Tko su pravi kršćani?

“KRŠĆANSTVO je (...) samo ondje gdje se aktivira spomen na Isusa Krista u teoriji i praksi” (Biti kršćanin). Tim je riječima švicarski teolog Hans Küng ukazao na očiglednu istinu, a to je da pravo kršćanstvo postoji samo ondje gdje osobe iskrenog srca žive po Isusovim učenjima.

No što ako pojedinci ili institucije tvrde da slijede Krista, ali u stvarnosti ne čine ono što je Isus naučavao? Sam je Isus rekao da će mnogi tvrditi da su kršćani. Kako bi dokazali da mu služe, oni će se možda pozivati na različite aktivnosti kojima se bave govoreći nešto poput: “Nismo li proricali u tvoje ime, i istjerivali demone u tvoje ime, i činili mnoga moćna djela u tvoje ime?” No, što će Isus nato reći? Njegove snažne riječi pokazuju kakva će biti njegova presuda: “Nikad vas nisam poznavao! Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje” (Matej 7:22, 23).

To je doista snažno upozorenje za one koji ‘čine bezakonje’, a tvrde da slijede Isusa! Razmotri dva osnovna preduvjeta koja je Isus postavio i na temelju kojih ljude priznaje kao prave kršćane, a ne odbacuje ih kao one koji čine bezakonje.

Jedan od uvjeta koje je Isus postavio glasi: “Dajem vam novu zapovijed: ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedan drugoga. Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:34, 35).

Isus od svojih sljedbenika traži da istinski vole jedni druge i sve ostale ljude. U stoljećima nakon Isusovog života na Zemlji taj su preduvjet ispunjavali mnogi pojedinci među onima koji su tvrdili da su kršćani. Ali što je s većinom vjerskih organizacija koje tvrde da zastupaju Krista? Je li njihova prošlost obilježena ljubavlju? Daleko od toga! Upravo suprotno, one su bile na čelu bezbrojnih ratova i sukoba u kojima se prolijevala krv nedužnih (Otkrivenje 18:24).

Jednako je i u novije doba. U 20. su stoljeću narodi koji se smatraju kršćanskima predvodili krvoproliće u dva svjetska rata. U još novije vrijeme pripadnici takozvanih kršćanskih crkava bili su predvodnici u brutalnim zvjerstvima i pokušaju genocida u Ruandi 1994. Nekadašnji anglikanski nadbiskup Desmond Tutu napisao je: “Oni koji su se okrenuli jedni protiv drugih u tom krvavom piru bili su iste vjere. Većina njih bili su kršćani.”

Drugi temeljni preduvjet da bi se netko mogao zvati pravim kršćaninom izražen je ovim Isusovim riječima: “Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi” (Ivan 8:31, 32).

Isus očekuje od svojih sljedbenika da ostanu u njegovoj riječi, odnosno da se drže njegovih učenja. Za razliku od toga, vjerski učitelji koji tvrde da slijede Krista “uvelike su usvojili grčke filozofske ideje”, napisao je Küng. Isusova su učenja zamijenili, između ostalog, idejom o besmrtnosti duše, vjerovanjem u čistilište, štovanjem Marije i svećeničkim staležom — što je sve preuzeto od poganskih religija i filozofa (1. Korinćanima 1:19-21; 3:18-20).

Vjerski učitelji također su uveli neshvatljivo učenje o Trojstvu, uzdižući Isusa na položaj na koji se on sam nikada nije uzdizao. Time su odvratili ljude od štovanja onoga na koga je Isus uvijek skretao pažnju — njegovog Oca, Jehove (Matej 5:16; 6:9; Ivan 14:28; 20:17). “Kada Isus govori o Bogu”, piše Hans Küng, “tada misli na drevnog Boga otaca Abrahama, Izaka i Jakova, na Jahvu (...). On je za njega jedan i jedini Bog.” Koliko ljudi danas može odmah povezati Isusovog Boga i Oca s Jahvom, ili Jehovom, kako se još na hrvatskom to ime često izgovara?

Vjerski vođe posve su zanemarili Isusovu zapovijed da budu neutralni u političkim zbivanjima. U Isusovim danima Galileja je bila “središte etničkog nacionalizma”, navodi pisac Trevor Morrow. Mnogi židovski rodoljubi dizali su se na oružje kako bi se izborili za političku i vjersku slobodu. Je li Isus svojim sljedbenicima rekao da se i oni pridruže takvim borbama? Nije, već im je rekao: “Niste dio svijeta” (Ivan 15:19; 17:14). Međutim, umjesto da budu neutralni, crkveni vođe razvili su ono što je irski pisac Hubert Butler opisao kao “militantnu i političku crkvenost”. On nadalje piše: “Političko kršćanstvo gotovo je uvijek i militarističko kršćanstvo, a kad se državnici i svećenici sporazumiju, uvijek se dešava da Crkva za određene povlastice uzvraća tako što daje svoj blagoslov vojnim snagama države.”

