Što kaže Biblija o Bogu i Isusu?

DA LI bi ljudi, ako bi čitali Bibliju od početka do kraja bez unaprijed stvorene predodžbe o Trojstvu, sami naišli na takvu ideju? Ne, ni u kom slučaju.

Ono što bi nepristrani čitalac vrlo jasno razumio je to da je samo Bog Svemogući Stvoritelj, odvojen i različit od bilo koga drugog, a da je Isus također odvojen i različit, da je stvoreno biće, podložno Bogu, a takav je bio i u svom predljudskom postojanju.

BIBLIJSKO učenje da je Bog jedan naziva se monoteizam. A L. L. Paine, profesor crkvene povijesti, ukazuje na to da monoteizam u svom najčišćem obliku ne dopušta nikakvo Trojstvo: “Stari je zavjet strogo monoteističan. Bog je jedno jedino osobno biće. Shvaćanje da je u tome trojstvo... potpuno je bez ikakve podloge.”

Da li se, otkad je Isus bio na Zemlji, nešto u monoteističkoj vjeri promijenilo? Paine odgovara: “Na ovom mjestu ne postoji prijelom između Starog i Novog zavjeta. Monoteistička tradicija se nastavlja. Isus je bio Židov, poučavan od židovskih roditelja o Starom zavjetu. Njegova su učenja bila skroz-naskroz židovska; dakako, donio je novo evanđelje, ali ne i novu teologiju... A ključni citat židovskog monoteizma bilo je i njegovo uvjerenje: ‘Čuj, Izraele: Gospodin je Bog naš jedini Gospodin.’”

Ove riječi zapisane su u 5. Mojsijevoj 6:4. Prijevod Stvarnost prevodi ovaj redak ovako: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!”a U ovom retku riječ “jedan” nema bližih gramatičkih definicija koje bi ukazivale na množinu, tako da bi mogla ukazivati na nešto drugo osim samo na jednu osobu.

Ni kršćanski apostol Pavao nije nagovijestio promjenu u prirodi Boga; u tome se nije ništa izmijenilo ni kad je Isus došao na Zemlju. Pavao piše: “A Bog je jedan” (Galaćanima 3:20; vidi i 1. Korinćanima 8:4-6).

Kroz čitavu Bibliju se na tisuće puta govori o Bogu kao o jednoj osobi. Kad on govori, govori kao nepodijeljena individua. Biblija u tom pogledu ne može biti jasnija. Tako Bog objašnjava: “Ja sam Jehova. To je ime moje, i nikome drugome neću dati svoju slavu“ (Izaija 42:8, NS). “Ja sam Jahve, Bog tvoj... Nemoj imati drugih bogova uz mene” (2. Mojsijeva 20:2, 3, Stvarnost). (Naglašeno od nas.)

Zašto bi svi od Boga nadahnuti biblijski pisci govorili o Bogu kao o jednoj osobi, ako se on ustvari sastoji od tri osobe? Kojoj bi to svrsi služilo, osim što bi se ljude dovodilo u zabludu? Ako bi se Bog sastojao od tri osobe, zacijelo bi se pobrinuo da to biblijski pisci tako razjasne da o tome ne bi mogla postojati sumnja. Barem su pisci Kršćanskih grčkih spisa, koji su osobno bili u kontaktu sa Sinom Božjim, trebali to učiniti. Međutim, oni to nisu učinili.

Ono što su pisci Biblije jasno razjasnili bilo je to da je Bog jedna Osoba — jedno jedino nerazdijeljeno Biće koje nema sebi ravnog: “Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema” (Izaija 45:5, Stvarnost). “Ti [si], kome je ime Jehova, jedini Najviši nad svom zemljom” (Psalam 83:18, NS).

