisiv trag u srcima njegovih vjernih apostola. Biblija pokazuje da su kasnije ti učenici godinama, čak desetljećima, ponizno obavljali svoju službu. A kako je s nama?

20. Kako možemo znati jesmo li ponizni u srcu?

²⁰ Pavao savjetuje sve nas: “Razmišljajte onako kako je razmišljao i Krist Isus” (Filipljanima 2:5). Poput Isusa, i mi trebamo biti ponizni u srcu. Kako možemo znati je li naše srce ponizno? Pavao nas podsjeća: “Ništa ne činite iz sebičnosti niti iz taštine, nego budite ponizni i smatrajte druge većima od sebe” (Filipljanima 2:3). Dakle, da bismo saznali je li naše srce ponizno, moramo razmisliti o tome kakvo mišljenje imamo o drugima, a kakvo o sebi. Druge trebamo smatrati većima, odnosno važnijima, od sebe. Hoćeš li primjenjivati taj savjet?

21, 22. (a) Zašto kršćanski nadglednici trebaju biti ponizni? (b) Kako možemo pokazati da smo se “obukli u poniznost”?

²¹ Mnogo godina nakon Isusove smrti apostol Petar još je uvijek razmišljao o tome koliko je poniznost važna. Petar je kršćanske nadglednike savjetovao da ponizno izvršavaju svoje dužnosti, da nikada ne gospodare Jehovinim ovcama (1. Petrova 5:2, 3). Odgovornosti koje imamo nisu razlog da budemo ponosni. Naprotiv, što je veća odgovornost, veća je i potreba za istinskom poniznošću (Luka 12:48). Naravno, ta osobina nije neophodna samo nadglednicima već svim kršćanima.

²² Petar sigurno nije zaboravio noć kad mu je Isus oprao noge, i to unatoč njegovom negodovanju (Ivan 13:6–10). Petar je kršćanima napisao: “Svi se u međusobnom ophođenju obucite u poniznost” (1. Petrova 5:5). Izraz “obucite se” asocira na slugu koji stavlja na sebe pregaču i sprema se za fizički rad. Taj nas izraz možda podsjeća i na Isusa kad je stavio ručnik oko pasa i kleknuo kako bi učenicima oprao noge. Ako slijedimo Isusa, može li nam ijedan zadatak koji nam Bog daje biti ispod časti? Poniznost našeg srca trebala bi biti očita svima, kao da smo njome opasani.

23, 24. (a) Zašto se trebamo odupirati svakoj sklonosti da se uzoholimo? (b) Koje će pogrešno mišljenje o poniznosti opovrgnuti iduće poglavlje?

²³ Oholost je poput otrova. Njene posljedice mogu biti strašne. To je osobina zbog koje i najdarovitiji čovjek može biti beskoristan Bogu. S druge strane, poniznost može čak i najneznatnijeg čovjeka učiniti vrlo korisnim Jehovi. Ako svakodnevno razvijamo tu dragocjenu osobinu trudeći se ponizno ići Kristovim stopama, možemo se nadati predivnoj nagradi. Petar je napisao: “Ponizite se, stoga, pod Božju moćnu ruku da bi vas on uzvisio kad bude vrijeme” (1. Petrova 5:6). Nema sumnje u to da je Jehova uzvisio Isusa zato što se u potpunosti ponizio. Naš će Bog jednako rado nagraditi i tebe zbog tvoje poniznosti.

²⁴ Nažalost, neki misle da je poniznost znak slabosti. Iz Isusovog primjera učimo da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno, jer je najponizniji čovjek na svijetu ujedno bio i najhrabriji. To će biti tema idućeg poglavlja.

1–3. Kako je Isus ušao u Jeruzalem i zbog čega su neki iz mnoštva promatrača mogli ostati zatečeni?

U JERUZALEMU vlada velika vreva. U zraku se osjeća uzbuđenje. Očekuje se dolazak velikog čovjeka! Ljudi se okupljaju uz put izvan grada. Jedva čekaju da izraze dobrodošlicu tom čovjeku, jer neki kažu da je on nasljednik kralja Davida i zakoniti vladar Izraela. Neki donose palmine grane da bi mu mahali, drugi po putu rasprostiru haljine i grane sa stabala da mu ga učine što ljepšim (Matej 21:7, 8; Ivan 12:12, 13). Mnogi se vjerojatno pitaju kako će izgledati njegov dolazak.

