‘Više ne živimo za sebe’
ISPRIČAO JACK JOHANSSON
Neki mi je Afrikanac, vojnik iz Malavija, naredio da stanem uz obalu rijeke tako da me osvijetle lendroverovi farovi. Kad je podigao pušku na rame, Lloyd Likhwide je pojurio do obale i postavio se ispred mene. Preklinjao je: “Strijeljajte mene! Radije strijeljajte mene! Ne ovog stranca koji nije ništa skrivio!” Zašto je jedan Afrikanac bio spreman žrtvovati svoj život za mene, Evropljanina? Dozvolite mi da objasnim kako sam prije gotovo 40 godina postao misionar u Africi.
GODINE 1942. bilo mi je tek devet godina kad mi je umrla majka, ostavivši oca s petero djece. Ja sam bio najmlađe dijete. Četiri mjeseca kasnije, nesretnim slučajem utopio mi se otac, koji je bio jedan od prvih Jehovinih svjedoka u Finskoj. O nama ostalima brinula se moja najstarija sestra, Maja, pa smo uspjeli sačuvati svoje imanje. Maja je ujedno preuzela vodstvo u duhovnim stvarima, tako da su nepunu godinu dana nakon očeve smrti ona i jedan moj brat simbolizirali svoje predanje Jehovi Bogu podvrgnuvši se krštenju u vodi. Ja sam se krstio godinu dana kasnije, u dobi od 11 godina.
Presudna odluka
Po završetku srednje ekonomske škole, 1951, počeo sam raditi u finskom predstavništvu kompanije Ford Motor. Šest mjeseci kasnije jedan mudri putujući sluga Jehovinih svjedoka priredio mi je iznenađenje. Pozvao me da na kongresu održim predavanje o blagoslovima pionirske, ili punovremene, službe. Osjećao sam se neugodno jer sam radio puno radno vrijeme na svjetovnom poslu i mislio sam da nikad neću moći govoriti iz srca. Molio sam se Jehovi u vezi s time. Shvatio sam da se od kršćana očekuje da “ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro (...) za njih”, pa sam stoga odlučio promijeniti svoje prioritete kako bih služio kao pionir (2. Korinćanima 5:15, St).
Šef mi je obećao dvostruko veću plaću ako ostanem u kompaniji. A kad je uvidio da sam čvrsto odlučio, rekao je: “Dobro si odlučio. Ja sam čitav život proveo u ovom uredu, a koliko sam stvarno pomogao ljudima?” Tako sam u svibnju 1952. postao pionir. Nekoliko tjedana kasnije mogao sam s punim pouzdanjem održati svoj govor o pionirskoj službi.
Nakon što sam nekoliko mjeseci proveo u pionirskoj službi, zbog svoje sam kršćanske neutralnosti bio osuđen na šest mjeseci zatvora. Nakon toga slijedilo je osam mjeseci zatočeništva, koje sam zajedno s drugim mladim Svjedocima proveo na otoku Hästö-Busö, u Finskom zaljevu. Mi smo taj otok zvali Mali Gilead zato što smo tamo organizirali intenzivan program proučavanja Biblije. Međutim, moj je cilj bio pohađati pravi Gilead, Školu Gilead Društva Watchtower koja se nalazila nedaleko od South Lansinga (New York).
Još dok sam bio zatočen na otoku primio sam pismo iz podružnice Društva Watch Tower, u kojem sam dobio poziv da služim kao putujući sluga Jehovinih svjedoka. Po izlasku iz zatvora trebao sam posjećivati skupštine švedskog govornog područja u Finskoj. Tada mi je bilo tek 20 godina i osjećao sam se nedoraslo, međutim, pouzdao sam se u Jehovu (Filipljanima 4:13). Svjedoci iz skupština u kojima sam služio bili su divni i nikad nisu s omalovažavanjem gledali na mene zato što sam bio tek “dječak” (Jeremija 1:7, NW).