ISUS je nazvao Boga ‘jedinim istinitim Bogom’ (Ivan 17:3). Nikada se nije osvrtao na Boga kao na neko božanstvo sastavljeno od više osoba. Zato se u Bibliji samo Jehovu naziva Svemogućim. Inače, riječ “svemogući” ne bi imala smisla. Ni Isus ni sveti duh ne označavaju se svemogućima, jer samo je Jehova Najviši. On je, prema 1. Mojsijevoj 17:1, objasnio: “Ja sam Bog svemogući.” A u 2. Mojsijevoj 18:11 (NS) piše: “Jehova [je] veći od svih drugih bogova.”

Riječ ’eloháh (bog) u Hebrejskim spisima ima dva pluralna oblika, naime ’elohím (bogovi) i ’elohéh (bogovi od). U općenitom, ovi se pluralni oblici odnose na Jehovu i u tom slučaju se prevode u singularu (jednini), tj. kao “Bog”. Ukazuju li pluralni oblici na Trojstvo? Ne. William Smith u djelu A Dictionary of the Bible (Rječnik Biblije) piše: “Neobična ideja da se [’elohím] odnosi na trojstvo osoba u Božanstvu, jedva da sada nailazi na podršku izučavatelja. Ili se radi o onome što gramatičari nazivaju pluralom veličanstva, ili označava puninu božanske snage, sveukupnost moći koju očituje Bog.”

Časopis The American Journal of Semitic Languages and Literatures kaže za ’elohím: “Gotovo se uvijek konstruira sa singularnim glagolskim predikatom i zahtijeva singularni adjektivni atribut.” Neka kao zorni prikaz posluži ovo: Titula ’elohím javlja se 35 puta u izvještaju o stvaranju i svaki puta je glagol koji opisuje što je Bog rekao ili učinio u singularu (jednini) (1. Mojsijeva 1:1–2:4). Pisac zato dolazi do zaključka: “[’Elohím] se mora prije objasniti kao intezivni plural, koji označava veličinu i veličanstvo.”

’Elohím ne znači “osobe”, nego “bogovi”. Oni koji tvrde da ova riječ podrazumijeva Trojstvo, sami sebe čine politeistima, obožavateljima više nego jednog Boga. Zašto? Jer bi to značilo da su u Trojstvu tri boga. Međutim, gotovo svi pobornici Trojstva odbacuju gledište da su u Trojstvu tri međusobno odvojena boga.

Biblija upotrebljava riječi ’elohím i ’elohéh i kad se osvrće na niz krivih bogova ili na idole (2. Mojsijeva 12:12; 20:23). Ali, u drugim slučajevima mogu se odnositi i na samo jednog jedinog krivog boga; tako su se Filisteji osvrnuli na ‘Dagona, boga [’elohéh] svojega’ (Suci 16:23, 24). Baala se naziva ‘bogom [’elohím]’ (1. Carevima 18:27). Osim toga, ovaj izraz se primjenjuje i na ljude (Psalam 82:1, 6). Mojsiju je bilo rečeno da za Arona i faraona treba biti kao “Bog” [’elohím] (2. Mojsijeva 4:16; 7:1).

Očigledno, upotreba titula ’elohím i ’elohéh za krive bogove i čak za ljude nije značila da su oni množina bogova; tako ni primjena ’elohím ili ’elohéh na Jehovu isto ne znači da je on više nego jedna osoba, posebno ako uzmemo u obzir svjedočanstvo ostalih dijelova Biblije o ovoj temi.

DOK je Isus bio na Zemlji, bio je čovjek, doduše savršen, jer Bog je bio taj koji je prenio Isusovu životnu snagu u maternicu Marije (Matej 1:18-25). No, to nije bio njegov početak. On sam je objasnio da je sišao “s neba” (Ivan 3:13). Zato je bilo sasvim prirodno da je kasnije svoje sljedbenike upitao: “A da još vidite Sina Čovječjega [Isusa] kako uzlazi gdje je prije bio...?” (Ivan 6:62, Stvarnost).