² Neki možda očekuju da će vidjeti nešto izuzetno raskošno. Zasigurno su čuli za važne ličnosti koje su na spektakularan način ulazile u gradove. Naprimjer, Davidov sin Abšalom, koji se sam proglasio kraljem, imao je 50 ljudi koji su trčali pred njegovim kolima (2. Samuelova 15:1, 10). Rimski vladar Julije Cezar imao je još veće prohtjeve – jednom je predvodio trijumfalnu povorku sve do rimskog Kapitolija, a njemu zdesna i slijeva bilo je 40 slonova koji su nosili svjetiljke. Međutim, Jeruzalemljani sada očekuju mnogo važnijeg čovjeka. Shvaćali oni to u potpunosti ili ne, on je Mesija, najveći čovjek svih vremena! Ipak, neki bi mogli ostati zatečeni kad se pojavi taj budući kralj.

³ Naime, dok ga gledaju kako ulazi u grad, oni ne vide ni kola, ni trkače, ni konje, a kamoli slonove. Isus jaše na običnoj teglećoj životinji, na magarcu.a Nikakve raskoši ni ukrasa nije bilo na jahaču niti na magarcu kojeg je jahao. Umjesto na skupocjenom sedlu, Isus je sjedio na haljinama koje su njegovi odani sljedbenici raširili preko leđa magarca. Zašto je Isus ušao u Jeruzalem na tako skroman način kad su ljudi koji su bili mnogo manje istaknuti od njega zahtijevali mnogo veću raskoš?

 4. Što je u Bibliji prorečeno o načinu na koji će Mesijanski Kralj ući u Jeruzalem?

⁴ Isus je tom prilikom ispunio proročanstvo koje glasi: “Raduj se veoma (...)! Kliči pobjednički, kćeri jeruzalemska! Gle, tvoj kralj dolazi k tebi! On je pravedan i donosi spasenje, ponizan je i jaše na magarcu” (Zaharija 9:9). To je proročanstvo pokazalo da će se stanovnicima Jeruzalema Božji Pomazanik, Mesija, jednog dana predstaviti kao od Boga postavljeni kralj. Osim toga, sam način na koji će to učiniti, između ostalog i to što će jahati na magarcu, ukazuje na to da ga krasi jedna divna osobina – poniznost.

 5. Zašto nas razmišljanje o Isusovoj poniznosti duboko dira i zašto je neophodno da naučimo biti ponizni poput njega?

⁵ Poniznost je jedna od Isusovih najprivlačnijih osobina, koja nas duboko dira kad o njoj razmišljamo. Kako je već rečeno u prethodnom poglavlju, samo je Isus “put, istina i život” (Ivan 14:6). Jasno je da nitko od milijardi ljudi koji su ikada živjeli nije bio toliko značajna osoba kao što je to bio Božji Sin. Ipak, Isus nikada nije bio ni najmanje ponosan, ohol ili uobražen, što je vrlo čest slučaj s nesavršenim ljudima. Da bismo mogli biti Kristovi sljedbenici, ne smijemo dozvoliti da nama ovlada ponos (Jakov 4:6). Imaj na umu da Jehova mrzi oholost. Zato je od životne važnosti da naučimo biti ponizni poput Isusa.

 6. Što je poniznost i kako je Jehova znao da će Mesija biti ponizan?

⁶ Poniznost je osobina suprotna oholosti i ponosu. Ona dolazi iz srca, a očituje se u govoru, ponašanju i odnosu prema drugima. Kako je Jehova znao da će Mesija biti ponizan? Znao je da njegov Sin odražava njegovu savršenu poniznost (Ivan 10:15). Osim toga, on se osvjedočio u poniznost svog Sina. Na koji način?

7–9. (a) Kako je Mihael pokazao poniznost u sporu sa Sotonom? (b) Kako kršćani mogu pokazivati poniznost poput Mihaela?

⁷ Judina poslanica iznosi jedan izvanredan primjer: “Kad se arkanđeo Mihael sporio s Đavlom i prepirao oko Mojsijevog tijela, nije se usudio osuditi ga pogrdnim riječima, nego je rekao: ‘Neka te Jehova ukori!’” (Juda 9). Ime Mihael odnosi se na Isusa prije i nakon njegovog života na Zemlji – to je ime koje nosi kao arkanđeo, odnosno zapovjednik Jehovine nebeske vojske anđelab (1. Solunjanima 4:16). No, zapazi kako je Mihael postupio kad je imao spor sa Sotonom.