Kad sam iduće godine bio u posjetu jednoj skupštini, upoznao sam Lindu iz Sjedinjenih Država koja je u Finskoj provodila godišnji odmor. Nakon što se vratila u Sjedinjene Države, brzo je duhovno napredovala. Ubrzo zatim se krstila. Vjenčali smo se u lipnju 1957. Kasnije smo dobili poziv da pohađamo 32. razred Škole Gilead, s početkom u rujnu 1958. Nakon što smo diplomirali u veljači iduće godine, bili smo dodijeljeni u Nyasaland (današnji Malavi) na jugoistoku Afrike.
Naša služba u Africi
Voljeli smo ići u službu propovijedanja s našom afričkom braćom, koje je tada u Nyasalandu bilo preko 14 000. Ponekad smo putovali lendroverom, vozeći sa sobom sve svoje najnužnije stvari. Boravili smo u selima u koja nikad nije nogom kročio nijedan bijelac i ljudi su nas uvijek lijepo dočekivali. Kad bismo stigli, svi bi seljani izišli iz svojih domova i došli nas vidjeti. Nakon što bi nas prijazno pozdravili, u tišini bi sjeli na tlo i stali nas pomno promatrati.
Dobrohotni seljani često bi posebno za nas sagradili neku privremenu nastambu, koji put od blata, a koji put od slonove trave, čija bi veličina bila tek tolika da u nju stane krevet. Hijene bi noću jurile pored kolibe, zavijajući zastrašujuće tik do naših glava. No Svjedoci u Nyasalandu uskoro su se trebali suočiti s opasnijim silama nego što su to bile divlje životinje.
Nacionalizam postaje sporno pitanje
Po čitavoj Africi počeli su se javljati pokreti za nezavisnost. U Nyasalandu je postojala samo jedna politička stranka i od svih se stanovnika očekivalo da joj se priključe. Naša je neutralnost iznenada postala goruće nacionalno pitanje. Ja sam u to vrijeme vodio brigu o administrativnim poslovima dok je naš nadglednik podružnice, Malcolm Vigo, bio odsutan. Zatražio sam da se sastanem s dr. Hastingsom Kamuzuom Bandom, tadašnjim premijerom Nyasalanda. Dvojica kršćanskih starješina i ja objasnili smo mu naš neutralan stav i susret je završio u prijateljskoj atmosferi. Unatoč tome, otprilike mjesec dana kasnije, u veljači 1964, Elaton Mwachande postao je prva žrtva progonstva — razjarena ga je svjetina izbola kopljima tako da je umro. Drugi Svjedoci iz njegovog sela bili su prisiljeni na bijeg.
Poslali smo telegram dr. Bandi, moleći ga da upotrijebi svoj autoritet kako bi se prekinulo takvo nasilje. Uskoro sam dobio poziv iz premijerovog ureda da dođem na razgovor. Otišao sam na sastanak s dr. Bandom u pratnji još jednog misionara po imenu Harold Guy te jednog domaćeg Svjedoka, Alexandera Mafambane. Sastanku su prisustvovala i dvojica državnih ministara.
Čim smo sjeli dr. Banda je, ne rekavši ni riječi, počeo mahati telegramom iznad svoje glave. Naposljetku je prekinuo tišinu, rekavši: “Gosp. Johanssone, što mi želite poručiti slanjem ovakvog telegrama?” Opet smo mu objasnili naš stav političke neutralnosti, a ja sam se nadovezao: “Sada kad je došlo do ubojstva Elatona Mwachandea, Vi ste jedina osoba koja nam može pomoći.” To je dr. Bandi izgleda bilo po volji, tako da se malo primirio.