Prema tome, prije nego je došao na Zemlju, Isus je već živio na nebu. No, je li on postojao kao jedna od osoba u svemoćnom i vječnom trojednom Bogu? Nije, jer Biblija jasno kaže da je Isus u svom predljudskom postojanju bio od Boga stvoreno duhovno biće, kao što su to i anđeli. Ni anđeli, a ni Isus, nisu postojali prije nego su stvoreni.

Isus je u svom predljudskom postojanju bio “prvorođenac svakoga stvorenja” (Kološanima 1:15, Stvarnost). Bio je “‘početak’ Božjega ‘stvorenja’” (Otkrivenje 3:14, Stvarnost). Nije opravdano izraz “početak” [grčki: arkhé] tumačiti kao da znači da je Isus bio “začetnik” Božjeg stvaranja. U svojim spisima Ivan upotrebljava preko 20 puta različite oblike grčke riječi arkhé i svaki puta ove riječi imaju značenje “početka”. Da, Isus je bio stvoren od Boga kao početak nevidljivih Božjih stvorova.

Zapazimo kako se ovi osvrti na Isusovo porijeklo točno poklapaju s izrazima koji su slikovito upotrijebljeni za “Mudrost”: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu” (Priče Salamunove 8:12, 22, 25, 26, Stvarnost). Izraz “Mudrost” upotrebljava se da bi se personificirao onaj kojega je Bog stvorio; i većina izučavatelja slaže se u tome da se ovdje zaista radi o stilskoj figuri, koja se odnosi na Isusa kao duhovnu osobu u predljudskom postojanju.

Kao “Mudrost” u svom predljudskom postojanju, Isus je rekao dalje da je bio “kraj njega [Boga], kao graditeljica” (Priče Salamunove 8:30, Stvarnost). U skladu s Isusovom ulogom graditelja, za njega se u Kološanima 1:16 kaže: “Kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i na zemlji”.

Tako je Svemogući Bog kroz svog graditelja, svog suradnika, stvorio sve druge stvari. Biblija to sažima ovako: “Ali mi imamo samo jednoga Boga, Oca, od kojega je sve... i jednoga Gospodina Isusa Krista, kroz kojega je sve” (1. Korinćanima 8:6, Stvarnost). (Naglašeno od nas.)

Nema sumnje, Bog je rekao ovom graditelju: “Načinimo čovjeka na svoju sliku” (1. Mojsijeva 1:26, NS). Neki su tvrdili da riječ “načinimo” ukazuje na trojstvo. No, ako bi ti rekao: “Sada ćemo nešto učiniti za sebe”, nitko naravno ne bi došao na pomisao da ove riječi ukazuju na to da je u tebi ujedinjeno više osoba. Ti jednostavno želiš reći da će na nečemu raditi dvije ili više osoba. Tako je i s Bogom. Kad je on rekao “načinimo” samo je razgovarao s jednom drugom osobom, sa svojim prvim duhovnim stvorenjem, s graditeljem, s predljudskim Isusom.

U MATEJU 4:1 izvještava se da je Isusa ‘kušao Đavo’. Nakon što je Isusu pokazao “sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu”, Sotona mu je rekao: “Sve ću ti ovo dati ako padneš i izvršiš prema meni čin obožavanja” (Matej 4:8, 9, NS). Sotona je pokušao navesti Isusa na nelojalnost prema Bogu.

Ali, kakva bi to kušnja lojalnosti bila da je Isus bio Bog? Može li se Bog sam protiv sebe pobuniti? Ne može, ali anđeli i ljudi mogu se protiv Boga pobuniti, a to su i učinili. Iskušavanje Isusa imalo je smisla jedino ako on nije bio Bog, nego individua za sebe sa slobodnom voljom; on je, kao neki anđeo ili čovjek, mogao biti nelojalan da je to želio.

