Dopada li se Bogu štovanje relikvija?
KRV “San Gennara”, za koju se govori da teče obično tri puta godišnje, jedna je od mnogih relikvija. To je također i Plašt iz Torina, u kome je navodno bilo umotano tijelo Isusa Krista. Među relikvijama povezanim s Isusom navodno je i njegov dječji krevetić (u velikoj bazilici u Rimu), njegova početnica, te više od tisuću čavala za koje se tvrdi da su bili upotrijebljeni prilikom njegova smaknuća! Relikvije također uključuju i nekoliko glava Ivana Krstitelja, a u raznim mjestima u Evropi za četiri tijela se tvrdi da su “Sveta Lucija”.
Među gradovima posebno poznatim po relikvijama nalazi se Trier u Njemačkoj, gdje se čuva jedna od mnogih “svetih tunika” — bešavnih donjih haljina koje je nosio Isus Krist. U samom Vatikanu se u posebnoj arhivi čuva preko tisuću relikvija. Doslovno tisuće relikvija čuvaju se u crkvi “Svete Uršule” u Kölnu, u Njemačkoj. Popis bi se mogao nastaviti sve dalje i dalje. Pa, u samoj Italiji postoji 2 468 takozvanih svetih mjesta s crkvenim relikvijama!
Vjeruje se da štovanje relikvija, kao i štovanje “svetaca”, potječe od četvrtog stoljeća naše ere. Iz vjerskih, ekonomskih, pa čak i političkih razloga, broj relikvija je postupno rastao kroz stoljeća, da bi danas dosegao tisuće. Drugi koncil u Vatikanu je ponovo potvrdio da “prema svojoj tradiciji, Crkva štuje svece i njihove autentične relikvije i njihove likove” (Constitution ”Sacrosanctum Concilium“ sulla sacra Liturgia u I Documenti del Concilio Vaticano II, 1980, Edizioni Paoline). “Glasovite relikvije, kao i one koje su predmet štovanja velikog broja ljudi”, spomenute su u Codex Iuris Canonici (Kodeks kanonskog zakona), kojeg je 1983. promulgirao Ivan Pavao II (Kanon 1190). Anglikanci i pripadnici pravoslavnih crkava također štuju relikvije.
Uz toliko mnogo čavala kojima je Krist navodno bio pribijen na stup i postojećih glava Ivana Krstitelja, očito je da su vjerske relikvije često prijevarne. Naprimjer, određivanje starosti metodom radioaktivnog ugljika pokazalo je da je plašt iz Torina krivotvorina. Interesantno, za vrijeme vatrene debate koja se o plaštu vodila 1988, dobro poznati promatrač Vatikana, Marco Tosatti, je zapitao: “Da se znanstvena analiza korištena na plaštu primijeni i na ostale predmete popularnog štovanja, kakva bi bila presuda?”
Jasno je da nijedna razborita osoba ne bi željela štovati lažnu relikviju. No, je li to jedini činilac kojeg treba uzeti u obzir?
Što kaže Biblija?
U Bibliji ne stoji da je Božji izabrani narod, stari Izrael, za vrijeme ropstva u Egiptu štovao vjerske relikvije. Istina, patrijarh Jakov je umro u Egiptu pa su njegovi ostaci bili preneseni u zemlju Kanaan da bi bili pokopani ‘u špilji na polju Makpeli’. Njegov sin Josip također je umro u Egiptu, a i njegove su kosti konačno donijeli na ukop u Kanaan (Postanak 49:29-33; 50:1-14, 22-26; Izlazak 13:19, Stvarnost). Međutim, Pismo ni na koji način ne ukazuje da su Izraelci štovali ostatke Jakova i Josipa kao relikvije.
Razmotrimo, također, što se dogodilo u slučaju proroka Mojsija. Pod Božjim vodstvom, on je četrdeset godina vodio Izraelce. Potom, u dobi od 120 godina, popeo se na brdo Nebo, vidio Obećanu zemlju, i umro. Arhanđeo Mihael se sa Đavolom prepirao za Mojsijevo tijelo, i Sotona je bio osujećen u svojim pokušajima da ga uzme i pomoću njega uhvati Izraelce u zamku štovanja relikvija (Juda 9). Iako je razumno da su tugovali nad smrću Mojsija, oni nikada nisu štovali njegove ostatke. Ustvari, Bog je tako nešto učinio nemogućim jer je Mojsije bio pokopan u neobilježeni grob na ljudima nepoznatom mjestu (Ponovljeni zakon 34:1-8, St).
Neki zagovornici štovanja relikvija navode 2. Kraljevima 13:21, gdje stoji: “Dogodilo se te su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnike: baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge” (St). To je bilo čudo s beživotnim kostima jednog od Božjih proroka. No, Elizej je u vrijeme tog čuda bio mrtav i ‘nije bio ničeg svjestan’ (Propovjednik 9:5, 10, New World Translation). Zbog toga se i to uskrsnuće mora pripisati čudotvornoj moći Jehove Boga, koji je provodi u djelo uz pomoć svog svetog duha ili djelotvorne sile. Također je vrijedno zapaziti da Pismo ne govori da su Elizejeve kosti ikada bile štovane.