Apostol Pavao upozorio je na udaljavanje od pravog kršćanstva. Rekao je da će se nakon njegove smrti među onima koji se izjašnjavaju kao kršćani pojaviti “okrutni vukovi” koji će “govoriti iskrivljene stvari da bi odvukli učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30). Oni će ‘javno izjavljivati da poznaju Boga’, ali će ga se zapravo ‘odricati svojim djelima’ (Titu 1:16). Slično tome, apostol Petar upozorio je na to da će lažni učitelji ‘potiho uvesti razorne sekte i odreći se čak i vlasnika koji ih je kupio’. Njihovo loše vladanje, rekao je on, navest će ljude da ‘pogrdno govore o putu istine’ (2. Petrova 2:1, 2). Odreći se Krista na takav način, kaže stručnjak za grčki jezik William Vine, znači “zanijekati Oca i Sina otpadništvom i širenjem pogubnih učenja”.

Što bi Isus učinio ako oni koji tvrde da su njegovi učenici namjerno ne žele ‘ostati u njegovoj riječi’ i udovoljiti ostalim zahtjevima? On je upozorio: “Tko se god odrekne mene pred ljudima, i ja ću se odreći njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Matej 10:33). Naravno, Isus se neće odreći nekoga tko pogriješi usprkos svojoj iskrenoj želji da mu bude vjeran. Naprimjer, iako se triput odrekao Isusa, apostol Petar se pokajao i zato mu je bilo oprošteno (Matej 26:69-75). Međutim, Isus se odriče pojedinaca i institucija koji su u stvarnosti vukovi u ovčjoj koži — pretvaraju se da slijede Krista, ali namjerno i uporno odbacuju njegova učenja. O takvim lažnim učiteljima Isus je rekao: “Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima” (Matej 7:15-20).

Kada su se lažni kršćani počeli odricati Isusa Krista? Bilo je to ubrzo nakon njegove smrti. On sam je upozorio da će Sotona Đavo brzo posijati “kukolj”, odnosno lažne kršćane, među “dobro sjeme”, odnosno prave kršćane, koje je Isus “posijao” tijekom svoje službe (Matej 13:24, 25, 37-39). Apostol Pavao je upozorio na lažne učitelje koji su djelovali već u njegovim danima. Pavao je naveo da je glavni razlog njihovog odstupanja od učenja Isusa Krista bio taj što nisu imali pravu “ljubav prema istini” (2. Solunjanima 2:10).

Apostoli Isusa Krista služili su kao prepreka otpadništvu dok su bili živi. Međutim, nakon njihove smrti vjerski su vođe, koristeći se ‘svakim moćnim djelom i lažnim znakovima i predznacima i svakom nepravednom prijevarom’, željeli zavesti mnoge, te su sve više i više ljudi odvraćali od istina koje su naučavali Isus i njegovi apostoli (2. Solunjanima 2:3, 6-12). S vremenom se, napisao je engleski filozof Bertrand Russell, prvobitna kršćanska zajednica pretvorila u vjersku organizaciju koja bi “zaprepastila i Isusa i Pavla”.

Činjenice govore same za sebe. Nakon što su apostoli pomrli, Krista više nije bilo u većini onoga što se događalo u ime kršćanstva. No, to ipak ne znači da Isus nije održao obećanje da će biti sa svojim sljedbenicima “u sve dane do završetka sustava stvari” (Matej 28:20). Možemo biti sigurni da je, otkad su te riječi izgovorene, bilo vjernih pojedinaca koji su ‘spomen na Isusa Krista aktivirali u teoriji i praksi’. Isus Krist je uvijek održao svoje obećanje da će podupirati takve osobe dok se trude pokazivati ljubav koja je obilježje pravih kršćana i ostati vjerni istinama koje je on naučavao.

Štoviše, Isus je obećao da će u posljednjim danima ovog zlog svijeta okupiti svoje vjerne učenike u jasno prepoznatljivu kršćansku zajednicu kojom će se služiti kako bi postigao ono što želi (Matej 24:14, 45-47). On se upravo sada služi tom zajednicom kako bi sakupio “veliko mnoštvo” muškaraca, žena i djece “iz svih nacija i plemena i naroda i jezika” te ih ujedinjuje pod svojom vlašću u “jedno stado pod jednim pastirom” (Otkrivenje 7:9, 14-17; Ivan 10:16; Efežanima 4:11-16).

Dakle, odvoji se od institucija ili organizacija koje posljednjih dvije tisuće godina kaljaju Kristovo ime i sramote kršćanstvo. U suprotnom, kao što je Isus Krist rekao apostolu Ivanu, moglo bi se dogoditi da ‘primiš dio njihovih nevolja’ kada u bliskoj budućnosti Bog bude izvršavao svoju presudu nad njima (Otkrivenje 1:1; 18:4, 5). Budi među onima o kojima je govorio prorok Mihej kada je rekao da će “u posljednja vremena” pravi Božji sluge — pripadnici pravog kršćanstva — slušati Božje zapovijedi i ‘hoditi njegovim stazama’ u obnovljenoj, čistoj religiji (Mihej 4:1-4). Izdavači ovog časopisa rado će ti pomoći da prepoznaš te prave Božje sluge.