Stojte čvrsto s obzirom na svetost krvi — 3. dio

Prihvaćaju li Jehovini svjedoci injekcije krvnih sastojaka, kao što je imunoglobulin ili albumin?

Neki prihvaćaju, vjerujući da Pisma jasno ne odbacuju prihvaćanje injekcije malenih frakcija, ili sastojaka, uzetih iz krvi.

Stvoritelj je u početku obavezao cijelo čovječanstvo da izbjegava uzimanje krvi: “Svaka životinja koja se kreće i koja je živa može vam služiti kao hrana. (...) Samo meso s njegovom dušom — njegovom krvlju — ne smijete jesti” (1. Mojsijeva 9:3, 4, NW). Krv je bila sveta i mogla se koristiti samo za žrtvovanje. Ako se ne bi koristila na takav način, trebala se izliti na zemlju (3. Mojsijeva 17:13, 14; 5. Mojsijeva 12:15, 16).

To nije bilo tek privremeno ograničenje za Židove. Potreba za uzdržavanjem od krvi ponovljena je kršćanima (Djela apostolska 21:25). Oko njih, u Rimskom Carstvu, Božji se zakon općenito kršio, jer su ljudi jeli hranu pripremljenu s krvlju. Prestupao se iz “medicinskih” razloga; Tertulijan izvještava kako su neki ljudi mislili da uzimanjem krvi mogu izliječiti padavicu. ‘Oni su požudno pili krv zločinaca ubijenih u areni.’ Dodao je: “Stidite se svojih sramotnih postupaka pred kršćanima, koji čak niti krv životinja nemaju u svojim obrocima.” Jehovini su svjedoci danas također odlučni ne prekršiti Božji zakon, bez obzira na to koliko je drugima uobičajeno jesti hranu pripremljenu s krvlju. Od 1940-ih godina upotreba transfuzije krvi naširoko se rasprostranila i Svjedoci su uvidjeli da poslušnost Bogu zahtijeva njeno izbjegavanje, čak i kad je liječnici nalažu.

Ispočetka su se transfuzije uglavnom sastojale iz pune krvi. Kasnije su istraživači počeli krv razdvajati na njene osnovne sastojke, jer su liječnici zaključili kako određeni bolesnik možda ne treba sve glavne dijelove krvi. Daju li mu samo jedan sastojak, rizik bi za njega bio manji, a oni bi mogli dobiti više od krvi koja je na raspolaganju.

Ljudska se krv može razdvojiti na tamniji stanični materijal i žućkastu tekućinu (plazmu ili serum). Stanični dio (45% njena volumena) sastoji se od, kako se to obično kaže, eritrocita, leukocita i trombocita. Preostalih 55% je plazma, koja se sastoji iz 90% vode i malih količina raznih proteina, hormona, soli i enzima. Danas se darovana krv pretežno razdvaja na osnovne sastojke. Jednom se bolesniku može dati transfuzija plazme (možda SSP, svježe smrznuta plazma) za liječenje šoka. No, anemičnom bi se bolesniku moglo dati konzervirane eritrocite, tj. eritrocite koji su bili uskladišteni a zatim stavljeni u tekućinu i transfundirani. Trombociti i leukociti također se transfundiraju, ali rjeđe.

U biblijska vremena ljudi nisu izmislili takve tehnike za upotrebu krvnih sastojaka. Bog je jednostavno zapovjedio: ‘Uzdržavajte se od krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29, St). No zašto bi itko pomislio kako postoji razlika između pune krvi i njenih razdvojenih sastojaka? Iako su neki ljudi pili krv, kršćani su to odbijali čak i ako je to za njih značilo smrt. Misliš li da bi oni reagirali drugačije da je netko skupio krv, omogućio da se razdvoji, te im zatim ponudio plazmu ili samo zgrušane dijelove, možda u krvavicama? Ni u kom slučaju! Zato Jehovini svjedoci ne prihvaćaju transfuziju pune krvi ili njenih osnovnih sastojaka (eritrocita, leukocita, trombocita ili plazme) u sličnu svrhu.

