Povijesni razvoj slobode govora
LJUDI su se kroz čitavu povijest borili za slobodu govora. Donosili su se zakoni, vodili ratovi i gubili životi da bi se postiglo pravo javnog izražavanja ideja.
Zašto bi takvo, po svemu sudeći, prirodno pravo razbuktavalo rasprave čak do stupnja krvoprolića? Zašto su društva, i prošla i sadašnja, smatrala neophodnim ograničiti ili čak zabraniti korištenje ovog prava?
Stavovi ljudi prema slobodi govora drastično su se mijenjali u struji vremena. Ponekad se uživanje slobode govora smatralo povlasticom. U nekim drugim vremenima sloboda govora smatrala se problemom kojim se vlasti ili religije trebaju pozabaviti.
Budući da povijest obiluje izvještajima o ljudima koji su se borili za pravo javnog izražavanja mišljenja, što je često dovodilo do toga da su bili divljački proganjani ili ubijeni, osvrt na neke od ovih događaja trebao bi nam pružiti uvid u problem.
Studenti povijesti vjerojatno se sjećaju grčkog filozofa Sokrata (470-399. pr. n. e.), čija su se gledišta i učenja smatrala iskvarujućim utjecajem za moral mladeži u Ateni. Ona su uzrokovala veliko zaprepaštenje među političkim i religioznim vođama grčke hijerarhije a Sokrata odvela u smrt. Njegova obrana pred porotom koja ga je na kraju osudila ostaje jednom od najuvjerljivijih obrana u korist slobode govora: “Da mi ponudite da me ovaj put pustite pod uvjetom da u ovoj potrazi za mudrošću više ne smijem govoriti što mislim te da bih umro ako biste me uhvatili da to opet činim, rekao bih vam: ‘Ljudi Atenjani, radije ću poslušati Boga nego vas. Dokle god sam živ i dokle ću god imati snage nikad neću prestati slijediti mudrost i opominjati i uvjeravati svakoga od vas koga bih slučajno sreo. Jer to, budite uvjereni, Bog zapovijeda (...).’ I znajte, Atenjani, nastavit ću govoriti ‘oslobodili me ili ne oslobodili; i svoje postupanje nikad neću promijeniti, čak i ako bih morao zbog toga i više puta umrijeti’.”
Kako je vrijeme teklo, tako je u ranoj povijesti Rima bilo manjih ograničenja, da bi sa širenjem carstva došlo do sve većih ograničenja. To je označilo početak najmračnijeg perioda za slobodu govora. Tijekom vladavine Tiberija (14-37. n. e.) nije se toleriralo one koji su otvoreno govorili protiv države ili njene politike. I nije samo Rim bio taj koji se suprotstavljao slobodi govora; događalo se to u vrijeme kad su židovski vođe prisilili Poncija Pilata da pogubi Isusa zbog njegovih učenja a i apostolima su naredili da prestanu propovijedati. Ovi su također bili spremni radije umrijeti nego prestati sa svojom aktivnošću (Djela apostolska 5:28, 29).
Tijekom većine perioda u povijesti, građanska prava koja su države priznavale često su se po volji mijenjala ili uskraćivala, što je dovelo do neprekidnih borbi za slobodu govora. Još od srednjeg vijeka, neki su ljudi zahtijevali pismenu izjavu koja je jasno navodila njihova prava te ograničenja nametnuta državi u pogledu kontrole tih prava. Kao rezultat toga, počele su se formulirati značajne povelje o pravima. Među njima nalazi se Magna carta, prijelomni dokument na polju ljudskih prava. Kasnije je došla engleska Povelja o pravima (1689), virdžinijska Deklaracija o pravima (1776), francuska Deklaracija o pravima čovjeka (1789) te američka Povelja o pravima (1791).
U 17, 18. i 19. stoljeću čuli su se glasovi istaknutih povijesnih ličnosti koje su otvoreno zastupale slobodu izražavanja. Godine 1644. engleski je pjesnik John Milton, kojeg se možda najviše pamti po zbirci pjesama Izgubljeni raj, napisao glasoviti pamflet Areopagitica kao argument protiv ograničenja slobode tiska.
Iako su ograničenja ostala, 18. stoljeće ipak je bilo svjedokom rasta slobode govora u Engleskoj. U Americi su kolonije uporno zahtijevale pravo na slobodu govora, i u usmenom i u tiskanom obliku. Naprimjer, ustav države Pennsylvanie, donesen 28. rujna 1776, djelomično je glasio: “Budući da ljudi imaju pravo na slobodu govora, pisanja i objavljivanja svojih stavova, ne bi stoga trebalo susprezati ni slobodu tiska.”