Neki u tzv. kršćanstvu zastupaju štovanje relikvija zbog onoga što je zapisano u Djelima apostolskim 19:11, 12, gdje čitamo: “Bog je tako neobična čudesa činio preko Pavlovih ruku da su na bolesnike stavljali rupce za znoj ili pregače što bi dotakli njegovo tijelo, pa su ih bolesti ostavljale a zli duhovi izlazili iz njih” (St). Zapazimo da je Bog bio taj koji je ta izvanredna djela činio preko Pavla. Sam apostol nije takva djela činio neovisno, i nije nikad ni od kojeg čovjeka prihvatio štovanje (Djela apostolska 14:8-18).
Suprotno biblijskim učenjima
Ustvari, štovanje relikvija u suprotnosti je s nekoliko biblijskih učenja. Naprimjer, prijeko potreban činilac u tom štovanju jest vjerovanje u besmrtnost ljudske duše. Milijuni pobožnih članova crkvi vjeruju da duše svih kanoniziranih i štovanih “svetaca” žive na nebu. Ovi se iskreni ljudi mole takvim “svecima”, tražeći njihovu zaštitu i da se za njih zauzmu kod Boga. Ustvari, prema jednom crkvenom djelu, katolici relikvijama pridaju “moć posredovanja sveca kod Boga”.
Prema Bibliji, međutim, ljudska duša nije besmrtna. Ljudi u sebi ne posjeduju duše koje ne umiru i koje su nakon smrti sposobne živjeti izvan tijela. Pismo umjesto toga govori: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša” (Postanak 2:7, St). Umjesto učenja da ljudi imaju besmrtne duše, Biblija govori: “Koja duša zgriješi ona će poginuti” (Ezehijel 18:4). Ovo vrijedi za sve ljude — uključujući i one koji su kasnije bili kanonizirani kao “sveci” — jer smo od prvog čovjeka, Adama, svi naslijedili grijeh i smrt (Rimljanima 5:12).
Štovanje “svetaca” trebalo bi izbjegavati, jer oni nisu nikada bili ovlašteni da za bilo koga posreduju kod Boga. Jehova Bog je odredio da to može samo njegov sin, Isus Krist. Apostol Pavao je rekao da je Isus “umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas” (Rimljanima 8:34, St; usporedi Ivan 14:6, 14).
Sljedeći razlog za izbjegavanje štovanja “svetaca” i vjerskih relikvija povezanih s njima leži u onome što Biblija kaže o idolopoklonstvu. Jedna od deset zapovijedi koje su bile date Izraelcima glasi: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran” (Izlazak 20:4, 5, St). Stoljećima kasnije, apostol Pavao je rekao sukršćanima: “Zato, ljubljeni moji, klonite se idolopoklonstva” (1. Korinćanima 10:14, St). Slično je pisao i apostol Ivan: “Dječice, čuvajte se idola!” (1. Ivanova 5:21, St).
Dakle, štovanje kanoniziranih “svetaca” i vjerskih relikvija ne nalazi potporu u Bibliji. No, neki ljudi priželjkuju prisustvo nečeg što se smatra svetim i što se može vidjeti ili dodirnuti i navodno ima i spasavajuću moć. Zaista, mnogi relikvije smatraju vidljivom karikom u lancu između neba i Zemlje. Razmisli trenutak o tome.
Gledanjem ili dodirivanjem vjerskih relikvija ne postupa se u skladu s Isusovim riječima o obožavanju koje želi Bog. Isus je rekao: “Ali dolazi čas — i već je tu — kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini” (Ivan 4:23, 24, St). Jehova Bog je “Duh”, nevidljiv za ljudske oči. Obožavati ga “u duhu” znači da je naša sveta služba Bogu potaknuta srcem punim ljubavi i vjere (Matej 22:37-40; Galaćanima 2:16). Mi ne možemo Boga obožavati ‘u istini’ ako štujemo relikvije, nego samo ako odbacimo religijske laži, upoznavajući njegovu volju kako je zapisana u Bibliji i vršeći je.
Nije zato iznenađujuće što znanstvenik James Bentley priznaje kako ‘stari Hebreji nisu štovali relikvije’. On također kaže da se u toku četiri stoljeća između Stjepanove smrti i ekshumacije njegova tijela koje je izvršio Lucian, stav kršćana prema relikvijama u potpunosti promijenio. Do petog stoljeća naše ere, međutim, otpalo je kršćanstvo već prestalo držati jasne biblijske nauke o idolopokonstvu, stanju mrtvih i ulozi Isusa Krista kao jedinog koji “moli za nas” (Rimljanima 8:34; Propovjednik 9:5; Ivan 11:11-14).
Želimo li da naše obožavanje bude Bogu ugodno, moramo biti sigurni da nije povezano ni sa kakvim oblikom idolopoklonstva. Da bi bilo prihvatljivo, naše obožavanje mora biti upućeno Stvoritelju, Jehovi Bogu, a ne kakvoj relikviji ili stvorenju (Rimljanima 1:24, 25; Otkrivenje 19:10). Također moramo steći točnu spoznaju Biblije i izgraditi jaku vjeru (Rimljanima 10:17; Jevrejima 11:6). I ako hodimo putem pravog obožavanja, postupat ćemo u skladu s obilnim biblijskim dokazima da se štovanje relikvija ne dopada Bogu.
[Slika na stranici 5]
Elizejeve kosti nisu se štovale, iako su bile povezane sa uskrsnućem