⁸ Judina poslanica ne otkriva što je Sotona htio učiniti s Mojsijevim tijelom, no možemo biti sigurni da je imao neku zlu namjeru. Možda je htio da posmrtni ostaci tog vjernog Božjeg sluge posluže za idolopokloničke vjerske obrede. Iako se Mihael suprotstavio Sotoninoj pokvarenoj zavjeri, istovremeno je pokazao izvanredno samosvladavanje. Sotonu je sigurno trebalo prekoriti, ali Mihael, kojemu u vrijeme spora sa Sotonom još nije bio povjeren “sav sud”, smatrao je da takvu osudu smije izreći samo Jehova Bog (Ivan 5:22). Mihael je kao arkanđeo imao velike ovlasti. Ipak, on je ponizno prepustio Jehovi da učini što treba i nije htio prekoračiti svoje ovlasti. Osim poniznosti pokazao je i skromnost – znao je svoje granice.

⁹ Juda je s dobrim razlogom bio nadahnut da piše o tom sporu. Nažalost, neki kršćani u Judinim danima nisu bili ponizni. Bili su oholi i pogrdno su govorili o svemu što zapravo nisu shvaćali (Juda 10). Mi nesavršeni ljudi zaista lako podlegnemo ponosu. Naprimjer, kako reagiramo kad ne razumijemo zašto se u kršćanskoj skupštini nešto napravilo, naprimjer neku odluku starješinstva? Ako bismo počeli davati negativne komentare i kritike, iako ne možemo znati sve pojedinosti na temelju kojih je ta odluka donesena, zar to ne bi bio znak da nam nedostaje poniznosti? Zato budimo poput Mihaela, to jest Isusa, i nemojmo se postavljati u ulogu suca u situacijama za koje nas Bog nije ovlastio.

10, 11. (a) Zbog čega je spremnost Božjeg Sina da prihvati svoj zadatak i dođe na Zemlju toliko izuzetna? (b) Kako možemo pokazivati poniznost poput Isusa?

¹⁰ Božji Sin pokazao je poniznost i tako što je prihvatio zadatak da dođe na Zemlju. Razmisli o tome čega se sve trebao odreći zbog toga. Bio je arkanđeo. Bio je i “Riječ”, odnosno Jehovin osobni zastupnik (Ivan 1:1–3). Živio je na nebu, Jehovinom “uzvišenom prebivalištu ovjenčanom svetošću i slavom” (Izaija 63:15). Ipak, “odrekao se svega i uzeo obličje roba te postao čovjek” (Filipljanima 2:7). Pokušaj si predočiti što je sve bilo uključeno u njegov dolazak na Zemlju. Njegov je život bio prenesen u utrobu jedne djevice, Židovke, u kojoj je rastao devet mjeseci i potom došao na svijet kao čovjek. Rodio se kao bespomoćno dijete u obitelji siromašnog tesara te je prošao kroz sve faze odrastanja. Iako je bio savršen, tijekom čitavog tog razdoblja ostao je podložan svojim nesavršenim ljudskim roditeljima (Luka 2:40, 51, 52). Bila je to zaista izvanredna poniznost!

¹¹ Možemo li oponašati Isusa i pokazati poniznost spremno prihvaćajući u našoj službi Bogu zaduženja koja se ponekad mogu činiti manje vrijedna ili ponižavajuća? Naprimjer, naš je zadatak da propovijedamo dobru vijest o Božjem kraljevstvu. No, kad ljudi reagiraju ravnodušno, kad nas ismijavaju ili nam se usprotive, onda nam se taj zadatak može činiti ponižavajućim (Matej 28:19, 20). Međutim, ako ustrajno izvršavamo taj zadatak, nekome možemo spasiti život. U svakom slučaju, mnogo ćemo naučiti o poniznosti te ćemo ići stopama svog Učitelja, Isusa Krista.

12–14. (a) Kako je Isusova poniznost došla do izražaja kad su ga ljudi hvalili? (b) Kako je Isus pokazivao poniznost u ophođenju s drugima? (c) Što otkriva da Isusova poniznost nije bila puka formalnost ili odraz dobrih manira?

¹² Isus je pokazivao poniznost cijelo vrijeme svoje zemaljske službe. To je činio tako što je isticao da njegov Otac zaslužuje svu slavu i hvalu. Ljudi su ponekad hvalili Isusa zbog njegovih mudrih riječi, zbog čuda koja je činio, a i zbog njegove dobrote. Isus je uvijek iznova odbijao takvu slavu te je skretao pažnju na to da ona pripada Jehovi (Marko 10:17, 18; Ivan 7:15, 16).