Međutim, jedan od prisutnih državnih ministara tvrdio je da su Svjedoci u jednom udaljenom selu odbili surađivati s tamošnjim vlastima. Potom je drugi ministar spomenuo još jedno zabačeno selo, optuživši tamošnje Svjedoke da su s nepoštovanjem govorili o dr. Bandi. Međutim, nisu nam mogli navesti ime nijedne osobe koja se tako ponašala. Objasnili smo da se Jehovini svjedoci uče da uvijek poštuju državne organe vlasti. Nažalost, naša nastojanja da ispravimo pogrešne dojmove dr. Bande i njegovih ministara nisu urodila plodom.
Bili smo u životnoj opasnosti
Godine 1964. Nyasaland je stekao nezavisnost, a kasnije je postao Republika Malavi. Mi smo u donekle normalnim okolnostima nastavili s djelom propovijedanja, no pritisci su stalno rasli. U to vrijeme telefonirali su nam Svjedoci s juga zemlje i rekli nam da su u tom području izbili politički nemiri. Uvidjeli smo da netko treba odmah tamo otputovati kako bi procijenio situaciju u kojoj se Svjedoci nalaze te im pružio moralnu podršku. Ja sam i prije znao sam putovati u zabačena područja, a Linda je to hrabro prihvaćala. No ovaj put molila me da povedem sa sobom jednog mladog domaćeg Svjedoka, Lloyda Likhwidea. Na kraju sam pristao, misleći u sebi: ‘Ako je zbog toga sretna, neka bude tako.’
Rečeno nam je da moramo skelom prijeći jednu rijeku prije 18.00 sati, kad je počinjao policijski sat. Trudili smo se svim silama da stignemo do tog vremena, no zakasnili smo zbog loših cesta. Tek smo kasnije saznali da je bila izdana zapovijed da se puca na svakog tko se nakon šest sati poslijepodne nađe na našoj strani rijeke. Dok smo se vozili dolje prema rijeci, vidjeli smo da je skela već prešla na drugu obalu. Brat Likhwide je doviknuo ljudima na njoj da se vrate po nas. Vratili su se, no na skeli je stajao jedan vojnik koji nam je doviknuo: “Moram pucati u bijelca!”
Isprva sam mislio da je to prazna prijetnja, no kad se skela približila obali, vojnik mi je naredio da stanem pred svjetla vozila. Tada se moj prijatelj Afrikanac ispriječio između nas, moleći vojnika da puca u njega umjesto u mene. Pa, izgleda da je vojnika dirnulo to što je moj prijatelj bio spreman umrijeti za mene, tako da je spustio pušku. Sjetio sam se Isusovih riječi: “Od ove ljubavi niko veće nema, da ko dušu svoju položi za prijatelje svoje” (Ivan 15:13). Kako sam samo bio sretan što sam poslušao Lindin savjet i poveo sa sobom tog dragog brata!
Sutradan su neki mladići blokirali cestu koja je vodila natrag u Blantyre te su tražili da vide partijsku člansku iskaznicu brata Likhwidea. Postojala je samo jedna solucija — probiti se kroz to mnoštvo, i to brzo! Dao sam gas i vozilo je pojurilo naprijed, iznenadivši ih do te mjere da smo uspjeli pobjeći. Da je svjetina kojim slučajem uhvatila brata Likhwidea, to bi za njega vjerojatno značilo smrt. Kad smo stigli natrag u podružnicu, obojica smo se tresli od silnog šoka, no bili smo zahvalni Jehovi na zaštiti koju nam je pružio.
Zatvoreni zbog vjere
U listopadu 1967. u Malaviju je službeno zabranjeno naše djelo. Tada je u zemlji bilo oko 18 000 Svjedoka. Dva tjedna kasnije doznali smo da je u glavnom gradu, Lilongweu, zatvoreno 3 000 Svjedoka. Odlučili smo da se još iste noći odvezemo do tog grada, udaljenog 300 kilometara, da im barem pružimo moralnu podršku. Nakrcali smo lendrover publikacijama Watchtowera te smo, zahvaljujući Jehovi, bez provjere prošli mnoge kontrolne točke na cesti. Čitavim putem u skupštinama smo redom ostavljali kartonske kutije s pravovremenom duhovnom hranom.