Ova izjava predstavljala je nadahnuće za Prvi amandman Ustava Sjedinjenih Država iz 1791, koji je izrazio mišljenje utemeljitelja američkog Ustava u pogledu dragocjenih prava ljudi: “Kongres neće sastaviti nikakav zakon u pogledu osnivanja religije ili zabrane njenog slobodnog prakticiranja; ili koji bi umanjivao slobodu govora ili tiska; ili pravo ljudi da se mirno okupljaju i zahtijevaju od vlade da ispravi nepravde.”
John Stuart Mill, engleski filozof iz 19. stoljeća, objavio je 1859. svoj esej “O slobodi”. Često ga se citira te se za njega kaže da predstavlja jednu od najvećih izjava u korist slobodnog govora.
Međutim, bitke za pravo slobodnog javnog izražavanja nisu završile dolaskom navodno prosvijećenih godina ovog 20. stoljeća. Naprimjer, zbog nastojanja da se u Americi ograniči sloboda govora, proklamacije u obranu te slobode odjekuju po sudnicama, i nižih sudova i Vrhovnog suda Sjedinjenih Država.
Oliver Wendell Holmes, mlađi, sudac Vrhovnog suda SAD-a, izrazio je svoju vjeru u slobodu govora u izvjesnom broju sudskih odluka. Opisujući mjerilo za slobodan govor rekao je: “Ne postoji niti jedno načelo Ustava koje bi zahtijevalo više odanosti od načela slobode mišljenja — ne slobode mišljenja za one koji se slažu s nama već slobode za mišljenja koja su nam mrska” (United States v. Schwimmer, 1928).
Upravo zanemarivanje ovog načela izaziva sudske bitke koje uzrokuju da se gledišta i dalje drastično kreću između slobode i represije. Ljudi prečesto slijede ovakav način razmišljanja: “Sloboda govora za mene — ali ne i za tebe.” U svojoj knjizi koja nosi ovaj naslov, Nat Hentoff navodi primjere u kojima su gorljivi branitelji Prvog amandmana drastično mijenjali svoja gledišta u pogledu slobode govora, kad god im je to odgovaralo. On navodi slučajeve u kojima je Vrhovni sud SAD-a opozvao neke od svojih vlastitih odluka, uključujući i neke primjere koji su se odnosili na sudske slučajeve u kojima se radilo o Jehovinim svjedocima i godinama njihove borbe za pravo da slobodno govore o svojim religioznim uvjerenjima. U vezi s njima napisao je sljedeće: “Članovi ove vjere su posredstvom zakonskih parnica kroz desetljeća znatno doprinijeli povećavanju slobode savjesti.”
Mnogi pravni analitičari i suvremeni povjesničari obilato su pisali o brojnim sudskim bitkama koje su se vodile kako bi se na kraju ovog 20. stoljeća zaštitila sloboda govora, ne samo u Americi nego i u drugim zemljama. Sloboda govora nije ni u kom slučaju zajamčena. Iako se vlasti možda hvališu slobodom koju pružaju svom narodu, ona se promjenom vlasti ili sudaca može izgubiti, kao što iskustva i pokazuju. Jehovini svjedoci su predvodnici u borbi za ovu dragocjenu slobodu.
U svojoj knjizi These Also Believe, profesor C. S. Braden piše: “Oni [Jehovini svjedoci] su svojom borbom za očuvanje svojih građanskih prava napravili izvanrednu uslugu demokraciji, budući da su u svojoj borbi mnogo toga postigli da bi osigurali ta prava za sve manjinske grupe u Americi. Ako su građanska prava bilo koje grupe narušena, onda ni prava bilo koje druge grupe nisu sigurna. Oni su zbog toga nedvojbeno doprinijeli očuvanju nekih od najdragocjenijih stvari u našoj demokraciji.”
Ljudima koji ljube slobodu teško je razumjeti zašto bi neke vlade i religije uskraćivale slobodu svom narodu. To predstavlja negiranje temeljnog ljudskog prava i mnogi ljudi širom svijeta pate zbog toga što im se ukida ova sloboda. Hoće li stavovi u pogledu slobode govora, čak i u zemljama u kojima ljudi uživaju ovo temeljno pravo, i dalje ići iz jedne krajnosti u drugu? Hoće li se zamisao o slobodi govora koristiti kako bi se opravdao nemoralan ili prostački govor? Sudovi se već bore s tom kontroverzijom.
[Slika na stranici 3]
Sokrat se zalagao za slobodu govora
[Zahvala]
Musei Capitolini, Rim