S druge strane, nezamislivo je da bi Bog mogao zgriješiti i biti nelojalan sam prema sebi. “Njegova djelatnost je savršena... Bog vjernosti... pravedan je on i čestit” (5. Mojsijeva 32:4, NS). Prema tome, da je Isus bio Bog, ne bi mogao biti iskušavan (Jakov 1:13).

Budući da Isus nije bio Bog, mogao je postati nelojalnim. Međutim, on je ostao vjeran, rekavši: “Odlazi, Sotono! Jer stoji napisano: ‘Jehovu, svog Boga, moraš obožavati i jedino njemu prinositi svetu službu’” (Matej 4:10, NS).

JEDAN od osnovnih razloga zašto je Isus došao na Zemlju također je direktno povezan s Trojstvom. Biblija kaže: “Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade u otkup za sve” (1. Timoteju 2:5, 6).

Isus, savršeni čovjek, ni manje ni više, postao je otkupnina koja je točno odgovarala onome što je Adam izgubio — pravo na savršeni život na Zemlji. Zato je apostol Pavao s pravom mogao nazvati Isusa ‘posljednjim Adamom’; a u istom kontekstu je rekao: “Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Kristu svi oživjeti” (1. Korinćanima 15:22, 45). Ono što je zahtijevala božanska pravda kao “odgovarajuću otkupninu” bio je Isusov savršeni ljudski život — ni manje, ni više. Čak u ljudskom pravu jedno važno temeljno načelo glasi da visina novčane kazne mora odgovarati težini krivičnog djela.

Međutim, da je Isus bio dio nekog božanstva, tada bi cijena otkupnine bila neizmjerno viša od cijene koju je zahtijevao Božji Zakon (2. Mojsijeva 21:23-25; 3. Mojsijeva 24:19-21). U Edenu je sagriješio samo savršeni čovjek, naime Adam, no ne i Bog. Otkupnina je, da bi zadovoljila Božju pravdu, morala biti točni ekvivalent — savršeni čovjek, “posljednji Adam”. Kad je Bog poslao na Zemlju Isusa kao otkupninu, nije ga učinio inkarnacijom, Bogom-čovjekom, nego onim što je zadovoljavalo pravdu — učinio ga je savršenim čovjekom, ‘nižim od anđela’ (Jevrejima 2:9; usporedi Psalam 8:5, 6). Kako bi jedan dio svemogućeg Boga — Otac, Sin ili sveti duh — ikada mogao biti niži od anđela?

BIBLIJA naziva Isusa Božjim ‘jedinorođenim Sinom’ (Ivan 1:14; 3:16, 18; 1. Ivanova 4:9). Trinitarijanci kažu da je, pošto je Bog vječan, i Sin Božji vječan. Ali, kako netko može biti sin svog oca, a istovremeno biti jednako star kao i on?

Trinitarijanci tvrde da u slučaju Isusa ‘jedinorođeni’ ne odgovara definiciji riječi “roditi” kakvu nalazimo u rječniku, a koja glasi: “proizvesti [potomstvo] kao otac” (Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary). Oni kažu da ona u Isusovom slučaju ima “smisao odnosa koji nije nastao rađanjem”, odnos jednog jedinog sina bez rađanja (Vine’s Expository Dictionary of Old and New Testament Words). Zvuči li ti to logično? Može li neki čovjek postati otac sinu, a da ne prouzroči njegovo rađanje?

Osim toga, zašto Biblija upotrebljava istu grčku riječ za ‘jedinorođeni’ (kao što gore spomenuti Vine priznaje bez bilo kakvog objašnjenja) za opisivanje odnosa Izaka prema Abrahamu? U Jevrejima 11:17 je za Izaka rečeno da je Abrahamov ‘jedinorođeni sin’. U slučaju Izaka ne može postojati ni najmanja sumnja da je u uobičajenom smislu bio jedinorođeni, da nije bio jednako star kao njegov otac ili imao jednak položaj kao on.