Ujutro smo se uputili u zatvor. Kakvog li prizora! Kiša je padala cijelu noć, a naša kršćanska braća i sestre bili su pritvoreni u nekom nenatkrivenom privremenom logoru. Bili su potpuno mokri, a neki su pokušavali osušiti svoje pokrivače na ogradi. Uspjeli smo porazgovarati s nekima od njih preko ograde.
Njihovo suđenje održano je u podne i nekoliko je tobožnjih Svjedoka izašlo da svjedoči. Pokušali smo uspostaviti s njima vizualni kontakt, no njihova su lica ostala bezizražajna. Prenerazili smo se kad su se svi oni prilikom svjedočenja odrekli svoje vjere! Međutim, ja sam doznao da domaći Svjedoci nisu poznavali nikog od onih koji su porekli da su Jehovini svjedoci. Očito se radilo o pokušaju da se obeshrabri prave Svjedoke.
U međuvremenu je stigla naredba da nas se deportira iz zemlje. Policija je zauzela našu podružnicu u Blantyreu, a misionari su dobili rok od 24 sata da napuste zemlju. Kako smo se samo neobično osjećali kad nas je na povratku kući dočekao policajac koji nam je otvorio ulazna vrata! Sutradan poslijepodne došao je neki policijski službenik koji nas je uhapsio i odvezao na aerodrom, premda mu je bilo pomalo žao zbog toga.
Dana 8. studenog 1967. napustili smo Malavi, znajući da našu tamošnju kršćansku braću čeka jedan žestoki ispit. Srce nas je boljelo pri pomisli na njih. Mnogi su izgubili život; na stotine je trpjelo okrutne torture; tisuće su ostale bez posla, bez krova nad glavom i bez svoje imovine. Međutim, gotovo svi su sačuvali svoju besprijekornost.
Krećemo na nove zadatke
Premda smo se suočavali s poteškoćama, nikad nismo ni pomislili da odustanemo od misionarske službe. Naprotiv, prihvatili smo novi zadatak — odlazak u Keniju, zemlju punu suprotnosti što se tiče krajolika i ljudi. Lindu su fascinirali Masaji. U to vrijeme među Masajima nije bilo nijednog Jehovinog svjedoka. Ali onda je Linda upoznala jednu Masajku po imenu Dorka i počela s njom proučavati Bibliju.
Dorka je znala da ukoliko želi ugoditi Bogu mora legalizirati svoj brak. Otac njeno dvoje djece nije to prihvatio, tako da je Dorka nastojala sama izdržavati svoju djecu. Čovjek je bio bijesan na Svjedoke, no bilo mu je žao što je odvojen od svoje obitelji. Naposljetku je na Dorkin nagovor i on počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Doveo je svoj život u red, postao Svjedok i oženio Dorku. Ona je postala pionirka, a njen suprug i njihov najstariji sin sada služe kao skupštinski starješine.
Godine 1973. u Keniji je iznenada zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka, tako da smo morali napustiti zemlju. Samo nekoliko mjeseci kasnije zabrana je bila ukinuta. No mi smo u međuvremenu već bili dodijeljeni u svoje treće područje — u Kongo (Brazzaville). Stigli smo u travnju 1974. Nepune tri godine kasnije, mi misionari bili smo lažno optuženi za špijunažu i naše je djelo zabranjeno. Povrh toga, u Brazzavilleu su izbile borbe nakon što je u atentatu ubijen predsjednik države. Svi drugi misionari bili su poslani u druge zemlje, no mi smo bili zamoljeni da ostanemo koliko god budemo mogli. Tjednima smo odlazili na spavanje ne znajući hoćemo li dočekati jutro. No spavali smo mirno, pouzdajući se u to da će se Jehova brinuti za nas. Vjerojatno u čitavoj svojoj misionarskoj službi nismo prošli kroz period u kojem je naša vjera bila toliko iskušana i ojačana, kao što je to bio slučaj u tih nekoliko mjeseci koje smo proveli sami u podružnici.