¹³ Isusova poniznost mogla se jasno zamijetiti i u njegovom ophođenju s ljudima. Zapravo, on je jasno rekao da na Zemlju nije došao da mu ljudi služe, nego da on služi njima (Matej 20:28). Poniznost je pokazao blagim i razumnim postupanjem s ljudima. Kad su ga njegovi sljedbenici razočarali, nije ih grdio. Naprotiv, uvijek im je nastojao doprijeti do srca (Matej 26:39–41). Kad ga je mnoštvo ljudi omelo u nastojanju da malo bude sam i odmori se, on ih nije odbio primiti, već im je ponovno posvetio pažnju i počeo ih “poučavati o mnogočemu” (Marko 6:30–34). Kad ga je neka žena koja nije bila Izraelka preklinjala da izliječi njenu kćer, u početku joj je dao na znanje da nema namjeru to učiniti. Međutim, nije ju ljutito odbio. Ustvari, ubrzo joj je ispunio molbu zbog njene velike vjere, o čemu će više biti riječi u 14. poglavlju (Matej 15:22–28).

¹⁴ Isus je na mnoge načine pokazao da živi u skladu s onim što je sam o sebi rekao: “Ja sam blag i ponizna srca” (Matej 11:29). Njegova poniznost nije bila nešto što je samo izvana pokazivao, ona nije bila puka formalnost niti odraz dobrih manira. Ona je izvirala iz njegovog srca, iz njegove nutrine. Zato nimalo ne iznenađuje što je Isusu bilo jako važno da svoje sljedbenike nauči da budu ponizni.

15, 16. Kako je Isus istaknuo suprotnost između stava svjetovnih vladara i stava koji su njegovi sljedbenici trebali razvijati?

¹⁵ Isusovi apostoli sporo su napredovali u razvijanju poniznosti. Isus ih je uvijek iznova morao podsjećati na važnost te osobine. Naprimjer, jednom su Jakov i Ivan preko svoje majke zamolili Isusa da im obeća da će dobiti visok položaj u Božjem kraljevstvu. Isus je skromno odgovorio: “Ne odlučujem ja tko će sjediti meni zdesna i slijeva. Ta mjesta pripadaju onima koje je izabrao moj Otac.” Desetorica ostalih apostola “naljutila su se” na Jakova i Ivana (Matej 20:20–24). Kako je Isus riješio taj problem?

¹⁶ On ih je sve blago prekorio rekavši: “Znate da vladari gospodare narodima i da moćnici drže narode pod svojom vlašću. A među vama ne smije biti tako. Nego, tko god hoće biti velik među vama, neka vam bude sluga, i tko god hoće biti prvi među vama, neka vam bude rob” (Matej 20:25–27). Apostoli su vjerojatno imali priliku vidjeti koliko vladari mogu biti ponosni, ambiciozni i sebični. Isus je učio da njegovi sljedbenici moraju biti drugačiji od tih silnika željnih moći. Oni su trebali biti ponizni. Jesu li apostoli shvatili poruku?

17–19. (a) Kako je Isus večer uoči svoje smrti na vrlo upečatljiv način poučio apostole poniznosti? (b) Koja je bila najsnažnija Isusova pouka o poniznosti koju je dao dok je bio na Zemlji?

¹⁷ Apostolima nije bilo lako svladati lekciju iz poniznosti. To nije bio ni prvi ni zadnji put da ih je Isus tome učio. Kad su se jednom ranijom prilikom prepirali tko je od njih najveći, on je pred njih doveo malo dijete i rekao im da trebaju više nalikovati djeci, koja nisu toliko ponosna ni ambiciozna kao odrasli, niti su toliko zabrinuta za to kako će drugi na njih gledati (Matej 18:1–4). Ipak, večer prije svoje smrti Isus je uočio da njegovi apostoli još uvijek imaju problema s ponosom. Tada im je pružio vrlo upečatljivu pouku. Opasao se ručnikom i obavio najniži posao, ono što su u to vrijeme obično sluge radili za goste koji bi došli u kuću. Isus je oprao noge svim apostolima – čak i Judi, koji se spremao da ga izda! (Ivan 13:1–11).