Ipak, kako se to i u pitanju naslova navodi, znanstvenici su upoznali specijalizirane frakcije krvi i kako ih iskoristiti. Uobičajeni materijal uključuje plazmine proteine — globuline, albumine i fibrinogen. Vjerojatno najraširenija njihova terapijska upotreba je injiciranje imunoglobulina. Zašto se to čini?

Tvoje tijelo može proizvesti antitijela protiv određenih bolesti, što mu daje aktivan imunitet. To je temelj preventivnom cijepljenju vakcinom (toksoid) protiv polia, zaušnjaka, ospica, difterije-tetanusa-pertusisa i trbušnog tifusa. Međutim, ukoliko je netko nedavno bio izložen određenim ozbiljnijim bolestima, liječnici mogu preporučiti injekciju seruma (antitoksin) kojom neposredno prima pasivan imunitet. Sve donedavno takve su se injekcije spravljale ekstrakcijom imunoglobulina koji sadrži antitijela već imune osobe.a Takav injekcijom stečeni pasivan imunitet nije trajan, jer injicirana antitijela s vremenom izlaze iz njegova sustava.

S obzirom na zapovijed da se ‘uzdržava od krvi’, neki kršćani drže kako ne bi trebali prihvatiti injekciju imunoglobulina (protein) čak iako je to samo krvna frakcija. Njihov je stav jasan i jednostavan — ne uzimati sastojke krvi ni u kom obliku ili količini.

Drugi smatraju da upotreba seruma (antitoksina), kao što je imunoglobulin, koji sadrži samo nezamjetnu frakciju davateljeve krvne plazme i koristi se da bi pospješio borbu protiv bolesti, nije isto što i transfuzija krvi koja podržava život. Tako im njihova savjest možda ne brani uzeti imunoglobulin ili slične frakcije.b Mogu zaključiti kako njihova odluka prvenstveno počiva na tome jesu li spremni prihvatiti bilo koji zdravstveni rizik uključen u injekciju spravljenu od tuđe krvi.

Značajno je, kako je krvni sustav trudne žene odijeljen od krvi ploda u njenoj maternici; njihove krvne grupe često su različite. Majčina krv ne prelazi u plod. Razvijeni elementi (stanice) iz majčine krvi ne prelaze placentnu barijeru i ne ulaze u krv ploda, a niti plazma kao takva. Doista, ukoliko se nekom ozljedom majčina i fetusova krv pomiješaju, kasnije se mogu razviti zdravstveni problemi (Rh i ABO inkopatibilnost). Međutim, neke tvari iz plazme prelaze u cirkulaciju krvi ploda. Je li to slučaj i s proteinima plazme kao što su imunoglobulin i albumin? Da, s nekima jest.

Trudnica posjeduje aktivan mehanizam pomoću kojeg prebacuje imunoglobuline iz svoje krvi u krv ploda. Kako se to prirodno prebacivanje antitijela u plod zbiva u svakoj trudnoći, djeca se rađaju s određenom mjerom normalnog zaštitnog imuniteta prema određenim infekcijama.

Slično je i s albuminom koji liječnik propisuje kao liječenje šoka ili određenih drugih stanja.c Istraživači su dokazali da se albumin iz plazme također transportira — iako manje uspješno — kroz placentu majke u plod.

Činjenica što se neke proteinske frakcije plazme prirodno prebacuju u krvni sustav druge osobe (ploda) omogućuje jedan drugi aspekt za kršćanina kada odlučuje hoće li prihvatiti imunoglobulin, albumin ili slične injekcije frakcije plazme. Netko može smatrati kako to s dobrom savješću može učiniti; drugi bi mogao zaključiti da to ne može. Svatko o tome mora osobno odlučiti pred Bogom.

[Bilješke]