Temeljna grčka riječ za “jedinorođeni”, a koja je bila upotrijebljena za Isusa i za Izaka, glasi monogenés, od mónos, što znači “jedini”, i korjenske riječi gínomai, a znači “[o ljudima] roditi se” (Grčko-hrvatski ili srpski rječnik, Majnarić-Gorski, Školska knjiga, Zagreb, 1983). Zato se monogenés definira ovako: “Jedini rođen, jedino dijete” (A Greek and English Lexicon of the New Testament od E. Robinsona).

Theological Dictionary of the New Testament (Teološki rječnik Novog zavjeta) od Gerharda Kittela kaže: “[Monogenés] znači: ‘koji je jedini potomak, tj. bez braće ili sestara.” U ovom djelu kaže se i to da se u Ivanu 1:18; 3:16, 18; i 1. Ivanovoj 4:9 “ne uspoređuje samo Isusov odnos s odnosom jedinorođenog sina prema svom ocu. To jest odnos jedinorođenog sina prema Ocu”.

Prema tome, život Isusa, jedinorođenog Sina, imao je početak. A Svemogući Bog može se s pravom nazvati njegovim Roditeljem, ili Ocem, i to u istom smislu kao što je neki zemaljski otac — kao Abraham — roditelj svoga sina (Jevrejima 11:17). Dakle, kad Biblija govori o Bogu kao o Isusovom “Ocu”, onda i misli to što kaže — da su oni dvije odvojene individue. Bog je po starosti, po položaju, po moći i po znanju daleko iznad Isusa.

Ako pomislimo da Isus nije bio jedini duhovni sin kojega je Bog na nebu stvorio, postaje nam jasno zašto je u slučaju Isusa bio upotrijebljen izraz ‘jedinorođeni’. Nebrojena druga stvorena duhovna stvorenja također se nazivaju ‘Božjim sinovima’ — i to u istom smislu kako je Adam bio nazvan Božjim sinom — zato što je njihova životna snaga potekla od Jehove Boga, Izvora života (Job 38:7; Psalam 36:9; Luka 3:38). Međutim, svi su oni bili stvoreni kroz “jedinorođenog Sina”, (onoga) koji je jedini bio izravno stvoren od Boga (Kološanima 1:15-17).

U BIBLIJI se, doduše, Isus često naziva Sinom Božjim, ali u 1. stoljeću nitko ne bi došao na pomisao da je on Bog Sin. Čak su demoni, koji ‘vjeruju da je jedan Bog’, znali iz iskustva u duhovnom svijetu da Isus nije Bog. Zato su ga ispravno oslovili ‘Sinom Božjim’ (Jakov 2:19; Matej 8:29). A kad je Isus umro, prisutni rimski vojnici koji su bili pogani, ali su dovoljno čuli od Isusovih sljedbenika tako da su znali da Isus nije bio Bog, rekli su: “Zaista, ovaj bijaše Sin Božji” (Matej 27:54).

Prema tome, izraz “Sin Božji” odnosi se na Isusa kao samostalno stvoreno biće, a ne na dio nekog Trojstva. Kao Sin Božji, on ne može biti sam Bog, jer Ivan 1:18 (Stvarnost) kaže: “Boga nitko nikada nije vidio”.

Učenici su gledali na Isusa kao na ‘posrednika između Boga i ljudi’, a ne kao na samog Boga (1. Timoteju 2:5). Budući da je, prema definiciji, posrednik neovisna osoba koja posreduje između onih kojima je potreban posrednik, bilo bi protuslovlje ako bi Isus bio jedno s nekom od dviju strana koje pokušava izmiriti. U tom slučaju pretvarao bi se da je nešto što nije.

Biblija se o odnosu Isusa prema Bogu jasno i dosljedno izražava. Samo je Jehova Bog Svemoguć. Predljudskog Isusa izravno je stvorio. Prema tome, Isus je imao početak i nikada u pogledu moći i vječnosti ne može biti ravan Bogu.