¹⁸ Isus im je jasno istaknuo kako trebaju postupati kad je rekao: “Dao sam vam primjer” (Ivan 13:15). Je li ta pouka napokon doprla do njihovog srca? Nešto kasnije te iste noći ponovno su se posvađali oko toga tko je među njima najveći! (Luka 22:24–27). Ipak, Isus je ostao strpljiv s njima i ponizno ih poučavao. Nedugo zatim uslijedila je najsnažnija moguća pouka: “Ponizio se i bio poslušan sve do smrti, i to smrti na mučeničkom stupu” (Filipljanima 2:8). Isus je spremno pristao na ponižavajuću smrt pod optužbom da je zločinac i bogohulnik. Tako se Božji Sin pokazao jedinstvenom osobom, jer je od svih Jehovinih stvorenja upravo on bio ponizan u najvećoj i najpotpunijoj mjeri.

¹⁹ Možda je baš taj posljednji primjer poniznosti koji je Isus pružio kao čovjek ostavio neizbrisiv trag u srcima njegovih vjernih apostola. Biblija pokazuje da su kasnije ti učenici godinama, čak desetljećima, ponizno obavljali svoju službu. A kako je s nama?

20. Kako možemo znati jesmo li ponizni u srcu?

²⁰ Pavao savjetuje sve nas: “Razmišljajte onako kako je razmišljao i Krist Isus” (Filipljanima 2:5). Poput Isusa, i mi trebamo biti ponizni u srcu. Kako možemo znati je li naše srce ponizno? Pavao nas podsjeća: “Ništa ne činite iz sebičnosti niti iz taštine, nego budite ponizni i smatrajte druge većima od sebe” (Filipljanima 2:3). Dakle, da bismo saznali je li naše srce ponizno, moramo razmisliti o tome kakvo mišljenje imamo o drugima, a kakvo o sebi. Druge trebamo smatrati većima, odnosno važnijima, od sebe. Hoćeš li primjenjivati taj savjet?

21, 22. (a) Zašto kršćanski nadglednici trebaju biti ponizni? (b) Kako možemo pokazati da smo se “obukli u poniznost”?

²¹ Mnogo godina nakon Isusove smrti apostol Petar još je uvijek razmišljao o tome koliko je poniznost važna. Petar je kršćanske nadglednike savjetovao da ponizno izvršavaju svoje dužnosti, da nikada ne gospodare Jehovinim ovcama (1. Petrova 5:2, 3). Odgovornosti koje imamo nisu razlog da budemo ponosni. Naprotiv, što je veća odgovornost, veća je i potreba za istinskom poniznošću (Luka 12:48). Naravno, ta osobina nije neophodna samo nadglednicima već svim kršćanima.

²² Petar sigurno nije zaboravio noć kad mu je Isus oprao noge, i to unatoč njegovom negodovanju (Ivan 13:6–10). Petar je kršćanima napisao: “Svi se u međusobnom ophođenju obucite u poniznost” (1. Petrova 5:5). Izraz “obucite se” asocira na slugu koji stavlja na sebe pregaču i sprema se za fizički rad. Taj nas izraz možda podsjeća i na Isusa kad je stavio ručnik oko pasa i kleknuo kako bi učenicima oprao noge. Ako slijedimo Isusa, može li nam ijedan zadatak koji nam Bog daje biti ispod časti? Poniznost našeg srca trebala bi biti očita svima, kao da smo njome opasani.

23, 24. (a) Zašto se trebamo odupirati svakoj sklonosti da se uzoholimo? (b) Koje će pogrešno mišljenje o poniznosti opovrgnuti iduće poglavlje?

²³ Oholost je poput otrova. Njene posljedice mogu biti strašne. To je osobina zbog koje i najdarovitiji čovjek može biti beskoristan Bogu. S druge strane, poniznost može čak i najneznatnijeg čovjeka učiniti vrlo korisnim Jehovi. Ako svakodnevno razvijamo tu dragocjenu osobinu trudeći se ponizno ići Kristovim stopama, možemo se nadati predivnoj nagradi. Petar je napisao: “Ponizite se, stoga, pod Božju moćnu ruku da bi vas on uzvisio kad bude vrijeme” (1. Petrova 5:6). Nema sumnje u to da je Jehova uzvisio Isusa zato što se u potpunosti ponizio. Naš će Bog jednako rado nagraditi i tebe zbog tvoje poniznosti.

²⁴ Nažalost, neki misle da je poniznost znak slabosti. Iz Isusovog primjera učimo da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno, jer je najponizniji čovjek na svijetu ujedno bio i najhrabriji. To će biti tema idućeg poglavlja.