U travnju 1977. morali smo napustiti Brazzaville. Potom nas je čekalo veliko iznenađenje — dodijeljeni smo u Iran kako bismo tamo osnovali podružnicu. Najprije smo se suočili s izazovom da pokušamo naučiti perzijski jezik farsi. Budući da smo tek učili novi jezik, na skupštinskim smo sastancima davali samo najjednostavnije komentare, onakve kakve daju mala djeca! Godine 1978. u Iranu je izbila revolucija. Ostali smo tamo za vrijeme najtežih borbi, no u srpnju 1980. mi misionari bili smo svi do jednog deportirani iz zemlje.
Na svom petom zadatku vratili smo se u srce Afrike, u Zair (današnju Demokratsku Republiku Kongo). U Zairu smo služili 15 godina, a od toga neko vrijeme također pod zabranom. Kad smo stigli, u toj je zemlji djelovalo 22 000 Svjedoka — sada ih ima preko 100 000!
Povratak kući!
Dana 12. kolovoza 1993. u Malaviju je ukinuta zabrana djela Jehovinih svjedoka. Dvije godine kasnije Linda i ja bili smo ponovo dodijeljeni u zemlju u kojoj smo započeli službu — u Malavi, prekrasnu, prijateljsku zemlju poznatu kao “toplo srce Afrike”. Raduje nas što od siječnja 1996. služimo među sretnim i miroljubivim stanovnicima Malavija. Veoma cijenimo to što opet služimo zajedno s našom vjernom braćom iz Malavija, od koje su mnoga izdržala tri desetljeća progonstva. Naša afrička braća pravi su nam izvor motivacije i mi ih volimo. Oni sasvim sigurno žive u skladu s Pavlovim riječima: “Kroz mnoge [nam] nevolje valja ući u carstvo Božije” (Djela apostolska 14:22). Gotovo 41 000 Svjedoka u Malaviju sada može slobodno propovijedati i održavati velike kongrese.
Bilo nam je veliko zadovoljstvo služiti u svim područjima u koja smo bili dodijeljeni. Linda i ja naučili smo da nas svako iskustvo, ma koliko bilo iskušavajuće, može tako prekaliti da postanemo bolje osobe, pod uvjetom da se držimo ‘radosti Jehovine’ (Nehemija 8:10, NW). Meni je bilo pomalo teško priviknuti se na promjenu kad smo morali napustiti područja u kojima smo služili. No pomogla mi je Lindina prilagodljivost — a naročito njena jaka vjera u Jehovu — zbog čega cijenim to što sam blagoslovljen ‘dobrom ženom’ (Priče Salamunove 18:22, NW).
Kako li je radostan i uzbudljiv naš život! Uvijek iznova zahvaljujemo Jehovi na tome što nas štiti svojom rukom (Rimljanima 8:31). Prošlo je više od četiri desetljeća otkako sam održao onaj govor o blagoslovima punovremene službe. Drago nam je što smo ‘ispitali i vidjeli kako je dobar Gospodin’ (Psalam 34:8; Malahija 3:10). Uvjereni smo u to da je najbolji mogući način života taj da čovjek ‘ne živi više za sebe’.
[Karta/slika na stranici 24]
Zemlje u kojima smo služili
Iran
Republika Kongo
Demokratska Republika Kongo
Kenija
Malavi
[Slika na stranici 21]
Na putu za Malavi, preko Cape Towna (Južnoafrička Republika)
[Slika na stranici 23]
Prilikom hapšenja i deportiranja iz Malavija
[Slika na stranici 25]
Masajka Dorka sa svojim suprugom